Ekskorijacijski poremećaj (čačkanja kože)

Autori: Katharine A. Phillips, MD
Dan J. Stein, MD, PhD
Urednik sekcije: doc. prim. dr. sc. Tomislav Franić, dr. med.
Prijevod: Rogulj Maja, dr. med.

Ekskorijacijski poremećaj karakterizira ponavljajuće čačkanje kože koje dovodi do lezija na koži.

Pacijenti s ekskoracijskim poremećajem opetovano čačkaju ili grebu kožu iz nekozmetskih razloga (ne zbog uklanjanja neprivlačnih ili moguće zloćudnih lezija). Pacijenti čačkaju zdravu kožu ili manje lezije kao što su žuljevi, prištići ili kraste.

Neki pacijenti čačkaju kožu automatski (potpuno nesvjesno); drugi su više svjesni aktivnosti. Čačkanje nije potaknuto opsesijama ili brigom o izgledu, ali mu može prethoditi osjećaj napetosti ili anksioznosti kojeg čačkanje smanjuje, a često stvara zadovoljstvo.

Počinje u doba adolescencije, iako je moguće u različitoj životnoj dobi. Poremećaj se javlja u oko 1 do 2% ljudi. Oko 75% njih su žene.

Simptomi i znakovi

Ekskorijacijski poremećaj je kroničan, uz povlačenja i pogoršanja simptoma. Područja čačkanja kože mijenjaju se tijekom vremena. Obrasci čačkanja kože se razlikuju. Kod nekih je više ožiljkastih područja; drugi imaju samo nekoliko lezija. Mnogi pacijenti pokušavaju prikriti lezije kože odjećom ili šminkom.

Čačkanje kože može biti popraćeno nizom ponašanja i rituala. Pacijenti mogu pomno pretraživati određenu vrstu krasta; skinuti je na točno određen način (prstima ili strojem) te je grickati ili progutati nakon što je skinuta.

Pacijenti s ekskorijacijskim poremećajem pokušavaju zaustaviti čačkanje kože ili to činiti rjeđe, ali ne uspijevaju.

Osjećaju neugodu ili sram zbog izgleda kože i nesposobnosti kontrole svog ponašanja. To rezultira izbjegavanjem situacija u kojima je to drugima vidljivo; obično ne čačkaju pred drugima, izuzev članova obitelji. Pacijenti mogu imati poteškoća u drugim područjima funkcioniranja (npr. profesionalnom, akademskom), uglavnom zato što izbjegavaju socijalne situacije.

Neki pacijenti mogu čačkati kožu drugih ljudi. Mnogi imaju i druga tijelu usmjerena ponavljajuća ponašanja kao što je čupanje kose ili grizenje noktiju.

Teži oblici ekskorijacijskog poremećaja uzrokuju ožiljke, infekcije, prekomjerno krvarenje pa čak i septikemiju.

Mnogi uz ekskorijacijski poremećaja imaju i druge psihičke poremećaje, kao što su opsesivno kompulzivni poremećaj ili veliki depresivni poremećaj.

Dijagnoza

  • Klinički kriteriji

Prema dijagnostičkim kriterijima, pacijenti obično

  • imaju vidljive kožne promjene (iako neki pacijenti pokušavaju prikriti lezije odjećom ili šminkom)

  • ponavljanim pokušajima nastoje zaustaviti čačkanje

  • Takvo ponašanje vodi značajnoj uznemirenosti i poteškoćama.

Može uključivati osjećaj nelagode ili srama (zbog nemogućnosti kontrole ponašanja ili posljedičnih lezija kože).

Liječenje

U kontroliranim studijama N-acetilcistein bio je učinkovitiji od placeba u oboljelih s poremećajem ekskorijacije (1).

SIPPS mogu biti korisni kod prateće depresije ili anksioznih poremećaja, a postoje dokazi o smanjenju čačkanja kože do određene razine.

Kognitivno-bihevioralna terapija, prilagođena liječenju specifičnih simptoma ekskorijacijskog poremećaja je psihoterapijski pravac izbora. Bihevioralni pristup obratom navika, najbolje je proučen; uključuje sljedeće:

  • Trening osvještavanja (npr. samokontrole, identifikacije okidača simptomatskog ponašanja)

  • Kontrola stimulusa (modificiranje situacija - npr. izbjegavanje trigera - kako bi se smanjila vjerojatnost simptomatskog ponašanja)

  • Trening preusmjeravanja odgovora (uče pacijente zamjenskim radnjama, kao što su stiskanje šake, pletenje ili sjedenje na rukama)

Literatura

Ključne točke
Politika privatnosti