Akutni i posttraumatski stresni poremećaj su reakcije na pretjerane traumatske događaje koji uključuju ponavljajuće, nametljive uspomene na događaj kao i emocionalnu obamrlost i povećanu napetost ili budnost (uzbuđenje). Djeca izbjegavaju sve što ih podsjeća događaj.
-
Poremećaj se može razviti nakon što djeca svjedoče nasilju ili dožive čin nasilja kao što je napad psa, pucnjava u školi, nesreća ili prirodna katastrofa.
-
Takva djeca ne samo da ponovno proživljavaju događaj, već se i osjećaju emocionalno otupljeno, iznimno napeto i nervozno.
-
Dijagnoza se temelji na simptomima koji se javljaju nakon traumatskog događaja.
-
Liječenje uključuje psihoterapiju, bihevioralnu terapiju i lijekove.
(Vidi također Akutni stresni poremećaj i Posttraumatski stresni poremećaj u odraslih.)
Akutni stresni poremećaj/ akutna reakcija na stres (ASP) obično počinje odmah nakon traumatskog događaja i traje od 3 dana do 1 mjeseca.
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) može biti nastavak ASP-a ili se ne može razviti do 6 mjeseci nakon događaja.
Stresni poremećaji mogu se razviti nakon što djeca svjedoče događaju ili dožive događaj koji prijeti njihovom vlastitom ili tuđem životu ili zdravlju. Tijekom događaja, oni obično osjećaju intenzivan strah, bespomoćnost ili užas. Ti događaji uključuju nasilje kao što su zlostavljanje djece, školske pucnjave, automobilske nesreće, napadi psa, ozljede (osobito opekotine), požari, ratovi, prirodne katastrofe (poput uragana, tornada ili potresa) i smrt. Kod male djece nasilje u obitelji je najčešći uzrok. Ne razviju sva djeca koja su imala traumatsko iskustvo stresni poremećaj.
Djeca ne moraju izravno doživjeti traumatsko iskustvo. Oni mogu razviti stresni poremećaj ako su svjedoci traumatskog događaja koji se događa drugima ili ako su saznali da se on dogodio bliskom članu obitelji.
Određeni čimbenici mogu utjecati na to hoće li djeca razviti posttraumatski stresni poremećaj i, ako se razvije, kakav će biti. Ti čimbenici uključuju sljedeće:
-
Koliko je ozbiljan traumatski događaj
-
Jesu li nastale tjelesne ozljede tijekom događaja
-
Kakav je temperament djeteta
-
Kakav je društveni i ekonomski status obitelji
-
Je li dijete prije doživjelo neka loša iskustva (kao što je seksualno zlostavljanje)
-
Funkcionira li dobro obitelj
-
Boluje li netko u obitelji od duševne bolesti
-
Ima li dijete obiteljsku i socijalnu podršku
Simptomi
Simptomi akutnog stresnog poremećaja i posttraumatskog stresnog poremećaja slični su i uključuju nekoliko različitih tipova simptoma.
Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja (intruzijski simptomi)
Djeca mogu ponovno proživljavati traumatski događaj dok su budni (flashbackovi) ili dok spavaju (kao noćne more). Flashbackove obično pokreće nešto povezano s izvornim događajem. Primjerice, gledanje psa može izazvati flashback kod djece koju je napao pas. Tijekom flashbacka, djeca mogu biti prestravljena i nesvjesna svoje okoline. Oni mogu privremeno izgubiti dodir sa stvarnošću i očajnički se pokušavati sakriti ili pobjeći, djelujući kao da su u velikoj opasnosti.
U manje dramatičnim okolnostima, djeca mogu ponovno doživjeti događaj u mislima, mentalnim slikama ili sjećanjima što je također uznemirujuće. Mlađa djeca mogu često ponovno proživjeti događaj u igri.
Izbjegavanje podsjetnika (simptomi izbjegavanja)
Djeca mogu uporno izbjegavati stvari, aktivnosti, situacije ili ljude koji ih podsjećaju na traumu. Mogu pokušati izbjegavati misli, osjećaje ili razgovore o traumatskom događaju. Obično ne uspijevaju u pokušajima izbjegavanja sjećanja na događaj.
Negativni učinci na razmišljanje i raspoloženje
Osjećaj emocionalne ukočenosti ili odvojenosti od tijela je uobičajen. Djeca mogu izgubiti zanimanje za svoje uobičajene aktivnosti, povući se od drugih ljudi i bojati se da će umrijeti mladi.
Djeca se također mogu osjećati krivima što su preživjeli kada drugi nisu ili što nisu mogli učiniti ništa za zaustaviti događaj. Nekada se ne sjećaju važnih detalja o događaju ili ga se mogu pogrešno sjetiti. Mogu primjerice misliti da su odgovorni za događaj.
Promjene u budnosti i reakcijama
Djeca se mogu pretjerano uzbuditi na znakove opasnosti. Mogu se osjećati iznimno napeto, nervozno, lako se zaprepaste te im se teško opustiti.
Teško kontroliraju reakcije što rezultira nepromišljenim ponašanjem ili ljutitim ispadima. Mogu imati poteškoće u opuštanju, spavanju ili koncentraciji.
Disocijativni simptomi
Djeca se osjećaju odvojeno od tijela, kao da su u snu. Osjećaju da je svijet nestvaran.
Dijagnoza
Dijagnoza stresnog poremećaja temelji se na povijesti zastrašujućeg, užasavajućeg traumatskog događaja praćenog karakterističnim simptomima.
Za dijagnosticiranje akutnog stresnog poremećaja ili posttraumatskog stresnog poremećaja, simptomi moraju uzrokovati znatnu uznemirenost ili spriječiti normalno funkcioniranje djece.
Akutni stresni poremećaj dijagnosticira se ako simptomi traju 3 dana do mjesec dana. Posttraumatski stresni poremećaj dijagnosticira se ako simptomi traju duže od mjesec dana.
Liječenje
Psihoterapija
Bihevioralna terapija
Ponekad lijekovi
Suportivna psihoterapija može pomoći. Terapeuti objašnjavaju djeci da je njihovo ponašanje opravdano, ali ih i potiču suočiti se sa svojim sjećanjima (kao oblik terapije izloženosti). Terapija izlaganjem (), vrsta bihevioralne terapije, može se koristiti za sustavno desenzibiliziranje djece u situacijama koje ih potiču na ponovno proživljavanje događaja.
Djeca s akutnim stresnim poremećajem obično bolje odgovaraju na terapiju od onih s posttraumatskim stresnim poremećajem, ali djeca s bilo kojim poremećajem imaju koristi od ranog liječenja.
Antidepresivi poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) mogu pomoći u ublažavanju simptoma.