Opće liječenje za sve bolesnike s dijabetesom (DM) uključuje promjene načina života, uključujući i prehranu i vježbe. Redovito praćenje razine glukoze u krvi je neophodno kako bi se spriječile komplikacije dijabetesa. (Vidi također Šećerna bolest.)
Bolesnici s tipom 1 šećerne bolesti se liječe inzulinom kao i prehranom i vježbanjem.
Pacijenti s dijabetesom tip 2 često se u početku liječe prehranom i vježbanjem. Ako te mjere nisu dovoljne za kontrolu glikemije, pacijentiu se mogu propisati oralni antihiperglikemici, injekcije agonista receptora peptida nalik glukagonu (GLP-1), inzulin, ili kombinacija ovih lijekova.
Nekim pacijentima s dijabetesom lijekovi se daju kako bi se prevenirale komplikacije dijabetesa. Lijekovi uključuju ACE inhibitore, ARB , statine i aspirin.
Inzulin
Inzulin je potreban za sve bolesnike s tipom 1 DM jer postanu ketoacidotični bez njega; također je koristan za liječenje mnogih bolesnika s DM tip 2.
Nadoknada inzulina u tipu 1 DM bi trebala idealno oponašati funkciju beta-stanica da osigura bazalne i postprandijaklne potrebe( fiziološka zamjena ili bazal- bolus doziranje). Opcije uključuju višestruke dnevne injekcije s 2 vrste potkožnih injekcija inzulia ili brzog ili kratkog djelovanja inzulin dostavljen putem inzulinske pumpe koja daje bazalnu dozu inzulina i dodatne boluse uz obroke ili za korekciju visoke razine šećera u krvi. Obje strategije zahtijevaju veliku pozornost na prehranu i tjelovježbu, kao i na dozu i vrijeme davanja inzulina
Kada je inzulin potreban za pacijente s DM tip 2, kontrola glikemije se često može postići s bazalnim inzulinom u kombinaciji s ne-inzulinskim antihiperglikemijskim lijekovima, iako prandijalni inzulin može biti potreban kod nekih bolesnika.
Osim uporabe regularnog inzulina, koji se daje IV kod hospitaliziranih bolesnika, inzulin se gotovo uvijek primjenjuje supkutano.
Udahnuti inzulin pripravak je također dostupan za pacijente koji ne žele da si sami daju injekciju. Ima nešto brži početak djelovanja u usporedbi sa supkutano ubrizganim brzodjelujućim inzulinom.
Pripravci inzulina
Većina inzulinskih pripravaka su sada rekombinantni humani inzulini uporabom kojih se eliminiraju nekad učestale alergijeske reakcije koje su bile posljedica ekstrakcije inzulina iz životinjskih tkiva. Brojni analozi su trenutno dostupni. Ti analozi su stvoreni modifikacijom humanog inzulina mjenjajući time brzinu apsorpcije, duljinu i vrijeme trajanja djelovanja.
Tipovi inzulina se obično kategoriziraju prema vremenu do početka i trajanju djelovanja (vidi tablicu Početak, vrhunac i trajanja djelovanja pripravaka humanog inzulina). Međutim, ovi pokazatelji znatno variraju, kako između bolesnika, tako i individualno, ovisno o nizu čimbenika (npr. mjesto i način injiciranja, količina potkožne masti, prokrvljenost mjesta injiciranja).
Početak, Peak, a trajanje djelovanja humanog inzulina pripravaka *
|
Insulin Preparation
|
Početak djelovanja
|
Peak Action
|
Trajanje akcije
|
|
* Vremena su približna, pretpostavljajući subkutano davanje, a mogu varirati ovisno o tehnici ubrizgavanja i čimbenicima koji utječu na apsorpciju.
|
|
†Lispro i aspart su također dostupni u prethodno izmiješanim oblicima sa srednje-djelujući inzulinima.
|
|
‡NPH postoji i u predmiješanom obliku (NPH / redovna).
|
|
Brzo-djelujući
|
|
Lispro, aspart, glulizin†
|
5–15 min
|
45–75 min
|
3–5 sati
|
|
Inhalacijski regularni
|
<15 min
|
Minute
|
2–3 sata
|
|
Kratko-djelujući
|
|
Regularni†
|
30–60 min
|
2–4 sata
|
6-8 sati
|
|
Srednje dugodjelujući
|
|
Inzulin izofan (NPH)‡
|
Oko 2 h
|
4-12 h
|
18-26 h
|
|
U-500 regularni
|
Minute
|
4–8 sati
|
13-24 h
|
|
Dugo-djelujući
|
|
Glargin
|
3–4 sata
|
Nema vrhunca
|
24 sata
|
|
U-300 glargin inzulin
|
6 sati
|
Nema vrhunca
|
24 sata
|
|
Detemir
|
1–2 sata
|
Nema vrhunca
|
14-24 h
|
|
Degludek
|
1–2 sata
|
Nema vrhunca
|
> 40 h
|
|
Predmiješani
|
|
70% inzulin izofan (NPH)/30% obični
|
30–60 min
|
Dvojno (NPH & R)
|
10–16 h
|
|
50% inzulin izofan (NPH)/50% obični
|
0,5–1 sat
|
2–12 sati
|
10–16 h
|
|
50% Lispro protamin/50% lispro
|
30–60 min
|
Dvojno (NPL i lispro)
|
10–16 h
|
|
75% lispro protamin/25% lispro
|
5–15 min
|
Dvojno (NPL i lispro)
|
10–16 h
|
|
70% aspart protamin / 30% aspart
|
5–15 min
|
Dvojno (NPA & aspart)
|
10–16 h
|
|
70% degludec / 30% aspart
|
Minute
|
Dual (degludec / aspart)
|
> 40 h
|
Brzodjelujući inzulini, uključuju lispro i aspart, brzo se apsorbiraju zbog zamjene aminokiselinskog para koja spriječava molekule inzulina da se udružuju u dimere i polimere. Do sniženja glukoze u plazmi dolazi već unutar 15 min te im je trajanje učinka kratko (većinom <4 h). Ovi inzulini su najbolji za korištenje uz obrok za kontrolu postprandijalnih skokova inzulina. Inhalacijski regularni inzulin je noviji brzodjelujući inzulin koji se uzima uz obroke. Ima nešto brži početak djelovanja u usporedbi sa supkutano ubrizganim brzodjelujućim inzulinom, ali doziranje je manje fleksibilno i potrebni su periodični plućni pregledi.
Regularni inzulin iima blago sporiji početak djelovanja (30 do 60 min) od lispra i asparta ali ima dulje trajanje (6 to 8 h). To je jedina forma inzulina za intravensku primjenu.
Inzulini srednjeg djelovanja uključuju inzulin izofan (neutralni protamin Hagedorn, ili NPH) i U-500 regular. Nastup djelovanja za inzulin isophane je oko 2 h nakon injekcije, vršni efekt je 4 do 12 h nakon ijekcije i duljina trajanja je 18 do 26 h. Koncentrirani regularni inzulin U-500 ima slično vrijeme do vršne koncentracije i vrijeme djelovanja (vršno 4 do 8 h; trajanje 13 to 24 h) i može se primjenjivati 2-3 puta dnevno.
Dugodjelujući inzulini,
inzulin glargine, inzulin detemir, i U-300 inzulin glargine, za razliku od NPH, nemaju značajniju vršnu koncentraciju i omogućuju stalni bazalni učinak kroz 24 h. Inzulin degludek (jedan od dugodjelujućuh inzulina) ima čak duže trajanje i do 40 h. On se dozira svakodnevno, a iako je potrebno 3 dana za postizanje stabilnog stanja, vrijeme doziranja je manje rigidno.
Kombinacije NPH-a i regularnog inzulina i inzulina lispro i NPL (neutral protamine lispro ili forma lispra modificirana da djeluje kao NPH) su komercijalno dostupni kao predmješani preparati (vidi tablicu Početak, vršno djelovanje i trajanje djelovanja preparata humanih inzulina). Druge predmiješane formulacije uključuju inzulin aspart protamin ( oblik modificiran tako da djeluje kao NPH) s aspart inzulinom i formulacijom predmiješanog degludeka i aspart inzulina.
Različite vrste inzulina mogu se uvući u istu štrcaljku za ubrizgavanje, ali se ne smiju miješati u boce osim kod proizvođača. Povremeno, miješani inzulini mogu utjecati na stope apsorpcije inzulina, što uzrokuje varijabilnost učinka i čini glikemijsku kontrolu manje predvidljivom, osobito ako je mješano > 1 h prije uporabe. Inzulin glargine se nikad ne bi trebao mješati sa drugim inzulinima.
Mnogi uređaju za aplikaciju već napunjenih inzulina su dostupni kao alternativa tradicionalnim iglama i bočicama. Inzulinske olovke mogu biti praktičnije za primjenu izvan kuće i mogu biti terapija izbora kod pacijenata sa problemima s vidom i manjkom manualne spretnosti. Uređaji za opružno samoinjiciranje (za korištenje sa špricom) iz bočice pogodni su za bolesnike koji se boje uboda, a postoje i povećala za štrcaljke, koja su korisna osobama sa oštećenjem vida. "Pametne" inzulinske olovke komuniciraju s aplikacijom pametnog telefona kako bi pratile primijenjeni inzulin i davale preporuke za doziranje.
Inzulinske pumpe
Lispro ili aspart mogu se davati kontinuirano koristeći inzulinsku pumpu (1). Kod osoba s inzulinskom rezistencijom ponekad se koristi veća koncentracija U500 Kontinuirana supkutana infuzija inzulina pumpom može eliminirati potrebu za višestrukim dnevnim injekcijama, omogućujući pri tome maksimalnu fleksibilnost prilikom planiranja obroka i značajno smanjujući vrijabilnost u razinama glukoze. Mane uključuju cijenu, mehaničke greške koje vode do ometanja aplikacije inzulina i nepraktičnost nošenja uređaja. Učestalo i pedantno samomonitoriranje i pažnja usmjerena prema funkciji pumpe su nužne za sigurno i učikovit korištenje inzulinske pumpe.
Pumpe pojačane senzorom komuniciraju s kontinuiranim monitorom glukoze i mogu obustaviti rad inzulinske isporuke kada razina glukoze padne. Osim toga, hibridna zatvorena petlja inzulinskih sustava isporuke, također poznata kao automatizirani inzulinski sustavi dostupni su sustavi isporuke. Sistem zatvorene petlje ili umjetna gušterača je jedan u kojem se inzulinske doze kalkuliraju putem inzulinske pumpe bazirano na kontinuiranom mjerenju glukoze i unutarnjem algoritmu. Odobreni sustav još uvijek zahtijeva unos bolus doza od strane korisnika.
Referenca za inzulinske pumpe
Komplikacije liječenja:
Najčešće komplikacija je
Manje česte komplikacije uključuju
Hipoglikemija je najčešća komplikacija inzulinskog liječenja koja se češće pojavljuje kod pacijenata koji pokušavaju postići striktniju kontrolu glikemije te postići normoglikemiju ili kada se ne prati pravilno. U simptome blage do umjerene hipoglikemije spadaju glavobolja, znojenje, palpitacije, omaglica, zamućenje vida, nemir i smetenost. Teža hipoglikemija izaziva konvulzije i gubitak svijesti. U starijih bolesnika hipoglikemija zna uzrokovati afaziju ili hemiparezu pa može sličiti apopleksiji, a s druge strane zna izazvati moždani udar, infarkt miokarda ili iznenadnu smrt.
Bolesnike treba naučiti prepoznati simptome hipoglikemije. Dugogodišnji dijabetičari tipa 1 često nisu svjesni hipoglikemija jer su im ugašeni autonomni simptomi (nijema hipoglikemija).
U bolesnika liječenih s inzulinom ili lijekovima za snižavanje glukoze (npr. sulfonilureje), razina glukoze u krvi < 70 mg/dL (< 3,9 mmol/L) smatra se hipoglikemijom i treba je liječiti kako bi se izbjeglo daljnje smanjenje razine glukoze i posljedice hipoglikemije. Simptomi hipoglikemije obično brzo reagiraju na uzimanje šećera.
Hipoglikemija se liječi uz primjenu nekog oblika šećera (oralna glukoza ili saharoza ili IV dekstroza) i/ili glukagona ili dasiglukagona. Pacijenti s rizikom od hipoglikemije trebaju imati glukagon ili dasiglukagon kod kuće i drugdje, a članove kućanstva i osobe od povjerenja treba uputiti u postupanje u hitnim slučajevima hipoglikemije.
Hiperglikemija može rezultirati od visoke inzulinske doze prije spavanja, što može sniziti glukozu i potaknuti kontraregulatorni odgovor što dovodi do jutarnje hiperglikemije (Somogyi fenomen). A češći uzrok neobjašnjive jutarnje hiperglikemije je porast hormona rasta. (fenomen zore). U tom slučaju, večernja doza inzulina bi se trebala povećati, promijeniti u dugodjelujući preparat ili kasnije dati. Češći uzrok nejasne jutarnje hiperglikemije je međutim ranojutarnji porast hormona rasta (fenomen zore). U tom slučaju večernje doze inzulina bi se trebale povisiti prebaciti se na dužedjelujući pripravak ili ga kasnije dozirati.
Hpokalemija može biti uzrokovana intracelularnim pomakom kalija zbog inzulinom induciranom stimulacijom Na/K pumpe, ali to nije učestalo. Hipokalemija se češće javlja u akutnim slučajevima gdje se iscrpe tjelesne zalihe i koristi iv inzulin .
Lokalne alergijske reakcije na mjestu injekcije inzulina su rijetke, pogotovo sa uporabom humanih inzulina, ali se i dalje mogu dogoditi kod pacijenata sa alergijem na lateks kojeg mogu sadržavati čepovi za bočice. Odmah nakon injekcije javlja se bolnost ili pečenje, koje slijede eritem, svrbež i otvrdnuće, što zna potrajati danima. Većina ovih reakcija spontano prolazi nakon nekoliko tjedana uzastopnog injiciranja i ne zahtijeva specifično liječenje, premda se ponekad daju antihistaminici za simptomatsko olakšanje.
Generalizirana alergijska reakcija je ekstremno rijetka sa humanim inzulinima ali se može dogoditi kada se inzulin ponovno uvodi nakon nekog vremena. Simptomi urtikarije, svrbeža, bronhospazma, angioedema i anafilaksije nastupaju 30 min–2 h nakon injekcije. Često je dovoljno dati jedan antihistaminik, no ponekad je neophodna primjena adrenalina i IV glukokortikoida. Ako je inzulinsko liječenje potrebno nakon generalizirane alergijske reakcije, kožno testiranje panelom pročišćenih inzulinskih preparata i desenzitizacija se trebaju učiniti.
Lokalna hipertrofija masti, ili lipohipertrofija, česta je reakcija uzrokovana lipogenim učinkom inzulina. Lipohipertrofija može dovesti do varijabilnosti inzulinske apsorpcije i može se izbjeći rotiranjem mjesta injiciranja. Lipoatrofija, drukčija pojava, nastaje kao posljedica imunološke reakcije komponentu na inzulinskog preparata. Postalo je vrlo rijetko s upotrebom humanih inzulina, ali se može liječiti steroidima.
Cirkulirajuća anti-inzulinska protutijela su vrlo rijedak uzrok inzulinske rezistencije u osoba koje i dalje uzimaju životinjski inzulin i ponekad u onih na humanom inzulinu i analozima. Ovaj tip inzulinske rezistencije se može ponekad liječiti mijenjanjem inzulinskih preparata (npr, životinjskog za humani inzulin) i upotrebom kortikosteroida ili imunosupresiva i plazmaferezom ukoliko je to potrebnno
Liječenje DM tipa 1 inzulinom:
Režimi su u rasponu od 2 puta dnevno korištenja predmješanih preparata (npr, podjeljene doze kratkodjelujućih i srednje dugodjelujućih inzulina) do sličnijih fiziološkom stanju basal-bolus režima koji koriste multiple dnevne injekcije (npr, pojedinačna doza bazala i varijilne prandijalne bolus doze brzodjelujućeg inzulina) ili inzulinske pumpe. Intenzivirana terapija, što označava praćenje glukoze ≥ 4 puta dnevno i ≥ 3 injekcije na dan ili inzulinska kontinuirana infuzija, je efektivnija nego nego konvencionalna terapija (1 do 2 inzulinske injekcije dnevno sa ili bez praćenja za prevenciju dijabetičke retinopatije, nefropatije, i neuropatije. Takvo liječenje međutim prate češće epizode hipoglikemije i dobivanje na težini pa je učinkovito samo u bolesnika koji mogu i hoće preuzeti vrlo aktivnu ulogu u svom liječenju.
Generalno većina pacijenata sa tipom 1 dijabetesa mogu poočeti sa ukupnim dozama od 0.2 do 0.8 jedinica inzulina/kg/danu. Pretilima obično trebaju više doze. Fiziološka zamjena uključuje 40 to 60% dnevne doze inzulina u obliku srednje ili dugodjelujućeg preparata za pokrivanje bazalnih potreba, dok se ostatak daje kao brzo/kratkodjelujući inzulin koji pokriva postprandijalne skokove glikemije. Ovaj pristup je najučinkovitij kada se doza inzulina brzog ili kratkog djelovanja prilagođava razinama glukoze u krvi prije jela i očekivanom sadržaju obroka. Faktor korekcije, također poznat kao inzulinski faktor osjetljivosti, je iznos za koji će jedna jedinica inzulina smanjiti pacijentovu razinu glukoze u krvi tijekom 2 do 4 sata; ovaj faktor se često izračunava pomoću "pravila 1800" kada se inzulin brzog djelovanja koristi za korekciju (1800 / ukupna dnevna doza inzulina). Za regularne inzuline, "pravilo 1500" se može koristiti. Doza korekcije (trenutna razina glukoze - ciljna razina glukoze) / faktor korekcije) )je doza inzulina koje će smanjiti razinu glukoze u krvi u ciljani raspon. Ova doza korekcije se može dodati u prandijalnu dozu inzulina koja se računa po količini ugljikohidrata u obroku, koristeći omjer ugljikohidrata i inzulina (CIR). CIR često se izračunava pomoću "pravila 500" (500 / ukupna dnevna doza).
Za ilustraciju izračuna doze za ručak, pretpostavimo sljedeće:
-
Predprandijalna glukoza iz prsta je 240 mg / dL (13.3 mmol/l)
-
Ukupna dnevna doza inzulina: 30 jedinica bazalnog inzulina + 10 jedinica bolusnog inzulina po obroku = 60 jednica dnevno
-
Korektivni faktor (Faktor osjetljivosti na inzulin ): 1800/60 = 30 mg / dL / jedinica (1.7 mmol/l/L)
-
Procijenjena količina ugljikohidrata nadolazećeg obroka: 50 g
-
Omjer ugljikohidrata i inzulina (CIR): 500/60 = 8: 1
-
Ciljna vrijednost glukoze: 120 mg / dL (6.7 mmol/l)
Prandijalna inzulinska doza = 50 g ugljikohidrata podijeljeno s 8 g/j inzulina = 6 j
Korekcijska doza = (240 mg / dl - 120 mg / dl) / 30 = faktor korekcije= 4 jedinice ((13.3 mmol/l - 6.7 mmol/l)/1.7 mmol/l = 4)
Ukupna doza prije ovog jela = prandijalna doza + korekcijska doza = 6 + 4 = 10 jedinica brzodjelujućeg inzulina.
Takav pristup omogućava slobodniji životni stil jer bolesnik može preskočiti ili pomaknuti obroke a da ne poremeti euglikemiju. Takve preporuke su za početak terapije; nakon toga izbor terapije ovisi o fiziološkom odgovoru i preferencama pacijenta i liječnika. Omjer ugljikohidrata i inzulina i faktor osjetljivosti se treba mijenjati ovisno o tome kako pacijent reagira na doze inzulina. Ovo podešavanje zahtijeva blisku suradnju sa stručnjakom za dijabetes.
Liječenje DM tipa 2 inzulinom:
Liječenje DM tipa 2 inzulinom je isto varijabilno. Kod mnogih pacijenata razina glukoze je adekvatno kontrolirana s promjenama u načinu života i ne-inzulinskim antihiperglikemicima, ali inzulin treba dodati kada glukoza ostaje nedovoljno kontrolirana sa ≥ 3 lijekova, kada se misli da pacijent ima nedostatak inzulina ili ako je jako visok šećer u krvi. Iako rijetko, tipa 1 DM sa početkom u odrasloj dobi može biti uzrok. U većini slučajeva, kod žena koje zatrudne, inzulin treba zamijeniti neinzulinske antihiperglikemijske lijekove.
Razlozi za kombiniranu terapiju su najjači za inzulin s oralnim bigvanidima i lijekovima koji povećavaju osjetljivost na inzulin . Režimi variraju od jedne dnevne injekcije dugogodjeluućeg ili srednjedugodjelujućeg inzulina (obično prije spavanja) na režim višestrukih injekcija koji koriste bolesnici s dijabetesom tipa 1. Preferira se najjednostavniji režim. Zbog inzulinske rezistencije, neki pacijenti s tipom 2 dijabetesa trebaju jako visoke doze (> 2 j/kg/dan). Česta komplikacija je porast tjelesne težine, koji je poglavito posljedica suzbijanja glikozurije i poboljšanja metaboličke učinkovitosti.
Peroralni antihiperglikemici:
Oralni antihiperglikemici (vidi tablicu Karakteristike oralnih antihiperglikemika) su glavni način liječenja dijabetesa tipa 2 skupa sa agonistima receptora peptida sličnog glukagonu 1 (GLP-1) . Peroralni antidijabetici:
-
Poboljšavaju gušteračinu sekreciju inzulina (sekretagozi)
-
Senzibiliziraju periferna tkiva na inzulin (senzitizatori)
-
Narušavaju GI apsorpciju glukoze
-
Povećavaju glikozuriju
Lijekovi sa drugačijim mehanizmima mogu djelovati sinergistički.
Karakteristike oralnih antihiperglikemika
|
Generički naziv
|
Dnevna doza
|
Trajanje akcije
|
Komentari
|
|
*Sulfonilureje 1. generacije
|
|
†Sulfonilureje 2. generacije.
|
|
‡ Pogledajte tablicu Karakteristike injektibilnih neinzulinskih antihiperglikemijskih lijekova za informacije o agonistima receptora glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1) za injekcije.
|
|
Insulinski sekretagozi: dugodjelujući (sulfonilureje)
|
Povećavaju lučenje inzulina beta-stanica gušterače
Može se koristiti samostalno ili u kombinaciji s inzulinom i drugim lijekovima
Njihovo dugotrajno djelovanje može dovesti do ozbiljne hipoglikemije, osobito u starijih bolesnika
Učinkovitost može oslabiti nakon 5 godina korištenja
|
|
Acetoheksamid*
|
250 mg jednom dnevno – 750 mg dva puta dnevno
|
12-24 h
|
Nije više dostupan u SAD-u
|
|
klorpropamid*
|
100 mg jednom dnevno – 750 mg jednom dnevno
|
24-36 h
|
Klorpropamid: Može uzrokovati hiponatremiju i crvenilo nakon uzimanja alkohola
|
|
tolazimid *
|
100 mg jednom dnevno – 500 mg dva puta dnevno
|
14–16 h
|
Nije više dostupan u SAD-u
|
|
tolbutamid*
|
250 mg jednom dnevno – 1500 mg dva puta dnevno
|
12 sati
|
—
|
|
Glyburide, redovito oslobađanje†
|
1,25 mg jednom na dan- 10 mg dvapu na dan
|
12-24 h
|
Glipizid i gliburid: Nema dokaza o povećanju učinkovitosti doze iznad 10 mg / dan
|
|
Gliburid, mikronizirani†
|
0,75 mg jednom / dan-6 mg bid
|
12-24 h
|
|
Glipizid, redovno oslobađanje†
|
2,5 mg bid jednom / dan 20 mg
|
12-24 h
|
|
Glipizid, produljeno oslobađanje†
|
2.5-20 mg jednom / dan
|
24 sata
|
|
Glimepirid†
|
1-8 mg jednom / dan
|
24 sata
|
—
|
|
Inzulinski secretagozi: kratkodjelujući (meglitinidi)
|
Povećaju beta-stanično inzulinsko lučenje
Može se koristiti samostalno ili u kombinaciji s drugim oralnim lijekovima i inzulinom
|
|
Nateglinid
|
60–120 mg 3 puta dnevno uz obroke
|
3–4 sata
|
|
Repaglinid
|
0,5–4 mg 3 puta dnevno uz obroke
|
3–4 sata
|
|
Inzulinski sensitizeri: Bigvanidi
|
povećavaju inzulinom kočenu jetrenu glukoneogenezu
Može se koristiti samostalno ili u kombinaciji s drugim oralnim lijekovima i inzulinom
Značajne nuspojave: Laktatna acidoza (rijetko)
Kontraindiciran u rizičnih bolesnika, uključujući one s bubrežnom insuficijencijom, metaboličkom acidozom, hipoksijom, alkoholizmom ili dehidracijom
Ne uzrokuje hipoglikemiju
Ostali štetni učinci: GI distres (proljev, mučnina, bol), malapsorpcija vitamina B12
Potencirati mršavljenje
Treba ga privremeno prekinuti prije radioloških postupaka koji zahtijevaju upotrebu kontrastnih sredstava
|
|
Metformin, redovito oslobađanje
|
500 mg jednom dnevno – 1250 mg dva puta dnevno
|
6-10 sati
|
|
Metformin, produljeno oslobađanje
|
500 mg 2 g jednom / dan
|
24 sata
|
|
Inzulinski sensitizeri: Thiazolidinedioni
|
Povećavaju inzulinom potaknutu supresiju glukoneogeneze
Može se koristiti samostalno ili u kombinaciji s drugim oralnim lijekovima i inzulinom
Glavni štetni učinci: debljanje, zadržavanje tekućine, anemija (blaga)
Rijetko uzrokuje hepatotoksičnost, ali zahtjeva praćenje jetrene funkcije
|
|
Pioglitazon
|
15-45 mg jednom dnevno
|
24 sata
|
Pioglitazone: povećava rizik od karcinoma mokraćnog mjehura, srčanog popuštanja i fraktura
|
|
Roziglitazon
|
2-8 mg jednom / dan
|
24 sata
|
Rosiglitazon: može povećati LDL koletserol i može povećati rizik od srčanog popuštanja, angine, IM, MU i fraktura
|
|
Inhibitori alfa-glukozidaze
|
Inhibitori crijevnih enzima
Koristi se kao monoterapija ili kombinirana terapija s drugim oralnim lijekovima ili inzulinom za smanjenje postprandijalne razine glukoze u plazmi
Mora se uzeti s prvim ugrizom obroka
GI nuspojave (nadutost, proljev, nadutost), učestale, ali se može smanjiti s vremenom
Započeti s malim dozama (25 mg / dan), i postupno titrirati tijekom nekoliko tjedana
|
|
Akarboza
|
25–100 mg 3 puta dnevno uz obroke
|
6-10 sati
|
|
Miglitol
|
25–100 mg 3 puta dnevno uz obroke
|
6-10 sati
|
|
Dipeptidil peptidaza 4 (DPP4)
|
|
Alogliptin
|
6.25-25mg jednom / dan
|
24 sata
|
Inhibirati enzim DPP-4, koji je uključen u razgradnju GLP-1, peptida koji stimulira lučenje inzulina i inhibira lučenje glukagona
Svi DPP-4 inhibitori mogu se koristiti kod umjerene do teške bubrežne insuficijencije. Svi osim linagliptinazahtijevaju prilagidbu doze za eGFR
Dobro se podnosi, ali izaziva samo skromne pomake u hemoglobinu A1c.
Blagi porast rizika od pankreatitisa viđen u nekoliko studija
|
|
Linagliptin
|
5 mg jednom / dan
|
24 sata
|
|
Saksagliptin
|
2.5-5 mg jednom / dan
|
24 sata
|
|
Sitagliptin
|
25-100 mg jednom / dan
|
24 sata
|
|
GLP-1 agonisti
|
Oponaša učinke GLP-1, peptida koji se stvara u tankom crijevu koji pojačava ovisno o glukozi inzulinsko lučenje
|
|
Semaglutid
|
3 mg jednom dnevno, povećavajući nakon 30 dana na 7 mg jednom dnevno. Ako je potrebno, nakon sljedećih 30 dana povećajte dozu na 14 mg jednom dnevno
|
24 sata
|
Nizak rizik od hipoglikemije; može promicati skroman gubitak težine
Povećan rizik od pankreatitisa
Tumor C-stanica štitnjače (medularni karcinom) je ustanovljen u glodavaca
Tjedni pripravci mogu prouzročiti manje GI štetne učinke. Kada se daje jednom dnevno ili dvaput dnevno najniža početna doza može smanjiti mučninu
Semaglutid se pokazao da smanjuje kardiovaskularni mortalitet događaje u pacijenata s visokim rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti.
Semaglutid je povezan s povećanom progresijom dijabetičke retinopatije.
|
|
Inhibitori suprijenosnika natrija i glukoze 2 (SGLT2)
|
|
Kanagliflozin
|
100 ili 300 mg jednom / dan
|
24 sata
|
inhibiraju SGLT2 u proksimalnim tubulima bubrega, što blokira resorpciju glukoze, time uzrokujući glikozuriju
Inhibitori SGLT-2 mogu uzrokovati Fournierovu gangrenu , gubitak težine, ortostatsku hipotenziju, gljivične infekcije i infekcije donjih mokraćnih puteva
Koristite oprezno u starijih osoba te u bolesnika s oštećenjem bubrega.
povezano s euglikemijskom ketoacidozom Treba izbjegavati ketogenu dijetu ili dijetu s niskim udjelom ugljikohidrata, a lijekove treba prekinuti nekoliko dana prije zahvata ili tijekom bolesti i nemogućnosti toleriranja oralnog uzimanja
Kanagliflozin se veže uz veću učestalost amputacija udova
Empagliflozin, dapagliflozin, i kanagliflozin smanjuju mortalitet i hospitalizacije zbog zatajenja srca u bolesnika s kardiovaskularnim rizikom. Kanagliflozin i empagliflozin smanjuju progresiju kronične bubrežne bolesti
|
|
|
|
|
|
Dapagliflozin
|
5-10 mg jednom / dan
|
24 sata
|
|
Empagliflozin
|
10-25 mg jednom dnevno
|
24 sata
|
|
Ertugliflozin
|
5-15 mg jednom / dan
|
24 sata
|
(Vidi ispod za informacije o (GLP1) receptor agonistima.)
Sulfonilureje
Sulfonyureje (npr. gliburid, glipizid, glimepirid) su inzulinski sekretagozi. Oni smanjuju plazmatsku glukozu stimulirajući gušteračine beta-stanice na inzulinsku sekreciju i mogu sekundarno poboljšati perifernu i jetrenu inzulinsku senzitivnost smanjivanjem glukotoksičnosti. Prva generacija lijekova (acetoheksamid, klorpropamid, tolazamid, tolbuamid) su vjerojatniji da uzrokuju nuspojave i rjeđe se koriste. Sve sulfonilureje promoviraju hiperinzuilinemiju i dobitak na težini 2 do 5 kg, što s vremenom može potencirati inzulinsku rezistenciju te smanjiti njihovu korisnost. Sve također mogu uzrokovati hipoglikemije. Čimbenici rizika su dob > 65, korištenje dugodjelujući lijekovi (posebice klorpropamid, gliburid ili glipizid), nepravilna prehrana i vježbe, i bubrežna ili jetrena insuficijencija.
Hipoglikemija uzrokovana lijekovima dugog djelovanja može trajati danima nakon prestanka tretmana, povremeno uzrokujuću trajne neurološke smetnje, a mogu biti kobne. Zato neki stručnjaci savjetuju hospitalizaciju takvih hipoglikemičnih bolesnika, posebno ako su stariji. Chlorpropamid također uzrokuje SIADH.. Većini bolesnika koji uzimaju samo SU kasnije trebaju dodatni lijekovi za održavanje euglikemije, što znači da dolazi do iscrpljenja β–stanica. Međutim,pogoršanje sekrecije inzulina i inzulinske rezistencije je vjerojatnije osobina dijabetesa kao bolesti nego lijeka koji se koristi za liječenje.
Kratkodjelujući inzulinski sekretagozi
Kratkodjelujući inzulinski sekretagozi (repaglinid, nateglinid) stimuliraju izlučivanje inzulina na način sličan sulfonilurejama. Oni brže djeluju, međutiim, mogu stimulirati sekreciju inzulina više tijekom obroka nego inače. Zato su posebno učinkoviti u suzbijanju postprandijalne hiperglikemije, a rizik od hipoglikemije im je manji. Postoji mogućnost dobitka težine, iako je očito manje nego kod sulfonilureja. Bolesnici koji nisu pokazali zadovoljavajući odgovor na druge peroralne hipoglikemike vjerojatno neće povoljno reagirati ni na ove sekretagoge.
Bigvanidi
Bigvanidi snižavaju glikemiju smanjenjem proizvodnje glukoze u jetri (glukoneogeneza, glikogenoliza). Oni se smatraju perifernim inzulinskim sensitizatorima, ali njihova stimulacija perifernog unosa glukoze može biti jednostavno rezultat redukcije proizvodnje glukoze u jetri. Bigvanidi također snižavaju razinu lipida i također mogu smanjiti gastrointestinalnu apsorpciju hranjivih tvari i povećati osjetljivost beta-stanica na cirkulirajuću glukozu. Metformin je jedini biguanid koji je komercijalno dostupan u SAD. Metformin je učikovit barem kao i sulfonilurejeu redukciji plazmatskih razina glukoze, rijetko uzrokuje hipoglikemije i siguran je za korištenje s drugim lijekovima i inzulinom. Osim toga, metformin ne povećava tjelesnu težinu, već ju smanjenjem apetita čak zna sniziti. S druge strane često uzrokuje probavne nuspojave (npr. dispepsija, proljev), koje se u većine ipak povlače dužim uzimanjem metformina. Ponekad uzrokuje malapsorpciju vitamina B12, ali je klinički značajna anemija rijetka.
Doprinos metformina životno ugrožavajućoj laktičnoj acidozi je jako rijedak, ali je lijek kontranidiciran u osoba s rizikom od acidemije (uključujući ove sa značajnom bubrežnom insuficiejncjom, hiposkijom ili teškim respiratronim distresom, korištenejm alkohola, drugim oblicima metzavboličke acidoze ili dehidracije). Lijek treba uskratiti tijekom kirurškog zahvata, IV primjene radioloških kontrasta i svake ozbiljne bolesti. Mnogi bolesnici na metforminu kasnije trebaju dodatnu terapiju.
Tiazolidindioni
Tiazolidindioni (TZDs)smanjuju perifernu inzulinsku rezistenciju (inzulinski sensitizatori), ali njihov specifični mehanizam djelovanja nije dovoljno istražen. Vežu se za receptor stanične jezgre adipocita i drugih stanica, uključen je u transkripciju gena koji nadziru metabolizam glukoze i masti [peroksisomski proliferator–aktivirani receptor γ (PPARγ)]. TZD usto povećavaju razine HDL, snižavaju trigliceride, a pokazuju i protuupalne i antiaterosklerotske učinke. U snižavanju HbA1c komparabilni su metforminu i sulfonilurejama. TZDs may be beneficial in treatment of nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD).
Premda je jedan TZD (troglitazon) uzrokovao niz akutnih zatajenja jetre, za dostupne lijekove nema podataka o hepatotoksičnosti. Ipak, povremeno praćenje funkcije jetre se preporučuje. TZD mogu uzrokovati periferne edeme, osobito ui osoba koje uzimaju inzulin, i mogu pogoršati srčano popuštanje kod prijemčivih osoba. Dobivanje na težini zbog retencije tekućine i povećanja masnog tkiva je često, a u nekih bolesnika izrazito (>10 kg). Rosiglitazon može povećati rizik od srčanog popuštanja, angine, infarkta srca, moždanog udara, i fraktura. Pioglitazon može povećati rizik od karcinoma mokraćnog mjehura iako su podaci konfliktni, srčanog zatajenja i prijeloma.
Alfa- glukozidaze inhibitori
Inhibitori alfa-glukozidaze (akarboza, miglitol) kompetitivno inhibiraju crijevne enzime koji hidroliziraju prehrambene ugljikohidrate; ugljikohidrati se probavljaju i apsorbiraju sporije, a time se smanjuju postprandijalne razine glukoze u krvi. Slabije su djelotvorni od drugih peroralnih hipoglikemika, a bolesnici ih često prestaju uzimati zbog nuspojava poput dispepsije, flatulencije i proljeva. Unatoč tome ovi lijekovi su sigurni i mogu se koristiti u kombinaciji sa svim ostalim oralnim lijekovima i inzulinom.
Inhibitori dipeptidil peptidaze 4
Inhibitori dipeptidil peptidaze 4 (npr alogliptin, linagliptin, saksagliptin, sitagliptin) produžuju djelovanje endogenih peptida nalik glukagonu-1 (GLP-1) inhibirajući enzima dipeptidil peptidazu-4 (DPP-4), koji je uključen u razgradnji GLP-1. GLP-1 je peptid koji se stvara u tankom crijevu koji stimulira lučenje inzulina i inhibira glukagon lučenje; produžujući njegovo djelovanje čime se snižava glukoza u plazmi. Postoji malo povećani rizik za pankreatitis s DPP4 inhibitorima, ali su inače sigurni i dobro se podnose. Smanjenje HbA1c-a je skromno sa DPP-4 inhibitorima.
Inhibitori suprijenosnika natrija i glukoze 2
Inhibitori suprijenosnika natrija i glukoze 2 (SGLT2i) (kanagliflozin, dapagliflozin, empagliflozin, errugiflozin) inhibiraju SGLT2 u proksimalnim tubulima bubrega, koji blokira resorpciju glukoze, time uzrokujući glikozuriju i snižavanje razine glukoze u krvi. SGLT2 inhibitori mogu uzrokovati skroman gubitak težine i sniženje krvnog tlaka. SGLT-2 inhibitori smanjuju mortalitet, velike kardiovaskularne događaje i hospitalizacije zbog srčanog popuštanja kod pacijenata s povećanim rizikom za KV bolest. Osim toga, pokazalo se da inhibitori SGLT-2 sprječavaju progresiju kronične bubrežne bolesti u bolesnika s dijabetesom i smanjenom brzinom glomerularne filtracije ili albuminurijom.
Najčešće nuspojave su infekcije genitourinarnog trakta, naročito gljivične infekcije. Ortostatski simptomi se mogu također pojaviti. Inhibitori SGLT-2 mogu uzrokovati dijabetičku ketoacidozu (DKA) u bolesnika s dijabetesom tipa 1 i tipa 2, a ketoacidoza se može pojaviti pri nižim razinama glukoze u krvi nego kod drugih uzroka DKA. Dijagnoza euglikemijske DKA od SGLT-2 inhibitora često se odgađa zbog nižih šećera u krvi. Jedno veliko istraživanje pokazalo je povećanje broja amputacija donjih udova s kanagliflozinom.
Dopaminski agonist
Bromokriptin je dopaminski agonist koji snižava HbA1c oko 0,5% nepoznatim mehanizmom. Iako je odobren za liječenje dijabetesa tipa 2, obično se ne koristi zbog mogućih štetnih učinaka.
Injektabiilni antihiperglikemici
Injektabilni antihiperglikemici osim inzulina su glukagonu-slični peptidni-1 (GLP-1) receptor agonisti, dvojni o glukozi ovisan inzulinotropni polipeptid (GIP) i glukagonu slični peptidni 1 (GLP-1) agonisti receptota (dvojni inkretinski agonisti), i analozi amilina, pramlintid (vidi tablicu Karakteristike injektabilnih neinzulinskih lijekova). Ti se lijekovi koriste sami ili u kombinaciji s drugim antihiperglikemicima.
Glukagonu slični peptid 1(GLP-1) receptor agonisti
GLP-1 receptor agonisti imitiraju efekte GLP-1, peptida koji nastaje u tankom crijevu koji pojačava o gukozi ovisno lučenje inzulina i usporava pražnjenje želuca. GLP-1 agonisti mogu također smanjuti apetit i promicati mršavljenje i stimulirati proliferaciju beta-stanica. Primjeri uključuju eksenatid (inkretinski hormon), liksisenatid, liraglutid, dulaglutid, albiglutid i semaglutid. Formulacije su raspoložive za doziranje dvaput / dan, jednom / dan, jednom tjedno. Svi agonisti GLP-1 daju se kao supkutane injekcije, a semaglutid je dostupan i u oralnom obliku. Najčešći neželjeni učinci na GLP-1 agonisti su gastrointestinalni, posebno mučnine i povraćanja. GLP-1 agonisti takođe mogu uzrokovati blagi porast rizika od pankreatitisa. Oni su kontraindicirani u bolesnika s osobnom ili obiteljskom anamnezom medularnog karcinoma štitnjače jer povećan rizik od ovog karcinoma je ustanovljen u ispitivanjima na glodavcima.
Dvostruki agonisti inkretina (inzulinotropni polipeptid ovisan o glukozi (GIP)/ glukagonu sličan peptid 1 receptor agonisti
Tirzepatid je prvi GIP/GLP1 receptor agonist dostupan za terapiju dijabetesa tipa 2. To je peptid koji djeluje kao receptorski agonist za GIP i GLP1 receptore. GIP i GLP-1 su inkretini koji se stvaraju u tankom crijevu. Tirzepatid povećava izlučivanje inzulina ovisno o glukozi, smanjuje izlučivanje glukagona i usporava pražnjenje želuca. Također smanjuje apetit i potiče gubitak težine.
Karakteristike injektabilnih ne-inzulinskih antihiperglikemika
|
Generički naziv
|
Dnevna doza
|
Trajanje akcije
|
Komentari
|
|
* Dostupno i u oralnom obliku. Vidi tablicvu Karakteristike oralnih anihiperglikemika za informacije.
|
|
Glukagonu-sličan peptid 1 (GLP-1) agonist
|
|
Albiglutid
|
30 mg ili 50 mg sc jednom / tjedan
|
7 dana
|
Nizak rizik od hipoglikemije; može promicati skroman gubitak težine
Povećan rizik od pankreatitisa
Tumor C-stanica štitnjače (medularni karcinom) je ustanovljen u glodavaca
Kako biste smanjili mučninu i povraćanje, počnite s najnižom dozom i titrirajte prema preporukama proizvođača
Može smanjiti glavne štetne kardiovaskularne događaje (liraglutid, semaglutid, dulaglutid) i kardiovaskularnu smrt (liraglutid, oralni semaglutid) u bolesnika s visokim rizikom od kardiovaskularnih bolesti
Može poboljšati sadržaj masti u jetri i fibrozu, NAFLD i NASH
Semaglutid je povezan s povećanom progresijom dijabetičke retinopatije.
|
|
Dulaglutid
|
Početna doza: 0,75 mg supkutano jednom tjedno; može se povećati na 1,5 mg supkutano jednom tjedno
|
7 dana
|
|
Exenatide
|
5 mcg ili 10 mcg sc bid prije jela
|
4–6 sati
|
|
Exenatide, jednom / tjedan
|
2 mg supkutano jednom tjedno
|
7 dana
|
|
Liraglutid
|
Početna doza: 0,6 mg supkutano jednom dnevno tijekom jednog tjedna; zatim povećati na 1,2 mg supkutano jednom dnevno
|
24 sata
|
|
Liksisenatid
|
Početna doza: 10 mcg supkutano jednom dnevno tijekom 14 dana
Povećajte dozu na 20 mcg supkutano jednom dnevno nakon 14 dana
|
24 sata
|
|
Semaglutid
|
Početna doza: 0,25 mg supkutano jednom tjedno tijekom 4 tjedna
Nakon 4 tjedna povećajte dozu na 0,5 mg supkutano jednom tjedno
|
7 dana
|
|
Ailinski analozi
|
|
Pramlintid
|
Za dijabetes melitus tipa 1: 30-60 mcg sc prije obroka
Za dijabetes melitus tip 2: 120 mcg sc prije obroka
|
2–4 sata
|
za korištenje zajedno s inzulinom, ali koristeći odvojenu špricu
potrebno je prilagoditi dozu inzulina da se izbjegne hipoglikemija
Mučnina je česta, ali opada s vremenom
Može poticati skroman gubitak težine
|
|
Dvostruki agonisti inkretina (agonist receptora za inzulinotropni polipeptid ovisan o glukozi (GIP)/ peptid-1 sličan glukagonu (GLP-1)
|
|
|
Tirzepatide
|
2,5–15 mg supkutano/tjedan.
Započnite s 2,5 mg tjedno tijekom 4 tjedna, a zatim povećajte na 5 mg jednom tjedno. Može se nastaviti povećavati za 2,5 mg svaka 4 tjedna za kontrolu glikemije.
Maksimalna tjedna doza je 15 mg tjedno.
|
7 dana
|
Potiče mršavljenje.
Uzrokuje GI simptome, uključujući smanjeni apetit, proljev, mučninu, bol u trbuhu i povećanu amilazu i lipazu.
Za smanjenje simptoma započnite s najnižom dozom i titrirajte prema preporukama proizvođača.
Tumor C-stanica štitnjače (medularni karcinom) je ustanovljen u glodavaca
Prijavljeni su slučajevi pankreatitisa
|
Amilinski analozi
Amilinski analog pramlinitid oponaša amilin, hormon beta-stanica gušterače koji pomaže regulirati razinu glukoze poslije obroka. Pramlintide suprimira postprandijalno lučenje glukagona usporava želučano pražnjenje i potiče osjećaj sitosti. Daje se injekcijom u kombinaciji sa obročnim inzulinom. Pacijentima sa dijabetesom tip 1 se daje 30 do 60 mcg sc prije obroka, a kod onih sa dijabetesom tip 2 se daje 120 mcg.
Dodatna terapija lijekovima za dijabetes
Farmakološke mjere za sprečavanje ili liječenje komplikacija dijabetesa melitusa (1) su od kritičnog značaja i uključuju
ACE inhibitori ili ARB-i su indicirani za pacijente sa dokazanom ranom dijabetičkom nefropatijom (albuminurija), čak i bez prisutnosti hipertenzije te su dobar izbor za liječenje hipertenzije kod pacijenata s dijabetesom koji još ne pokazuju znakove oštećenja bubrežne funkcije.
ACE inhibitori također pomažu u prevenciji kardiovaskularnih događaja u bolesnika s dijabetesom. Liječenje ACE-inhibitorom ili ARB-om preporučuje se u bolesnika s poznatom aterosklerotičnom kardiovaskularnom bolešću (ASCVD) za sekundarnu prevenciju.
Aspirin 81 do 325 mg jednom dnevno pruža kardiovaskularnu protekciju. Aspirin se preporučuje za sekundarnu prevenciju kod svih bolesnika s anamnezom ASCVD-a. Dobrobiti aspirina u bolesnika bez utvrđene kardiovaskularne bolesti (tj. za primarnu prevenciju) manje su jasne. Aspirin se može uzeti u obzir za primarnu prevenciju kod dijabetičara starijih od 50 godina, uz najmanje jedan dodatni faktor rizika za ASCVD koji nisu pod povećanim rizikom od krvarenja. U bolesnika starijih od 70 godina rizik od krvarenja može nadmašiti dobrobit primarne prevencije.
Statini su trenutno preporučeni prema smjernicama American Heart Association / American College of Cardiology za sve dijabetičara 40 do 75 godina. Terapija umjerene do visoke doze se koristi i visokodozna terapija statinom se preporuča za pacijente s većim ASCVD rizikom. Za sve bolesnike s dijabetesom i utvrđenim ASCVD-om ili s vrlo visokim rizikom za ASCVD, također je razumno ciljati razinu lipoproteina niske gustoće (LDL) < 70 mg/dL s maksimalno podnošljivim statinom i dodatkom ezetimiba ili proprotein konvertaze subtilisin/ inhibitor keksina tipa 9 (PCSK -9) ako je potrebno. Dodatno, terapiju ezetimibom ili inhibitorom PCSK-9 treba koristiti u bolesnika koji ne podnose terapiju statinima. (vidi tablicu Statini za prevenciju ASCVD u Dislipidemijama). Za pacijente <40 ili> 75 godina, statini se daju na temelju individualne procjene omjera rizika i koristi za pacijenta te prema pacijentovim sklonostima. Pacijenati s dijabetesom tipa 2 imaju tendenciju da imaju visoke razine triglicerida i lipoproteina niske gustoće (LDL) i niske razine HDL; ti pacijenti bi trebali biti liječeni agresivnom terapijom.
Reference za dodatnu terapiju
-
1. Fox CS, Golden SH, Anderson C, et al: AHA/ ADA Scientific Statement: Update on prevention of cardiovascular disease in adults with type 2 diabetes mellitus in light of recent evidence. Circulation 132: 691–718, 2015.
-
2. Garber AJ, Handelsman Y, Grunberger G, et al: Consensus statement by the American Association of Clinical Endocrinologists and American College of Endocrinology on the comprehensive type 2 diabetes management algorithm--2020 executive summary. Endokrina praksa 26:107-139, 2020.
-
3. Grundy SM, Stone NJ, Bailey AL, et al: 2018 AHA/ACC/AACVPR/AAPA/ABC/ACPM/ADA/AGS/APhA/ASPC/NLA/PCNA Guideline on the Management of Blood Cholesterol: Executive Summary: A Report of the American College of Cardiology/American Heart Association Task Force on Clinical Practice Guidelines. J Am Coll Cardiol 73(24):3168–3209, 2019. doi: 10.1016/j.jacc.2018.11.002
Više informacija
Mogu bit korisni sljedeći alati za procjenu: Imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovih izvora.
-
American Diabetes Association: Standards of Medical Care in Diabetes: provides comprehensive guidelines for clinicians
-
Davies MJ, D'Alessio DA, Fradkin J, et al: Management of Hyperglycemia in Type 2 Diabetes, 2018. Konsenzusno izvješće Američke udruge za dijabetes (ADA) i Europske udruge za proučavanje dijabetesa (EASD). Diabetes Care 41(12): 2669–2701, 2018.
-
Endocrine Society: Clinical Practice Guidelines: pruža smjernice o procjeni i liječenju bolesnika s dijabetesom kao i poveznice na druge informacije za kliničare
-
Powers MA, Bardsley J, Cypress M, et al: Diabetes Self-management Education and Support in Type 2 Diabetes: A Joint Position Statement of the American Diabetes Association, the American Association of Diabetes Educators, and the Academy of Nutrition and Dietetics. Diabetes Care 38(7):1372–1382, 2015.
-
US Preventive Services Task Force, Mangione CM, Barry MJ, et al: Statin Use for the Primary Prevention of Cardiovascular Disease in Adults: US Preventive Services Task Force Recommendation Statement. JAMA 328(8):746–753, 2022. doi:10.1001/jama.2022.13044