Poremećaji osobnosti su dugotrajni, prožimajući obrasci razmišljanja, shvaćanja, reagiranja i povezivanja koji uzrokuju značajnu patnju i / ili narušavaju sposobnost osobe da funkcionira.
-
Postoji 10 tipova poremećaja osobnosti, od kojih svaki ima karakteristične probleme sa slikom o sebi i obrascima reagiranja na druge ljude i na stresne događaje.
-
Simptomi se razlikuju ovisno o tipu poremećaja osobnosti, ali općenito, prisutne su poteškoće u povezivanju s drugima i nošenju sa stresom i / ili imaju sliku o sebi koja ovisi o situaciji i koja se razlikuje od načina na koji ih drugi doživljavaju.
-
Liječnici razmišljaju o dijagnosticiranju poremećaja osobnosti kod ljudi koji ustrajno promatraju sebe ili druge na način koji se razlikuje od stvarnosti ili kada se nastavljaju ponašati na način koji redovito ima negativne posljedice.
-
Lijekovi obično ne mijenjaju poremećaje osobnosti, ali mogu pomoći u ublažavanju teških simptoma.
-
Psihoterapija može pomoći ljudima da postanu svjesni svoje uloge u stvaranju vlastitih problema i pomoći im da promijene svoje društveno nepoželjno ponašanje.
Crte osobnosti predstavljaju obrasce razmišljanja, shvaćanja, reagiranja i povezivanja koji su relativno stabilni tijekom vremena. Na primjer, neki ljudi imaju tendenciju biti neraspoloženi i povučeni. Drugi su skloni biti otvoreni i društveni.
Poremećaji osobnosti postoje kada crte osobnosti postanu toliko izražene, rigidne i maladaptivne da osoba ima problema na poslu, u školi i / ili u odnosima s drugim ljudima. Takva društvena neprilagođenost može uzrokovati značajne poteškoće kod ljudi s poremećajem osobnosti i kod osoba koje ih okružuju. Većina ljudi čije su crte osobnosti neučinkovite, ili imaju negativne posljedice, pokušavaju promijeniti svoje obrasce reagiranja. Nasuprot tome, osobe s poremećajem osobnosti ne mijenjaju svoje obrasce reagiranja, čak i kada su ti obrasci opetovano neučinkoviti, a posljedice negativne. Takvi se obrasci nazivaju maladaptivni jer se ljudi ne prilagođavaju kako to okolnosti zahtijevaju. Maladaptivni obrasci se razlikuju po tome koliko su ozbiljni i koliko dugo traju.
Postoji 10 vrsta poremećaja osobnosti prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Peto izdanje (DSM-5), objavljenom od strane Američke Psihijatrijske Udruge.
Oko 10% ljudi ima poremećaj osobnosti. Ti poremećaji obično pogađaju jednako i muškarce i žene, iako pojedini tipovi poremećaja osobnosti utječu na jedan spol više nego drugi. Na primjer, antisocijalni poremećaj osobnosti je 6 puta češći među muškarcima.
Za većinu ljudi s poremećajem osobnosti, poremećaj uzrokuje umjerene probleme i smanjuje se tijekom vremena. Međutim, neki ljudi imaju ozbiljne socijalne i psihološke probleme koji traju cijeli život.
Poremećaji osobnosti obično se javljaju tijekom kasne adolescencije ili rane odrasle dobi, ali se mogu pojaviti i ranije (tijekom djetinjstva). Koliko dugo traju uvelike varira. Neki tipovi poremećaja osobnosti (kao što su antisocijalni ili granični) obično se s godinama ublažavaju ili ustaljuju. Za druge (kao što su opsesivno-kompulzivni ili shizotipni), navedeno je manje vjerojatno. Kod nekih ljudi simptomi mogu i dalje trajati, ali su manje ozbiljni.
Često je s poremećajem osobnosti prisutno jedno ili više od sljedećeg:
Ukoliko su istodobno prisutni poremećaj osobnosti i jedan od gore navedenih poremećaja, smanjuje se vjerojatnost odgovora na liječenje za oba poremećaja te time pogoršava njihova prognoza.
Uzroci
Poremećaji osobnosti rezultat su interakcije gena i okoliša. To znači da se neki ljudi rađaju s genetskom sklonošću da imaju poremećaj osobnosti, a ta se tendencija tada potiskuje ili pojačava okolišnim čimbenicima. Općenito, geni i okolina jednako doprinose razvoju poremećaja osobnosti.
Tipovi poremećaja osobnosti
10 tipova poremećaja osobnosti može se grupirati u tri skupine (A, B i C). Tipovi u svakoj skupini dijele neke osnovne crte osobnosti, ali svaki poremećaj ima svoja prepoznatljiva obilježja.
Osobe s poremećajem osobnosti iz Skupine A mogu djelovati neobično ili ekscentrično. Skupina A uključuje sljedeće poremećaje osobnosti, od kojih svaka ima svoja prepoznatljiva obilježja:
Osobe s poremećajem osobnosti iz Skupine B se doživljavaju kao dramatične, emocionalne ili nepredvidive. Skupina B uključuje sljedeće poremećaje osobnosti, od kojih svaka ima svoja prepoznatljiva obilježja:
-
Antisocijalni: Društvena neodgovornost, zanemarivanje drugih, obmanjivanje i manipuliranje drugima radi osobne koristi
-
Granični: Problemi sa samoćom (zbog straha od napuštanja), problemi s kontrolom emocija i impulzivno ponašanje
-
Histrionični: Traženje pažnje i dramatično ponašanje
-
Narcistični: Krhko samopoštovanje, potreba za divljenjem i uvećano viđenje vlastite vrijednosti (koje se naziva grandioznost)
Osobe s poremećajem osobnosti iz skupine C mogu djelovati anksiozno ili prestrašeno. Skupina C uključuje sljedeće poremećaje osobnosti, od kojih svaka ima svoje prepoznatljive osobine:
Simptomi
Poremećaji osobnosti uglavnom uključuju poteškoće s
-
Identitetom i samosvijesti: Osobama s poremećajem osobnosti nedostaje jasna ili stabilna slika o sebi. Odnosno, način na koji oni gledaju na sebe mijenja se ovisno o situaciji i ljudima s kojima su. Na primjer, mogu naizmjence razmišljati o sebi kao o okrutnoj ili ljubaznoj osobi. Ili mogu biti nedosljedni u svojim vrijednostima i ciljevima. Na primjer, mogu biti duboko religiozni dok su u crkvi, ali bezbožni i s nepoštovanjem drugdje. Samopoštovanje može biti nerealno visoko ili nisko.
-
Odnosima: Osobe s poremećajem osobnosti imaju poteškoća u ostvarivanju bliskih, stabilnih odnosa s drugima. Mogu biti bezosjećajni prema drugima ili emocionalno udaljeni, ili im može nedostajati empatije.
Osobe s poremećajem osobnosti često se doimaju nedosljednima, zbunjujućima i frustrirajućima članovima obitelji i drugim ljudima oko sebe, uključujući i liječnike. Njihovo roditeljstvo može biti nedosljedno, s emocionalnom udaljenošću ili s previše emocija, zlostavljajuće ili neodgovorno, što ponekad dovodi do tjelesnih i / ili psihičkih tegoba kod njihove djece.
Osobe s poremećajem osobnosti mogu imati problema s poznavanjem koji su razumni, sigurni i prihvatljivi načini postupanja i ponašanja prema drugima.
Osobe s poremećajem osobnosti mogu ne biti svjesne svoje uloge u stvaranju vlastitih problema.
Dijagnoza
Liječnici temelje dijagnozu specifičnog poremećaja osobnosti prema popisu crta osobnosti (kriterija) predviđenih za svaki poremećaj u DSM-5.
Neke osobe s poremećajem osobnosti uznemirene su svojim ponašanjem i aktivno traže liječenje. Druge ne mogu vidjeti problem u vlastitom ponašanju. Stoga obično ne traže pomoć samoinicijativno. Umjesto toga, često ih upućuju njihovi prijatelji, članovi obitelji ili društvena organizacija, jer njihovo ponašanje uzrokuje poteškoće drugima.
Kada osobe s poremećajem osobnosti potraže pomoć, razlog je vjerojatno da dobiju pomoć vezanu uz simptome anksioznosti, depresije ili upotrebe supstanci, ili pomoć za probleme stvorene njihovim poremećajem osobnosti poput razvoda, nezaposlenosti ili usamljenosti, a ne sam poremećaj osobnosti kao takav. Kada ljudi prijavljuju takve simptome ili probleme, liječnici im obično postavljaju pitanja kako bi utvrdili je li u pitanju poremećaj osobnosti. Na primjer, liječnici pitaju kako gledaju na sebe i druge i kako reagiraju kad ljudi imaju negativne reakcije na njihovo ponašanje.
Liječnik sumnja na poremećaj osobnosti ako ljudi
-
Uporno promatraju sebe ili druge na način koji se razlikuje od stvarnosti
-
Opisuju obrazac neprimjerenih misli ili ponašanja koji se ne mijenja unatoč negativnim posljedicama takvog ponašanja
-
Uznemireni su svojim ponašanjem i / ili posljedicama ili ne mogu adekvatno funkcionirati zbog svog ponašanja
Neprikladne misli i ponašanja mogu uključivati kako ljudi vide i razumiju sebe i druge, kako komuniciraju s drugima i / ili koliko dobro kontroliraju svoje impulse. Takve misli i ponašanja smatraju se poremećajem samo ako su perzistentni (ne samo povremeno) i ako ih osoba nastavlja raditi iako joj uzrokuju patnju ili poteškoće u svakodnevnom životu. Također, misli i ponašanja moraju započeti tijekom adolescencije ili rane odrasle dobi, a ne kasnije u životu.
Da bi potvrdili dijagnozu, liječnici mogu razgovarati s prijateljima i članovima obitelji te osobe kako bi dobili dodatne informacije. Bez takve pomoći, liječnik i ta osoba možda neće biti svjesni uloge navedene osobe u stvaranju problema.
Liječenje
Liječenje poremećaja osobnosti je psihoterapija, koja uključuje individualnu psihoterapiju i grupnu terapiju. Vjerojatnije je da će terapija biti učinkovita kada ljudi sami traže liječenje i motivirani su za promjenu.
Lijekovi mogu pomoći u ublažavanju simtpoma poput depresije i anksioznosti, te mogu pomoći i u kontroli nekih crta osobnosti poput agresivnosti. Međutim, lijekovi ne mogu izliječiti poremećaj osobnosti.
Poremećaji osobnosti mogu biti posebno teški za liječenje, pa je važno odabrati terapeuta koji je iskusan i koji ne osuđuje, te koji može razumjeti kakvu osoba ima sliku o sebi, njena područja osjetljivosti i uobičajene načine suočavanja.
Opća načela liječenja
Iako se specifični tretmani razlikuju prema tipu poremećaja ličnosti, liječenje općenito ima za cilj
-
Smanjiti patnju
-
Pomoći ljudima razumjeti da su njihovi problemi unutarnji (nisu uzrokovani drugim osobama ili situacijama)
-
Smanjiti maladaptivno i socijalno nepoželjno ponašanje
-
Izmijeniti crte osobnosti koje uzrokuju poteškoće
Smanjenje neposredne patnje, kao što su anksioznost i depresija, prvi je cilj liječenja. Smanjenje ometanja olakšava liječenje poremećaja osobnosti. Prvo, terapeuti pomažu ljudima da prepoznaju što uzrokuje patnju. Zatim, razmotre načine kako je ublažiti. Terapeuti pružaju strategije koje pomažu osobi da se izvuče iz vrlo uznemirujućih situacija ili odnosa (psihosocijalna podrška). Ove strategije mogu uključivati skrb i podršku članova obitelji, prijatelja, susjeda, zdravstvenih djelatnika i drugih. Lijekovi za anksioznost i depresiju mogu pomoći u ublažavanju ovih simptoma. Kada se koriste lijekovi, idealno je koristiti ih u malim dozama i ograničeno vrijeme.
Pomaganje ljudima da shvate da su njihovi problemi unutarnji je presudno jer ljudi s poremećajem osobnosti možda neće vidjeti problem u vlastitom ponašanju. Liječnici nastoje pomoći ljudima da razumiju kada je njihovo ponašanje neprikladno i ima štetne posljedice. Uspostavom kooperativnog odnosa između liječnika i pacijenta s uzajamnim poštovanjem, liječnici mogu pomoći ljudima da postanu svjesniji sebe i prepoznaju svoje društveno nepoželjno, neprikladno ponašanje. Liječnici također mogu pomoći ljudima da shvate da će promjene u ponašanju i pogledima na sebe i druge zahtijevati vrijeme i trud.
Maladaptivna i nepoželjna ponašanja (kao što su nepromišljenost, društvena izoliranost, nedostatak samopouzdanja i temperamentni ispadi) trebala bi se brzo rješavati kako bi se smanjila daljnja šteta vezana uz posao i odnose. Ponekad liječnici moraju postaviti ograničenja ponašanja u svom uredu. Na primjer, liječnici mogu reći ljudima da vikanje i prijetnje otežavaju provođenje seanse. Ako je ponašanje ekstremno - primjerice, ako su ljudi nepromišljeni, izoliraju se društveno, imaju izljeve ljutnje ili su samodestruktivni - možda će im trebati liječenje u dnevnoj bolnici ili u ustanovi.
Promjene u ponašanju najvažnije su za osobe s jednim od sljedećih poremećaja osobnosti:
Grupna terapija i modifikacija ponašanja obično poboljšavaju ponašanje u roku od nekoliko mjeseci. Grupe za samopomoć ili obiteljska terapija također mogu pomoći u promjeni neprimjerenog ponašanja. Uključivanje članova obitelji je korisno i često neophodno, jer oni mogu djelovati na način koji ili pojačava ili umanjuje neprikladno ponašanje ili misli.
Modificiranje problematičnih crta osobnosti (kao što su zavisnost, nepovjerljivost, arogancija i manipulativnost) traje dugo, obično više od godinu dana. Ključ za izmjenu ovih osobina jest
Psihoterapija može pomoći ljudima da shvate kako je njihov poremećaj osobnosti povezan s njihovim trenutnim problemima. Također može pomoći ljudima da nauče nove i bolje načine interakcije i suočavanja. Promjena je obično postupna.