Prekid ventilacijske potpore ne postiže se postupnim smanjivanjem razine ventilacijske podrške (odvikavanjem), već sustavnim otkrivanjem i otklanjanjem provocirajućih čimbenika zatajenja disanja.

(Vidi također Pregled mehaničke ventilacije.)

Nakon što je postignut ovaj cilj, ventilator više nije potreban. Međutim, ako su provocirajući čimbenici još uvijek prisutni ili je oporavak nepotpun, izglednije je da će smanjenje potrebne ventilacijske podrške odgoditi oporavak. Jasno da je da dnevni pokušaji spontanog disanja preko T-nastavka smanjuju trajanje mehaničke ventilacije u usporedbi s postepenim smanjivanjem dišne frekvencije koristeći sinkroniziranu intermitentnu mandatornu ventilaciju (SIMV). Nadalje, kliničko ispitivanje koje je uspoređivalo "zahtjevnije", 2-satni pokušaj disanja preko T-nastavka s "manje zahtjevnim" 30-minutnim pokušajem tlačne potpore, pokazalo je povećane stope uspješne ekstubacije s tlačnom potporom bez povećanog rizika od ponovne intubacije (1).

Kad bolesnik više nije u šoku i postiže primjerenu saturaciju O2 uz FiO2 ≤0,5 i PEEP ≤7,5 cm H2O, a nema ni neprihvatljivo respiratorno opterećenje (npr. minutna ventilacija >20 l/min), svakodnevno se pokušava spontano disanje preko T–nastavka ili uz CPAP od 5 cm H2O.

Bolesnici koji mogu održati spontano disanje općenito dišu polako i duboko, umjesto ubrzano i plitko. Ovo zapažanje je formalizirano kao rapid shallow breathing (RSB) index, određeno dijeljenjem pacijentove nepotpomognute respiratorne brzine (u udisajima/minuti) s disajnim volumenom (u L). Vrijednost < 105 sugerira da će spontano disanje vjerojatno biti uspješno, iako jedno izolirano mjerenje nije savršeni prediktor uspjeha (2).

U posljednje vrijeme, odluka treba li bolesnika ekstubirati nakon pokusa spontanog disanja, udaljila se od korištenja RSB indeksa te se oslanja više na kliničku prosudbu prilikom pokusa, nadopunjena nalazima plinske analize arterijske krvi. Bolesnici koji uspješno dišu tijekom kratkog pokusa spontanog disanja u trajanju od 1-2 h te koji imaju povoljne plinske analize, dobri su kandidati za ekstubaciju. Odluka o ekstubiranju donosi se zasebno od odluke o prestanku ventilacijske potpore, na temelju procjene mentalnog stanja bolesnika, protektivnih dišnih refleksa i prohodnosti dišnih putova.

Sedativi i opioidi mogu produljiti trajanje mehaničke ventilacije. Ovi lijekovi mogu se nakupljati i uzrokovati produljenu sedaciju te otežavati pokušaje odvajanja od aparata, čak i nakon uklanjanja uzroka respiratornog zatajivanja. Dubinu sedacije treba opetovano provjeravati i progresivno ustezati upotrebu sedativa, čim to okolnosti dozvole. U tu svrhu postoje i formalni protokoli, ali je jednostavnije svakodnevno pokušati ustezanje. Infuzija se prekida i gleda je li bolesnik budan i komunikativan ili ga treba ponovo sedirati zbog nemira, neusklađenosti s respiratorom ili drugih fizioloških smetnji. Ako je sedacija i dalje potrebna, daje se polovica prethodne doze i po potrebi titrira. Nekoliko istraživanja pokazalo je da je prosječno trajanje mehaničke ventilacije smanjeno u ustanovama koje koriste ili svakodnevne "odmore od sedacije" ili druge sedacijske protokole, kao i svakodnevne pokuse spontanog disanja.

Literatura

• 1. Subira C, Hernandez G, Vazquez A, et al: Effect of pressure support vs T-piece ventilation strategies during spontaneous breathing trials on successful extubation among patients receiving mechanical ventilation: A randomized clinical trial. JAMA 321(22):2175-2182, 2019. doi: 10.1001/jama.2019.7234

• 2. Karthika M, Al Enezi FA, Pillai LV, Arabi YM: Rapid shallow breathing index. Ann Thorac Med 11(3):167–176, 2016. doi: 10.4103/1817-1737.176876