Poremećaji prilagodbe uključuju izrazito uznemirujuće i ometajuće emocionalne i/ili ponašajne simptome kao odgovor na prepoznatljivi stresor.
(Vidi Poremećaje vezane uz traumu i stresor.)
Prilikom doživljavanja neugodnih događaja ljudi mogu postati tužni, ljuti ili uznemireni. Takve se reakcije ne smatraju poremećajem, osim ako su intenzivnije nego što se kulturološki očekuje ili ako je funkcioniranje osobe značajno narušeno.
Stresor može biti pojedinačni, diskretni događaji (npr. gubitak posla), višestruki događaji (npr. financijske poteškoće udružene s problemima u emocionalnoj vezi) ili kontinuirane teškoće (npr. briga o članu obitelji sa značajnim invaliditetom). Stresori ne moraju biti preplavljujući traumatični događaji kao kod posttraumatskog stresnog poremećaja.
Smrt voljene osobe može potaknuti nastanak poremećaja prilagodbe. Međutim, kliničari moraju uzeti u obzir širok raspon reakcija tuge koje se smatraju tipičnim kod različitih kultura te dijagnosticirati poremećaj samo ako je žalovanje iznad od očekivanog.
Poremećaji prilagodbe su česti, procjenjuje se da su prisutni kod 5 do 20 % pacijenata u ambulantnom liječenju.
Simptomi i znakovi
Simptomi poremećaja prilagodbe obično počinju ubrzo nakon stresnog događaja i ne traju dulje od 6 mjeseci nakon što je stresor uklonjen.
Postoje mnoge manifestacije poremećaja prilagodbe, česte uključuju
-
Depresivno raspoloženje
-
Anksioznost
-
Smetnje ophođenja
Pacijenti mogu imati više manifestacija.
Također postoji povećan rizik za pokušaje suicida i suicid (vidi Suicidalno ponašanje).
Dijagnoza
Dijagnoza se zasniva na kriterijima preporučenim u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje (DSM-5).
Pacijenti moraju imati
Simptomi moraju biti klinički značajni i uključivati ≥ 1 od sljedećeg:
PTSP i akutni stresni poremećaj su dio diferencijalne dijagnoze, no ti poremećaji imaju različite vremenske okvire i specifičnije intenzitete stresora te pacijentovog odgovora. Pacijenti koji imaju oštećenja funkcioniranja ili naznačen distres nakon traumatskog događaja, no koji ne zadovoljavaju kriterije za PTSP ili akutnu reakciju na stres, mogu biti dijagnosticirani kao poremećaj prilagodbe.
Liječenje
Poremećaji prilagodbe su uznemirujući i mogu se povezati s povećanim rizikom suicidalnog ponašanja. Zahtijevaju temeljitu procjenu i adekvatan plan liječenja. U isto vrijeme, postoje ograničeni dokazi o učinkovitosti pojedinog specifičnog tretmana za poremećaje prilagodbe. Kliničari su uspješni u primjeni širokog raspona individualnih i grupnih psihoterapija, uključujući kratku psihoterapiju, kognitivno bihevioralnu terapiju i suportivnu psihoterapiju. Drugi su kliničari razvili psihološke intervencije koje su usmjerene na specifične stavke, kao što je tuga.
Nedostaju dokazi o farmakološkom liječenju poremećaja prilagodbe. Benzodiazepini se često koriste u liječenju simptoma kao što su nesanica i anksioznost, ali oni mogu i pogoršati tijek akutne reakcije na stres i PTSP-a. Propisivanjem antidepresiva poput SIPPS-a može se liječiti subsindromalna depresija i anksioznost, no i za ovaj pristup nedostaje dokaza.