Ciklotimični poremećaj je obilježen hipomaničnim i kratkim depresivnim razdobljima koja traju nekoliko dana, nepravilnog su tijeka i manje su težine od onih kod bipolarnog poremećaja; ova razdoblja simptoma se moraju javljati više od pola dana tijekom perioda od ≥ 2 godine. Dijagnoza se postavlja klinički i temelji se na anamnezi. Liječenje se zasniva primarno na edukaciji, premda je nekim bolesnicima s funkcionalnim oštećenjima potrebna farmakoterapija.

Ciklotimični poremećaj je učestalo prethodnik bipolarnog poremećaja tipa II. Međutim, može javiti i u sklopu izražene ćudljivost, bez da se razvije u jedan od kliničkih poremećaja raspoloženja.

Kod kronične hipomanije, oblika koji se klinički rijetko vidi, prevladavaju razdoblja ushićenosti, obično uz skraćenje spavanja na <6 sati. Osobe s ovom formom su kontinuirano pretjerano vesele, samouvjerene, pune energije, planova, nepromišljene, pretjerano uključene u zbivanja, nametljive, impulzivne, mogu drugima pristupati pretjerano blisko.

U nekih osoba ciklotimična i kronična hipomanična narav doprinose uspješnosti u poslu, vodstvu, postignućima i umjetničkoj kreativnosti; međutim takve osobe češće imaju ozbiljne štetne interpersonalne i socijalne posljedice. Posljedice uključuju nestabilnost s neujednačenom radnom i obrazovnom anamnezom, impulzivne i česte promjene mjesta stanovanja, ponavljane ljubavne ili bračne prekide te epizode ovisnosti o alkoholu i drogama.

Dijagnoza ciklotimičnog poremećaja je klinička i temelji se na anamnezi.

(Vidi također Pregled poremećaja raspoloženja.)

Liječenje

• Potporno liječenje

• Ponekad stabilizator raspoloženja

Bolesnici trebaju biti poučeni kako živjeti s krajnostima svojeg temperamenta; život s ciklotimičnim poremećajem nije lak jer su međuljudski odnosi često burni. Savjetuje se zaposlenje s fleksibilnim radnim vremenom. Bolesnike s umjetničkom crtom možda treba ohrabriti da slijede umjetničku karijeru, u kojoj se mogu bolje tolerirati ispadi i krhkost ciklotimije.

Odluka o korištenju stabilizatora raspoloženja (npr. litij; određeni antikonvulzivi, posebice valproat, karbamazepin i lamotrigin) ovisi o balansu funkcionalnog oštećenja te društvenih dobrobiti ili kreativnih poleta koje bolesnici mogu doživljavati. Divalproeks u dozi od 500 do 1000 mg/dan oralno se uobičajeno bolje podnosi od ekvivalentne doze litija.

Antidepresive treba izbjegavati osim ako su depresivni simptomi teški i dugotrajni zbog rizičnosti za brze izmjene ciklusa.

Grupe podrške mogu pomoći bolesnicima pružajući im prostor za dijeljenje zajedničkih doživljaja i osjećaja.