Cilj fizikalne terapije je poboljšanje funkcije zglobova i mišića (npr. opsega pokreta), a time i bolesnikove sposobnosti stajanja, hoda, održavanja ravnoteže i uspinjanja po stepenicama. Primjerice, fizikalna terapija propisuje se za pacijente s amputacijom donjih udova. Radna terapija se za razliku od fizikalne terapije usmjerava na aktivnosti samozbrinjavanja i poboljšanja fine motoričke koordinacije mišića i zglobova, osobito gornjih ekstremiteta.
(Vidi također: Pregled rehabilitacije)
Opseg pokreta
Ograničeni opseg pokreta pogoršava funkciju, može izazvati bol i povećava mogućnost nastanka dekubitalnih rana. Opseg pokreta mjeri se goniometrom prije početka terapija i redovito tijekom terapija. (za referentne vrijednosti, vidi tablicu).
Vježbama opsega pokreta razgibavaju se ukočeni zglobovi. Istezanje je u pravilu najučinkovitije i najmanje bolno kad je temperatura tkiva povišena na ~43 °C. Postoji nekoliko tipova istezanja:
-
Aktivno: Ovaj tip istezanja primjenjuje se kada pacijenti provoditi vježbe bez pomoći; moraju sami pokretati udove.
-
Aktivno potpomognuto: Ovaj tip istezanja se koristi kada su mišići slabi ili kada gibanje izaziva nelagodu u zglobovima; pacijenti pomiču udove, ali i terapeut u tome pomaže.
-
Pasivno: Ova tip istezanja se koristi kada pacijenti ne mogu aktivno sudjelovati u vježbi; za takvo istezanje nije potreban nikakav napor.
Normalne vrijednosti opsega pokreta u zglobovima*
|
ZGLOB
|
POKRET
|
OPSEG (°)
|
|
*Referentne vrijednosti vrijede za osobe svih dobnih skupina. Dobno specifične referentne vrijednosti nisu utvrđene, ali su tipično niže u potpuno funkcionalnih starijih ljudi nego u mlađih osoba.
|
|
†Ekstenzija preko središnje linije.
|
|
Kuk
|
fleksija
|
0–125
|
|
ekstenzija
|
115–0
|
|
hiperekstenzija†
|
0–15
|
|
abdukcija
|
0–45
|
|
adukcija
|
45–0
|
|
lateralna rotacija
|
0–45
|
|
medijalna rotacija
|
0–45
|
|
Koljeno
|
fleksija
|
0–130
|
|
ekstenzija
|
120–0
|
|
Gležanj
|
plantarna fleksija
|
0–50
|
|
dorzifleksija
|
0–20
|
|
Stopalo
|
Inverzija
|
0–35
|
|
everzija
|
0–25
|
|
Metatarzofalangealni zglobovi
|
Fleksija
|
0–30
|
|
ekstenzija
|
0–80
|
|
Interfalangealni zglobovi nožnih prstiju
|
Fleksija
|
0–50
|
|
ekstenzija
|
50–0
|
|
Rame
|
Fleksija 90°
|
0–90
|
|
ekstenzija
|
0–50
|
|
abdukcija do 90°
|
0–90
|
|
adukcija
|
90–0
|
|
lateralna rotacija
|
0–90
|
|
medijalna rotacija
|
0–90
|
|
Lakat
|
Fleksija
|
0–160
|
|
ekstenzija
|
145–0
|
|
pronacija
|
0–90
|
|
supinacija
|
0–90
|
|
Ručni zglob
|
Fleksija
|
0–90
|
|
ekstenzija
|
0–70
|
|
abdukcija
|
0–25
|
|
adukcija
|
0–65
|
|
Metakarpofalangealni zglobovi
|
Abdukcija
|
0–25
|
|
adukcija
|
20–0
|
|
fleksija
|
0–90
|
|
ekstenzija
|
0–30
|
|
Proksimalni interfalangealni zglobovi prstiju na rukama
|
Fleksija
|
0–120
|
|
ekstenzija
|
120–0
|
|
Distalni interflangealni zglobovi na rukama
|
Fleksija
|
0–80
|
|
ekstenzija
|
80–0
|
|
1. metakarpofalangealni zglob
|
Abdukcija
|
0–50
|
|
adukcija
|
40–0
|
|
fleksija
|
0–70
|
|
ekstenzija
|
60–0
|
|
1. interfalangealni zglob (palac)
|
Fleksija
|
0–90
|
|
ekstenzija
|
90–0
|
Snaga i kondicija
Mnoge su vježbe usmjerene povećanju mišićne snage (za stupnjevanje mišićne snage vidi vidi tablicu). Mišićna se snaga može povećati progresivnim vježbama s otporom. Kod vrlo slabih mišića već i sama gravitacija pruža dovoljan otpor. Kada se mišićna snaga poboljša, dodaje se manualni ili mehanički otpor (npr. utezi, opruge).
Opći kondicijski trening kombinira razne vježbe s ciljem liječenja posljedica produljenog ležanja, imobilizacije ili iscrpljenosti. Ciljevi su ponovna uspostava hemodinamičke ravnoteže, povećanje kardiorespiratornog kapaciteta i izdržljivosti te održavanje opsega pokreta i mišićne snage.
Za starije osobe, svrha ovih vježbi je ojačati muskulaturu za normalno funkcioniranje, ali i za povratak normalne mišićne snage specifične za dob.
Stupnjevi mišićne snage
|
Stupanj
|
opis
|
|
N = normalan; G = dobar (good); F = umjeren (fair); P = slab (poor); T = u tragu (trace).
|
|
5 ili N
|
Pun opseg pokreta protiv sile teže i protiv punog otpora ovisno o pacijentovoj tjelesnoj građi, dobi i spolu
|
|
N−
|
Blaga slabost
|
|
G+
|
Umjerena slabost
|
|
4 ili G
|
Pokret protiv sile teže i kontrakcija protiv umjerenog otpora barem 10 puta bez zamora
|
|
F+
|
Pokret protiv sile teže nekoliko puta ili protiv malog otpora jedanput
|
|
3 ili F
|
Puni opseg pokreta protiv sile teže
|
|
F−
|
Pokret protiv sile teže i puni opseg pokreta jedanput
|
|
P+
|
Puni opseg pokreta uz eliminaciju sile teže, ali s primjenom određenog otpora
|
|
2 ili P
|
Puni opseg pokreta uz eliminaciju sile teže
|
|
P−
|
Nepotpuni opseg pokreta uz eliminaciju sile teže
|
|
1 ili T
|
Dokaz kontrakcije (vidljive ili opipljive) ali bez pokreta u zglobu
|
|
0
|
Nema opipljive ili vidljive kontrakcije, nema pokreta u zglobu
|
Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija (PNF)
Ova tehnika potiče neuromišićnu aktivnost u pacijenata s oštećenjem gornjeg motoneurona koji imaju spasticitet; pomaže im osjetiti mišićnu kontrakciju i održati opseg pokreta u zglobu. Na primjer, primjenom snažnog otpora na fleksore lijeve podlaktice (biceps), pacijenti s desnostranom hemiplegijom kontrahiraju desni biceps što uzrokuje fleksiju desne podlaktice.
Vježbe koordinacije
Koordinacijske vježbe poboljšavaju motoričke vještine ponavljanjem pokreta pri kojem se istovremeno koristi više mišića i zglobova. (npr. podizanje objekta, dodirivanje dijela tijela)
Vježbe hoda
Prije početka treninga hoda, pacijenti moraju moći održavati ravnotežu u stajanju. Vježbe održavanja ravnoteže obično započinju korištenjem dviju paralelnih prečki, terapeut stoji odmah ispred ili iza pacijenta. Držeći se za prečke, pacijent prenosi težinu s jedne na drugu nogu i naprijed- natrag. Jednom kada pacijent može sigurno održavati ravnotežu, može nastaviti s vježbama hoda.
Potpora pacijentu u hodu
|
Pomoćnici stavljaju svoju ruku ispod bolesnikove, hvataju ga za podlakticu i zaključavaju svoju ruku čvrsto ispod bolesnikove aksile. Na ovaj način, ako bolesnik počne padati, pomoćnik daje potporu bolesnikovom ramenu. Ako bolesnik oko struka ima pojas, pomoćnik slobodnom rukom hvata pojas.
|
Hod je često glavni cilj rehabilitacije. Ako su pojedini mišići slabi ili spastični, može se rabiti ortoza. Vježbe hoda često započinju uz pomoć dvije paralelne prečke; kako pacijent napreduje, u hodu koristi hodalicu zatim štake, štap, i na kraju hoda bez pomagala. Neki bolesnici nose pojas koji terapeut koristi za sprečavanje padova. Tko god pomaže bolesnicima pri kretanju treba znati kako da ih na pravilan način poduprijeti (vidi sliku).
Kad pacijenti nauče sigurno hodati po ravnim površinama, mogu početi trenirati uspinjanje stepenicama ili hod po krivinama. Pacijenti koji koriste hodalicu uče specijalne tehnike za hod po stepenicama. Kod hoda po stepenicama, uspinjanje započinje zdravom nogom, a silaženje bolesnom nogom (tj. dobra noga vodi gore, loša dolje). Prije otpusta, socijalni radnik ili fizioterapeut treba dogovoriti da se u bolesnikovom domu postave rukohvati uza sve stepenice.
Vježbe transfera
Pacijenti koji ne mogu samostalno izvršiti transfer iz kreveta u stolicu, iz stolice do ormarića ili ustajanja iz stolice obično zahtijevaju 24 satnu njegu. Od pomoći može biti prilagođavanje visine stolica i ormarića. Nekada mogu pomoći pomagala za transfere: npr. ljudi koji otežano ustaju iz stolice imaju korist od stolica s povišenim sjedištem ili stolica koje pomažu pri ustajanju.