Autonomne neuropatije su bolesti perifernih živaca s neproporcionalnim zahvaćanjem autonomnih vlakana.
(Vidi također Pregled autonomnog živčanog sustava.)
Najpoznatije autonomne neuropatije su one vezane uz perifernu neuropatiju zbog dijabetesa, amiloidozu ili autoimune poremećaje.
Autoimune autonomne neuropatije su idiopatski poremećaji koji često nastaju nakon virusne infekcije; početak može biti subakutan.
Autonomna disfunkcija obično je kasna manifestacija alkoholne neuropatije.
Drugi uzroci uključuju toksine, lijekove i paraneoplastičke sindrome.
Simptomi i znakovi
Simptomi i znakovi autonomnih neuropatija
Uobičajeni simptomi autonomnih neuropatija uključuju orthostatsku hipotenziju, neurogeni mokraćni mjehur, erektilnu disfunkciju, gastroparezu i ustrajnu opstipaciju.
Kada su zahvaćena somatska vlakna, može se javiti gubitak osjeta u distribuciji "rukavica i čarapa" te distalna slabost.
Dijagnoza
Dijagnoza autonomnih neuropatija
Dijagnoza autonomne neuropatije temelji se na dokazivanju autonomnog zatajenja uz postojanje specifičnog uzroka neuropatije (npr. šećerna bolest, amiloidoza).
Na autoimune autonomne neuropatije može se posumnjati nakon virusne infekcije.
A3 antitijelo na ganglijske anti-acetilkolinske receptore prisutno je u oko polovine bolesnika s autoimunom autonomnom neuropatijom i ponekad može biti prisutno kod bolesnika s drugim autonomnim neuropatijama.
Liječenje
Liječenje autonomnih neuropatija
-
Liječenje podležećih poremećaja
-
U pojedinim slučajevima imunoterapija, plazmafereza ili i.v. primjena gama-globulina
Liječe se podležeći poremećaji, kao što se liječe i simptomi.
Autoimune autonomne neuropatije mogu odreagirati na imunoterapiju; plazmafereza ili i.v. gama-globulini mogu se primjenjivati u težim slučajevima.
Ključne poruke
-
Dijagnozu treba temeljiti na identifikaciji simptoma zbog autonomnog zatajenja (npr. ortostatska hipotenzija, neurogeni mjehur, erektilna disfunkcija, gastropareza, ustrajna opstipacija) i identifikaciji uzroka neuropatije
-
Potrebno je liječiti podležeće poremećaje ukoliko ih se identificira; ukoliko se postavi dijagnoza autoimune autonomne disfunkcije može se pokušati s imunoterapijom ili ukoliko su simptomi teži, s plazmaferezom ili i.v. gama-globulinima.