Idiopatska intolerancija na okoliš je stanje za koje se smatra da je potaknuto izloženošću niskim razinama pojedinih poznatih ili nepoznatih tvari koje su obično prisutne u okolišu.
-
Simptomi mogu uključivati ubrzani rad srca, bol u prsima, znojenje, nedostatak daha, umor, crvenilo i vrtoglavicu.
-
Dijagnostički testovi služe kako bi se isključile alergije kao uzroci nastanka simptoma.
-
Liječenje uključuje psihoterapiju, izbjegavanje tvari koje uzrokuju simptome ili oboje.
Idiopatska intolerancija na okoliš obično se definira kao pojava više različitih simptoma prilikom izlaganja bilo kojem broju poznatih ili nepoznatih kemijskih tvari (udahnutih, dotaknutih ili progutanih) kod osobe koja nema uočljivu disfunkciju organa ili povezane fizičke abnormalnosti.
Učestalija je pojava među ženama nego muškarcima. Osim toga, 40% ljudi sa sindromom kroničnog umora (poznata i kao bolest nepodnošenja sistemskog napora ili mialgični encefalitis) i 16% osoba s fibromialgijom također imaju idiopatsku intoleranciju na okoliš.
Simptomi se ne pojavljuju uvijek nakon izloženosti tvari za koju se smatra da je uzrok simptoma, čak i na razinama višim od onih za koje se prije činilo da uzrokuju simptome. Također, krvni testovi ne pokazuju dosljedno aktivaciju imunološkog sustava osobe. Stoga neki liječnici smatraju da je uzrok idiopatske netolerancije na okoliš psihološki, te da se vjerojatno radi o vrsti somatoformnog poremećaja ili o anksioznom poremećaju nalik agorafobiji (strah od boravka na javnim mjestima, među mnoštvom ljudi i otvorenih prostora) ili napadaju panike. Drugi vjeruju da poremećaj može biti vrsta alergijske reakcije jer neke osobe imaju utvrđene određene promjene u imunološkom sustavu (iako je to rijetka pojava). Međutim, ne postoji jedinstven obrazac promjena u imunološkom sustavu među osobama koji imaju ovaj sindrom, stoga uzrok ostaje nepoznat.
Simptomi
Neke osobe s idiopatskom intolerancijom na okoliš opisuju pojavu simptoma odmah nakon epizode izlaganja visokim razinama različitih toksičnih tvari. Ljudi svoje simptome pripisuju izlaganju tim tvarima, ali dokazi za to obično nedostaju.
Simptomi mogu uključivati ubrzani rad srca, bol u prsima, znojenje, nedostatak daha, umor, crvenilo, vrtoglavicu, mučninu, gušenje, drhtanje, ukočenost, kašljanje, promuklost i poteškoće s koncentracijom.
Često prijavljeni pokretači za idiopatsku intoleranciju na okoliš
-
Alkohol i droge
-
Kofein i aditivi u hrani
-
Mirisi tepiha i namještaja
-
Mirisi goriva i ispušni plinovi motora
-
Slikarske boje
-
Parfemi i ostali mirisni proizvodi
-
Pesticidi i herbicidi
-
Mobilni telekomunikacijski uređaji
Dijagnoza
Sumnja na dijagnozu idiopatske intolerancije na okoliš se postavlja ako se simptomi
-
Pojave nakon opetovanog izlaganja kemijskoj tvari
-
Pojave nakon izlaganja mnogo nižim razinama kemijske tvari nego što su se ranije tolerirale ili koje drugi obično toleriraju
-
Povuku kad se osoba makne iz kontaminiranog okoliša
-
Pojavljuju prilikom izlaganja širokom rasponu nepovezanih kemijskih tvari
Ako simptomi ukazuju na idiopatsku intoleranciju na okoliš, liječnici pokušavaju identificirati moguće uzroke simptoma, što uključujuje i druge poremećaje. Na primjer, simptomi mogu biti uzrokovani bolestima povezanim sa zgradom (kao što je sindrom bolesne zgrade), alergijskom reakcijom, nekim autoimunim ili psihološkim poremećajem. Ovisno o prisutnim simptomima i znakovima bolesti uočenim tijekom fizikalnog pregleda, mogu biti potrebni i dodatni dijagnostički testovi ili procjene. Na primjer, kožni ubodni test i krvne pretrage mogu ukazati na alergijski poremećaj, a kod sumnje na depresivni ili anksiozni poremećaj može pomoći psihijatrijska procjena.
Liječenje
Osobe s idiopatskom intolerancijom na okoliš mogu pokušati izbjegavati tvari za koje smatraju da su uzrok njihovih simptoma. Međutim, izbjegavanje može biti teško izvedivo jer su mnoge od tih tvari široko rasprostranjene. Također, tvari koje se izbjegavaju možda nisu pravi uzrok simptoma, tako da izbjegavanje može biti nedjelotvorno. Potrebno je izbjegavati društvenu izolaciju. Psihoterapija ponekad može biti korisna. Cilj psihoterapije nije uvjeriti ljude da je uzrok idiopatske intolerancije na okoliš psihološki. Naprotiv, cilj je omogućiti ljudima da se što bolje nose sa svojim simptomima i poboljšaju kvalitetu života.