Strojna (mehanička) ventilacija jest primjena uređaja koji olakšava ulazak zraka u pluća i izlazak zraka iz pluća.
Neki ljudi sa zatajenjem disanja trebaju strojni ventilator (uređaj koji potpomaže ulazak i izlazak zraka iz pluća) kako bi se olakšalo disanje. Strojna ventilacija može spasiti život.
Strojna ventilacija može se vršiti na više načina. Obično se plastična cijev uvede kroz nos ili usta u dušnik (traheju). Ako je osobama potrebna mehanička ventilacija dulje od nekoliko dana, liječnici mogu uvesti cijev izravno u dušnik kroz mali rez na prednjoj strani vrata (traheostoma). Traheostoma je sigurnija i ugodnija metoda za dugotrajnu ventilaciju. Cijev se potom priključuje na respirator. Respirator može utiskivati zrak u pluća čak i ako osoba ne udahne sama.
Ovisno o osnovnoj bolesti, mogu se primijeniti različite vrste respiratora i načini njihova rada. Ovisno o potrebama bolesnika, respirator isporučuje čisti kisik ili mješavinu kisika i zraka.
Alternative
Alternative mehaničkoj ventilaciji
Nekim osobama nije potrebna potpuna potpora disanju. Takve se osobe mogu liječiti čvrsto priljubljenom maskom koja se postavlja preko nosa ili preko nosa i usta. Mješavina kisika i zraka isporučuje se pod tlakom kroz masku. Tlak potpomaže spontani napor bolesnika pri disanju (inspiratorni napor) i sprječava zamor dišnih mišića. U otprilike polovice bolesnika sa zatajenjem disanja ova tehnika (koja se naziva dvorazinski pozitivni tlak u dišnim putovima [BPAP] ili kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putovima [CPAP]) može pomoći bolesnicima da izbjegnu traheotomiju, odnosno traheostomu.
Primjena dvorazinskog pozitivnog tlaka u dišnim putovima noću može pomoći osobama kod kojih je zatajenje disanja posljedica mišićne slabosti jer nakon noćnog odmora dišni mišići tijekom dana mogu učinkovitije funkcionirati.
Komplikacije
Komplikacije mehaničke ventilacije
Utiskivanje zraka u pluća pod previsokim tlakom ili u prevelikom volumenu može prekomjerno rastegnuti pluća i prouzročiti njihovo oštećenje. Ponekad krhke alveole (mali zračni mjehurići u plućima) puknu pa se zrak nakupi oko pluća i dovede do kolapsa pluća, stanja koje se naziva pneumotoraks. Kako bi se izbjegli ti problemi, liječnici nastoje ograničiti volumen (količinu) i tlak zraka koji respirator isporučuje. S druge strane, prenizak tlak i premalen volumen možda neće omogućiti dostatno strujanje zraka u pluća i iz njih, što dovodi do porasta koncentracije ugljikova dioksida u krvi te zatvaranja malih dišnih putova i alveola. Liječnici neprestano nadziru i prilagođavaju učestalost (frekvenciju) i disajni volumen koje respirator isporučuje, kao i tlak respiratora, kako bi postigli pažljivo odmjerenu ravnotežu.
Premda većini bolesnika na mehaničkoj ventilaciji treba dodatni kisik, prevelika količina kisika može oštetiti pluća. Liječnici prate (kontroliraju) koncentraciju kisika u krvi bolesnika kako bi osigurali primjenu točno potrebne količine.
Bolesnici na strojnoj ventilaciji, osobito oni intubirani (cijev postavljena u dušnik), mogu biti uznemireni, što se može kontrolirati sedativima, kao što su propofol, lorazepam i midazolam, ili opijatima, kao što su morfij ili fentanil. Ovi lijekovi također mogu ublažiti osjećaj nedostatka zraka (zaduhu).
Kada se u dušnik uvede cijev za disanje (endotrahealna intubacija), bakterije iz nosa i usne šupljine mogu lako dospjeti u pluća i izazvati ozbiljnu infekciju. Takve se infekcije moraju što prije dijagnosticirati i liječiti.
Budući da bolesnici na mehaničkoj ventilaciji ne mogu uzimati hranu, obično se prehranjuju primjenom tekućih pripravaka kroz sondu postavljenu u želudac (sonda za hranjenje).
Odvajanje od respiratora
Kako se osoba oporavlja od bolesti koja je dovela do otkazivanja plućne funkcije, liječnici nastoje postupno smanjivati potporu disanju. Mogu privremeno isključiti respirator kako bi provjerili jesu li bolesnikova pluća u stanju dobro funkcionirati bez potpore. Takvi se pokušaji provode uz pomno praćenje kako bi se respirator mogao brzo ponovno uključiti ako se za to ukaže potreba.