Liječnik često može dijagnsoticirati mišićno-koštani poremećaj na temelju povjesti bolesti i fizikalnog pregleda. Laboratorijski testovi, slikovni testovi ili drugi dijagnostički postupci ponekad su potrebni kako bi se liječniku pomoglo da potvrdi ili postavi dijagnozu.
Laboratorijski testovi
Laboratorijski testovi često pomažu u postavljanju dijagnoze mišićno-koštanog poremećaja. Na primjer, brzina sedimentacije eritrocita (SE) je test koji mjeri brzinu kojom se crvena krvna zrnca talože na dno epruvete koja sadrži krv. SE se obično povećava kada je prisutna upala. Međutim, budući da se upala javlja u mnogim uvjetima, sedimentacijom se ne postavlja dijagnoza.
Razina kreatin kinaze (normalnog mišićnog enzima koji istječe i otpušta se u krvotok kada je mišić oštećen) također se može testirati. Razine kreatin kinaze (CK) povećavaju se kada postoji rašireno uništavanje mišića.
U reumatoidnom artritisu, iz krvi se analizira reuatoidni faktor ili anti-citrulinska protutijela (anti-CCP), a što pomaže pri postavljanju dijagnoze.
U sistemnom eritematoznom lupusu (lupus), testovi krvi za identifikaciju autoimunih protutijela (autoantitijela), kao što su antinuklearna antitijela i antitijela na dvolančanu deoksiribonukleinsku kiselinu (anti-dsDNA), pomažu u postavljanju dijagnoze.
Može se napraviti test krvi za identifikaciju osoba koje imaju određeni gen (HLA-B27). Osobe s ovim genom imaju povećani rizik od razvoja spondiloartritisa, skupine poremećaja koji uzrokuju upalnu bolest kralježnice, drugih zglobova te upale ovojnice očiju, crvenilo i osip kože.
Neki laboratorijski testovi su također često korisni za praćenje napretka liječenja. Primjerice, SE može biti korisna u praćenju napredovanja i liječenja reumatoidnog artritisa ili reumatske polimialgije. Smanjenje SE upućuje da liječenje djeluje na smanjenje upale.
Slikovne pretrage
Različiti tipovi slikovnih pretraga mogu pomoći liječnicima u dijagnosticiranju mišićno-koštanih poremećaja.
Rendgenske zrake
Radiogrami se obično rade prvi Oni su najvredniji za otkrivanje abnormalnosti u kostima i uzimaju se za procjenu bolnih, deformiranih ili sumnjivih abnormalnih područja kostiju. Često x-zrake mogu pomoći u dijagnosticiranju fraktura, tumora, ozljede, infekcije i deformacije (kao što su razvojna displazija kuka). Radiogrami također pomažu u dijagnostici artritisa (primjerice reumatoidnog artritisa ili osteoartritisa). X-zrake ne pokazuju meka tkiva kao što su mišići, bursae, ligamenti, tetive ili živci. Kako bi se utvrdilo je li zglob oštećen ozljedama, liječnik može upotrijebiti običnu (ne-stresnu) rendgensku snimku ili onu snimljenu sa zglobom pod stresom (rendgenska slika stresa).
Artrografija je rendgenski postupak u kojem se kontrastno sredstvo ubrizgava u zglobni prostor da bi se prikazale strukture, kao što su ligamenti unutar zgloba. Arthrografija se može koristiti za pregled rastrganih ligamenata i fragmentirane hrskavice u zglobu. Međutim, magnetska rezonancija (MRI) se sada koristi umjesto artrografije.
Scintigrafija kostiju
Scintigrafija kostiju (vrsta skeniranja radionuklida) je postupak snimanja koji se povremeno koristi za dijagnosticiranje prijeloma, osobito ako drugi testovi, kao što su obični rendgenski snimci i CT ili MRI, ne otkrivaju prijelom. Scintigrafija kosti uključuje uporabu radioaktivne tvari (tehetij-99m-obilježen pirofosfat) koja se apsorbira u bilo kojoj kosti u fazi cijeljenja. Postupak se također može obaviti kada se sumnja na infekciju kosti ili tumor koji je metastazirao Iako scintigrafija kosti može pokazati problem u kosti, možda neće pokazati je li problem prijelom, tumor ili infekcija. Radioaktivna tvar daje se venom (intravenski) i detektira se pomoću uređaja za skeniranje kostiju, koji stvara sliku kosti koja se može vidjeti na zaslonu računala.
Kompjutorska tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MRI)
Kompjutorska tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MRI) daju mnogo više detalja od konvencionalnih rendgenskih zraka i mogu se provesti kako bi se odredio opseg i točno mjesto oštećenja. Ovi testovi se također mogu koristiti za otkrivanje prijeloma koji nisu vidljivi na rendgenskim zrakama.
MRI je posebno vrijedan za prikazivanje mišića, ligamenata i tetiva. MRI se može koristiti ako se smatra da je uzrok boli značajan problem mekog tkiva (na primjer, ruptura velikog ligamenta ili tetiva ili oštećenje važnih struktura unutar koljenskog zgloba).
CT je koristan ako MRI nije preporučen ili nedostupan. CT izlaže osobu ionizirajućem zračenju (vidi rizik od radijacije u slikovnim tehnikama). CT najbolje prikazuje kosti. Međutim, MRI je bolji od CT-a za prikazivanje nekih abnormalnosti, kao što su male frakture kuka i zdjelice. Vrijeme koje osoba provede prolazi kroz CT je puno manje nego za MRI. MRI je skuplji od CT-a i, s izuzetkom kada se koriste otvorene jedinice, mnogi se ljudi osjećaju klaustrofobično unutar MRI jedinice.
Dvoenergetska apsorpciometrija x-zraka (DXA)
Najprecizniji način za procjenu gustoće kostiju, koji je potreban pri probiru ili dijagnosticiranju osteopenije ili osteoporoze, je s dvoenergetska rentgenskaom apsorpciometrijom (DXA). DXA se također koristi za predviđanje rizika od prijeloma i može biti koristan za praćenje odgovora na liječenje. Ovaj test je brz i bezbolan i uključuje vrlo malo zračenja.
U ovom testu x-zrake se koriste za ispitivanje gustoće kostiju na donjoj kralježnici, kuku, zglobu ili cijelom tijelu. Mjerenja gustoće kostiju vrlo su točna na tim mjestima. Pri probiru ljudi na osteoporozu, liječnik će zatati pretragu slabinske kralježnice i kuka. Kako bi se razlikovala osteoporoza (najčešći uzrok abnormalnog rezultata DXA skeniranja) od drugih poremećaja kostiju, liječnici će možda morati uzeti u obzir simptome osobe, medicinska stanja, uporabu droga i određene rezultate testa krvi ili urina, kao i rezultate DXA.
Ultrazvuk
ultrazvuk se sve češće koristi za identifikaciju upale u/oko zglobova te razdora ili upale tetiva. Ultrasonografija se također koristi kao vodič kada iglu treba staviti u zglob (na primjer, za ubrizgavanje lijeka ili za uklanjanje zglobne tekućine). Kao alternativa računalnoj tomografiji (CT) and magnetskoj rezonanciji (MRI), ultrazvuk je jeftiniji te za razliku od CT-a, ne uključuje zračenje.
Ostali dijagnostički postupci
Drugi postupci i testovi su ponekad potrebni kako bi se liječnicima pomoglo u dijagnosticiranju mišićno-koštanih poremećaja.
Artroskopija
Artroskopija je postupak pri kojem se u zglobni prostor umeće mali (promjer olovke) fiberoptička cijevčica, što omogućuje liječniku da pogleda unutar zgloba i projicira sliku na video monitor. Rez na koži je vrlo mali. Ovaj se postupak provodi u bolnici ili kirurškom centru. Osobi se daje lokalna, spinalna ili opća anestezija ili kombinacija. Tijekom artroskopije, liječnici mogu uzeti komad tkiva (kao što je zglobna hrskavica ili zglobna kapsula) za analizu (biopsija), i, ako je potrebno, napraviti operaciju kako bi ispravili stanje. Poremećaji koji se uobičajeno pronađu tijekom artroskopije uključuju upalu sinovijalne obloge zgloba (sinovitis); ligamenta, tetive ili hrskavični razdor; te slobodne dijelove kosti ili hrskavice. Takva stanja pogađaju ljude s artritisom ili prethodnim ozljedama zglobova, kao i sportašima. Sva ova stanja mogu se popraviti ili ukloniti tijekom artroskopije. Postoji vrlo mali rizik od infekcije zglobova ovim postupkom.
Vrijeme oporavka nakon artroskopske operacije je mnogo brže nego nakon tradicionalne operacije. Većina ljudi ne mora ostati preko noći u bolnici.
Aspiracija zgloba (artrocentezija)
Aspiracija zgloba koristi se za dijagnosticiranje određenih problema u zglobovima. Na primjer, to je najizravniji i najtočniji način da se utvrdi je li bol u zglobovima i oteklina uzrokovana infekcijom ili artritisom povezanim s kristalima(kao što je giht). Za ovaj postupak, liječnik prvo ubrizgava anestetik kako bi anestezirao područje. Tada liječnik ubacuje veću iglu u zajednički prostor, izvlači (aspirira) zglobnu tekućinu (sinovijalnu tekućinu) i pregledava tekućinu pod mikroskopom. Liječnik uklanja što je moguće više tekućine i bilježi njezinu boju i jasnoću. Ostali testovi, kao što su broj bijelih krvnih stanica i mikrobiološka analiza, provode se na tekućini. Liječnik često može postaviti dijagnozu nakon analize tekućine. Na primjer, uzorak tekućine može sadržavati bakterije koje potvrđuju dijagnozu infekcije. Ili može sadržavati određene kristale. Primjerice, prisustvo kristala urat potvržuje dijagnozu gigta, kristali kalcijevog pirofosfata dihidrata potvrđuju dijagnozu artritisa uzrokovanog kalcij profosfatnim kristalima (pseudogiht). Obično se obavlja u liječničkom uredu ili hitnoj službi, ovaj postupak je obično brz, jednostavan i relativno bezbolan. Rizik od infekcije zglobova je minimalan.
Testovi na živce i mišiće
Studije provodljivosti živaca pomoći odrediti da li živci koji opskrbljuju mišiće funkcioniraju normalno. elektromiografija, obično se provodi u isto vrijeme kada i studije provodljivosti živaca, test u kojem se bilježe električni impulsi u mišićima kako bi se utvrdilo koliko dobro impulsi iz živaca dosežu vezu između živaca i mišića (neuromišićni spoj) i odatle mišiće.
Studije o provodljivosti živaca, zajedno s elektromiografijom, pomažu pokazati postoji li problem prvenstveno u
Studije provodljivosti živaca su osobito korisne za dijagnosticiranje poremećaji perifernih živaca, kao što su sindrom karpalnog tunela i paraliza ulnarnog živca.