Ključne sastavnice u obradi bolesnika s plućnim simptomima su anamneza, fizikalni pregled i, u većini slučajeva, rendgensko snimanje prsnog koša. Ove sastavnice određuju potrebu za daljnjim pretragama, što može uključivati ispitivanje plućne funkcije i analizu plinova u arterijskoj krvi (ABS), CT toraksa ili druge radiološke pretrage prsnog koša, te bronhoskopiju.

Anamnestički se često može utvrditi potječu li simptomi poput dispneje, bolova u prsištu, piskanje (zviždanje), stridor, hemoptize i kašalj od pluća. Kada se istodobno pojavi više od jednog simptoma, anamneza bi se trebala usredotočiti na simptome koji su primarni i jesu li izraženi i opći simptomi, kao što su vrućica, mršavljenje i noćno znojenje. Ostali važni podaci su

• profesionalna izloženost i izloženosti okolišu

• obiteljska anamneza, podaci o putovanjima i kontaktima

• ranije bolesti

• lijekovi propisani na recept, lijekovi u slobodnoj prodaji (bezreceptni), odnosno podaci o nedopuštenim drogama

• rezultati ranije izvršenih pretraga (npr. tuberkulinski test, RTG pluća i srca)

Znakovi hipoksemije su cijanoza (modre usne, lice ili nokti), što ukazuje na nisku zasićenost arterijske krvi kisikom (< 85%); izostanak cijanoze ne isključuje hipoksemiju.

Znakovi otežanog disanja su tahipneja, korištenje pomoćnih respiratornih mišića (sternokleidomastoidnih, interkostalnih, skalenskih) za disanje, uvlačenje interkostalnih prostora i paradoksalno disanje. Pacijentima koji imaju KOPB ponekad ruke posluže kao poluge koje se oslanjaju na njihove noge ili stol za pregled dok su u sjedećem položaju (tj. položaj tronošca ili stativa), što čine podsvjesno kako bi olakšali rad pomoćnoj muskulaturi i time poboljšali disanje. Uvlačenje interkostalnih prostora (uvlačenje prostora između rebara) uobičajena je pojava kod dojenčadi i starijih bolesnika s otežanim i ograničenim protokom zraka. Paradoksalno disanje (uvlačenje trbuha tijekom inspirija) je znak zamora ili slabosti dišnih (respiratornih) mišića.

Znakovi moguće kronične plućne bolesti su batićasti prsti, bačvasti toraks (povećan anteriorno-posteriorni promjer prsnog koša kod nekih pacijenata s emfizemom) i disanje sa stisnutim (napućenim) usnama. Batićasti prsti predstavljaju zadebljanje vrhova prstiju šaka (ili nožnih prstiju) zbog proliferacije vezivnog tkiva između nokata i kosti (falangi). Dijagnoza se postavlja na osnovu povećanja postraničnog kuta nokta na mjestu gdje izlazi iz njegove ravnine (>176°) ili povećanja omjera debljine falange (do >1—vidi sliku). "Spužvasti" izgled korijena (ležišta) nokta ispod kutikule (epiderma) također ukazuje na batićaste prste. Batićasti prsti se najčešće viđaju u bolesnika s rakom pluća, ali su važan znak kronične plućne bolesti, kao što je cistična fibroza i idiopatska plućna fibroza; također se javlja (ali rjeđe) kod bolesti srca sa cijanozom, kroničnih infekcija (npr. infektivnog endokarditisa), moždanog udara, upalne bolesti crijeva i ciroze. Batićasti prsti se povremeno javljaju s osteoartropatijom i periostitisom (primarna ili nasljedna hipertrofična osteoartropatija); u ovom slučaju, batićasti prsti mogu biti udruženi s promjenama na koži, kao što su hipertrofija kože na hrptu šaka (pachidermoperiostosis), seboreja i grube crte lica. Batićasti prsti mogu biti također benigna nasljedna abnormalnost koja se može razlikovati od patološke etiologije batićastih prstiju po tome što nema plućnih simptoma ili bolesti, odnosno što su prsti batićasti od ranog djetinjstva (prema svjedočanstvu samog pacijenta).

Mjerenje batićastog prsta.

Omjer anteroposteriornog promjera prsta u razini korijena nokta (a–b) prema distalnom interfalangealnom zglobu (c–d) je jednostavan način mjerenja kojim se utvrđuje radi li se o batićastom prstu. Mjerenje se vrši lako i jednostavno šestarom (kaliperom). Ukoliko je omjer > 1, prst je batićast. Za batićast prst je karakterističan i gubitak normalnog kuta na razini korijena nokta.

• Cheyne–Stokesovo disanje (periodično disanje) je ciklično kolebanje frekvencije i dubine disanja. Nakon perioda kratke apneje, pacijenti dišu sve brže i dublje (hiperpneja), zatim sporije i pliće dok ne postanu apnoični, nakon čega se ciklus ponavlja. Cheyne-Stokesovo disanje najčešće je posljedica zatajivanja srca (dekompenzacije), neuroloških poremećaja (npr. moždanog udara, uznapredovale demencije) ili lijekova. Tip disanja kod zatajivanja srca pripisuje se zastoju moždanog krvotoka, što onda dovodi do zakašnjelog prepoznavanja stanja u respiratornom centru: acidoza/hipoksija (izaziva hiperpneju) ili alkaloza/hipokapnija (izaziva apneju).

• Biotovo disanje je rijetka varijanta Cheyne–Stokesovog disanja u kome nepravilne periode apneje prekida nekoliko, 4 ili 5, dubokih i jednakih udaha. Razlikuje se od Cheyne–Stokesovog disanja po tome što iznenada počinje i završava a nema periodičnosti. To je posljedica ozljede središnjeg živčanog sustava i javlja se kod poremećaja kao što je meningitis.

• Kussmaulovo disanje je tip disanja s dubokim, pravilnim respiracijama uslijed metaboličke acidoze.

Plućna hipertenzija, ponekad opažena prilikom inspekcije, ukazuje na povećanje tlaka u desnom atriju i obično u desnom ventrikulu. Povišeni tlak obično je posljedica disfunkcije lijeve klijetke, ali može nastati i zbog plućnog poremećaja koji uzrokuje plućnu hipertenziju. Distenzija jugularnih vena treba potaknuti potragu za drugim znakovima kardijalne bolesti (npr. protodijastolički galop, tj. galopni ritam 3. srčanog tona [S₃], popratni edemi).

Auskultacija srca može otkriti znakove plućne hipertenzije, npr. glasan 2. srčani ton (P₂), i znakove zatajenja desnog srca, kao što je 4. srčani ton desne klijetke (S₄) i trikuspidalna insuficijencija (regurgitacija).

Karakter i glasnoća šumova disanja korisni su u prepoznavanju plućnih poremećaja. Vezikularno disanje je normalan dišni šum koji se čuje nad zdravim plućima, gotovo nad svim plućnim poljima. Bronhalno disanje je malo glasnije, oštrije i više frekvencije; normalno se može čuti iznad traheje i iznad područja konsolidacije pluća, kao što je slučaj kod pneumonije.

Prateći (pomoćni) šumovi nad plućima su patološki nalaz. To mogu biti krepitacije (pukoti), hropci, zvižduci (piskanje) i stridor.

• Krepitacije (raniji naziv hropci) su isprekidani, kratkotrajni i eksplozivni dišni zvukovi. Fine krepitacije su kratki visokofrekventni zvukovi; grube krepitacije su dugotrajniji zvukovi niske frekvencije. Krepitacije se uspoređuju sa zvukom pucketanja plastične folije i mogu se oponašati trljanjem upletenih vlasi kose između dva prsta blizu uha. Najčešće se javljaju kod atelektaze, procesa koji dovode do punjenja alveola tekućinom (npr. plućni edem) i bolesti plućnog intersticija (npr. plućna fibroza); nastaju zbog otvaranja kolabiranih dišnih puteva ili alveola.

• Hropci su niskofrekventni dišni zvukovi koji se mogu čuti za vrijeme inspirija ili ekspirija. Nalaze su u različitim patološkim stanjima u plućima, uključujući kronični bronhitis. Mehanizam nastanka može ovisiti o varijaciji stupnja opstrukcije jer se dišni putovi pri udahu šire, a sužavaju prilikom izdisanja.

• Zvižduci su zviždanje, glazbeni dišni zvukovi koji se više pojačavaju u ekspiriju nego inspiriju. Zviždanje može biti i fizikalni nalaz ili simptom obično udružen s dispnejom.

• Stridor je posebna vrsta visokofrekventnog zviždanja, pretežno inspiratorni zvuk koji nastaje opstrukcijom larinksa i vratnog dijela traheje. Obično se može čuti bez stetoskopa. Stridor je obično glasniji od zviždanja, uglavnom je inspiratoran i glasno se čuje nad larinksom. To treba pobuditi sumnju na opstrukciju gornjih dišnih putova koja ugrožava život.

• Oslabljen šum disanja ukazuje na otežan prolaz zraka kroz dišne putove, npr. kod astme i KOPB-a u kojima bronhospazam ili drugi mehanizmi ograničavaju protok zraka. Zvuk disanja također može biti oslabljen kod pleuralnog izljeva, pneumotoraksa ili endobronhalnih lezija koje uzrokuju opstrukciju.

Vokalni zvukovi uključuju auskultaciju dok pacijenti govore.

• Bronhofonija i pektorilokvija šapta događa se kada se govor ili šapat pacijenta jasno (razgovjetno) prenosi kroz prsni koš. Prijenos glasa nastaje zbog konsolidacije alveola, što se događa kod pneumonije.

• Egofonija (E se pretvara u A) se događa kada, tijekom auskultacijom, pacijent izgovori slovo "E", a ispitivač čuje slovo "A", što se opet događa kod pneumonije.

Pleuralno trenje nastaje trenjem pleuralnih listova dajući zvuk struganja ili škripanja u inspiriju i ekspiriju i mijenja se za vrijeme respiratornog ciklusa, a zvuk podsjeća na otiranje kože o mokar remen. Pleuralno trenje je znak upale pleure i čuje se kod “suhog” pleuritisa ili empijema pleure te nakon torakotomije.

Omjer I:E normalno iznosi 1:2, a produžen je na ≥ 1:3 kad je protok zraka ograničen, kao što je slučaj kod astme i KOPB-a, čak i bez piskanja.

Perkusija je glavna fizikalna metoda za otkrivanje pleuralnog izljeva i razine pleuralne tekućine. Perkutorna muklina ukazuje na tekućinu a rjeđe na konsolidaciju pluća.

Palpacija uključuje taktilni fremitus (vibracije prsnog koša dok pacijent govori); taktilni fremitus je oslabljen kod pleuralnog izljeva i pneumotoraksa a pojačan kod konsolidacije pluća (npr. lobarna pneumonija). Bolna osjetljivost na palpaciju može značiti frakturu rebra ili upalu pleure.

Kod cor pulmonale, impuls (udar) desne klijetke na lijevom sternalnom rubu postaje uočljiv a njegova se amplituda može pojačati i trajanje produljiti (odizanje desne klijetke).