Često raspoloživi izbori uključuju odluku o tome da li prihvatiti vjerojatnost smrti prije, ali da bude vća kvaliteta života ili pokušati živjeti malo dulje primanjem agresivne terapije koja može povećati nelagodu i ovisnost o pomoći. Na primjer osoba koja umire od teške plućne bolesti može duže živjeti ako se postavi na respirator (stroj koji pomaže ljudima da dišu). Međutim većina ljudi smatra da je vrijeme provedeno na respiratoru vrlo neugodno i često zahtijevaju snažnu sedaciju.
Neki ljudi koji umiru i njihove obitelji osjećaju da moraju pokušati bilo koji tretman koji bi mogao produžiti preživljenje čak i kada je dobivanje malo vremena jedina realna opcija. Takvo liječenje često žrtvuje posljednjih nekoliko dana života uz vjerojatne komplikacije liječenja, a bez dobivanja kvalite preživljenja. Uzrokuje nelagodu, dovodi do znatnih troškova i opterećuje članove obitelji. U mnogim slučajevima kako se osoba približava smrti fokus skrbi trebao bi se u potpunosti usmjeriti na pružanje udobnosti i uklanjanje patnje tako da umiruća osoba ima priliku preminuti na način koji poštuje proživjeli život. Osobna filozofija, vrijednosti i vjerska uvjerenja postaju važnija kada takve odluke donosi umiruća osoba ili njezini bližnji.
Cijevi za hranjenje
Umirući ljudi često prestaju jesti i piti dok su blizu smrti. Hrana i voda dane kroz cijevi za hranjenje (umjetna prehrana i hidratacija) obično ne pomažu da se umiruća osoba osjeća bolje () ili da živi znatno duže. Cijevi za hranjenje mogu uzrokovati nelagodu i čak uzrokovati raniju smrt. Nuspojave hranidbenih cijevi uključuju upalu pluća, oticanje uzrokovano nakupljanjem tekućine (edem) i bol. Ako su neželjene, ove mjere mogu biti zabranjene unaprijed zadanim smjernicama ili odlukom u trenutku kada bi cijevi za hranjenje bile potrebne.
Osobe koje su oslabljene ili su teško iscrpljene mogu živjeti nekoliko tjedana bez hrane i uz minimalnu hidraciju. Članovi obitelji trebaju razumjeti da zaustavljanje hidracije ne dovodi do neposredne smrti osobe i obično ne ubrzava smrt jer osoba jednostavno nije zainteresirana za uzimanje tekućine na usta ili je u nemoogućnosti.
Usluge za koje trebate znati
-
Kućna njega je medicinska njega u domu osobe od strane profesionalnih pružatelja skrbi koji mogu davati lijekove, procijeniti stanje osobe, pomoći oko osobne higijene ili drugih usluga.
-
Palijativna skrb je briga za umiruće koja naglašava olakšanje simptoma i pruža emocionalnu, duhovnu i društvenu potporu umirućem i članovima obitelji. Mjesto pružanja usluge može biti dom osobe, palijativna ustanova ili neka druga ustanova kao što je starački dom. U nekim bolnicama pružaju se usluge palijativne skrbi. U slučaju procjene da bi osoba mogla živjeti manje od 6 mjeseci odobrit će se palijativna skrb.
-
Skrb u staračkom domu je skrb u licenciranom objektu s medicinskim sestrama i pomoćnim radnicima.
-
Palijativna skrb usredotočena je na ublažavanje simptoma, a ne na produljenje života. Većina velikih bolnica pruža usluge palijativne skrbi kada se očekuje da osoba premine u bolnici.
-
"Zamjenska skrb" je privremena skrb kod kuće, u staračkom domu ili u palijativnom objektu koji omogućuje članovima obitelji ili drugim skrbnicima da putuju, da se odmare ili da prisustvuju drugim obvezama. Može trajati nekoliko dana ili tjedana, ovisno o sustavu pružanja skrbi i financiranju.
-
Dobrovoljne organizacije pružaju razne oblike potpore osobama koje su bolesne i njihovim obiteljima (financijske, podrška...). Takve se organizacije obično usredotočuju na osobe koje imaju određenu bolest.
(Vidi također Postavke za brigu o starijim osobama.)
|
Reanimacija
Čin oživljavanja osobe čije je disanje i kucanje srca prestalo (reanimacija) uključuje mjere kao što su kompresije prsnog koša, umjetno disanje, lijekovi i električni šokovi. Oživljavanje je jedini tretman koji se automatski provodi u bolnici, osim ako nije drugačije unaprijed određeno (naziva se ne reanimirati [engleski DNR - do not resuscitate]). Napori za oživljavanje mogu se zabraniti planiranjem skrbi, bilo formalnim unaprijed određenim direktivama ili sporazumno između pacijenta (ili osobe koju je pacijent odredio da donese odluku o zdravstvenoj skrbi ako bolesnik nije u stanju donositi odluke) i liječnika. Nakon što je odlučeno i dogovoreno liječnik odluku zapisuje u pacijentovom medicinskom kartonu.
Budući da oživljavanje u najboljem slučaju vraća ljude u stanje u kojem su bili prije nego što je njihovo srce prestalo kucati, reanimacija nije korisna za ljude koji su terminalno bolesni jer je zaustavljanje njihovog srca jednostavno posljednji događaj. Kod takvih bolesnika reanimacija će vrlo vjerojatno biti neuspješna. Vrlo malo je onih kod kojih reanimacija uspije te prežive samo kratko vrijeme i često bez povratka pune svijesti.
Odluka o odustajanju od reanimacije ima smisla za većinu ljudi kod kojih se očekuje da će uskoro umrijeti te takva odluka ne bi trebala biti teška za obitelj.
Mjesto
Često umirući ljudi i članovi njihovih obitelji preferiraju da bolesnik posljednje dane provede kod kuće, u poznatom okruženju, a ne u bolnici. Ljude koji su kod kuće obično treba podsjetiti kao i sve njegovatelje uključene u brigu za bolesnika da ne pozivaju hitnu pomoć kada simptomi ukazuju da se kraj bliži ( vidi: Kada je smrt blizu). Za pacijente koje su u bolnici bolničko osoblje može pomoći obiteljima organizirati povrat pacijenta kući sa svim potrebnim stvarima kao što su lijekovi i bolnički krevet. Ako je bolničko liječenje poželjno ili je neizbježno posebno je važno imati svu dokumentaciju i želje pacijenta o neželjenim intervencijama.
Obavještavanje o donešenim odlukama
Ljudi obično naprave najbolju stvar kada razgovaraju o svojim željama za njegu na kraju života prije nego nove situacije takve odluke učine hitnim. Takve rane rasprave su vrlo važne jer uznapredovala bolest često sprečava ljude da objasne svoje želje. Članovi obitelji nerado odbijaju liječenje koje produljuje život, a bez prethodne želje pacijenta. Ovaj proces donošenja odluka unaprijed za brigu o umirućim pacijentica se zove planiranje njege i rezultira pravno izvršivim odlučenim smjernicama.
Osim toga, sve veći broj državnih i lokalnih programa bavi se nizom hitnih životnih tretmana uz kardiopulmonalnu reanimaciju (CPR - hitni postupak koji nastoji obnoviti funkciju srca i pluća) za osobe s uznapredovalom bolešću. Ti se programi najčešće se nazivaju liječnički nalozi za postupke održavanja života ili POLST. Ti programi su preporučljivi jer osoblju hitne pomoći mogu pomoći da znaju što učiniti u hitnim situacijama.
Međutim čak i bez pisanih dokumenata razgovor između pacijenta, obitelji i zdravstvenih djelatnika o najboljoj skrbi za umirućeg pruža smjernice za odluke o skrbi kada pacijent nije u mogućnosti donositi takve odluke te je puno voditi takve razgovore, nego ne raspravljati o toj tematici.