Cerebelarni poremećaji imaju brojne uzroke, uključujući kongenitalne malformacije, nasljedne ataksije i stečene poremećaje. Simptomi ovise o uzroku, ali u pravilu uključuju ataksiju (oštećena koordinacija mišića). Dijagnoza se postavlja klinički i često neuroradiološkim pretragama, a ponekad genetičkim testiranjem. Liječenje je obično potporno, ukoliko uzrok nije stečen i reverzibilan.
(Vidi također Pregled poremećaja pokreta i malog mozga.)
Mali mozak ima 3 dijela:
-
Arhicerebelum (vestibulocerebelum) se sastoji od flokulonodularnog režnja koji je smješten u središnjem dijelu. Archicerebelum pomaže u održavanju ravnoteže i koordinacije očiju, glave i pokreta vratom; usko je povezan s vestibularnim jezgrama.
-
Medijalni vermis (paleocerebelum): pomaže koordinirati pokrete trupa i nogu. Lezije u vermisu rezultiraju u abnormalnostima stava i hoda.
-
Lateralne hemisfere (neocerebelum) kontroliraju brze i fine kretnje udova, pretežito ruku.
Sve je veći konsenzus da, osim koordinacije, mali mozak kontrolira neke aspekte pamćenja, učenja i kognicije.
Ataksija je arhetipski znak disfunkcije malog mozga, ali moguće su i druge motoričke abnormalnosti (vidi tablicu Znakovi bolesti malog mozga).
Znakovi bolesti malog mozga
|
Deficit
|
Manifestacija
|
|
Ataksija
|
Teturanje, hod na širokoj osnovi
|
|
Dekompozicija pokreta
|
Nemogućnost pravilnog praćenja fine koordinirane radnje
|
|
Dizartrija
|
Nesposobnost pravilne artikulacije, s nerazgovijetnim i neadekvatnim frazama
|
|
Disdijadohokineza
|
Nesposobnost izvođenja brzih izmjeničnih kretnji
|
|
Dizmetrija
|
Nesposobnost kontrole opsega pokreta
|
|
Hipotonija
|
Snižen mišićni tonus
|
|
Nistagmus
|
Nevoljne, brze oscilacije očnih jabučica u horizontalnom, vertikalnom ili kružnom smjeru, s brzom komponentom prema strani cerebelarne lezije
|
|
Skandirajući govor
|
Sporo izgovaranje s tendencijom oklijevanja na početku riječi ili sloga
|
|
Tremor
|
Ritmične, izmjenične, oscilirajuće kretnje uda kod dostizanja cilja (intencijski tremor) ili proksimalnih mišića kod fiksiranog držanja ili održavanja u antigravitacijskom položaju (posturalni tremor)
|
Etiologija
Kongenitalne malformacije
Ove malformacije su gotovo uvijek sporadične, često se javljaju kao dio složenih malformacijskih sindroma (npr. Dandy–Walkerova malformacija) koji zahvaćaju druge dijelove SŽS–a.
Malformacije se manifestiraju rano u životu i neprogresivne su. Klinička slika jako varira ovisno o zahvaćenim strukturama; ataksija je obično prisutna.
Hereditarne ataksije
Hereditarne ataksije se nasljeđuju autosomno recesivno ili autosomno dominantno. Autosomno recesivne ataksije uključuju Friedreichovu ataksiju (najčešća), ataksiju-telangiektaziju, abetalipoproteinemiju, ataksiju s izoliranim nedostatkom vitamina E i cerebrotendinoznu ksantomatozu.
Friedreichova ataksija uzrokovana je genskom mutacijom koja uzrokuje abnormalnu ekspanziju repetitivne DNK sekvence GAA, koja kodira gen za mitohondrijski protein frataksin. Nasljeđuje se autosomno recesivno. Snižena razina frataksina dovodi do preopterećenja mitohondrija željezom te do oštećenja mitohondrijske funkcije.
U Friedrichovoj ataksiji, nestabilnost u hodu počinje u dobi između 5 i 15 godina; nakon koje slijedi ataksija gornjih ekstremiteta, dizartrija i pareza, osobito donjih ekstremiteta. Često je oštećena i mentalna funkcija. Tremor, ako je prisutan, je blag. Refleksi te osjet vibracije i propriocepcije su iščezli. Česti su deformiteti stopala (ekvinovarus), skolioza i progresivna kardiomiopatija. U svojim kasnim 20-ima, pacijenti mogu biti ograničeni na invalidska kolica. Smrt se, često zbog aritmije ili zatajenja srca, obično javlja u srednjim godinama.
Spinocerebelarne ataksije (SCAs) su većinom autosomno dominantne ataksije. Klasifikacija tih ataksija revidirana je mnogo puta u posljednje vrijeme s povećanjem znanja o genetici. Trenutno, najmanje 43 različitih genskih lokusa je poznato; oko 10 uključuju ponavljajuću proširenu DNK sekvencu. Neke uključuju repeticiju DNK sekvence CAG koja kodira aminokiselinu glutamin, slično kao kod Huntingtonove bolesti.
Manifestacije SCA variraju. Neki od najčešćih SCA zahvaćaju više područja u središnjem i perifernom živčanom sustavu; česta je neuropatija, piramidalni znakovi i sindrom nemirnih nogu, kao i ataksija. SCA tip 5, 6, 8, 11 i 15 obično uzrokuju samo cerebelarnu ataksiju.
SCA tip 3, nekad poznat kao Machado-Josephova bolest je vjerojatno najčešće dominantno naslijeđena SCA širom svijeta. Simptomi uključuju ataksiju, parkinsonizam, a ponekad i distoniju, trzanje lica, oftalmoplegiju i neobične izbočene oči.
Stečena stanja
Stečene ataksije mogu biti posljedica nenasljednih neurodegenerativnih bolesti (npr. multipla sistemska atrofija), sistemskih poremećaja, multiple skleroze, cerebelarnih moždanih udara, ponavljanih traumatskih ozljeda mozga ili izloženosti otrovima, a mogu biti i idiopatske. Sistemski poremećaji su alkoholizam (alkoholna cerebelarna degeneracija), celijakija, srčani udar, hipotireoza i manjak vitamina E. Otrovi uključuju CO, teške metale, litij, fenitoin i neka otapala. Toksične razine određenih lijekova (npr. antiepileptika) mogu uzrokovati disfunkciju malog mozga i ataksiju.
Rijetko se subakutna cerebelarna degeneracija može javiti kao paraneoplastični sindrom u bolesnika s karcinomom dojke, jajnika, malih stanica pluća ili drugih solidnih tumora. Cerebelarna degeneracija može prethoditi otkrivanju karcinoma nekoliko tjedana do godina. Anti-Yo, cirkulirajuće autoantitijelo, nalazi se u serumu ili CSL-u nekih pacijenata, posebno žena s rakom dojke ili jajnika.
U djece, primarni tumori mozga (meduloblastom, cistični astrocitom) mogu biti uzrok; srednji dio malog mozga je najčešće mjesto tih tumora. Rijetko se nakon virusnih infekcija u djece može pojaviti difuzna reverzibilna cerebelarna disfunkcija.
Dijagnoza
Dijagnoza cerebelarnih poremećaja se postavlja klinički i uključuje temeljitu obiteljsku anamnezu te traganje za stečenim sistemskim poremećajem.
Potrebno je učiniti neuroradiološke pretrage, obično MR mozga. Ukoliko to sugerira neki podatak iz obiteljske anamneze, potrebno je učiniti genetsko testiranje.
Liječenje
Neki sistemski poremećaji (npr. hipotireoza, celijakija) i izloženost toksinima se mogu liječiti; povremeno je korisna kirurgija kod strukturnih lezija (tumor, hidrocefalus). Ipak, liječenje je obično samo potporno.