Generalizirani hipopituitarizam odnosi se na sindrome deficijencije hormona uzrokovane djelomičnim ili potpunim gubitkom funkcije prednjeg režnja hipofize. Kliničke osobitosti ovise o nedostacima specifičnih hormona. Dijagnoza se postavlja slikovnim metodama i mjerenjem razine hormona bazalno te nakon raznih podražaja. Liječenje ovisi o uzroku ali općenito uključuje uklanjanje bilo kakvog tumora i nadoknadu hormona.

Različiti uzroci primarnog i sekundarnog hipopituitarizma navedeni su u donjoj tablici (vidi tablicu).

Manjak luteinizirajućeg hormona (LH) i folikul-stimulirajućeg hormona (FSH) u djece dovodi do zakašnjelog puberteta. U premenopauznih žena dolazi do amenoreje, smanjenja libida, povlačenja sekundarnih spolnih osobina i neplodnosti. U muškaraca se javlja erektilna disfunkcija, atrofija testisa, pad libida, povlačenje sekundarnih spolnih osobina te slabljenje spermatogeneze s posljedičnom neplodnošću.

Manjak HR pridonosi gubitku energije, ali je u odraslih većinom bez simptoma i klinički neprepoznatljiv. Tvrdnje da bi manjak HR mogao ubrzati aterosklerozu nisu potvrđene. O učincima nedostatka HR u djece raspravlja se na drugim mjestima u ovoj knjizi.

Manjak TSH dovodi dohipotireoze, s karakterističnim simptomima kao što su podbuhlo lice, grublji glas, bradikardija i intolerancija hladnoće.

Manjak ACTH dovodi do hipoadrenalizma s posljedičnim umorom, hipotenzijom i smanjenom tolerancijom na stres i infekcije. Međutim, nema hiperpigmentacije koja je tipična za primarno zatajenje nadbubrežnih žlijezda.

Ozljede hipotalamusa koje uzrokuju hipopituitarizam nerijetko zahvaćaju i centre za apetit pa dovode do stanja sličnog nervoznoj anoreksiji (svojedobno Simmondsova kaheksija—op. prev.), ili ponekad hiperfagije s posljedičnom morbidnom pretilošću.

Sheehanov sindrom, koji zahvaća žene u babinju je nekroza hipofize koja nastaje zbog hipovolemije i šoka tijekom i neposredno nakon porođaja. Nakon porođaja ne dolazi do laktacije, a bolesnice se tuže na malaksalost te gubitak pubičnih i pazušnih dlaka.

Hipofizno krvarenje je skup simptoma uzrokovanih hemoragičnim infarktom normalne hipofize, ili češće, tumora hipofize. Akutni nastup prati glavobolja, zakočena šija, vrućica, ispadi vidnog polja i okulomotorne kljenuti. Posljedični edem može pritiskati hipotalamus i uzrokovati somnolenciju pa i komu. Iznenada se javlja insuficijencija hipofize različitog stupnja pa se zna razviti hipotenzija i kolaps zbog manjka ACTH i kortizola. U likvoru se može dokazati krv, a MR potvrđuje krvarenje.

• MR ili CT

• Razina slobodnog tiroksina (T₄), TSH, prolaktina, LH, FSH, i testosterona (u muškaraca) ili estradiola (u žena)

• Razina kortizola levels uz stimulacijske testove hipofizno-adrenalne osi

• Ponekad drugei stimulacijski testovi

Klinička slika je većinom nespecifična, a dijagnoza mora biti potvrđena prije nego se donese odluka o doživotnoj supstitucijskoj terapiji. Hipofizna disfunkcija mora se razlikovati od anoreksije, kronične bolesti jetre, distrofične miotonije, poliglandularnog autoimunog sindroma (vidi tablicu), i poremećaja drugih endokrinih žlijezda. Klinička je slika posebno zbunjujuća kad istodobno ispadne iz funkcije nekoliko žlijezda s unutarnjim lučenjem. Stoga treba tražiti dokaze strukturnih promjena i hormonskih ispada hipofize.

Početna evaluacija trebala bi uključivati testiranje nedostatka TSH i ACTH, jer su to stanja potencijalno opasna po život. O Testiranju za nedostatke drugih hormona raspravlja se na drugim mjestima u ovoj knjizi.

Treba odrediti slobodni T₄ (tiroksin) i TSH. Razine oba hormona su obično niske u generaliziranom hipopituitarizmu; u nekim slučajevima može se uočiti normalna razina TSH uz snižen slobodni T₄ . Visoke vrijednosti TSH uz nizak slobodni T₄ ukazuju na primarnu bolest štitnjače.

Sintetski TRH, 200–500 μg IV/15–30 s, može razlikovati bolesnike s hipotalamičkom od onih s hipofiznom disfunkcijom, ali se ta pretraga ne provodi često. Serumske razine TSH obično se mjere 0, 20 i 60 min nakon injekcije. Ako je funkcija hipofize uredna, TSH treba porasti za > 5 milijedinica/L, a vršnu koncentraciju dostići oko 30 min nakon injekcije. Zakašnjeli porast serumske razine TSH mogu se pojaviti u bolesnika s bolesti hipotalamusa. Međutim, neki bolesnici s primarnom bolešću hipofize pokazuju zakašnjeli porast.

Razina kortizola u serumu sami po sebi nije pouzdani pokazatelji funkcije ACTH-adrenalne osi, iako vrlo niska serumska razina kortizola u jutarnjem uzorku (<3,5 g / dl između 7:30 i 9:00 sam) gotovo sigurno ukazuje na manjak kortizola. Treba učiniti jedan od stimulacijskih testova. Kratki ACTH stimulacijski test je sigurniji i jednostavniji test za nedostatak kortizola nego test tolerancije inzulina . U kratkom ACTH stimulacijskom testu, daje se sintetski ACTH 250 mcg IV ili IM (standardna test doza) ili 1 mcg IV (niskodozni test), a razina kortizola u krvi mjeri se neposredno prije i 30 i 60 minuta nakon primjene sintetskog ACTH. Razina kortizola trebala bi značajno porasti; maksimalna razina < 20 g / dl je abnormalna. Međutim, kratki ACTH stimulacijski test je abnormalan u sekundarnoj deficijenciji kortizola samo kad se test obavlja najmanje 2 do 4 tjedna nakon nastanka deficita; Prije tog vremena, nadbubrežne žlijezde nisu atrofirale i još uvijek odgovaraju na egzogeni ACTH.

Test tolerancije inzulina smatra se najpreciznijiim načinom evaluacije rezerve ACTH (kao i GH i prolaktin), ali zbog svojih zahtjeva, vjerojatno ga je najbolje koristiti u pacijenata s abnormalnim rezultatom kratkog ACTH stimulacijskog testa (ako je potrebna potvrda) ili kada se ispitivanje mora obaviti u roku od 2 do 4 tjedna od moguće ozljede hipofize. Daje se kristalni inzulin u dozi od 0,1 j/kg kroz 15–30 sekundi, venska krv se uzorkuje radi određivanja HR, kortizola i bazalne vrijednosti glukoze (prije davanja inzulina te nakon 20, 30, 45, 60 i 90 minuta). Ako razina glukoze padne na < 40 mg / dL (< 2,22 mmol / L) ili se razviju simptomi hipoglikemije, kortizol bi se trebao povećati za > 7 μg / dL ili >20 μg / dl. (Oprez: Ovaj je test opasan za bolesnike s teškim dokumentiranim panhipopituitarizmom (insuficijencija hipofize) ili dijabetesom te u starijih osoba, a kontraindiciran je kod pacijenata s bolešću koronarnih arterija ili epilepsijom. Za vrijeme izvođenja testa uz bolesnika mora biti medicinsko osoblje.) Obično se javlja samo prolazno znojenje, tahikardija i nervoza. Ako se bolesnik žali na palpitacije, izgubi svijest ili dobije napadaj konvulzija test treba smjesta prekinuti i dati 50 ml 50% glukoze IV.

Ni kratki ACTH stimulacijski test ni test tolerancije inzulina sami po sebi neće razlikovati primarnu (Addisonova bolest) od sekundarne (hipopituitarizam) adrenalne insuficijencije. Odgovarajuće pretrage u svrhu razlučivanja i procjene hipotalamično-hipofizno-nadbubrežne osi, opisane su pod Addisonova bolest.

Test kortikotropin-oslobađajućeg hormona (CRH) se radi zbog razlikovanja primarnih, sekundarnih (hipofiznih) i tercijarnih (hipotalamičkih) uzroka adrenalne insuficijencije. Brzom IV injekcijom daje se 1 mcg/kg CRH. Mjeri se serumska razina ACTH i kortizola 15 min prije i pred samu injekciju, te 15, 30, 60, 90 i 120 min nakon injekcije. Nuspojave su privremeno crvenilo, metalni okus u ustima, te blaga i prolazna hipotenzija.

Razina prolaktina rutinski se određuje. Razine prolaktina često su povišene do 5 puta više od normalnih vrijednosti kada je prisutan veliki tumor hipofize, čak i ako ne proizvodi prolaktin. Tumor komprimira držak hipofize, što sprečava dopamin, koji inače inhibira proizvodnju i lučenje prolaktina iz hipofize, da dođe do hipofize. Bolesnici s takvim oblikom hiperprolaktinemije obično imaju hipogonadotropizam i sekundarni hipogonadizam.

Mjerenje bazalne razine LH i FSH od najveće je koristi za evaluaciju hipopituitarizma u postmenopauzalnih žena koje ne uzimaju nadomjesnu terapiju estrogenima, u kojih se razine cirkulirajućih gonadotropina obično visoke (>30 mIU/mL). Premda su vrijednosti gonadotropina u panhipopituitarnih osoba obično niske, postoje preklapanja s referentnim vrijednostima. Razina oba hormona trebala bi se povećati kao odgovor na sintetski hormon koji oslobađa gonadotropin (GnRH) u IV dozi od 100 mcg, s time da je vršna koncentracija LH postignuta oko 30 minuta, a FSH 40 minuta nakon primjene GnRH. Međutim, normalni, umanjeni, ili odsutni odgovor na GnRH može se javiti u disfunkciji hipotalamo-hipofizne osi. Normalno povećanje LH i FSH kao odgovor na GnRH varira. Primjena egzogenog GnRH ne pomaže u razlikovanju primarnih poremećaja hipotalamusa od primarnih poremećaja hipofize.

Probir na manjak HR u odraslih osoba se ne preporučuje osim ako se ne razmatra supstitucijska terapija HR, npr. zbog neobjašnjive malaksalosti i loše kvalitete života u bolesnika s hipopituitarizmom na inače optimalnoj nadoknadnoj terapiji. Na nedostatak HR se posumnja u slučaju nedostatka ≥ 2 drugih hormona hipofize. Zato što razine HR variraju u odnosu na doba dana i druge faktore te ih je teško interpretirati, određuje se razina inzulinnalik faktora rasta 1 (IGF-1), koji odražava HR; niska razina ukazuje na nedostatak HR, ali normalna razina ga ne isključuje. U nekim slučajevima može biti potrebno uraditi HR stimulacijski test ( vidi: Dijagnoza).

Iako se još treba utvrditi kkorisnost stimulacijskih testova hipofize hipotalamičkim oslobađajućim hormonima, ako je odlučimo za takvo testiranje najefikasnije je evaluirati više hormona istovremeno. Hormon koji oslobađa hormon rasta (1 mcg/kg), CRH (1 mcg/kg), TRH (200 mcg), i GnRH (100 mcg) daju se zajedno IV tijekom 15 do 30 sekundi. Sljedećih 180 minuta učestalo se određuju glukoza, kortizol, HR, TSH, prolaktin, LH, FSH i ACTH. Normalni odgovori ne razlikuju se od onih u ranije spomenutim individualnim pretragama.