Hiper–IgM sindrom je nedostatak Ig obilježen normalnom ili povišenom razinom IgM u serumu, a smanjenom ili nikakvom količinom drugih serumskih imunoglobulina, što dovodi do osjetljivosti (podložnosti) bakterijskim infekcijama.
(Vidi također Pregled poremećaja imunodeficijencija i Pristup pacijentu s poremećajem imunodeficijencije.)
Hyper-IgM sindrom je poremećaj primarne imunodeficijencije koji uključuje kombiniranu imunodeficijenciju humoralne i stanične imunosti. Može biti:
Manifestacije se razlikuju ovisno o mutaciji i njezinom položaju.
X-vezani hiper-IgM sindrom
Većina slučajeva ove bolesti posljedica je mutacije gena koji je smješten na X– kromosomu i koji kodira protein (CD154 ili CD40 ligand) na površini aktiviranih pomoćničkih T–stanica. U prisutnosti citokina, normalni CD40 ligand djeluje na B–stanice i tako im signalizira da prijeđu s proizvodnje IgM na proizvodnju IgA, IgG ili IgE. U X–vezanom hiper–IgM sindromu, T–stanice nemaju funkcionalan CD 40 ligand i ne mogu signalizirati B–stanicama da se prekopčaju. Stoga B stanice proizvode samo IgM; a razina IgM može biti normalna ili povišena.
Pacijenti s X-vezanim oblikom bolesti mogu imati tešku neutropeniju te često tijekom dojenačkog doba mogu razviti pneumoniju uzrokovanu s Pneumocistis jiroveci. Limfoidno tkivo je slabo razvijeno jer manjkava signalizacija liganda CD 40 ne aktivira B stanice. Inače, klinička slika nalikuje onoj X–vezane agamaglobulinemije te uključuje ponavljajuće gnojne bakterijske infekcije sinusa i pluća u prve dvije godine života. Podložnost Cryptosporidium infekcijama može biti povećana. Mnogi pacijenti umiru prije puberteta, a oni koji žive duže često razviju cirozu ili B-stanične limfome.
Autosomno recesivni hiper-IgM sindrom
U autosomno recesivnom hiper-IgM sindromu s CD40 mutacijom, manifestacije su slične onima u X-vezanom obliku.
Barem 4 autosomno recesivna oblika hiper–IgM sindroma uključuju defekt B–stanica. Kod dva od ovih oblika (nedostatak citidinske deaminaze inducirane aktivacijom [AID] ili uracil-DNA glikozilaze [UNG]) razina serumskog IgM je mnogo veća nego u X-vezanom obliku; postoji hiperplazija limfoidnog tkiva (uključujući limfadenopatiju, splenomegaliju i hipertrofiju tonzila), a moguće su i autoimune bolesti. Nema leukopenije.
Dijagnoza
Postavljanje dijagnoze hiper-IgM sindroma
Sumnja na dijagnozu hiper-IgM sindroma postavlja se na temelju kliničkih kriterija, uključujući rponavljajuće respiratorne infekcije, kronični proljev i limfoidnu hiperplaziju. Mjere se razine Ig u serumu; normalne ili povišene razine IgM u serumu i niske razine ili odsutnost drugih imunoglobulina potvrđuju dijagnozu. Potrebno je učiniti protočnu citometriju za ekspresiju CD40 liganda na površini T-stanica.
Kada je to moguće, dijagnoza se potvrđuje i genetičkim testiranjem. Prenatalno genetičko testiranje može se ponuditi ženama koje razmatraju trudnoću, a u obiteljskoj anamnezi postoji nedostatak CD40 liganda. Genetičko testiranje drugih srodnika ne radi se rutinski.
Ostali laboratorijski nalazi uključuju smanjeni broj memorijskih B stanica (CD27) i nedostatak prekopčanih memorijskih B-stanica (IgD-CD27).
Liječenje
Liječenje hiper-IgM sindroma
-
Profilaktička nadomjesna terapija imunoglobulinima (IgG), a ponekad primjena trimetoprim/sulfametoksazola
-
Transplantacija hematopoetskih matičnih stanica kada je to moguće
Liječenje hiper-IgM sindroma obično uključuje nadomjesnu terapiju imunoglobulinima.
Bolesnicima s X-vezanim oblikom ili CD40 mutacijama daje se profilaktički trimetoprim/sulfametoksazol kako bi se spriječila infekcija P. jirovecii, a poduzimaju se i preventivne mjere u kontaku s okolišem kako bi se smanjio rizik od infekcije Cryptosporidiumom (vidi prevencija gastroenteritisa). Međutim, zbog loše prognoze, preporučuje se transplantacija hematopoetskih matičnih stanica, koja može dovesti do izlječenja, ako postoje brat ili sestra s identičnim humanim leukocitnim antigenom (HLA).