Socijalna fobija je strah ili tjeskoba zbog određenih društvenih ili izvedbenih situacija. Te se situacije često izbjegavaju ili trpe s mnogo nevolja.
Ljudi su društvena bića, a njihova sposobnost ležernog ophođenja u društvenim situacijama utječe na mnoge važne aspekte njihovog života, uključujući obitelj, obrazovanje, rad, slobodno vrijeme, upoznavanje i odnose.
Socijalna fobija je vrsta anksioznog poremećaja. Iako je određena doza tjeskobe u socijalnim situacijama normalna, ljudi sa socijalnom fobijom imaju toliko tjeskobe da ili izbjegavaju društvene situacije ili ih podnose, no uz uznemirenost. Oko 13% ljudi ima društvenu fobiju nekada u životu. Ovaj poremećaj pogađa oko 9% žena i 7% muškaraca u bilo kojem 12-mjesečnom razdoblju.
Neki odrasli sa socijalnom fobijom bili su sramežljivi kao djeca, dok drugi nisu razvili značajne simptome anksioznosti sve do puberteta.
Osobe sa socijalnom fobijom zabrinute su da će se njihova izvedba ili postupci činiti neprikladnima. Često se brinu da će njihova tjeskoba biti očita - da će se znojiti, pocrvenjeti, povraćati ili drhtati ili će njihov glas podrhtavati. Oni se također brinu da će izgubiti svoj tok misli ili da neće moći pronaći riječi kojima će se izraziti.
Neke društvene fobije povezane su s određenim situacijama u izvedbi, stvarajući tjeskobu samo kada ljudi moraju obavljati određenu aktivnost u javnosti. Ista obavljena aktivnost ne izaziva tjeskobu. Situacije koje obično izazivaju tjeskobu među osobama sa socijalnom fobijom uključuju sljedeće:
-
Javni govor
-
Javno izvođenje, kao što je čitanje u crkvi ili sviranje glazbenog instrumenta
-
Jesti s drugima
-
Upoznavanje novih ljudi
-
Razgovor
-
Potpisivanje dokumenta pred svjedocima
-
Korištenje javnog WC-a ili kupaonice
Općenitiji tip socijalne fobije karakterizira anksioznost u mnogim društvenim situacijama.
U obje vrste socijalne fobije, ljudi se boje da će, ako ne uspiju zadovoljiti očekivanja drugih ljudi ili su promatrani u društvenim interakcijama, se osjećati neugodno, poniženo, odbačeno ili će nekoga uvrijediti.
Ljudi mogu ili ne moraju prepoznati da su njihovi strahovi iracionalni i pretjerani.
Dijagnoza
Liječnici dijagnosticiraju socijalnu fobiju kada ljudi imaju strah ili tjeskobu koja uključuje sve sljedeće:
-
Jaka je i prisutna 6 mjeseci ili dulje
-
Odnosi se na jednu ili više društvenih situacija
-
Gotovo uvijek se događa u istoj situaciji ili situacijama
-
Uključuje strah od negativne procjene drugih
-
Vodi osobu da izbjegne situaciju ili je podnosi s nelagodom
-
Nije u skladu sa stvarnom opasnošću
-
Uzrokuje značajne smetnje ili značajno narušava funkcioniranje
Također, liječnici isključuju druge mentalne poremećaje koji mogu uzrokovati slične simptome, kao što su agorafobija (strah od otvorenog prostora), panični poremećaj, ili tjelesni dismorfni poremećaj.
Liječenje
-
Terapija izlaganjem
-
Kognitivno bihevioralna terapija
-
Antidepresivi, obično selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina
Socijalna fobija često traje ako se ne liječi, zbog čega mnogi ljudi izbjegavaju aktivnosti koje bi inače željeli učiniti.
Terapija izlaganjem obično je učinkovita. No, organiziranje izlaganja tako da ono traje dovoljno dugo da bi se ljudi navikli na situaciju koja izaziva tjeskobu i kako se bi se ležerno snašli u toj situaciji, možda neće biti lako. Na primjer, ljudi koji se boje govoriti pred svojim šefom možda neće moći organizirati niz govora pred tim šefom. Zamjenske situacije mogu pomoći, kao što je uključivanje u Toastmasters (organizacija za one koji imaju zabrinutost zbog govorenja pred publikom) ili čitanje knjige štićenicima domova za njegu.
Kognitivno bihevioralna terapija također može pomoći. Ovom terapijom ljudi uče učiniti sljedeće:
-
Koristiti tehnike opuštanja
-
Prepoznati obrasce mišljenja i ponašanja koji mogu izazvati tjeskobu ili paniku
-
Prilagoditi one obrasce mišljenja
-
U skladu s time promijeniti svoje ponašanje
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS, eng. SSRI) i benzodiazepini (lijekovi protiv tjeskobe) često mogu pomoći ljudima koji imaju socijalnu fobiju. SIPPS-i (eng. SSRI) se obično preferiraju jer oni, za razliku od benzodiazepina, vjerojatno ne utječu na kognitivno-bihevioralnu terapiju. Benzodiazepini djeluju na središnji živčani sustav (mozak i leđnu moždinu) i mogu uzrokovati pospanost i probleme s pamćenjem.
Beta-blokatori se mogu koristiti za smanjenje povećanog broja otkucaja srca, drhtanje i znojenje koje doživljavaju ljudi koji su uznemireni u javnosti, ali ti lijekovi ne smanjuju tjeskobu.