Testovi za ispitivanje plućne funkcije mjere sposobnost (kapacitet) pluća da zadrže zrak, prime i izbace zrak te njihovu sposobnost za apsorpciju kisika.
Testovi za ispitivanje plućne funkcije bolji su za otkrivanje općeg tipa i težine poremećaja u plućima nego za utvrđivanje specifičnog uzroka bolesti; međutim, mogu se koristiti za dijagnosticiranje nekih specifičnih bolesti, kao što su astma i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB).
(Vidi također Anamneza i fizikalni pregled za bolesti pluća i Dišni sustav.)
Mjerenje brzine protoka zraka u plućima
Procjena poremećaja pluća često uključuje ispitivanje količine zraka koju pluća mogu primiti (volumen pluća), kao i količine zraka koju mogu izdahnuti te brzine izdisaja (protok zraka). Protok zraka mjeri se spirometrom, koji se sastoji od usnika i cijevi spojene na uređaj za bilježenje podataka. Pacijent treba usnama čvrsto obuhvatiti usnik, a nos zatvoriti štipaljkom kako bi sav zrak koji se udahne ili izdahne prošao kroz usta. Osoba duboko udahne, a zatim snažno izdahne što je brže moguće kroz cijev, dok se vrše mjerenja. Volumen udahnutog i izdahnutog zraka te vrijeme trajanja svakog udaha i izdaha bilježe se i analiziraju. Ova se mjerenja ponavljaju nekoliko puta kako bi se osiguralo da su rezultati dosljedni i pouzdani. Često se testovi ponavljaju nakon što osoba uzme lijek koji širi bronhe (bronhodilatator). Kod bolesti kao što su astma i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB), oslabljena je sposobnost brzog izdaha (ekspirija).
Upotreba spirometraSpirometar se sastoji od usnika, cijevi i uređaja za snimanje (bilježenje grafičkog prikaza krivulje i numeričkih podataka). Spirometrija se vrši tako da osoba najprije duboko udahne, a zatim snažno i što brže izdahne kroz cijev spirometra. Uređaj za snimanje (bilježenje) mjeri volumen udahnutog ili izdahnutog zraka te vrijeme potrebno za svaki udah i izdah (trajanje svakog udaha i izdaha).  |
SpirometrijaSpirometrija: tehnika
Spirometrija se koristi za ispitivanje plućne funkcije. Osoba najprije diše normalno, a zatim brzo i duboko udahne kroz usnik spojen na cijev. Zatim brzo izdahne sve dok pluća ne isprazni koliko god je moguće (izdahne do kraja). Spirometar (desno) mjeri udisaje i izdisaje; njegov crni plastični nastavak podiže se i spušta sa svakim potpunim udahom i izdahom. Mnogi suvremeni spirometri su elektronički uređaji i nemaju klip ni mijeh koji se pomiču dok osoba diše.
Videozapis iz Lahey Clinic Media Centra.
Spirometrija: snimanje
Spirometrija koristi računalo (odnosno spirometar) za mjerenje plućne funkcije. Normalno disanje prikazuje se na videosustavu kao mali krugovi. Zatim se u donjem dijelu ekrana zabilježi duboka inhalacija kao veći točkasti (isprekidani) polukrug, a u gornjem dijelu ekrana potpuni izdah kao točkasta (isprekidana) silazna krivulja.
Videozapis iz Lahey Clinic Media Centra.
Jednostavniji uređaj za mjerenje brzine izdisaja je mali, ručni mjerač vršnog protoka zraka. Nakon dubokog udaha, osoba što je moguće jače puhne u ovaj uređaj.
Mjerač vršnog protoka zraka
Mjerač vršnog protoka zraka brzo mjeri najveću brzinu kojom osoba može izdahnuti zrak iz pluća, odnosno vršni ekspiratorni protok zraka (PEF – peak expiratory flow).
SCIENCE PHOTO LIBRARY (ZNANSTVENA FOTOTEKA)
Mjerenje plućnih volumena
Mjerenje plućnih volumena pokazuje krutost ili elastičnost pluća i prsnog koša te snagu respiratornih mišića. Pluća su nenormalno kruta kod bolesti kao što je plućna fibroza, a prsni koš je nenormalno krut kod poremećaja kao što je zakrivljenost kralježnice (skolioza). Različite živčano-mišićne (neuromuskularne) bolesti, kao što su mijastenija gravis i Guillain-Barréov sindrom, mogu dovesti do slabosti ošita (dijafragme) i drugih dišnih (respiratornih) mišića, što smanjuje volumen zraka u plućima. Povećana krutost (slabija rastezljivost) pluća uzrok je nižim vrijednostima dobivenim kod mjerenja plućnih volumena. Kod bolesti kao što je KOPB, smanjena elastičnost pluća otežava izdisanje (ekspirij). Više zraka ostaje zarobljeno u plućima, zbog čega su rezultati mjerenja plućnih volumena veći od očekivanih.
Mjerenja plućnih volumena dobivena spirometrijom predstavljaju samo procjenu stvarnih vrijednosti. Točnija mjerenja mogu se dobiti pomoću:
tjelesne pletizmografije
razrjeđivanja plina
Kod tjelesne pletizmografije osoba sjedi u hermetički zatvorenoj (nepropusnoj) plastičnoj komori. Budući da je komora nepropusna za zrak (hermetički zatvorena), moguće je izmjeriti količinu (volumen) zraka koju osoba udahne te promjenu tlaka zraka tijekom disanja. Računalo izračunava plućne volumene na temelju tih mjerenja.
Kod metode razrjeđenja plina osoba udahne poznatu količinu plina, najčešće helija. Računalo izračunava volumen pluća na temelju količine plina koju osoba izdahne.
Mjerenje brzine protoka zraka
Većina spirometra može kontinuirano prikazivati plućne volumene i brzinu protoka zraka tijekom forsiranog disanja. Te brzine protoka zraka mogu biti osobito korisne za otkrivanje poremećaja koji djelomično blokiraju grkljan (larinks) i dušnik (traheju).
Procjena mišićne snage
Snaga dišnih (respiratornih) mišića može se izmjeriti tako da pacijent snažno (energično) udahne i izdahne u uređaj za mjerenje tlaka (manometar). Bolesti koje uzrokuju slabost mišića, kao što su mišićna distrofija i amiotrofična lateralna skleroza (ALS ili Lou Gehrigova bolest), slabe dišne mišiće i otežavaju disanje. Snaga mišića može se također procijeniti tako da osoba napravi spirometriju u sjedećem i ležećem položaju.
Mjerenje difuzijskog kapaciteta
Mjerenjem difuzijskog kapaciteta za ugljikov monoksid može se procijeniti koliko se učinkovito kisik prenosi iz plućnih alveola (zračnih mjehurića) u krvotok. Budući da je difuzijski kapacitet za kisik teško izravno izmjeriti, pacijent udahne malu količinu ugljikova monoksida, zadrži dah 10 sekundi, a zatim izdahne u uređaj s detektorom za otkrivanje ugljikova monoksida.
Ako test pokaže da se ugljikov monoksid ne apsorbira dobro, ni kisik se neće normalno izmjenjivati između pluća i krvotoka. Difuzijski kapacitet karakteristično je snižen kod osoba s plućnom fibrozom, kod onih s bolestima koje zahvaćaju krvne žile u plućima te kod nekih osoba koje imaju kroničnu opstruktivnu plućnu bolest (KOPB).
Maksimalna spontana ventilacija (MVV)
MVV mjeri ukupnu maksimalnu sposobnost osobe da diše. Ovaj se test izvodi u sjedećem položaju. Od pacijenta se traži da diše što brže i dublje može kroz spirometar tijekom unaprijed određenog vremenskog razdoblja, obično 15 do 30 sekundi. Mjeri se količina (volumen) ukupno udahnutog i izdahnutog zraka u tom vremenu. MVV će biti smanjena kod bolesti koje otežavaju protok zraka ili slabe dišne mišiće. Budući da ovaj test ovisi o suradljivosti pacijenta, rjeđe se koristi od drugih testova za ispitivanje plućne funkcije.