Sindrom miofascijalne boli (poznat kao miofascijalna bol i sindrom disfunkcije [MPDS or MFPDS]) može se javiti kod pacijenata sa normalnim TMZ-om. Posljedica je napetosti, umora ili spazma mišića žvakaća (medijalnih ili unutarnjih i lateralnih ili vanjskih pterigoidnih mišića, temporalnih mišića i masetera). Simptomi su bruksizam, bol i osjetljivost oko mišića žvakaća ili bol koja se širi u druga područja glave i vrata, te često poremećaj pokretljivosti čeljusti. Dijagnoza počiva na anamnezi i fizikalnom pregledu. Konzervativno liječenje uključuje analgetike, miorelaksanse, promjenu žvačnih navika i relaksacijske udlage.

(Vidi također Pregled temporomandibularnih poremećaja.)

Ovaj je sindrom najčešći poremećaj koji zahvaća temporomandibularno područje. Češći je u žena, i pokazuje bimodalnu dobnu distribuciju s vršnom incidencijom u ranim 20– tim godinama i oko menopauze.

Mišićni spazam, koji uzrokuje poremećaj, je obično rezultat noćnog bruksizma (stiskanja ili škrgutanja zubima). Sporna je etiologija bruksizma, je li on posljedica nepravilnog dodira zubiju, emocionalnog stresa ili poremećaja spavanja. Bruksizam obično ima multifaktorsku etiologiju. Sindrom miofascijalne boli nije ograničen na mišiće žvakače. Može se javiti bilo gdje u tijelu, najčešće zahvaćajući mišiće vrata i leđa.

Simptomi su bol i osjetljivost mišića žvakaća, te često bol i ograničeno pomicanje čeljusti. Noćni bruksizam i poremećaj disanja u snu (opstruktivna apneja i noćni apnejički sindrom) mogu dovesti do nastanka glavobolja koje su najintenzivnije prilikom buđenja i prestaju tijekom dana. Ovu bol je nužno razlikovati od gigantocelularnog arteritisa. Dnevni simptomi uključuju zamor mišića žvakača, bol u čeljusti i glavobolju, a simptomi se mogu pogoršavati tijekom dana ukoliko se škripanje izvodi cijeli dan.

Prilikom otvaranja čeljust skreće, ali ne iznenadno i ne uvijek u istom trenutku otvaranja kao kod unutarzglobnih poremećaja. Primjenjujući blagi pritisak liječnik može dodatno otvoriti pacijentova usta dodatnih 1-3 mm od maksimalne točke otvaranja.

Dijagnoza se može postaviti pomoću jednostavnog testa: spatula (debljine 2–3) se postavlja između stražnjih kutnjaka sa svake strane, a bolesniku se kaže da nježno zagrize. Rastezanje zglobne čahure može ublažiti simptome. RTG snimke u pravilu ne pomažu, osim kako bi se isključio artritis. Pri sumnji na temporalni arteritis određuje se sedimentacija eritrocita.

Preporuča se napraviti polisomnografiju kada se sumnja na poremećaj disanja u snu.

Udlaga načinjena od strane doktora dentalne medicine može prevenirati dodir među zubima i spriječiti daljnja oštećenja uzrokovana bruksizmom. U brojnim trgovinama sportskom opremom i ljekarnama mogu se kupiti udobni štitnici koji se oblikuju toplinom; međutim ovakve udlage nisu predviđene za dugotrajno nošenje. S obzirom na to da se zubi mogu pomicati, udlage trebaju biti napravljene profesionalno od strane doktora dentalne medicine.

Kod akutnih egzacerbacija i za ublažavanje simptoma učinkovite su male doze benzodiazepina prije spavanja; međutim kod pacijenata koji imaju poremećaje spavanja, kao apneju u snu, anksiolitici i miorelaksansi se moraju oprezno koristiti jer mogu potencirati navedeno stanje. Indicirani su i blagi analgetici, npr. NSAID ili paracetamol. Ciklobenzaprin se može koristiti za opuštanje mišića. Budući da je poremećaj kroničan, ne smiju se primjenjivati opijati, osim možda vrlo kratko prilikom akutnih egzacerbacija. Kod slučajeva kronične boli može se javiti depresija. U takvim slučajevima ordiniraju se antidepresivi pod nadzorom liječnika.

Bolesnici moraju naučiti prestati stiskati zube i škrgutati. Potrebno je izbjegavati tvrdu hranu i žvakaće gume. Nekim bolesnicima mogu pomoći fizikalna terapija, poticanje na opuštanje i savjetovanje. Fizikalne metode obuhvaćaju transkutanu stimulaciju živaca (TENS) te metodu “spreja i rastezanja” kod koje se čeljust širom otvara nakon što se koža iznad bolnog područja ohladi ledom ili raspršenim rashlađivačem, poput etil klorida. Uspješno se koristi botolinum toksin kako bi se opustili mišići. Većina bolesnika, čak i bez liječenja, nakon 2–3 god. više nema značajnijih simptoma.