Testovi za ispitivanje plućne funkcije mjere sposobnost pluća da zadrže zrak, prime i izbace zrak i apsorbiraju kisik.
Testovi za ispitivanje plućne funkcije bolji su za otkrivanje općeg tipa i težine poremećaja u plućima nego za utvrđivanje specifičnog uzroka bolesti; međutim, ovi se testovi mogu koristiti za dijagnosticiranje nekih specifičnih bolesti, kao što su astma i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB).
(Vidi također Anamneza i fizikalni pregled za bolesti pluća i Dišni sustav.)
Mjerenje brzine protoka zraka u plućima
Procjena poremećaja pluća često uključuje ispitivanje količine zraka koju pluća mogu primiti (volumen pluća), kao i koliko zraka mogu izdahnuti i kojom brzinom (protok zraka). Protok zraka mjeri se spirometrom koji se sastoji od usnika i cijevi spojene na uređaj za snimanje. Pacijent treba usne čvrsto stisnuti oko usnika, a nos treba zatvoriti štipaljkom za nos kako bi sav zrak koji se udahne ili izdahne prošao kroz usta. Osoba duboko udahne, a zatim snažno izdahne što je brže moguće kroz cijev, dok se vrše mjerenja. Volumen udahnutog i izdahnutog zraka i vrijeme trajanja svakog udaha/izdaha bilježi se i analizira. Ova se mjerenja ponavljaju nekoliko puta kako bi se osiguralo da su rezultati pouzdani. Često se testovi ponavljaju nakon što osoba uzme lijek koji širi bronhe (bronhodilatator). Kod bolesti kao što su astma i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) oslabljena je sposobnost brzog izdaha (ekspirija).
Upotreba spirometra
|
Spirometar se sastoji od usnika, cijevi i uređaja za snimanje. Spirometar se upotrebljava tako da osoba duboko udahne, zatim snažno i što brže izdahne kroz cijev. Uređaj za snimanje mjeri volumen udahnutog ili izdahnutog zraka i vrijeme potrebno za svaki udah/izdah.
|
Spirometrija
Jednostavniji uređaj za mjerenje brzine izdisaja je mali ručni mjerač vršnog protoka zraka. Nakon dubokog udaha, osoba što je moguće jače puhne u ovaj uređaj.
Mjerenje plućnih volumena
Mjerenje plućnih volumena pokazuje krutost ili elastičnost pluća i prsnog koša, kao i snagu respiratornih mišića. Pluća su nenormalno kruta kod bolesti kao što je plućna fibroza, a stijenka prsnog koša nenormalno kruta kod poremećaja kao što je iskrivljenost kralježnice (skolioza). Različite živćano-mišićne (neuromuskularne) bolesti kao što su miastenija gravis i Guillain-Barréov sindrom mogu dovesti do slabosti ošita (dijafragme) i drugih respiratornih mišića, smanjujući volumen zraka u plućima. Povećana krutost (slabija rastezljivost) pluća uzrok je manjim vrijednostima dobivenim kod mjerenja plućnih volumena. Kod bolesti kao što je KOPB, smanjena elastičnost pluća otežava izdisanje (ekspirij). U plućima je zarobljeno više zraka, što je uzrok da su rezultati mjerenja plućnih volumena veći od očekivanih.
Mjerenja plućnih volumena dobivena spirometrijom samo su procjena pravih vrijednosti. Točnija mjerenja mogu se izvršiti pomoću:
-
tjelesne pletizmografije
-
razrjeđivanja plina
Kod tjelesne pletizmografije, osoba sjedi u nepropusnoj (hermetički zatvorenoj) plastičnoj komori. Budući da je komora nepropusna za zrak, može se izmjeriti količina (volumen) zraka koju osoba udahne i promjena tlaka zraka tijekom disanja. Računalo izračunava plućne volumene na temelju tih mjerenja.
Kod metode razrjeđivanja plina, osoba udahne poznatu količinu plina, obično helija. Računalo izračunava plućne volumene na temelju količine plina koju osoba izdahne.
Mjerenje brzine protoka zraka
Većina spirometra može kontinuirano prikazivati plućne volumene i brzinu protoka zraka tijekom forsiranog disanja. Te brzine protoka mogu biti osobito korisne za otkrivanje poremećaja koji djelomično blokiraju grkljan (larinks) i dušnik (traheju).
Procjena mišićne snage
Snaga dišnih (respiratornih) mišića može se izmjeriti tako da pacijent energično (snažno) udahne i izdahne u uređaj za mjerenje tlaka (tlakomjer ili manometar). Bolesti koje slabe mišiće, kao što su mišićna distrofija i amiotrofična lateralna skleroza (ALS ili Lou Gehrigova bolest), slabe dišne mišiće i otežavaju disanje.
Mjerenje difuzijskog kapaciteta
Mjerenjem difuzijskog kapaciteta za ugljični monoksid može se procijeniti koliko se učinkovito kisik prenosi iz plućnih zračnih mjehurića (alveola) u krvotok. Budući da je difuzijski kapacitet za kisik teško izmjeriti izravno, pacijent udiše malu količinu ugljičnog monoksida, zadrži dah 10 sekundi i tada izdahne u aparat s detektorom za otkrivanje ugljičnog monoksida.
Ako test pokaže da se ugljični monoksid dobro ne apsorbira, neće se ni kisik normalno izmjenjivati između pluća i krvotoka. Difuzijski kapacitet karakteristično je nenormalan kod ljudi s plućnom fibrozom, kod osoba s bolestima koje zahvaćaju krvne žile pluća, te kod nekih pacijenata koji imaju kroničnu opstruktivnu plućnu bolest (KOPB).
Maksimalna spontana ventilacija (MVV)
MVV mjeri maksimalnu sposobnost osobe da diše. Ovaj se test izvodi u sjedećem položaju. Od pacijenta se traži da diše što brže i što dublje može kroz spirometar unaprijed određeno vremensko razdoblje, obično 15 do 30 sekundi. Mjeri se količina (volumen) ukupno udahnutog i izdahnutog zraka u tom vremenu. MVV će biti smanjena kod bolesti koje utječu na protok zraka ili oslabe dišne mišiće. Budući da ovaj test ovisi o sposobnosti osobe da surađuje, ne koristi se tako često kao ostali testovi za ispitivanje plućne funkcije.