Metode potpomognute reprodukcije uključuju postupke sa sjemenom i jajnim stanicama in vitro s ciljem stvaranja embrija.
Postupci potpomognute reprodukcije (engl. assisted reproductive techniques = ART) mogu dovesti do višeplodne trudnoće, no opasnost je manja nego kod nadzirane hiperstimulacije jajnika. Ako je opasnost od genskog poremećaja visoka, embrij se često može ispitati na poremećaje prije implantacije .
In vitro fertilizacija (IVF)
IVF se može primijeniti za liječenje neplodnosti uzrokovane oligospermijom, protutijelima na spermije, poremećajima jajovoda ili endometriozom kao i neobjašnjene neplodnosti.
Postupak obično uključuje sljedeće:
-
Controlled ovarian stimulation: Clomiphene plus gonadotropins or gonadotropins alone can be used. Za sprječavanje prijevremene ovulacije često se primjenjuje agonist ili antagonist gonadotropin otpuštajućeg hormona (GnRH). Nakon dovoljnog rasta folikula, daje se humani korijalni gonadotropin (hCG) u svrhu izazivanja konačnog sazrijevanja folikula. Alternativno, agonisti GnRH može se koriste za induciranje ovulacije u žena s visokim rizikom za sindrom hiperstimulacije jajnika.
-
Vađenje oocita: Oko 34 h nakon primjene hCG–a, oocite se vade neposrednom punkcijom folikula iglom, obično transvaginalno pomoću ultrazvuka ili rjeđe, pomoću laparoskopa. U nekim centrima, IVF s prirodnim ciklusom (u kojem se vadi jedna oocita) se nudi kao alternativa; stope trudnoća s ovom tehnikom su niže od onih s vađenjem više jajnih stanica, ali troškovi su manji i uspješnost je u stalnom porastu.
-
Oplodnja: Oocite se oplođuju in vitro. Uzorak sjemena se ispire više puta s medijem za uzgoj kulture tkiva i koncentrira se za pokretne spermije. U ovom trenutku, intracitoplazmatska injekcija spermija - ubrizgavanje po jednog spermija u svaku oocitu - može biti učinjena, osobito ako je spermatogeneza poremećena kod muškog partnera.
-
Uzgajanje embrija: Nakon dodavanja spermija, oocite se uzgajaju tijekom 2 do 5 dana.
-
Prijenos embrija: Samo 1 ili mali broj nastalih embrija se prenosi u šupljinu maternice, umanjujući mogućnost višeplodne trudnoće, najveće opasnosti vezane za IVF. Broj prenesenih embrija određen je ženinom dobi i vjerojatnošću uspjeha IVF–a. Ostali se embriji mogu smrznuti u tekućem dušiku za prijenos u slijedećem ciklusu. Sve je veća sklonost stavljanja samo jednog embrija kod svakog transfera i zamrzavanje preostalih zametaka za uporabu u kasnijim ciklusima, ako ne dođe do trudnoce.
Prirođeni defekti mogu biti malo češći nakon IVF-a, ali stručnjaci nisu sigurni da li je povećan rizik zbog samog IVF-a ili zbog čimbenika koji pridonose neplodnosti; sama neplodnost povećava rizik od prirođenih defekata. Ipak, od rane 2018. godine, velika većina od >7 milijuna djece rođene pomoću IVF-a nemaju prirođene defekte.
Preimplantacijsko genetsko testiranje
može se izvršiti korištenjem stanica iz polarnog tijela oocite ili stanica iz embrija (bilo blastomera iz 3-dnevnog embrija ili stanica trofoektoderma iz 5- ili 6-dnevnog embrija). Testiranje može uključivati preimplantacijski genetski probir kako bi se isključila aneuploidija i / ili preimplantacijska genetska dijagnoza kako bi se provjerilo postojanje specifičnih ozbiljnih nasljednih poremećaja. Ako rezultati ispitivanja kasne, blastocista se može zamrznuti i prebaciti u idućim ciklusima nakon što se rezultati saznaju.
Preliminarni podaci za 2016. godinu ukazuju da u SAD-u kumulativne šanse za odnošenje kući živog djeteta za svako uzimanje oocita (uključujući sve transfere vlastitih embrija pacijenta - i svježe i smrznuto-odmrznute) bilo je 47,6% za žene mlađe od 35 i 11,2% za žene u dobi od 41 do 42 godine.
Uporaba doniranih jajnih stanica obično se preporučuje za žene starije od 42 godine.
Prijenos gamete u jajovod (GIFT)
GIFT je alternativa IVF-u, ali se koristi sve rjeđe jer su se stope uspjeha IVF-a povećale.
GIFT se koristi najčešće kad žena ima jedno od sljedećeg:
Kao i kod IVF–a dobiva se više jajnih stanica i sjeme ali se prenose—transvaginalno uz navođenje ultrazvukom ili laparoskopski—u distalni dio jajovoda, gdje dolazi do oplodnje.
Stopa živorođenih po ciklusu iznosi 25 do 35%.
Intracitoplazmatska injekcija spermija
Ova tehnika je korisna kada
Oocite su dobivene kao za IVF. Jedan spermij se injicira u oocitu kako bi se izbjegla oplodnja s disfunkcionalnim sjemenom. Nakon toga se embrij uzgaja i prenosi kao i kod IVF–a.
U 2014. preko dvije trećine svih ART ciklusa u SAD-u uključivalo je intracitoplazmatsku injekciju spermija. Nema koristi od primjene intracitoplazmatske injekcije spermija kod parova sa smanjenom ovarijskom rezervom ili uznapredovalom majčinom dobi. Ako neplodnost para uključuje ženu,> 30 takvih postupaka mora biti učinjeno kako bi jedna trudnoća bila uspješna. Dakle, dodatni troškovi i rizici intracitoplazmatske injekcije spermija moraju se uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li će se ova metoda koristiti.
Opasnost od prirošenih defekata može biti povećana nakon intracitoplazmatske injekcije spermija, možda zato što:
-
Sam postupak može oštetiti spermije, oocitu, ili embrij.
-
Se koriste spermiji muškaraca koji imaju mutacije Y kromosoma. Najčešći prijavljeni prirošeni defekti uključuju muški spolni sustav. Većina zabilježenih urođene mane uključuje muški reproduktivni trakt.
Ostale tehnike
I druge tehnike se ponekad koriste. One uključuju sljedeće:
-
Kombinacija IVF-a i GIFT-a
-
Prijenos zigote u jajovod
-
Uporaba doniranih jajnih stanica
-
Prijenos zamrznutih embrija zamjenskoj majci
Neki od ovih postupaka izazivaju moralne i etičke dvojbe (npr. pravo na roditeljstvo kod zamjenske majke, selektivna redukcija broja implantiranih embrija ako dođe do višeplodne trudnoće). Primjena IVF-a u žena u postmenopauzi> 50 godina je kontroverzna.