Mnoge smrtonosne bolesti uzrokuju slične simptome kao što su bol, nedostatak zraka, probavne tegobe, inkontinencija, pucanje kože i umor. Depresija i anksioznost, zbunjenost i nesvjestica te invaliditet se također mogu pojaviti. Simptomi se mogu predvidjeti i liječiti.
Bol
Većina ljudi se boji boli dok se suočava s umiranjem. Međutim gotovo svim ljudima se može dodatno olakšati, a većina ih može ostati prisebna i komunicirati s okolinom. Agresivno liječenje boli može ponekad uzrokovati sedaciju ili zbunjenost.
Liječnikov izbor olakšavanja boli (analgetika) uvelike ovisi o intenzitetu boli i njenom uzroku, što liječnik određuje razgovorom i pregledom pacijenta. Acetilsalicilna kiselina, paracetamol ili nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID) djelotvorni su u ublažavanju blage boli. Međutim mnogi ljudi trebaju snažnije lijekove protiv bolova kao što su opioidi za liječenje umjerene do jake boli. Opioidi koji se daju na usta kao što su oksikodon, hidromorfon, morfij i metadon ili pod jezik kao što je fentanil, mogu smanjiti bol kroz više sati. Ako osoba ne može uzimati opioide na usta ili ispod jezika opioidi se daju putem trandermalnih flastera, injekcijom ispod kože ili u mišić, rektum ili kontinuiranom infuzijom u venu.
Adekvatnu terapiju lijekovima treba dati rano, a ne ju odgađati dok bol postane neizdrživa. Nema uobičajene doze. Neki ljudi trebaju samo male doze dok drugi trebaju mnogo veće doze za isti učinak. Ako niža doza opioida više nije učinkovita liječnici bi trebali povećati dozu, često ju treba udvostručiti. Ovisnost o lijekovima može biti posljedica redovite uporabe opijata, ali ne uzrokuje nikakve probleme kod umirućih ljudi, no treba biti oprezan da se izbjegne sindrom ustezanja (apstinencija) i njegovi neželjeni efekti. Ovisnost o lijekovima jednostavno nije problem kada je osoba blizu smrti.
Opioidi mogu uzrokovati nuspojave kao što su mučnina, sedacija, zbunjenost, konstipacija te sporo ili plitko disanje (respiratorna depresija). Većina opisanih nuspojava, osim konstipacije, se povuče s vremenom ili kada se zamijeni lijek. Konstipacija se često može prevenirati davanjem laksativa prije prije nego se počnu koristiti opioidi. Opioidi mogu ponekad uzrokovati delirij i epileptične napade. Osobe koje imaju ozbiljne ili trajne nuspojave ili bol nije dobro kupirana trebali bi se javiti u ambulantu za bol.
Korištenje drugih lijekova uz opioide često povećava njihovu učinkovitost i smanjuje dozu opioida kao i njihove nuspojave. Kortikosteroidi (kao što je prednizon ili metilprednizolon) mogu smanjiti bol, upalu i otekline. Antidepresivi (kao što su nortriptilin i doksepin) ili gabapentini pomažu u liječenju boli uzrokovane abnormalnostima živaca, leđne moždine ili mozga. Neki antidepresivi kao što je doksepin mogu se propisati za noć kako bi se pomoglo ljudima da spavaju. Benzodiazepini (kao što je lorazepam) korisni su za osobe čija se bol pogoršava tjeskobom.
Za jaku bol koja je lokalizirana na jednom mjestu, lokalni anestetik koji se ubrizgava u ili oko živca ("živčani blok") od strane anesteziologa (liječnik educiran za liječenje boli i davanje anestezije prilikom operacija) može olakšati tegobe s manje nuspojava.
Tehnike modifikacije boli (kao što su psihoterapija mentalnih slika, hipnoza, akupunktura, opuštanje i biofeedback) pomažu nekim ljudima. Savjetovanje za stres i anksioznost može biti vrlo korisno kao i podrška duhovnika.
Kratkoća daha
Posebno zastrašujući simptomi za umiruće ljude su osjećaj nedostatka zraka i otežano disanje (dispneja), no oni se mogu se ublažiti. Različite metode mogu ublažiti dispneju - na primjer, izlučivanje zadržane tekućine, stavljanje torakalne drenaže, mijenjanje položaja u kojem je osoba te ordiniranje terapije kisikom. Inhalacija albuterola te kortikosteroidi uzeti intravenski ili inhalacijom mogu ublažiti tegobe s disanjem i upalni proces u plućima. Opioidi (kao što je morfij) mogu ublažiti blagu i trajnu dispneju čak i u odsustvu boli. Uzimanje opioida prije spavanja može podići kvalitetu sna jer prevenira često često buđenje po noći radi otežanog disanja. Benzodiazepini (poput lorazepama) pomažu u ublažavanju tjeskobe uzrokovane dispnejom. Druge korisne mjere uključuju osiguravanje dotoka hladnog povjetarca iz otvorenog prozora ili ventilatora i održavanje umirujuće okoline.
Kada su ovi tretmani neefikasni, liječnici koji se bave palijativnom skrbi su složni da je potrebno podići dozu opoida da se smanji patnja radi otežanog disanja čak i pod cijenu da pacijent postane nesvjestan - da nije u kontaktu. Osoba koja želi izbjeći dispneju pred kraj života mora biti usuglašena s liječnikom da se ovaj simptom liječi u potpunosti, čak i ako takav tretman dovodi do nesvjestice ili na neki način i ubrza smrt.
Problemi od strane probavnog trakta
Problemi od strane probavnog trakta uključuju suhoću usta, mučninu, konstipaciju, otežano gutanje i gubitak apetita. Svi ti simptomi su zajednički jako bolesnim ljudima. Neki od tih problema uzrokovani su bolešću. Drugi, kao što je zatvor, mogu biti nuspojave lijekova.
Suhoća usta
Suhoća usta može se tretirati vlažnim gazama, čipsom od leda ili tvrdim bombonom. Različiti komercijalno dostupni proizvodi mogu ublažiti ispucale usne. Da bi se spriječili dentalni problemi, pružatelj skrbi treba četkati zube štičeniku, koristiti spužvice za usta kako bi očistio zube, desni, obraz i jezik.
Mučnina i povračanje
Mogu biti uzrokovane lijekovima, opstrukcijom crijeva, poremećajima u želucu, kemijskom neravnotežom, povišenim intrakranijalnim tlakom (kod određenih tumora mozga) ili drugim uznapredvalim bolestima. Potrebno je liječiti uzroke mučnine i/ili povraćanja koji se mogu identificirati. Liječnik će možda morati promijeniti lijekove ili propisati lijek protiv mučnine (antiemetik).
Opstrukcija crijeva može izazvati mučninu i povraćanje. Najčešći uzrok opstrukcije crijeva je karcinom u trbušnoj šupljini. Mučnina i povraćanje uzrokovani opstrukcijom crijeva mogu biti manje zabrinjavajući kada se liječe antiemeticima, kortikosteroidima ili drugim lijekovima. Međutim ublažavanje simptoma može biti samo privremeno. Ako su lijekovi neučinkoviti može se pokušati kontinuirano odstranjivanje želučanih sekreta preko cijevi koja je umetnuta kroz nos u želudac (nazogastrična sonda). Možda će biti potreban kirurški zahvat za saniranje opstrukcije. Ovisno o cjelokupnom stanju, očekivanom trajanju života i razlogu opstrukcije, operacija može uzrokovati više štete nego koristi. Opioidi su korisni za ublažavanje boli.
Konstipacija (zatvor)
Zatvor je vrlo neugodan i čest simptom među umirućim ljudima. Ograničen unos hrane, tekućine i vlakana, nedostatak fizičke aktivnosti te lijekovi kao što su opioidi uzrokuju tromost crijeva. Može doći do grčeva u trbuhu. Ponekad je potrebno propisivanje omekšivača stolice, laksativa, supozitorija te klistira za sanaciju zatvora, osobito kada ga uzrokuju opioidi. Saniranje zatvora je korisno čak i u kasnim stadijima bolesti.
Teško gutanje
Teško gutanje (disfagija) javlja se osobito često nakon moždanog udara, kod osoba s uznapredovalom demencijom ili zbog karcinoma koja opstruira cijev koja povezuje grlo sa želucem (jednjak). Ponekada osobe mogu sigurno gutati održavanjem određenog položaja tijela tijekom jela ili postoji određena vrsta hrane koju mogu lako progutati. Ljudi koji ne umiru, a imaju poteškoće s gutanjem mogu pitati liječnika o dobrim i lošim stranama cijevi za hranjenje, no one se obično ne postavljaju ljudima koji su neposredno pred smrti ili imaju tešku demenciju.
Gubitak apetita
Gubitak apetita (anoreksija) će se pojaviti kod većine ljudi koji umiru. Mnoga stanja koja uzrokuju slabiji unos hrane i tekućine mogu se ublažiti. Tu spadaju upala sluznice želuca, zatvor, zubobolja, gljivična infekcija u ustima, bol i mučnina. Neki ljudi imaju koristi od stimulatora apetita kao što su kortikosteroidi uzeti na usta (deksametazon ili prednizon), megestrol ili dronabinol. Ljude koji umiru ne bi trebalo prisiljavati da jedu, ali ponekada mogu sami izraziti želju za uživanjem u domaćoj hrani iako mogu pojesti samo manju količinu.
Ako se ne očekuje smrt unutar nekoliko sati ili dana prehrana i hidracija se mogu dati intravenski ili preko nazogastrične cijevi. Nakon nekog vremena treba napraviti procjenu stanja kako bi se vidjelo da li se osoba osjeća zadovoljno, da li je svjesna te da li joj se povratila snaga. Često ne dođe do poboljšanja pa se mnogi ljudi ne odluče nastaviti. Umiruća osoba i članovi obitelji trebaju imati izričiti dogovor s liječnikom o tome što pokušavaju postići tim mjerama i kada treba prekinuti umjetnu prehranu i hidraciju ako ne pomažu.
Tijekom posljednjih nekoliko dana života gubitak apetita je vrlo čest i ne uzrokuje dodatne fizičke probleme ili patnju iako prestanak unosa hrane i/ili tekućine može uznemiriti članove obitelji. Gubitak apetita vjerojatno čak pomaže ljudima da lakše umiru. Kako srce i bubrezi prestaju raditi inače normalni unos tekućine često uzrokuje dispneju jer se tekućina nakuplja u plućima. Smanjen unos hrane i tekućine može smanjiti potrebu za toaletom usne šupljine i može smanjiti bol kod ljudi s karcinomima zbog smanjenog otoka oko tumora. Dehidracija može pomoći tijelu da oslobodi veće količine prirodnih kemijskih sredstava za ublažavanje boli u tijelu (endorfini). Stoga ljude koji umiru ne bi trebalo prisiljavati da jedu i piju osobito ako to zahtijeva fiksiranje, venske puteve, nazogastrične sonde ili hospitalizaciju.
Inkontinencija
Mnogi umirući ljudi gube sposobnost kontrole funkcije crijeva i mjehura (inkontinencija), bilo zbog bolesti ili opće slabosti Jednokratne pelene za odrasle i higijenske mjere obično rješavaju problem. Inkontinentne osobe treba držati što je moguće suhije, obično uz česte promjene pelena i posteljine. Urinarni kateter (tanka cijev plasirana u mokraćni mjehur) povećava rizik od urinarne infekcije i poželjno ga je postaviti samo kada njega uzrokuje bol ili kada je pacijent i/ili obitelj sklona postavljanju urinarnog katetera.
Dekubitusi
Umirući ljudi su podložni razvoju dekubitusa koji uzrokuju nelagodu i mogu dovesti do infekcija. U najvećem riziku su ljudi koji su jako bolesni, koji se premalo kreću, koji većinu vremena leže u krevetu ili sjede, inkontinentni te slabo njegovani. Obični pritisak na kožu od sjedenja ili micanja po plahtama može potrgati ili oštetiti kožu. Treba uložiti napor za prevenciju dekubitusa štiteći kožu i odmah prijavljujući crvenilo ili rane na koži liječniku ili medicinskoj sestri. Ljudi s inkontinencijom trebali bi biti suhi koliko je god moguće. Mijenjanje pozicije u kojoj pacijent leži svaka 2 sata smanjuje vjerojatnost nastanka dekubitusa. Specijalizirani madraci ili kontinuirano napuhujući krevet sa zračnim ovjesom mogu biti od pomoći.
Umor
Većina smrtonosnih bolesti uzrokuje umor. Osoba koja umire može pokušati uštedjeti energiju za aktivnosti koje su joj važne. Često putovanje do ambulante ili nastavak vježbanja koje više ne pomaže nije nužno pogotovo ako se time iscrpljuje energija koju pacijent može iskoristiti za aktivnosti koje ga vesele. Ponekad pomažu stimulansi.
Depresija i anksioznost
Osjećaj tuge kada razmišljamo o kraju života je prirodan odgovor, ali ta tuga nije depresija. Ljudi koji su depresivni nemaju emocije, nemaju interes za ono što se događa oko njih i vide samo sumornu stranu života. Pružanje psihološke podrške i omogućavanje ljudima da izraze zabrinutost i osjećaje najbolji je pristup. Kvalificirani socijalni radnik, liječnik, medicinska sestra ili duhovnik mogu pomoći u rješavanju tih problema. Umirući ljudi i njihove obitelji trebaju razgovarati s liječnikom o takvim osjećajima kako bi se depresija mogla dijagnosticirati i liječiti. Liječenje (kombinacija antidepresiva i savjetovanja) je često učinkovito, čak i u posljednjim tjednima života jer poboljšava kvalitetu preostalog vremena.
Anksioznost je više nego normalna briga. Anksioznost je osjećaj tolike zabrinutosti i uplašenosti da ometa svakodnevne aktivnosti. Osjećaj neinformiranosti ili prenatrpanosti može uzrokovati tjeskobu koja se može olakšati ako se od pružatelja skrbi traži više informacija ili pomoć. Ljudi koji su tjeskobni dok su pod stresom vjerojatnije će biti anksiozni u trenucima umiranja. Strategije koje su već pomagale pacijentu - uvjeravanje, lijekovi, usmjeravanje briga u produktivne radnje - vjerojatno će im pomoći i u trenucima umiranja. Umiruće osobe koje muči anksioznost trebaju dobiti pomoć od osobe koja skrbi o njima i eventualno lijekove protiv tjeskobe.
Zbunjenost i nesvjesnost
Osobe koje su vrlo bolesne lako se zbune. Zbunjenost može biti izazvana lijekom, lakšom infekcijom, kemijskom neravnotežom ili čak promjenom načina života. Uvjeravanje može ublažiti zbunjenost, ali liječnik bi trebao procijeniti da li je uzrok moguće liječiti. Osobe koje su vrlo zbunjene će možda trebati biti blago sedirane ili će skrbnik trebati biti stalno prisutan.
Umiruća osoba koja je zbunjena možda neće razumjeti da umire i često nije svjesna konfuzije. Nedugo pred smrti zbunjena osoba ponekad ima iznenađujuća razdoblja jasnog razmišljanja. Ove epizode mogu biti vrlo značajne za članove obitelji, ali se mogu pogrešno shvatiti kao poboljšanje. Obitelj bi trebala biti spremna na mogućnost takvih epizoda, ali ne bi trebala računati na njih.
Gotovo polovica ljudi koji umiru većinu su vremena tijekom posljednjih nekoliko dana nesvjesni. Ako članovi obitelji vjeruju da umiruća osoba koja je nesvjesna još uvijek može čuti mogu se oprostiti od nje kao da ih čuje. "Odlutati" dok si nesvjesan je miran način umiranja, pogotovo ako su osoba i obitelj u miru i svi planovi su napravljeni.
Stres
Neki ljudi mirno pristupaju smrti, ali većina umirućih ljudi i članovi njihovih obitelji imaju stresna razdoblja. Smrt je osobito stresna kada međuljudski sukobi sprečavaju umiruću osobu i članove obitelji da zajedno dijele svoje posljednje trenutke u miru. Takvi sukobi mogu dovesti do krivnje ili nemogućnosti tugovanja kod preživjelih i mogu uzrokovati tjeskobu kod umirućih ljudi. Član obitelji koji brine o osobi koja umire može doživjeti fizički i emocionalni stres. Obično se stres kod umirućih ljudi i članova obitelji može donekle osloboditi savjetovanjem ili kratkotrajnom psihoterapijom. Usluge zajednice mogu biti dostupne kako bi se olakšalo skrbniku. Ako se skrbniku prepišu sedativi trebali bi se uzimaju kratko i u malim dozama.
Kada partner umre preživjela osoba može biti opterećena time što mora donositi odluke o pravnim ili financijskim pitanjima ili upravljanja kućanstvom. Za starije parove smrt jednog partnera može u prvi plan staviti oštećenje preživjelog koje je preminuli partner dobro kompenzirao. U takvoj situaciju prijatelji i obitelj trebaju obavijestiti tim za njegu prije nego što nastupi smrt tako da se mogu napraviti potrebne pripreme koje će spriječiti daljnje nepotrebne patnje i disfunkcionalnost.