Poremećaji kretanja obuhvaćaju niz problema, uključujući usporavanje brzine hoda i gubitak glatkoće, simetrije ili usklađenosti pokreta
Za starije osobe, hodanje, ustajanje sa stolice, okretanje i oslanjanje su nužni za samostalnu pokretljivost. Brzina hoda, vrijeme potrebno za ustajanje sa stolice i sposobnost zauzimanja tandem položaja nogu (stajanje s jednom nogom ispred druge - mjera balansa) su neovisni prediktori sposobnosti izvođenja instrumentalnih aktivnosti svakodnevnog života (npr. kupnja, putovanje, kuhanje) i rizika smještanja u dom za starije osobe i smrti.
Hodanje bez pomoći zahtijeva odgovarajuću pozornost i snagu mišića, uz efikasnu motoričku kontrolu, kako bi se uskladile osjetilne informacije i kontrakcija mišića.
Savjeti i zamke
-
Brzina hoda, vremenski rezultat testa ustajanja sa stolice, sposobnost izvođenja tandem položaja nogu su neovisni prediktori sposobnosti izvođenja instrumentalnih aktivnosti svakodnevnog života i rizika smještanja u dom za starije osobe i smrti.
|
Normalne promjene hoda povezane sa starenjem
Neki elementi pokretljivosti se normalno mijenjaju sa starenjem; drugi ne.
Brzina hoda (brzina hodanja) ostaje stabilna do dobi od otprilike 70 godina; onda opada oko 15% po desetljeću za normalan hod i 20% po desetljeću za brzi hod. Brzina hoda je snažan prediktor smrtnosti - jednako snažan kao broj kroničnih bolesti i hospitalizacija osoba starije životne dobi. U dobi od 75g, sporiji hodači umiru ≥ 6 godina ranije od osoba s normalnom brzinom hodanja, a ≥ 10 god ranije od brzih hodača. Brzina kretanja se usporava zato što starije osobe imaju kraći korak u istoj stopi (ritam). Najvjerojatniji razlog skraćenja dužine koraka (udaljenost od jedne pete ravno do druge) je slabost mišića potkoljenice, koji guraju tijelo prema naprijed; snaga mišića potkoljenice je znatno smanjena kod starijih osoba. Međutim, stariji ljudi, čini se kompenziraju smanjenu snagu mišića potkoljenice koristeći fleksore kukova i mišiće ekstenzore, više nego mladi odrasli.
Ritam ( broj koraka/ min) se ne mijenja sa starenjem. Svaka osoba ima željeni ritam, koji je povezan s dužinom nogu i obično predstavlja energetski najučinkovitiji ritam. Visoki ljudi imaju duži korak sa sporijim ritmom; niski ljudi imaju kraći korak s bržim ritmom.
Vrijeme dvostrukog koraka (tj., vrijeme s obje noge na podlozi tijekom hodanja - stabilniji položaj za pomicanje težišta tijela prema naprijed) povećava se s godinama. Postotak vremena u dvostrukom koraku ide od 18% kod mladih odraslih osoba do u ≥ 26% kod zdravih starijih osoba. Produljenje vremena u dvostrukom koraku smanjuje vrijeme koje noga koja se njiše ima za korak naprijed i skraćuje duljinu koraka. Starije osobe mogu povećati svoje vrijeme dvostrukog koraka čak i više kada hodaju po neravnim i skliskim podlogama, kada im je narušen balans ili kada se boje pada. Mogu se pojaviti kao da hodaju po skliskom ledu.
Postura prilikom hodanja se vrlo malo mijenja sa starenjem. Starije osobe hodaju uspravno, bez naginjanja prema naprijed. Međutim, stariji ljudi hodaju s većom prednjom ( prema dolje) zdjeličnom rotacijom i povećanjem lumbalne lordoze. Ova promjena posture je obično uvjetovana kombinacijom slabih abdominalnih mišića, čvrstih mišića fleksora kukova, te povećane abdominalne masti. Starije osobe također hodaju s nogama rotiranim lateralno ( prsti prema van) oko 5°, vjerojatno zbog gubitka unutarnje rotacije kuka ili kako bi povećali lateralnu stabilnost. Klirens noge u njihanju je nepromijenjen sa starenjem.
Pokret zgloba se malo mijenja starenjem. Plantarna fleksija u gležnju je smanjena tijekom kasne faze položaja tijela ( neposredno prije nego se stražnja noga podiže) Ukupna pokretljivost koljena je nepromijenjena. Fleksije i ekstenzije u kuku su nepromijenjene, ali se povećava adukcija u kuku. Gibanje zdjelice je smanjeno u svim ravninama.
Abnormalne promjene hoda
Uzroci
Niz poremećaja može doprinijeti poremećenom ili nesigurnom hodu. To se posebice uključuje
Neurološki poremećaji uključuju demencije, poremećaje kretanja i malog mozga, i osjetilne ili motorne neuropatije.
Manifestacije
Postoje mnoge manifestacije abnormalnosti hoda. Neke pomažu u otkrivanju određenih uzroka. (Video demonstracije odabranih abnormalnosti hoda su dostupni za gledanje here ovdje)
Gubitak simetrije pokreta i vremena između lijeve i desne strane obično ukazuje na poremećaj. Kad je zdravo, tijelo se kreće simetrično; dužina koraka, ritam, pokreti trupa, te pokreti gležnja, koljena, kukova i zdjelice su jednaki s desne i lijeve strane. Prava asimetrija se događa kod jednostranih neuroloških ili mišićno-koštanih poremećaja (npr. hromost uzrokovana bolnim gležnjem). Nepredvidljiv ili jako promjenjiv ritam hoda, dužina koraka, širina koraka upućuju na gubitak motoričke kontrole hoda zbog poremećaja malog mozga ili frontalnog režnja, ili uporabe brojnih psihoaktivnih lijekova.
Teškoće iniciranja ili održavanja hoda se mogu pojaviti. Kada pacijenti započinju hodati, njihova stopala mogu izgledati kao da su zaglavljena na podlogu, obično zato što pacijenti ne prenose težinu s jedne noge na drugu, a kako bi omogućili drugoj nozi da krene naprijed. Ovaj problem može predstavljati izolirani nedostatak iniciranja hoda, Parkinsonovu bolest, odnosno frontalnu ili subkortikalnu bolest. Jednom kad je hod započeo, koraci bi trebali biti kontinuirani, s minimalno varijabilnosti u vremenskom usklađivanju koraka. Zamrzavanje, zaustavljanje ili gotovo zaustavljanje obično ukazuje na oprezan hod, strah od pada, ili poremećaj hoda kao posljedica poremećaja frontalnog režnja. Struganje stopalima po podu nije normalno (i to je faktor rizika za zapinjanje).
Retropulzija je hodanje unatrag pri započinjanju hoda ili zabacivanje unatrag prilikom hoda. Pojavljuje se u poremećaijma hoda zbog frontalnih poremećaja, parkinsonizmu, sifilisu CŽS-a, progresivnoj supranuklearnoj paralizi.
Viseće stopalo uzrokuje povlačenje prstiju ili " pijetlov hod" (tj. pretjerano podizanje nogu kako bi se izbjeglo zapinjanje palca) Može biti sekundarno zbog slabosti prednjeg tibijalisa (npr. uzrovano traumom peronealnog živca u lateralnom dijelu koljena ili peronealnom mononeuropatijom, obično udruženo s dijabetesom), spasticiteta potkoljenične muskulature (gastroknemijusi i soleus), ili spuštanje zdjelice zbog mišične slabosti proksimalnih mišića odgovornih za posturu tijela (posebice srednji glutealni mišić). Smanjeno zamahivanje nogom (npr. zbog reducirane fleksije u koljenu) može nalikovati "visećem" stopalu.
Kratkoća koraka je nespecifična i može predstavljati strah od pada ili neurološki ili koštano-mišićni problem. Strana s kratkim koracima je obično zdrava strana, a mali korak je obično zbog problema u fazi stajanja suprotne (problematične) noge. Na primjer, pacijent sa slabošću ili bolnom lijevom nogom provede manje vremena u stajanju na lijevoj nozi i razvije manje snage za pomak tijela prema naprijed, što rezultira kraćim vremenom njihanja desne noge i kraćem koraku desne noge. Normalna desna noga ima normalnu duljinu stajanja na jednoj nozi, što rezultira normalnim vremenom njihanja za abnormalnu lijevu nogu i dužem koraku lijeve noge, od onog desne.
Hod po širokoj osnovi (Povećana širina koraka) određuje se p promatranjem pacijentova hoda na podlozi s 30- cm pločicama. Hod po širokoj osnovi smatra se ako pacijentova stopala ne stoje u unutar širine pločice. Kako brzina hoda opada, širina koraka malo se povećava. Hod po širokoj osnovi može biti uzrokovan bolestima malog mozga, bilateralnim bolestima koljena ili kuka. Promjenjiva širina koraka( naginjući se na jednu ili drugu stranu) ukazuje na lošu motoričku kontrolu, što može biti posljedica frontalnih ili subkortikalnih poremećaja hoda.
Cirkumdukcija (Pomicanje nogu u luku umjesto po ravnoj liniji u iskoraku) se javlja u bolesnika sa slabošću mišića zdjelice ili teškoćama u savijanju koljena. Najčešći je uzrok spastičnost mišića ekstenzora koljena.
Naginjanje prema naprijed može se dogoditi kod pacijenata s kifozom i Parkinsonovom bolesti ili parkinsonizmom u sklopu demencije (posebice vaskularna demencija i Lewy body demencija)
Festinacija je progresivno ubrzavanje koraka (obično s naginjanjem prema naprijed), pri čemu bolesnici mogu započeti trčati kako bi izbjegli padanje prema naprijed. Festinacija se može pojaviti kod Parkinsonove bolesti i rijetko kao nuspojava lijekova blokatora dopamina ( tipični i atipični antipsihotici).
Naginjanje trupa u stranu koje je nepromijenjivo ili predvidljivo na stranu noge na kojoj je oslonac, može biti strategija smanjenja boli u zglobovima, a zbog artritisa kuka, ili rjeđe, artritisa koljena ( antalgični hod). U hemiparetskom obrascu hoda, trup se naginje na stranu jače strane. U ovom obrascu, pacijent se naginje kako bi podignuo zdjelicu na suprotnu stranu, da omogući spastičnom udu (nemogućnost savijanja koljena) osloboditi prostor tijekom faze njihanja.
Nepravilna i nepredvidljiva nestabilnost trupa može biti uzrokovana poremećajima malog mozga, subkortikalnih struktura ili bazalnih ganglija.
Odstupanja putanje su snažni pokazatelji deficita motoričke kontrole.
Njihanje ruku može biti smanjeno ili odsutno u Parkinsonovoj bolesti i vaskularnim demencijama. Poremećaji njihanja ruku mogu također biti nuspojava lijekova, blokatora dopamina ( tipični ili atipični antipsihotici)
Procjena
Cilj je utvrditi što više potencijalnih čimbenika koji pridonose poremećajima hoda. Na izvođenje orijentirani alati za procjenu pokretljivosti mogu biti od pomoći (vidi tablicu), kao i drugi klinički testovi (npr testovi probira za procjenu kognitivnih sposobnosti, za pacijente s poremćajima hoda, u sklopu poremećaja frontalnog režnja).
Procjena poketljivosti obzirom na izvođenje
|
Sastavnica
|
Rezultati
|
Bodovanje
|
Kliničko značenje
|
|
* Maksimalni rezultat je 12. Rezultat < 10 je obično povezan s ograničenjima u funkcijama pokretljivosti.
Prilagođeno iz Tinetti M: Performance-oriented assessment of mobility problems in eldery patients. Journal of the American Geriatrics Society 34: 119-126, 1986; korišteno uz dopuštenje.
|
|
Početak hoda (odmah nakon što mu je rečeno da krene)
|
Bilo kakvo oklijevanje ili više pokušaja za početak
|
0
|
Parkinsonova bolest
Izolirani poremećaj započinjanja hoda (moždani udar ili demencija)
Frontalni poremećaj hoda
|
|
|
Bez oklijevanja
|
1
|
|
|
Dužina i visina desnog koraka (njihanje desnog stopala)
|
Ne prijeđe lijevu nogu koja je oslonac ili nepotpuno odizanje noge s podloge
|
0
|
Artritis
Problematično stopalo
Moždani udar
|
|
|
Prelazi lijevu nogu koja je oslonac
|
1
|
|
|
|
Potpuno odiže nogu od podloge
|
1
|
|
|
Dužina i visina lijevog koraka (njihanje lijevog stopala)
|
Ne prijeđe desnu nogu koja je oslonac, ili nepotpuno odizanje noge od podloge
|
0
|
Artritis
Problematično stopalo
Moždani udar
|
|
|
Prelazi desnu nogu koja je oslonac
|
1
|
|
|
|
Potpuno odiže nogu od podloge
|
1
|
|
|
Simetrija koraka
|
Dužina lijevog i desnog koraka nije jednaka (procijenjeno)
|
0
|
Jednostrani
Mišićno-koštani ili žarišni neurološki deficit
|
|
|
Dužina desnog i lijevog koraka jednaka (procijenjeno)
|
1
|
|
|
Kontinuitet koraka
|
Zaustavljanje ili diskontinuitet između koraka
|
0
|
Frontalni poremećaj hoda
Strah od pada, često kod demencije
|
|
|
Koraci se pojavljuju kontinuirano
|
1
|
|
|
Putanja (procjenjuje se u odnosu na podne pločice koje su 30 cm široke; promatranje odstupanja jedne noge više od 10 stopa ispitivanog puta)
|
Primijećeno odstupanje
|
0
|
Frontalni poremećaj hoda
|
|
Blaga do umjerena odstupanja ili uporaba pomagala za hodanje
|
1
|
|
|
Ravna bez pomagala za hodanje
|
2
|
|
|
Trup
|
Primijećeno njihanje ili uporaba pomagala za hodanje
|
0
|
Poremećaji malog mozga, subkortikalnih struktura i bazalnih ganglija
Antalgični hod (artritis kuka ili koljena)
|
|
|
Nema njihanja, ali prisutna fleksija koljena, bol u leđima, ili ispružene ruke tijekom hodanja
|
1
|
Strah od pada
|
|
|
Nema njihanja, fleksije, bez korištenja ruku i pomagala za hodanje
|
2
|
|
|
Širina baze oslonca (širina koraka)
|
Pete široko razmaknute prilikom hoda
|
0
|
Bolest kuka
Bolesti malog mozga
Normotenzivni hidrocefalus
|
|
|
Pete se gotovo dodiruju prilikom hoda
|
1
|
|
Procjeni je najbolje pristupiti u 4 dijela:
-
Rasprava o pacijentovim pritužbama, strahovima, ciljevima vezanim za pokretljivost
-
Promatrajući hod s i bez pomagala (ako je sigurno)
-
Ocjenjujući sve komponente hoda (vidi tablicu)
-
Promatranje hoda ponovno, sa znanjem o komponentama pacijentovog hoda
Anamneza
Osim standardne medicinske anamneze, stariji bolesnici bi trebali biti upitani o problemima vezanima uz kretanje. Najprije im se postavljaju otvorena pitanja u vezi bilo kakvih poteškoća s hodanjem, ravnotežom, ili oboje, uključujući jesu li pali ( ili imaju strah od pada). Zatim se procjenjuju specifične sposobnosti; one uključuju mogu li se pacijenti spuštati i penjati stepenicama,; sjedenje i ustajanje sa stolice, tuširanje ili kupanje; i hodanje koliko je potrebno za odlazak u nabavu i pripremu hrane i obavljanje kućanskih poslova. Ako se pacijenti požale na ikakve poteškoće, potrebno je saznati pojedinosti o nastanku, trajanju i progresiji. Pozitivna anamneza simptoma i poremećaja mišićno-koštanog i nerurološkog sustava od velike je važnosti.
Fizikalni pregled:
Temeljiti fizikalni pregled je učinjen s naglaskom na pregled lokomotornog sustava i neurološki pregled.
Procjenjuje se snaga donjih ekstremiteta. Snaga proksimalnih mišića se testira tako da se zamoli pacijenta da ustane sa stolice, pritom bez korištenja ruku. Snaga potkoljeničnih mišića se procjenjuje tako da se zamoli pacijente da stanu pred zid, oslone se svojim dlanovima o zid i podignu na prste, najprije obje noge, a zatim naizmjenice na prste jedne pa druge noge. Procjenjuje se i snaga unutarnje rotacije kuka.
Procjena hoda
Redovito ocjenjivanje hoda može biti učinjeno od strane liječnika primarne zdravstvene zaštite; ali specijalizirani stručnjak može biti potreban za kompliciranije poremećaje hoda. Procjena zahtijeva ravni hodnik, bez ometanja ili prepreka i štopericu.
Pacijenti bi trebali biti pripremljeni na pregled. Oni bi trebali biti prethodno zamoljeni da nose hlače ili kratke hlače koje otkrivaju koljena, kao i obaviješteni da će testiranje uključivati nekoliko zadataka, ali će im biti dopušteno da se odmore, ako će biti potrebno.
Pomagala osiguravaju stabilnost, ali i utječu na hod. Upotreba hodalice često rezultira pogrbljenim držanjem i isprekidanim hodom, posebice ako hodalica nema kotače. Ako je sigurno, liječnik bi trebao testirati pacijentov hod bez uporabe pomagala, ali ostajući u blizini ili korištenjem pojasa za sigurnost hodati uz pacijenta. Ako pacijenti koriste štap, liječnik može hodati s njima na strani na kojoj se koriste štapom ili ih uzeti za ruku, hodajući s njima. Pacijenti sa sumnjom na perifernu neuropatiju, trebaju hodati držeći se za liječnikovu podlakticu. Ako se hod poboljšava s tom intervencijom, propriocepcija ruku koristi kao dopuna nedostatne propriocepcije nogu; takvi pacijenti obično imaju koristi od uporabe štapa, koji prenosi informacije o vrsti površine ili poda do ruke u kojoj se štap drži.
Ravnoteža se procjenjuje mjerenjem vremena u kojem bolesnik može stajati na obje noge u tandem stavu (peta-prsti) i na jednoj nozi (stajanje na jednoj nozi ); normalno je ≥ 5 sek.
Brzina hoda mjeri se pomoću štoperice. Pacijentima se mjeri vrijeme dok hodaju uz fiksnu udaljenost (poželjno 6 ili 8 m), uobičajenom brzinom.. Ispitivanje se treba ponoviti, tako da pacijenti hodaju najbrže moguće. Normalna brzina hoda u zdravih starijih osoba je u rasponu od 1,1 do 1,5 m / sek.
Ritam se izražava kao koraci / min. Ritam varira obzirom na dužinu nogu- oko 90 stupnjeva / min kod visokih odrasle (1,83 m [72 in]) do oko 125 koraka / min kod nižih odraslih osoba (1,5 m [60 in]).
Dužina koraka može se odrediti mjerenjem udaljenosti prijeđene u 10 koraka i dijeljenjem tog broja s 10. Obzirom da niži ljudi imaju kraće korake i veličina stopala je izravno povezana s visinom, normalna dužina koraka je 3 dužine stopala, a abnormalna dužina koraka je <2 dužine stopala. Pravilo palca znači da ako je barem 1 dužina stopala vidljiva između pacijentovih koraka, dužina stopala je normalna.
Visina koraka može se procijeniti promatranjem stopala koje se njiše; ako dotakne pod, posebno u sredini faze njihanja, pacijenti se mogu spotaknuti. Neki pacijenti sa strahom od pada ili sindroma opreznog hoda namjerno kližu stopalom po podlozi. Ovaj uzorak hoda može biti siguran na glatkoj površini, ali je rizična strategija kada se hoda po tepisima, jer se bolesnici mogu spotaknuti.
Asimetrija ili varijabilnost ritma hoda može se otkriti kada liječnici šapuću "dum... dum... dum" sebi, za svaki pacijentov korak. Neki liječnici imaju bolje uho od oka za ritam hoda.
Dijagnostički postupci
Dijagnostički postupci su ponekad potrebni.
CT ili MRI mozga se često radi, osobito kod otežanog započinjanja hoda, kaotičnog ritma, ili kod dojma jako ukočenog hoda. Ove dijagnostičke metode pomažu identificirati lakunarne infarkte, bolesti bijele tvari i žarišne atrofije , kao i pri određivanju potrebe razmatranja normotenzivnog hidrocefalusa.
Liječenje
-
Vježbe snage
-
Vježbe ravnoteže
-
Pomagala
Iako je utvrđivanje uzroka poremećaja hoda od velike važnosti, postupci za ispravljanje hoda nisu uvijek indicirani. Usporeni, estetski poremećen hod može omogućiti starijoj osobi da hoda sigurno i bez pomagala. Međutim, neki terapijski postupci mogu dovesti do unapređenja hoda; oni uključuju vježbe, trening ravnoteže i pomagala (vidi tablicu).
Liječenje poremećaja hoda
|
Česti uzrok
|
Liječenje
|
Komentari
|
|
Struktura kostiju
|
|
Kifotično držanje zbog kompresijskih prijeloma torakalne kralježnice ili lošeg držanja
|
Ekstenzija trupa, rotacija ramena, vježbe zabacivanja brade prema natrag (chin tuck)
Liječenje osteoporoze kako bi se spriječio nastanak novih fraktura
|
Kompresijski prijelomi se mogu dijagnosticirati rendgenskim snimanjem, a osteoporoza se može dijagnosticirati testom mineralne gustoće kostiju (denzitometrijom).
|
|
Razlika u duljini nogu
|
podložak za petu
|
Obično, korekcija podlošcima za petu nije 100%.
|
|
Teški genu varus (okserice) ili valgus (ikserice)
|
Ortopedski, ortoze, jačanje kvadricepsa
|
Kriterije za zamjenu koljena bi trebalo proučiti.
|
|
Abormalnosti stopala ili bol
Haluks valgus (čukalj)
Gubitak uzdužnog svoda
|
Ortopedska pomagala, podijatrijska njega, prilagođene cipele
|
Testiranje plantarne neuropatije sa monofilamentnim najlonom se uvijek provodi, kako bi se utvrdio rizik za ulkuse stopala.
|
|
Raspon pokreta u zglobu
|
|
Smanjena unutarnja rotacija kuka
|
Istezanje mišića aduktora, a jačanje abduktora
|
Pokušaj povećanja unutarnje rotacije istezanjem, obično nije učinkovit, ali može spriječiti daljnji gubitak opsega pokreta.
|
|
Smanjenje ekstenzije u kuku
|
Istezanje mišića fleksora kuka, a jačanje ekstenzora kuka
|
Ležeći potrbuške, izvijajući leđa, uz istezanje kukova se preporučuje.
|
|
Smanjena dorzifleksija gležnja
|
Istezanje listova( potkoljeničnih mišića)
|
Smanjenje visine pete kod cipela na potpeticu.
|
|
Haluks rigidus (gubitak dorzifleksije palca)
|
Podijatrija ili upućivanje ortopedu
|
Ortopedska pomagala treba uzeti u obzir.
|
|
Mišićna snaga
|
|
Slaba ekstenzija kuka
|
Vježbe ustajanja sa stolice
|
Testovi ustajanja sa stolice mogu biti od pomoći u dijagnozi.
|
|
Slaba ekstenzija koljena
|
Vježbe ustajanja sa stolice, ekstenzija koljena uz korištenje pješčanih utega za zglobove, čučnjevi
|
Testovi ustajanja sa stolice mogu biti od pomoći u dijagnozi.
|
|
Slaba plantarna fleksija u gležnju
|
Podizanje peta (koristeći tjelesnu težinu)
|
Kako bi se povećao otpor tijekom podizanja peta, pacijenti mogu za dodatno opterećenje nositi prsluk, ruksak ili pojas; možda će se trebati osloniti o zid.
|
|
Slaba dorzifleksija gležnja
|
Jačanje mišića (npr podizanje na prste), ortopedska pomagala za gležnjeve kod visećeg stopala
|
Pacijenti stave pješčane utege preko metatarzalnih kostiju. Leđima oslonjenim o zid, za sigurnost, pacijenti se podižu na pete (odižu prste od poda).
|
|
Slaba abdukcija kuka
|
Abdukcija kukova, ležeći na boku, a uz korištenje utega za gležnjeve.
|
—
|
|
Osjetni sustavi
|
|
Smanjen ili oštećen osjet položaja ili ravnoteže, sa zatvorenim očima tijekom izvođenja Rombergovog testa
|
Odgovarajuća obuća
|
Razina vitamina B12 mora se provjeriti.
|
|
Smanjen ili oštećen osjet dodira u stopalima , mjereno Semmes-Weinstein monofilamentnim testom.
|
Odgovarajuća obuća
|
Obrada za dijabetes i zlouporabu alkohola, ako ne, razmotriti proučavanje živčane provodljivosti.
|
|
Vrtoglavica ili vertigo
|
vidi: Liječenje
|
—
|
|
Motorička kontrola/ ravnoteža
|
|
Tandem stav ili stajanje na jednoj nozi < 5 sec ili okretanje 360° (I na desno i lijevo) zahtijeva > 10 koraka ili je pacijent nestabilan pri okretanju
|
Trening ravnoteže, uključujući statičke i dinamičke vježbe ravnoteže, tai chi, ili slično
|
Nadomjesna terapija vitaminom D (1000 IU jednom dnevno) smanjuje rizik od padova i prijeloma za pacijente u uvjetima staračkog doma.
|
|
Naginjanje prema naprijed
Bradikinezija
Hipertonus nogu
Znakovi parkinsonizma
|
Vježbe u sklopu fizikalne terapije za održavanje ili poboljšanje motoričke kontrole/ ravnoteže.
|
Obrada za Parkinsonovu bolest
CT ili MRI može otkriti lakunarne infarkte, promjene malog mozga i bolesti bijele tvari.
|
|
Tjelesno i kardiovaskularno zdravlje
|
|
Vrtoglavica zbog posturalne hipotenzije
|
Pregled lijekova za mogući uzrok, kompresijske čarape
|
vidi: Vrtoglavica
vidi: Ortostatska hipotenzija.
|
|
Umor, nedostatak daha, nesposobnost da hoda > 300 m uobičajenim ritmom
|
Redovito hodanje
|
Bolesnike treba obraditi u smislu postojanja angine, zatajenje srca, plućne bolesti i klaudikacije.
Mjeri se 6 min hoda.
|
Vježbe snage:
Krhke starije osobe s poteškoćama u kretanju postižu skromna poboljšanja s programima vježbanja. Kod starijih osoba s artritisom, šetnja ili trening otpora smanjuje bol u koljenu, a i hod se može poboljšati.
Vježbe otpora mogu poboljšati snagu i brzinu hoda, osobito kod krhkih bolesnika s usporenim hodom. Obično su potrebna dva ili tri treninga tjedno; vježbe otpora sastoje se od 3 seta od 8 do 14 ponavljanja u svakom segmentu. Opterećenje se povećava svaki tjedan ili dva dok se ne postigne plato snage. Pravilno izvođenje tijekom svake vježbe je važno da se smanji bol ili prevenira ozljeda.
Sprave za nožni potisak (Leg press) treniraju sve velike grupe mišića nogu, omogućavaju podršku leđima i zdjelici tijekom podizanja. Međutim, te sprave nisu uvijek dostupne za starije bolesnike. Vježbe ustajanja sa stolice ili prsluci s opterećenjem ili utezi pričvršćeni za struk (pojas s utezima) su alternativa. Upute su potrebne kako bi se smanjio rizik od ozljede leđa zbog izražene lumbalne lordoze. Step-up vježba i penjanje stepenicama, korištenjem istog opterećenja su također korisne. Plantarna fleksija gležnja može se također raditi s opterećenjem.
Sprave za ekstenziju koljena su učinkovite za jačanje kvadricepsa. Pričvršćivanje utega oko gležnja jača kvadriceps kod jako krhkih starijih osoba. Uobičajena početna težina za krhke osobe iznosi 3 kg (7 lb). Otpor za sve vježbe treba povećati svaki tjedan ili nakon što pacijent može napraviti 10 ili 12 ponavljanja, odnosno sve dok pacijent ne dosegne vrhunac snage. tada se vježbanje nastavlja s maksimalno podnošljivim opterećenjem za održavanje.
Vježbe ravnoteže
Mnogi pacijenti s narušenom ravnotežom imaju koristi od treninga ravnoteže. Najprije se uče pravilno držanje i statična ravnoteža. Tada se pacijenti uče da budu svjesni položaja pritiska na svoja stopala i kako se mjesto pritiska pomiče sa sporim naslanjanjem ili okretanjem trupa s pogledom ulijevo ili udesno. Naginjanje prema naprijed (pomoću zida ili oslonca za podršku), unatrag (sa zidom neposredno iza), zatim u svim smjerovima se tako trenira. Cilj je da je pacijent u stanju stajati na jednoj nozi 10 sekundi.
Dinamički trening ravnoteže može uključivati spore pokrete prilikom stajanja na jednoj nozi, jednostavne tai chi pokrete, tandem hodanje, okrete prilikom hodanja, hodanje unatrag, hodanje preko virtualnog objekta (primjerice, 15-cm traka na podu), spore prednje iskorake i spore plesne pokrete. Višekomponentni trening ravnoteže je vjerojatno najučinkovitiji u poboljšanju ravnoteže.
Pomagala
Pomagala mogu pomoći u održavanju pokretljivosti i kvalitete života. Nove motoričke strategije moraju se naučiti. Fizioterapeuti trebaju biti uključeni u izbor i trening s pomagalima.
Štapovi su posebno korisni za pacijente s bolovima uzrokovanima artritisom koljena ili kuka ili perifernom neuropatijom stopala, jer štap prenosi informacije o vrsti površine ili poda do ruke u kojoj se drži štap.. Četverostruki štap ( Quad cane) može stabilizirati pacijenta, ali obično usporava hod. Štapovi se obično koristi na strani suprotnoj bolnoj ili slaboj nozi. Mnogi štapovi kupljeni u dućanima su predugi, ali se mogu podesiti na odgovarajuću visinu ( vidi: Ispravna visina štapa.) rezanjem(drveni štapovi) ili s podesivim gumbom (podesivi štapovi). Za maksimalnu podršku, dužina štapa treba biti takva da pacijenti imaju svoj lakat savinut 20 do 30° kada drže štap.
Hodalice mogu smanjiti snagu i bol u artritičnih zglobova više od štapa, uz pretpostavku odgovarajuće snage ruku i ramena. Hodalice pružaju dobru bočnu stabilnost i umjerenu zaštitu od pada prema naprijed, ali su malo ili ništa korisni u sprječavanju pada unatrag za pacijente narušene ravnoteže. Prilikom propisivanja hodalice, fizijatar treba uzeti u obzir ponekad suprotstavljene potrebe osiguranja stabilnost i maksimiziranja učinkovitosti (energetska učinkovitost) prilikom hodanja. Hodalice s četiri veliak kotača I kočnicama omogućavaju efikasan hod ali uz manju bočnu stabilnost. Hodalice imaju dodatnu prednost malog sjedala, na koje pacijenti mogu sjesti, ako se umore.
Prevencija
Primarna prevencija: dokazano je da visoka razina tjelesne aktivnosti pomaže u održavanju pokretljivosti, čak i u pacijenata s bolešću.
Sekundarna prevencija: Vježbanje poboljšava hod i mjere mobilnosti u kratkoročnim i dugoročnim ispitivanjima.
Svjetska zdravstvena organizacija, Američki koledž za sportsku medicinu, i Američka udruga za srce, preporučuju redovnu i multimodalnu aktivnosti za starije osobe za održavanje zdravlja i mobilnosti (1, 2). Redovito hodanje ili održavanje fizički aktivnog stila života je najvažnija preporuka. Negativni učinci tjelesne nekondicije i neaktivnosti ne mogu biti prenaglašeni. Redovita šetnja 30 min / dan je najbolja samostalna aktivnost za održavanje pokretljivosti; međutim, hodanje ne povećava snagu u osobu koja je slaba. Tečajeve sigurnog hodanja treba preporučiti, uključujući šetnje po brdima koje mogu pomoći u održavanju mišićne snage. Korištenje štapova za hodanje koji su podesivi I može pružiti povjerenje i sigurnost za starije osobe.
Prevencija uključuje vježbe otpora i ravnoteže. Učinci aktivnog stila života na raspoloženje i samopouzdanje su vjerojatno jednako važni kao i njihov utjecaj na fiziologiju.
Literatura
-
1. Nelson ME, Rejeski WJ, Blair SN, et al: Physical activity and public health in older adults: recommendation from the American College of Sports Medicine i American Heart Association. Circulation 116:1094–1105, 2007. doi: 10.1249/mss.0b013e3180616aa2.
-
2. World Health Organization: Global Strategy on Diet, Physical Activity, and Health.