Virus majmunskih boginja strukturno je sličan virusu boginja te može uzrokovati sličnu, ali blažu bolest - majmunske boginje.
Virus majmunskih boginja, kao i virus boginja, pripada skupini ortopoksvirusa. Pretpostavlja se da su rezervoar virusa mali glodavci i vjeverice u prašumamaa zapadne i središnje Afrike iako rezervoar nije poznat sa sigurnošću. U Africi se infekcija u ljudi pojavljuje uglavnom sporadično, a ponekad i u epidemijama. Najviše prijavljenih slučajeva ima u Demokratskoj Republici Kongo. Smatra se da je 20-struko povećanje incidencije posljedica ukidanja cijepljenja protiv velikih boginja 80-ih godina. Osobe koje su primile cjepivo protiv velikih boginja, čak i prije više od 25 godina, imaju smanjen rizik od razvoja majmusnkih boginja. Broj slučajeva majmunskih boginja u Africi također raste, najvjerojatnije zbog uništavanja staništa životinja koje su rezervoar virusa.
Nakon što su 2003.g. u SAD importirani inficirani glodavci kao kućni ljubimci izbila je epidemija majmunskih boginja. Smtra se da su inficirani glodavci prenijeli virus na prerijske pse, a potom su oni zarazili ljude. Tijekom epidemije bilo je 35 potvrđenih, 13 vjerojatnih i 22 sumnjivih slučajeva u 6 zemalja. Smrtnih ishoda nije bilo.
Virus majmunskih boginja se najvjerojatnije prenosi sa životinja tjelesnim tekućinama, uključujući slinu i sekret iz dišnih puteva ili kontaktom sa secernirajućom ranom. Prijenos s osobe na osobu je moguć, ali se rjeđe događa. Osobe koje žive sa zaraženima oboljevaju u 3 do 11% (ali čak i do 50%) slučajeva (1). Poznato je da se virus prenosi i u bolničkim uvjetima. Većinu bolesnika čine djeca. U Africi, smrtnost iznosi od 4 do 22%.
Klinički, infekcija virusom majmunskih boginja nalikuje infekciji virusom velikih boginja. Međutim, kožne lezije se češće spajaju, do je adenopatija prisutna kod majmunskih boginje, ali ne i velikih boginja. Sekundarne bakterijske infekcije kože i pluća se mogu dogoditi.
Klinički razlikovati majmunske boginje od velikih boginja i vodenih kozica (herpesvirus, a ne poksvirus) može biti teško. Dijagnoza majmunskih boginja postavlja se kulturom, PCR-om, imunohistokemijom i elektronskom mikroskopijom - ovisno o tome koje su metode dostupne.
Terapija je suportivna. Lijekovi koji mogu biti korisni su:
Ovi lijekovi djeluju protiv virusa majmunskih boginja in vitro i na eksperimentalnim modelima. Međutim, niti jedan od tih lijekova nije bio uključen u istraživanje ili se koristio za liječenje majmunskih boginja u endemskim regijama.
Slučajevi majmunskih boginja prijavljuju se javnozdravstvenim službama.
Literatura
-
1. Nolen LD, Osadebe L, Katomba J, et al: Prošireni prijenos od čovjeka do čovjeka tijekom izbijanja majmunskih boginja u Demokratskoj Republici Kongo. Emerg Infect DisEmerg Infect Dis 20(2), 2014. doi: 10.3201/eid2206.150579.
Više informacija