Strojna ventilacija je upotreba stroja koji olakšava ulazak zraka u pluća i izlazak zraka iz pluća.
Neki ljudi sa zatajenjem disanja trebaju strojni ventilator (uređaj koji pomaže ulazak i izlazak zraka iz pluća) kako bi se olakšalo disanje. Strojna ventilacija može spasiti život.
Strojna ventilacija može se vršiti na više načina. Obično se plastična cijev uvede kroz nos ili usta u dušnik (traheju). Ako ljudi trebaju strojnu ventilaciju dulje od nekoliko dana, liječnici mogu uvesti cijev izravno u dušnik kroz mali rez na prednjem dijelu vrata (traheostoma). Traheostoma je sigurnija i ugodnija za dugotrajnu ventilaciju. Cijev se zatim spoji s respiratorom. Respirator može potisnuti zrak u pluća čak i ako osoba ne udahne. Izdisaj se događa pasivno zbog elastičnosti pluća.
Mogu se koristiti brojne vrste respiratora i načini rada, ovisno o osnovnoj bolesti. Ovisno o potrebama bolesnika, respirator isporučuje čisti kisik ili mješavinu kisika i zraka.
Alternative
Nekim ljudima nije potrebna potpuna podrška disanja. Te se osobe mogu liječiti čvrsto priljubljenom maskom koja se stavlja preko nosa ili nosa i usta. Mješavina kisika i zraka isporučuje se pod tlakom kroz masku. Tlak potpomaže osobni napor bolesnika pri disanju (inspiratorni napor) i sprječava umor dišnih mišića. U otprilike polovice ljudi sa zatajenjem disanja, ova tehnika (koja se naziva dvorazinski pozitivni tlak u dišnim putovima [BiPAP] ili kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putovima [CPAP]) može pomoći bolesnicima da izbjegnu traheotomiju, odnosno traheostomu. Korištenje dvorazinskog pozitivnog tlaka u dišnim putovima noću može pomoći osobama čije je zatajenje disanja posljedica mišićne slabosti, jer nakon noćnog odmora dišni mišići mogu učinkovitije funkcionirati tijekom dana.
Komplikacije
Potiskivanje zraka u pluća pod prevelikim tlakom ili upuhavanje prevelikog volumena zraka može prekomjerno rastegnuti pluća i prouzročiti oštećenje pluća. Ponekad krhke alveole (male zračne vrećice u plućima) puknu pa se zrak nakupi oko pluća i dovede do njihovog urušaja (kolapsa), stanja koje se naziva pneumotoraks. Kako bi izbjegli ove probleme, liječnici pokušavaju ograničiti volumen (količinu) i tlak zraka koji isporučuje respirator. S druge strane, premali tlak i volumen možda neće potiskivati dovoljno zraka unutra i van, zbog čega će koncentracija ugljičnog dioksida u krvi postati previsoka i omogućit zatvaranje malih dišnih putova i alveola. Liječnici neprestano nadziru i podešavaju učestalost (frekvenciju) i veličinu udisaja koje pruža respirator i tlak respiratora kako bi postigli ravnotežu.
Premda većini bolesnika na strojnoj ventilaciji treba dodatni kisik, previše kisika zapravo može oštetiti pluća. Liječnici nadziru (kontroliraju) koncentraciju kisika kod bolesnika kako bi osigurali davanje točno potrebne količine.
Bolesnici na strojnoj ventilaciji, posebno oni intubirani (cijev postavljena u dušnik), mogu iskazivati uznemirenost, koju liječnici mogu kontrolirati sedativima, kao što su propofol, lorazepam i midazolam, ili opijatima, kao što su morfij ili fentanil. Ovi lijekovi također mogu ublažiti zaduhu.
Kada se u dušnik uvede cijev za disanje (endotrahealna intubacija), bakterije iz nosa i usta mogu lako ući u pluća i izazvati ozbiljnu infekciju. Takve se infekcije moraju što prije dijagnosticirati i liječiti.
Budući da bolesnici na strojnoj ventilaciji ne mogu jesti, obično se prehranjuju davanjem tekućih hranjivih pripravaka kroz cijev postavljenu u želucu (sonda za hranjenje).
Odvajanje od respiratora
Kako se osoba oporavlja od bolesti koja je dovela do otkazivanja plućne funkcije, liječnici pokušavaju smanjiti potporu za disanje. Mogu privremeno isključiti respirator kako bi vidjeli jesu li bolesnikova pluća u stanju dobro funkcionirati bez podrške. Takve se probe rade uz poseban nadzor tako da se respirator može brzo ponovno pokrenuti ako se ukaže potreba.