Antibiogramom se ispituje osjetljivost mikroorganizma na antibiotik izlaganjem standardizirane koncentracije mikroorganizma specifičnim koncentracijama antibiotika. Osjetljivost se može ispitivati za bakterije, gljive i viruse. Za neke mikroorganizme se prema osjetljivosti na jedan lijek može predvidjeti osjetljivost na slične lijekove, zbog toga se ne ispituje osjetljivost na sve potencijalno korisne lijekove.
Testovi osjetljivosti se izvode in vitro te se u obzir ne uzimaju mnogi čimbenici koji djeluju in vivo (npr. farmakodinamika i farmakokinetika, postizanje koncentracije lijeka u specifičnim tkivima, imunološko stanje domaćina, obrambeni mehanizmi pojedinih organskih sustava domaćina) koji utječu na uspjeh liječenja. Iz tog razloga se na osnovi antibiograma ne može uvijek predvidjeti ishod liječenja.
Ispitivanje osjetljivosti može biti kvalitativno, semikvantitativno ili pomoću metoda detekcije nukleinskih kiselina. Pretragom se također može odrediti učinak zajedničkog djelovanja različitih antibiotika (testiranje sinergije).
Kvalitativne metode:
Kvalitativne metode su manje precizne od semikvantitativnih. Rezultati se uobičajeno prikazuju kao jedno od navedenih:
-
Osjetljivo (S)
-
Intermedijarno (I)
-
Rezistentno (R)
Za pojedine sojeve za koje nisu uspostavljeni kriteriji za rezistenciju rezultati se prijavljuju samo kao osjetljiv ili neosjetlljiv. Utvrđivanje koje specifične koncentracije lijeka predstavljaju S, I i R određuju se na temelju više čimbenika, naročito farmakokinetike, farmakodinamike, kliničkih i mikrobioloških podataka.
Često primjenjivana metoda disk-difuzije (također poznata kao Kirby-Bauerov test) pogodna je za brzorastuće mikroorganizme. Tom metodom se na podloge od agara inokulirane ispitivanim uzročnikom stavljaju antibiotikom natopljeni diskovi. Nakon inkubacije (koja uobičajeno traje od 16–18 h) mjeri se promjer zone inhibicije oko svakog diska. Svaka kombinacija mikroorganizma i antibiotika ima različit promjer koji se označava sa S, I ili R.
Semikvantitativne metode:
Semikvantitativnim metodama se određuje minimalna koncentracija lijeka koja in vitro inhibira rast određenog mikroorganizma. Ta minimalna inhibitorna koncentracija (MIK) se iznosi kao brojčana vrijednost koja se može prevesti u jednu od 4 skupine: S (osjetljivo), I (intermedijarno), R (rezistentno) i povremeno neosjetljivo. Određivanje MIK–a se koristi ponajprije za izolate bakterija, uključujući i mikobakterije i anaerobe, a povremeno i za gljive, naročito Candida sp.
Također je moguće određivanje minimalne baktericidne koncentracije (MBK), ali je tehnički zahtjevno i nisu dostupni ustanovljeni standardi za interpretaciju nalaza. Vrijednost MBK ispitivanja je u razlikovanju je li lijek baktericid ili bakteriostatik.
Antibiotik se može razrijediti na agaru ili bujonom, nakon čega se inokulira s mikroorganizmom. Razrjeđivanje bujonom je zlatni standard, ali je zahtjevno jer se po epruveti može testirati samo jedan lijek. Učinkovitija je metoda uporabe poliesterne trakice koja je svojom duljinom impregnirana koncentracijskim gradijentom antibiotika. Trakica se položi na podlogu agara koja sadrži inokulum, a MIK se određuje prema mjestu na trakici na kojemu započinje inhibicija; na jednoj podlozi ovako se može testirati više antibiotika.
Određivanjem MIK–a omogućuje se dovođenje u korelaciju osjetljivosti uzročnika s postizanjem koncentracije slobodnog lijeka u tkivu (odnosno lijeka koji nije vezan za proteine). Ako je koncentracija nevezanog lijeka u tkivu veća od MIK–a, veća je i vjerojatnost uspješnog ishoda liječenja. Oznake S, I, i R dobivene iz testiranja MIK-a obično koreliraju s izglednim koncentracijama nevezanog lijeka u serumu, plazmi ili urinu.
Metode detekcije nukleinskih kiselina:
Ovi testovi obuhvaćaju metode rada s nukleinskim kiselinama slične onima koje se koriste za otkrivanje mikroorganizama, ali prilagođene za detekciju gena za rezistenciju ili mutacije. Primjer je mecA, gen za rezistenciju na oksacilin kod S. aureusa, ako je taj gen prisutan, smatra se kako je mikroorganizam rezistentan na većinu β–laktamskih antibiotika, bez obzira na prividnu osjetljivost u rezultatu antibiograma. Međutim, premda je poznat niz takvih gena, njihova prisutnost ne označava jednoznačnu rezistenciju in vivo. Jednako tako, obzirom da postoje nove mutacije ili drugi geni za rezistenciju, njihova odsutnost ne uvjetuje osjetljivost na lijek. Iz tih razloga, metode rutinskog, fenotipskog ispitivanja osjetljivosti ostaju standardni pristup za procjenu osjetljivosti bakterija i gljiva na antimikrobne lijekove.
Međutim, metode detekcija nukleinskih kiselina imaju prednost za: