Riječ je o smanjenju broja neutrofila (granulocita) u krvi. Ako je ozbiljna, povećava rizik i težinu bakterijskih i gljivičnih infekcija. Žarišni simptomi infekcije mogu biti prigušeni, ali je temperatura povišena kod najtežih infekcija. Dijagnoza se postavlja mjerenjem broja leukocita u krvi s diferencijalnom krvnom slikom, ali procjena zahtijeva identifikaciju uzroka. Ako je prisutna groznica, pretpostavlja se da je riječ o infekciji, te je odmah nužna empirijska primjena antibiotika širokog spektra pogotovo ako je neutropenija žestoka+teška?. Ponekad je korisno liječenje s granulocitno-makrofagnim faktorom koji stimulira kolonije ili faktorom koji stimulira granulocitne kolonije+popraviti rečenicu.

Neutrofili (granulociti) su glavni obrambeni mehanizam tijela protiv bakterijskih i gljivičnih infekcija. Uz neutropeniju je upalni odgovor na takve infekcije neučinkovit.

Donja granica normalnog broja neutrofila (tj. ukupni L × % neutrofili i nesegmentirani L) je u bijelaca 1,5 × 109/L (1500/ μL) i nešto niža u crnaca (oko 1,2 × 109/L ili 1200/μL). Broj neutrofila u krvi nije stabilna vrijednost za razliku od broja ostalih krvnih stanica i može značajno varirati kroz kratka vremenska razdoblja ovisno o mnogim faktorima kao što su status aktivnosti, tjeskoba, infekcije i lijekovi. Dakle, pri određivanju ozbiljnosti neutropenije može biti potrebno izvršiti nekoliko mjerenja.

Težina neutropenije odnosi se na relativni rizik od infekcije i klasificirana je kao što slijedi:

• Blaga (1000 do 1500 /μL)

• Umjerena (500-1000 /μL)

• Teška (<500/μL)

Kada broj neutrofila padne na <500/μL, infekcije može izazvati i endogena mikrobna flora (npr. usne šupljine ili crijeva). Ako broj neutrofila padne ispod < 200/μL, upalni odgovor može biti smanjen i mogu izostati uobičajeni nalazi koji upućuju na upalu poput leukocitoze ili prisutnosti bijelih krvnih stanica u mokraći ili na mjestu infekcije. Akutna teška neutropenija, osobito ako je prisutan još neki čimbenik (npr. malignitet), značajno oslabljuje imunološki sustav te može brzo dovesti do fatalnih infekcija. Na vjerojatnost zaraze također utječe i cjelovitost kože i sluznica, prokrvljenost tkiva te ishranjenost bolesnika.

Najčešće infekcije koje se pojavljuju kod bolesnika s teškom neutropenijom su

• Celulitis

• Furunkuloza

• Pneumonija

• Septikemija

Vaskularni kateteri i druga mjesta uboda stvaraju dodatni rizik od kožnih infekcija. Najčešći bakterijski uzročnici su koagulaza-negativni stafilokoki i Staphylococcus aureus, ali također se pojavljuju i druge gram-pozitivne i gram-negativne infekcije. Stomatitis, gingivitis, perirektalna upala, kolitis, sinusitis, paronihija i otitis media se često pojavljuju. Gljivičnim infekcijama su posebno skloni bolesnici s produženom neutropenijom nakon presatka koštane srži, primanja kemoterapije ili visokih doze kortikosteroida.

Etiologija

Akutna neutropenija (razvija se unutar nekoliko sati do nekoliko dana) može nastati kao posljedica

• Brzog korištenje ili uništavanja neutrofila

• Oslabljene proizvodnje

Kronična neutropenija (koja traje mjesecima ili godinama) obično proizlazi iz

• Smanjene proizvodnje

• Izrazite sekvestracije u slezeni

Neutropenija se isto tako može klasificirati kao primarna kad je riječ o unutarnjem defektu mijeloidnih stanica ili kao sekundarna kad je uzrokovana vanjskim faktorima u odnosu na koštanu srž (vidi tablicu Klasifikacija neutropenija).

Neutropenija uzrokovana oštećenjima mijeloidnih stanica ili njihovih prekursora:

Neutropenija uzrokovana unutarnjim oštećenjima u mijeloidnim stanicama ili njihovim prekursorima nije uobičajena, ali kada je prisutna,najčešći uzroci uključuju

• Kroničnu idiopatsku neutropeniju

• Kongenitalnu neutropeniju

Kronična benigna neutropenija je vrsta kronične idiopatske neutropenije kod koje ostali dio imunološkog sustava djeluje netaknuto; ozbiljne infekcije obično ne nastaju čak niti kod neutrofila nižih od <200/μL, vjerojatno zato što se neutrofili ponekad proizvode u odgovarajućim količinama kao odgovor na infekciju. Najčešća je u žena.

Teška kongenitalna neutropenija (SCN ili Kostmann sindrom) je heterogena skupina rijetkih poremećaja koje karakterizira zastoj u mijeloidnom sazrijevanju u koštanoj srži na razini promijelocita, što dovodi do apsolutnog broja neutrofila manjeg od < 200/μL i značajnih infekcija koje počinju u djetinjstvu. SCN može biti autosomno dominantan ili recesivan, X-vezan ili sporadičan. Utvrđeno je nekoliko genetskih poremećaja koji uzrokuju SCN, uključujući mutacije koje utječu na neutrofilnu elastazu (ELANE/ELA2), HAX1, GFI1 i G-CSF receptor (CSF3R). Većina pacijenata koji boluju od SCN će reagirati na kroničnu terapiju faktorom rasta, ali za one koji slabo reagiraju će možda trebati razmotriti transplantaciju hematopoetskih matičnih stanica. Kod pacijenata koji imaju SCN povećan je rizik razvoja mijelodisplazije ili akutne mijeloične leukemije.

Ciklička neutropenija rijedak je kongenitalni poremećaj granulocitopoeze koji se obično prenosi autosomno dominantno i najčešće je uzrokovan mutacijom u genu za neutrofilne elastaze (ELANE/ELA2), što rezultira nenormalnom apoptozom. Obilježava ju redovito, periodičko osciliranje broja perifernih neutrofila. Prosječno trajanje jedne oscilacije iznosi 21 ± 3 dana. Cikličke oscilacije drugih krvnih stanica također su vidljive u većini slučajeva.

Benigna etničke neutropenija (BEN) pojavljuje se u pripadnika nekih etničkih skupina (npr. kod nekih ljudi afričkog, bliskoistočnog ili židovskog porijekla). Oni obično imaju niži broj neutrofila, ali ne i povećan rizik od infekcije. U nekim slučajevima ovaj nalaz se povezivao s Duffy RBC antigenom; neki stručnjaci misle da je neutropenija u tim populacijama povezana sa zaštitom od malarije.

Neutropenija također može biti posljedica zatajenja koštane srži uslijed rijetkih kongenitalnih sindroma (npr. sindrom hipoplazije hrskavice i kose, Chédiak-Higashi sindrom, kongenitalna diskeratoza, bolest pohrane glikogena tip IB, Shwachman-Diamond sindrom, bradavice, hipogamaglobulinemija, infekcije, mijelokaheksija [WHIM] sindrom). Neutropenija se također pojavljuje u mijelodisplaziji, gdje može biti praćena megaloblastoidnim obilježjima u koštanoj srži, te obilježjima aplastične anemije i može se pojaviti u disgamaglobulinemiji i paroksizmalnoj noćnoj hemoglobinuriji.

Sekundarna neutropenija:

Posljedica je uzimanja određenih lijekova, infiltracije ili zamjene koštane srži, nekih infekcija te imunih reakcija.

Najčešći uzroci uključuju

• Lijekove:

• Infekcije i imunološke reakcije

• Inflitrativne procese u srži

Neutropenija izazvana lijekovima jedan je od najčešćih uzroka neutropenije. Lijekovi mogu smanjiti proizvodnju neutrofila toksičnim, alergičnim ili idiosinkratskim meahnizmima ili povećati perifernu razgradnju neutrofila imunosnim mehanizmima. Samo toksični mehanizam (npr. uz fenotijazine) uzrokuje dozno ovisnu neutropeniju.

Teška dozno ovisna neutropenija predvidivo nastaje nakon što citostatici ili zračenje potisnu stvaranje granulocita u koštanoj srži.

Idiosinkratske reakcije su nepredvidljive i javljaju se uz niz lijekova, pripravaka alternativne medicine, ekstrata i otrova.

Reakcije preosjetljivosti su rijetke i ponekad uključuju antikonvulzive (npr. fenitoin, fenobarbiton). Takve reakcije mogu potrajati samo nekoliko dana, više mjeseci ili godinama. Hepatitis, nefritis, pneumonitis, ili aplastična anemija često prate neutropeniju izazvanu preosjetljivošću.

Imuna neutropenija izazvana lijekovima, za koju se drži da je haptenske prirode, obično potraje još oko tjedan dana nakon ustezanja odgovornog spoja. Mogu je izazvati aminopirin, propiltiouracil, tiamazol, penicilin ili drugi antibiotici.

Neutropenija kao posljedica neučinkovite proizvodnje granulocita u koštanoj srži može nastati kod megaloblastičnih anemija uzrokovanih nedostatkom vitamina B₁₂ ili folata. Obično ju prate makrocitna anemija, a ponekad i blaga trombocitopenija. Neučinkovita proizvodnja može također pratiti mijelodisplastične poremećaje.

Infiltracija koštane srži leukemijom, mijelomom, limfomom ili metastatskim solidnim tumorima (npr. karcinom dojke, karcinom prostate) može narušiti proizvodnju neutrofila. Tumorom inducirana mijelofibroza može stanje još pogoršati. Mijelofibroza može biti i posljedica granulomske upale, Gaucherove bolesti i radioterapije.

Hipersplenizam bez obzira na uzrok može dovesti do umjerene neutropenije, trombocitopenije i anemije.

Infekcije mogu dovesti do neutropenije slabljenjem proizvodnje neutrofila ili poticanjem imunološkog uništavanja ili ubrzanog iskorištavanja neutrofila. Sepsa je posebno ozbiljan uzrok. Uz uobičajene dječje virusne infekcije neutropenija nastaje prvih 1–2 dana bolesti i zna potrajati 3–8 dana. Tranzitorna neutropenija može također nastati kao posljedica virusom ili endotoksemijom inducirane redistribucije neutrofila iz cirkulirajućeg u marginalni bazen. Alkohol koči neutrofilni odgovor koštane srži na infekciju (npr. u pneumokoknoj pneumoniji), čime pridonosi neutropeniji.

Imunološki defekti mogu uzrokovati neutropeniju. Neonatalna izoimuna neutropenija se može dogoditi kod nekompatibilnosti majčinih i fetalnih neutrofilnih antigena pri čemu dolazi do transplacentarnog prelaženja IgG antitijela usmjerenih protiv neutrofila novorođenčeta (najčešće protiv HNA-1 antigena). Autoimuna neutropenija se može pojaviti u bilo kojoj dobi i može djelovati u mnogim slučajevima idiopatske kronične neutropenije. Testiranja antineutrofilnih protutijela (imunofluorescencija, aglutinacija ili protočna citometrija) nisu uvijek dostupna i pouzdana.

Kronična sekundarna neutropenija često se pojavljuje kod HIV infekcije zbog smanjene proizvodnje neutrofila i ubrzanog razaranja neutrofila od strane antitijela. Autoimune neutropenije mogu biti akutne, kronične ili epizodne. Mogu uključivati protutijela usmjerena na cirkulirajuće granulocite ili na njihove stanice- prekursore. Također mogu uključivati citokine (npr gama interferon, faktor nekroze tumora) koji mogu uzrokovati apoptozu neutrofila. Većina pacijenata s autoimunom neutropenijom ima u podlozi autoimuni poremećaj ili limfoproliferativni poremećaj (npr. SLE, Felty sindrom).

Simptomi i znakovi

Neutropenija je asimptomatska dok ne dođe do infekcije. Tada je često jedini simptom vrućica. Tipični znakovi fokalne upale (eritema, otekline, boli, infiltrati) mogu biti prigušeni ili ih niti ne mora biti. Javljaju se i fokalni simptomi, ali su obično slabo izraženi. Bolesnici s hipersenzitivnom neutropenijom na lijekove uz vrućicu često imaju osip i limfadenopatiju zbog preosjetljivosti.

Neki pacijenti s kroničnom benignom neutropenijom i brojem granulocita <200/μl nisu skloni brojnim i teškim infekcijama. Bolesnici s cikličkom ili teškom urođenom neutropenijom imaju u egzacerbacijama stomatitis, vrijedove usne šupljine, faringitis i limfadenopatiju. Često se javljaju upale pluća i septička stanja.

Dijagnoza

• Klinička sumnja (ponovljene ili neobične infekcije)

• Potvrdu pruža KKS uz analizu razmaza periferne krvi.

• Procjena infekcije kulturama i radiološkim metodama

• Prepoznavanje mehanizma i uzroka neutropenije

Na neutropeniju se sumnja u bolesnika sa čestim, teškim i neobičnim infekcijama, kao i u osoba izloženih riziku (npr. kod uzimanja citostatika ili radioterapije). Potvrdu pruža KKS uz DKS.

Procjena infekcije

Najvažnije je utvrditi nazočnost infekcije. S obzirom da infekcije može biti blaga fizičkim pregledom se sustavno procjenjuju najčešća primarna mjesta infekcije: površina sluznice, poput probavnog trakta (desni, ždrijela, anus); pluća; trbuh; mokraćni put; koža i nokti; mjesta punkcije vena; i vaskularni kateteri.

Ako je riječ o akutnoj ili teškoj neutropeniji, laboratorijska se obrada mora obaviti brzo.

Kulture su ključne za procjenu. Najmanje 2 kompleta bakterijskih i gljivičnih kultura krvi dobiveni su od svih febrilnih bolesnika; ako postoji trajni IV kateter, kulture se vade iz katetera i iz zasebna periferne vene. Dugotrajne ili kronične drenaže treba isto tako kultivirati na gljivice i na atipične mikobakterije. Uzima se bris za mukozni ulkus i uzgaja se kultura virusa herpesa. Kožne promjene se aspiriraju ili bioptiraju radi kulture i citološke analize. Uzorci za analizu urina i urinokultura uzimaju se od svih pacijenata. U slučaju proljeva u stolici se traže enteropatogene bakterije i toksini Clostridium difficile. Kulture sputuma se uzimaju za procjenu plućnih infekcija.

Radiološke metode su korisne. RTG prsišta radi se na svim pacijentima. CT prsa također može zatrebati kod pacijenata oslabljenog imunološkog sustava. CT paranazalnih sinusa može biti koristan ako ima znakova ili simptoma sinuitisa (npr. položajna glavobolja, bolovi u gornjem zubalu ili maksili, otok lica, nosni iscjedak). CT abdomena obično se radi ako simptomi (npr. bol) ili povijest bolesti (npr nedavna operacija) ukazuju na intraabdominalnu infekciju.

Utvrđivanje uzroka

Sljedeći korak je utvrditi uzrok i mehanizam neutropenije. Povijesti bolesti prikazuje sve korištene lijekove, druge pripravke i moguću izloženost toksinima ili njihov unos u tjelo.

Fizičkim pregledom utvrđuje se prisutnost splenomegalije i znakova drugih poremećaja u podlozi (npr. artritis, limfadenopatija).

Ako nije utvrđen jasan uzork (npr. kemoterapija), najvažnija pretraga je

• pregled koštane srži

Pregledom koštane srži utvrđuje se je li neutropenija posljedica smanjene proizvodnje granulocita u koštanoj srži ili se sekundarno pojavljuje kod povećanog razaranja stanica (što se utvrđuje normalnom ili povećanom proizvodnjom mijeloidnih stanica). Pregled koštane srži također može pokazati specifični uzrok neutropenije (npr. aplastičnu anemiju, mijelofibrozu, leukemiju). Dopunske pretrage srži (npr. citogenetika, posebna bojenja i protočna citometrija radi otkrivanja leukemije, drugih malignih stanja ili infekcije) se provode po potrebi.

Daljnja ispitivanja utvrđivanja uzroka neutropenije mogu zatrebati ovisno o tome na koju se dijagnozu sumnja. Kod pacijenata kod kojih postoji opasnost nedostatne uhranjenosti, određuju se razine bakra, folata i vitamina B12 . Pretrage kojima se utvrđuje prisutnost antineutrofilnih protutijela rade se ako se sumnja na imunu neutropeniju. Ponekad je teško razaznati radi li se o neutropeniji uzrokovanoj antibioticima ili infekcijom. Broj leukocita neposredno prije početka liječenja antibioticima obično odražava promjenu krvne slike zbog infekcije.

Bolesnicima s kroničnom neutropenijom od djetinjstva i anamnezom rekurentnih vrućica uz kronični gingivitis, treba 3× tjedno kroz 6 tjedana određivati L, kako bi se utvrdila periodičnost u smislu cikličke neutropenije. Istodobno se traži broj trombocita i retikulocita. Eozinofili, retikulociti i trombociti često naime osciliraju usporedno s neutrofilima, dok su kolebanja monocita i limfocita obično izvan tih faza.

Liječenje

• Liječenje povezanih stanja (primjerice, infekcije, stomatitis)

• Ponekad antibiotske profilakse

• Mijeloidni faktori rasta

• Prestanak sumnje na etiološki agens (npr lijeka)

• Ponekad kortikosteroidi

Akutna neutropenija:

Sumnjive infekcije treba smjesta liječiti. Pri vrućici i hipotenziji pretpostavlja se teška infekcija pa se odmah daju IV visoke doze antibiotika širokog spektra. Odabir lijeka se temelji na najvjerojatnijim uzročnicima, njihovoj osjetljivosti u konkretnoj ustanovi i na potencijalnoj toksičnosti terapije. Zbog razvoja rezistentnih mikroorganizama, vankomicin se smije davati samo pri sumnji na gram–pozitivne klice, rezistentne na druge agense.

Već postavljene vaskularne katetere obično se može zadržati, čak i ako se sumnja ili je dokumentirana bakterijemija, ali se razmatra uklanjanje ako infekcije uključuju S. aureus ili Bacillus sp, Corynebacterium sp, ili Candida SP ili ako su kulture u krvi perzistentno pozitivne unatoč odgovarajućim antibioticima. Infekcije uzrokovane koagulaza–negativnim stafilokokima se obično povlače već na antimikrobnu terapiju. Već postavljeni Foley kateteri mogu pogodovati infekcijama u bolesnika s neutropenijom, pa kod stalnih urinarnih infekcija treba uzeti u obzir promjenu ili uklanjanje katetera.

Ako su kulture pozitivne, antibiotska terapija podešava se prema antibiogramu. Ukoliko u 72 h dođe do smirenja groznice, antibiotska se terapija nastavlja još bar 7 dana i dok se ne povuku svi simptomi ili znakovi infekcije. Kada je neutropenija prolazna (kao nakon mijelosupresivne kemoterapije), terapija antibioticima se obično nastavlja sve dok broj neutrofila ne dosegne >500/μL. Međutim, prekidanje antimikrobne terapije može se razmotriti u odabranih bolesnika s perzistentnom neutropenijom, posebno onih kod kojih su se povukli simptomi i znakovi upale, ako je kultura i dalje negativna.

Vrućica koja traje >72 h usprkos antimikrobnoj terapiji upućuje da se radi o nekom drugom nebakterijskom uzroku, infekciji rezistentnog soja, superinfekciji sekundarnim baterijskim sojem, nedovoljnoj razini lijeka u serumu ili tkivima ili lokaliziranoj infekciji kao što je apsces. Trajno febrilne bolesnike s neutropenijom treba opetovano, svaka 2–4 dana, reevaluirati fizikalnim pregledom, kulturama i radiogramom prsnog koša. Ako je stanje bolesnika dobro izuzev vrućice, može se nastaviti početna antibiotska terapija. Ako se stanje pogoršava, treba razmišljati o promjeni antimikrobne terapije.

Gljivične infekcije su najvjerojatniji uzrok perzistentne vrućice i pogoršanja stanja. Antifungalni lijekovi (npr. itrakonazol, vorikonazol, amfotericin, flukonazol) se dodaju empirijski ako se neobjašnjena vrućica zadržava i nakon 4 dana antibiotske terapije širokog spektra. Odabir specifičnog antifungalnog lijeka (primjerice, flukonazol, kaspofungin, vorikonazol, posaconazol) ovisi o vrsti rizika (npr. trajanje i težina neutropenije, povijest gljivične infekcije, perzistentna vrućica unatoč upotrebi užeg spektra antifungalnog lijeka) čime treba rukovoditi specijalist infektologije. Ako se vrućica zadržava i nakon 3 tjedna empirijskog liječenja (uključujući 2 tjedna antifungalne terapije), a neutropenija se povukla, dolazi u obzir prekid svih antimikrobnih lijekova uz ponovnu procjenu uzroka febriliteta.

Kod afebrilnih bolesnika s neutropenijom, antibiotska profilaksa s fluorokinolonom (levofloksacin, ciprofloksacin) koristi se u nekim centrima za pacijente koji primaju kemoterapiju što obično dovodi do razine neutrofila ≤ 100 / u > 7 dana.. Profilaksu obično pokreće onkolog koji provodi liječenje. Antibiotici se nastavljaju sve dok broj neutrofila ne naraste do >1500 / ul. Također, antifungalna terapija može se dati afebrilnim pacijentima s neutropenijom kod kojih je povećan rizik gljivične infekcije (npr. nakon transplantacije hematopoetskih matičnih stanica, intenzivne kemoterapije zbog akutne mijeloične leukemije ili mijelodisplastičnog poremećaja, ranije gljivične infekcije). Izbor specifičnog antifungalnog lijeka treba odrediti specijalist infektolog. Antibiotik i antifungalna profilaksa ne preporučuje se rutinski afebrilnim neutropeničnim bolesnicima kod kojih nema faktora rizika, a očekuje se da će imati neutropeniju <7 dana uslijed specifične kemoterapije.

Mijeloidni faktori rasta (npr. faktor za stimuliranje rasta granulocitnih kolonija[G-CSF]) često se koriste za povećanje broja neutrofila i sprečavanje infekcija kod pacijenata s teškom neutropenijom (npr. nakon transplantacije hematopoetskih matičnih stanica i intenzivne kemoterapije zbog karcinoma). Pripravci su skupi. Ipak, ako je rizik febrilne neutropenije ≥30% (neutrofili <500, infekcija u prethodnom ciklusu kemoterapije, komorbiditet ili dob >75 god.), indicirano je davanje faktora rasta. Najveća klinička dobrobit se ostvaruje kad se faktor rasta primijeni oko 24 h nakon završetka kemoterapije. Davanje ovih lijekova koristi i bolesnicima s idiosinkratskom neutropenijom na stanoviti lijek, posebno kad se očekuje dugotrajni oporavak. Doza za G-CSF (filgrastim) je 5 do 10 mcg / kg sc jednom / dan, a doza za PEG-G-CSF (Pegfilgrastim) je 6 mg sc jednom tijekom kemoterapijskog ciklusa.

Glukokortikoidi, anabolici i vitamini ne potiču stvaranje neutrofila, ali mogu utjecati na njihovu distribuciju i razaranje. Ako se pretpostavlja da je akutna neutropenija posljedica određenog lijeka ili toksina, te potencijalno odgovorne tvari treba isključiti. Ako se neutropenija javi tijekom uzimanja potencijalno odgovornog antimikrobnog lijeka (npr. kloramfenikol), odgovor može pružiti promjena antibiotika.

Bolovi stomatitisa s ulceracijama ustiju i ždrijela suzbijaju se grgljanjem H2O2 svakih par sati, anestetičkim pastilama (benzokain 15 mg/3–4 h) ili ispiranjem 1% otopinom klorheksidina 2–3×/dan. Kandidijaza se liječi lokalno nistatinom (400.000–600.000 j 4×/dan kao oralni ispirak ili se guta pri zahvaćanju hipofarinksa i jednjaka), odnosno sustavnim davanjem antifungika (npr. flukonazol). Radi smanjenja tegoba u akutnoj fazi stomatitisa/ezofagitisa valja osigurati tekuću ili polutekuću dijetu te lokalne analgetike (npr. viskozni lidokain).

Kronična neutropenija:

Proizvodnja neutrofila u kongenitalnoj neutropeniji, cikličkoj neutropeniji, i idiopatskoj neutropeniji može se povećati primjenom G-CSF 1 do 10 mcg/kg sc jednom dnevno. Učinak se održava davanjem G–CSF svakodnevno ili na alternativne dane mjesecima pa i godinama. Dugoročno davanje G–CSF se koristilo u bolesnika s kroničnom neutropenijom, uključujući mijelodisplaziju, HIV i autoimune bolesti. Broj granulocita obično poraste, ali je klinička dobrobit upitna, osobito ako neutropenija nije teška. I davanje ciklosporina se pokazalo korisnim kod autoimunih bolesti te nakon transplantacije organa.

Kod nekih bolesnika s ubrzanim razaranjem neutrofila zbog autoimunih poremećaja broj neutrofila u krvi povećavaju kortikosteroidi (prednison 0,5–1 mg/kg PO 1×/dan). Taj se porast može održavati davanjem G– CSF svaki drugi dan.

Splenektomija se koristila u prošlosti kako bi se povećao broj neutrofila u nekih bolesnika sa splenomegalijom i sekvestracijom neutrofila u slezeni (npr. Feltyev sindrom). Međutim, s obzirom da su faktori rasta i druge novije terapije često učinkovite, splenektomiju treba izbjegavati u većine bolesnika. Međutim, splenektomija se može uzeti u obzir za pacijente s trajnom bolnom splenomegalijom ili s teškom neutropenijom (tj, <500/μL) i ozbiljnim problemima s infekcijama kod kojih drugi načini liječenja nisu billi uspješni. Bolesnike treba cijepiti protiv infekcija uzrokovanih Streptococcus pneumoniae, Neisseria meningitidis, i Haemophilus influenzae prije splenektomije, jer splenektomija predisponira bolesnika infekciji inkapsuliranim organizmima.

Ključne točke

• Neutrofili predstavljaju glavnu obranu organizma od bakterijskih i gljivičnih infekcija.

• Rizik infekcije proporcionalan je težini neutropenije; bolesnici s razinom neutrofila <500/μL izloženi su najvećem riziku

• Budući da je upalni odgovor ograničen, klinički nalaz može biti prigušen, iako je groznica obično prisutna.

• Febrilni neutropenijski pacijenti empirijski se liječe antibiotikom širokog spektra dok se ne utvrdi konačni uzročnik infekcije.

• Antibiotska profilaksa je indicirana u bolesnika s visokim rizikom.