Plućni sindromi istjecanja zraka obuhvaćaju promjene uzrokovane istiskivanjem zraka iz plućnih alveola.

Vidi Pregled poremećaja disanja u perinatalnom razdoblju

Značajne fiziološke promjene prate proces rađanja, ponekad razotkrivajući stanja koji ne predstavljaju problem tijekom intrauterinog života. Zbog toga osoba sa znanjem neonatalne reanimacije mora biti nazočna pri svakom porodu. Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći u prepoznavanju novorođenačke patologije.

Sindromi istjecanja zraka uključuju

• Intersticijski emfizem pluća

• Pneumomedijastinum

• Pneumotoraks

• Pneumoperikard

• Pneumoperitoneum ili potkožni emfizem (rijetko)

Pneumotoraks i pneumomedijastinum se pojavljuju u 1 do 2% zdrave novorođenčadi, vjerojatno stoga što veliki negativni intratorakalni tlakovi koji se stvaraju kad dijete počne disati, ponekad raskinu alveolarni epitel, što omogućuje ulazak zraka iz alveola u ekstraalveolarna meka tkiva ili prostore.

Istjecanje zraka je češće i teže u djece s plućnom bolešću, koja su u opasnosti zbog loše rastezljivosti pluća i potrebe za većim tlakom u dišnim putovima (npr. kod respiratornog distresa) ili zbog zarobljavanja zraka (npr. sindrom aspiracije mekonija), koji dovode do pretjeranog rastezanja alveola.

Mnoga zahvaćena novorođenčad nema simptoma; na dijagnozu se posumnja klinički ili zbog pogoršanja oksigenacije a potvrđuje se rendgenski.

Liječenje ovisi o tipu istjecanja, no u ventilirane djece uvijek uključuje sniženje inspiratornih tlakova na najnižu podnošenu razinu. Visokofrekventna ventilacija može pomoći, no korist nije dokazana.

Intersticijski emfizem pluća je istjecanje zraka iz alveola u plućni intersticij, limfne žile ili subpleuralni prostor. Obično se javlja u djece sa slabom rastezljivošću pluća, poput one sa sindromom respiratornog distresa, koja su na mehaničkoj ventilaciji, no može se razviti i spontano. Može biti zahvaćeno jedno plućno krilo ili oba a promjene u svakom plućnom krilu mogu biti žarišne ili generalizirane. Ako je istiskivanje zraka prošireno, disanje se može naglo pogoršati jer se rastezljivost pluća iznenada smanjuje.

RTG slika pluća pokazuje različiti broj cističnih ili linearnih prosvjetljenja unutar pluća. Neka su prosvjetljenja izduljena, druga izgledaju poput subpleuralnih cista promjera od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara.

Intersticijski emfizem pluća se može naglo povući za 1 ili 2 dana ili može biti vidljiv na RTG slici tjednima. U nekih se bolesnika s teškom bolešću pluća i intersticijskim emfizemom razvija bronhopulmonalna displazija (BPD) pa se cistične promjene dugotrajnog emfizema stapaju s rendgenskom slikom BPD–a.

Liječenje plućnog intersticijskog emfizema je u osnovi potporno. Kod mehanički ventilirane djece može pomoći smanjivanje volumena disanja i tlaka prebacivanjem na visokofrekventnu oscilatornu ventilaciju ili visokofrekventnu jet ventilaciju. Ako je jedno plućno krilo značajno jače zahvaćeno od drugog, dijete se može poleći na stranu pluća s izraženijim intersticijskim emfizemom; to će pomoći da se pritisne pluće s intersticijskim emfizemom, smanjujući tako istjecanje zraka i možda poboljšavajući ventilaciju normalog (više položanog) pluća. Ako je jedno pluće izrazito jako zahvaćeno, a drugo nije ili je blago zahvaćeno, može se pokušati zasebna bronhalna intubacija i ventilacija slabije zahvaćenog pluća; ubrzo uslijedi potpuna atelektaza neintubiranog plućnog krila. Budući da se sada ventilira samo jedno pluće, može postojati potreba za izmjenom podešenosti respiratora i frakcije kisika u udahnutom zraku (FIO₂). Nakon 24 do 48 h, do kad je možda istjecanje zraka prestalo, endotrahealni tubus se povlači natrag u dušnik.

Pneumomedijastinum je istiskivanje zraka u vezivno tkivo medijastinuma ( vidi: Pneumomedijastinum); zrak se može dalje probiti u potkožno tkivo vrata i glave.

Pneumomedijastinum obično ne uzrokuje simptome i znakove, premda zrak u potkožju uzrokuje pucketanje.

Dijagnoza se postavlja Rtg snimkom; na anteroposterionoj slici zrak može stvarati prosvjetljenje oko srca, dok na lateralnoj slici zrak odiže režnjeve timusa od sjene srca (znak jedra).

Liječenje obično nije potrebno jer se pneumomedijastinum spontano povlači.

Pneumotoraks je utiskivanje zraka u pleuralni prostor; nakupljanje dovoljne količine zraka uzrokuje tenzijski pneumotoraks.

Premda je ponekad bez simptoma, pneumotoraks tipično uzrokuje tahipneju koja se pogoršava, stenjanje i cijanozu. Oslabljen je šum disanja a na zahvaćenoj strani se prsni koš proširuje. Tenzijski pneumotoraks uzrokuje kardiovaskularni kolaps.

Na dijagnozu se posumnja na osnovi pogoršanja disanja i/ili prosvjetljavanjem prsnog koša fiberoptičkim instrumentom. Potvrđuje se RTG slikom prsišta, ili, u slučaju tenzijskog pneumotoraksa, izlaženjem zraka tijekom torakocenteze.

Oko 15% terminske novorođenčadi ili zrelije nedonoščadi sa spontanim pneumotoraksom razvije trajnu plućnu hipertenziju. Ova komplikacija pokazuje koliko je važno detaljno praćenje tih bolesnika (1).

Većina malih pneumotoraksa prolazi spontano, no kod većih i tenzijskih pneumotoraksa potrebno je odstraniti zrak iz pleuralne šupljine. Kod tenzijskog pneumotoraksa se za privremeno odstranjenje slobodnog zraka iz pleuralne šupljine može koristiti mala igla (23- ili 25 -gauge) ili angiokateter (18- ili 20-gage) sa špricom. Konačno rješenje je umetanje torakalnog drena od 8 do 10 Frencha pričvršćenog za uređaj za trajnu sukciju. Pravilno funkcioniranje katetera se prati auskultacijom, prosvjetljenjem i rendgenskom slikom.