Cilj fizikalne terapije je poboljšanje funkcije zglobova i mišića (npr. opsega pokreta, snaga), a time i bolesnikove sposobnosti stajanja, hoda, održavanja ravnoteže i uspinjanja po stepenicama. Primjerice, fizikalna terapija propisuje se za pacijente s amputacijom donjih udova. S druge strane, radna terapija usmjerena je na aktivnosti samonjege i poboljšanje fine motoričke koordinacije mišića i zglobova, posebice gornjih ekstremiteta.
(Vidi također: Pregled rehabilitacije)
Opseg pokreta
Ograničeni opseg pokreta limitira funkciju, može izazvati bol i povećava mogućnost nastanka dekubitalnih rana. Opseg pokreta treba procijeniti goniometrom prije terapije i redovito nakon nje (za normalne vrijednosti vidi Centers for Disease Control and Prevention Normal Joint Range of Motion Study).
Vježbama opsega pokreta razgibavaju se ukočeni zglobovi. Istezanje je obično najefikasnije i najmanje bolno kada se temperatura tkiva podigne na otprilike 43° C (vidi Toplina). Postoji nekoliko vrsta vježbi opsega pokreta.
-
Aktivno: Ovaj tip istezanja primjenjuje se kada pacijenti mogu provoditi vježbe bez pomoći; moraju sami pokretati udove.
-
Aktivno potpomognuto: Ovaj tip istezanja se koristi kada su mišići slabi ili kada gibanje izaziva nelagodu u zglobovima; pacijenti pomiču udove, ali i terapeut u tome pomaže.
-
Pasivno: Ova tip istezanja se koristi kada pacijenti ne mogu aktivno sudjelovati u vježbi; za takvo istezanje nije potreban nikakav napor.
Snaga i kondicija
Cilj mnogih vježbi je ojačati mišićnu snagu (za stupnjevanje mišićne snage vidi tablicu Stupnjevi mišićne snage). Mišićna se snaga može povećati progresivnim vježbama s otporom. Kod vrlo slabih mišića već i sama gravitacija pruža dovoljan otpor. Kada se mišićna snaga poboljša, dodaje se manualni ili mehanički otpor (npr. utezi, opruge).
Opći kondicijski trening kombinira razne vježbe s ciljem liječenja posljedica produljenog ležanja, imobilizacije ili iscrpljenosti. Ciljevi su ponovna uspostava hemodinamičke ravnoteže, povećanje kardiorespiratornog kapaciteta i izdržljivosti te održavanje opsega pokreta i mišićne snage.
Za starije osobe, svrha ovih vježbi je ojačati muskulaturu za normalno funkcioniranje, ali i za povratak normalne mišićne snage specifične za dob.
Stupnjevi mišićne snage
|
Stupanj
|
Opis
|
|
N = normalan; G = dobar (good); F = umjeren (fair); P = slab (poor); T = u tragu (trace).
|
|
5 ili N
|
Puni raspon pokreta protiv gravitacije i puni otpor za veličinu, dob i spol pacijenta
|
|
N−
|
Blaga slabost
|
|
G+
|
Umjerena slabost
|
|
4 ili G
|
Kretanje protiv gravitacije i umjerenog otpora najmanje 10 puta bez umora
|
|
F+
|
Pokret protiv gravitacije nekoliko puta ili blagi otpor jednom
|
|
3 ili F
|
Puni domet protiv gravitacije
|
|
F−
|
Kretanje protiv gravitacije i potpuni opseg kretanja jednom
|
|
P+
|
Puni opseg pokreta s eliminiranom gravitacijom, ali primijenjenim određenim otporom
|
|
2 ili P
|
Puni raspon pokreta s eliminiranom gravitacijom
|
|
P−
|
Nepotpun raspon kretanja s eliminiranom gravitacijom
|
|
1 ili T
|
Dokaz kontrakcije (vidljiv ili opipljiv), ali bez pokreta zgloba
|
|
0
|
Nema opipljive ili vidljive kontrakcije i nema pokreta zgloba
|
Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija (PNF)
Ova tehnika potiče neuromišićnu aktivnost u pacijenata s oštećenjem gornjeg motoneurona koji imaju spasticitet; pomaže im osjetiti mišićnu kontrakciju i održati opseg pokreta u zglobu. Na primjer, primjenom snažnog otpora na fleksore lijeve podlaktice (biceps), pacijenti s desnostranom hemiplegijom kontrahiraju desni biceps što uzrokuje fleksiju desne podlaktice.
Vježbe koordinacije
Koordinacijske vježbe poboljšavaju motoričke vještine ponavljanjem pokreta pri kojem se istovremeno koristi više mišića i zglobova. (npr. podizanje objekta, dodirivanje dijela tijela)
Vježbe pokretljivosti
Prije početka treninga pokretljivosti, pacijenti moraju moći održavati ravnotežu u stajanju. Vježbe održavanja ravnoteže obično započinju korištenjem dviju paralelnih prečki uz terapeuta koji stoji odmah ispred ili iza pacijenta. Držeći se za prečke, pacijent prenosi težinu s jedne na drugu nogu i naprijed- natrag. Jednom kada pacijent može sigurno održavati ravnotežu, može nastaviti s vježbama pokretljivosti.
Potpora pacijentu u hodu
|
Pomoćnici bi trebali staviti jednu ruku ispod pacijentove, nježno uhvatiti pacijentovu podlakticu i čvrsto zaključati svoju ruku ispod pacijentove aksile. Na ovaj način, ako bolesnik počne padati, pomoćnik daje potporu bolesnikovom ramenu. Ako bolesnik oko struka ima pojas, pomoćnik slobodnom rukom hvata pojas.
|
Hod je često glavni cilj rehabilitacije. Ukoliko su pojedini mišići slabi ili spastični, može se koristiti ortoza (npr. steznik) Vježbe hoda često započinju uz pomoć dvije paralelne prečke; kako pacijent napreduje, u hodu koristi hodalicu zatim štake, štap, i na kraju hoda bez pomagala. Neki bolesnici nose pojas koji terapeut koristi za sprečavanje padova. Svatko tko pomaže pacijentima pri kretanju treba znati kako ih pravilno poduprijeti (vidi sliku Potpora pacijentu u hodu).
Kad pacijenti nauče sigurno hodati po ravnim površinama, mogu početi trenirati uspinjanje stepenicama ili hod po krivinama. Pacijenti koji koriste hodalicu uče specijalne tehnike za hod po stepenicama. Kod hoda po stepenicama, uspinjanje započinje zdravom nogom, a silaženje bolesnom nogom (tj. dobra noga vodi gore, loša dolje). Prije otpusta, socijalni radnik ili fizioterapeut treba dogovoriti da se u bolesnikovom domu postave rukohvati uza sve stepenice.
Vježbe transfera
Pacijenti koji ne mogu samostalno izvršiti transfer iz kreveta u stolicu, iz stolice do ormarića ili ustajanja iz stolice obično zahtijevaju 24 satnu njegu. Od pomoći može biti prilagođavanje visine stolica i ormarića. Nekada mogu pomoći pomagala za transfere: npr. ljudi koji otežano ustaju iz stolice imaju korist od stolica s povišenim sjedištem ili stolica koje pomažu pri ustajanju.