Sindromi multiple endokrine neoplazije su rijetki, nasljedni poremećaji u kojima nekoliko endokrinih žlijezda razvija nekancerozne (benigne) ili kancerozne (maligne) tumore ili prekomjerno rastu bez stvaranja tumora.
-
Sindromi multiple endokrine neoplazije uzrokovani su mutacijama gena, tako da se javljaju unutar obitelji.
-
Simptomi se razlikuju ovisno o tome koje su žlijezde pogođene.
-
Genetski testovi probira mogu se provesti kako bi se otkrilo oboljenje kod članova obitelji osoba s višestrukim sindromima endokrinih neoplazija.
-
Nema dostupnog lijeka, ali liječnici tretiraju promjene u svakoj žlijezdi kirurškim zahvatom ili lijekovima za kontrolu prekomjerne proizvodnje hormona.
Sindromi multiplih endokrinih neoplazija mogu se pojaviti kod dojenčadi kao i kod osoba u dobi od 70 godina. Ovi sindromi se obično nasljeđuju.
Tumori i abnormalno velike žlijezde često proizvode višak hormona. Iako se tumori ili abnormalni rast mogu pojaviti u više od jedne žlijezde u isto vrijeme, promjene se često događaju postupno tijekom vremena.
Sindromi multiple endokrine neoplazije uzrokovani su nasljednim genetskim mutacijama. Identificiran je jedan gen odgovoran za bolest tipa 1. Abnormalnosti u različitim genima identificirane su kod osoba s tipom 2A i 2B.
Tipovi
Sindromi multiplih endokrinih neoplazija javljaju se u tri vrste, koje se nazivaju tipovi 1, 2A i 2B, iako se tipovi povremeno preklapaju.
MEN tipa 1
Osobe s multiplom endokrinom neoplazijom tipa 1 razvijaju tumore, ili prekomjerni rast i aktivnost, dviju ili više sljedećih žlijezda:
Gotovo svi ljudi s multiplom endokrinom neoplazijom tipa 1 imaju tumore paratireoidnih žlijezda. Većina tumora je nekancerozna, ali uzrokuje da žlijezde proizvode previše paratiroidnog hormona (primarni hiperparatiroidizam). Višak paratiroidnog hormona obično povećava razinu kalcija u krvi, ponekad uzrokuje bubrežni kamenci.
Mnogi bolesnici s bolešću tipa 1 (30 do 80%) također razvijaju tumore stanica koje proizvode hormone (stanice otočića) gušterače (tzv. neuroendokrini tumori gušterače).
Više od polovice tumora stanica otočića prekomjerno proizvodi gastrin koji stimulira želudac na pretjeranu proizvodnju kiseline. Bolesnici s tumorima koji proizvode gastrin razvijaju peptičke ulkuse koji često krvare, razvijaju rupe (perforiraju se) i propuštaju sadržaj želuca u trbuh ili blokiraju želudac. Visoke razine kiseline obično utječu na aktivnost enzima iz gušterače što rezultira proljevom i masnom, smrdljivom stolicom (steatoreja). Neki od ovih tumora proizvode visoke razine inzulina što posljedično dovodi do vrlo niske razine šećera u krvi (hipoglikemije) osobito ako osoba nije jela nekoliko sati. Preostali tumori stanica otočića mogu proizvesti druge hormone, kao što je vazoaktivni intestinalni polipeptid koji može uzrokovati teški proljev i dovesti do dehidracije. Neki tumori stanica otočića uopće ne proizvode hormone.
Neki od tumora stanica otočića su kancerogeni i sposobni se proširiti (metastazirati) na druga područja tijela. Kod ljudi koji boluju od tipa 1 tumori stanica otočnih stanica imaju tendenciju sporijeg rasta od tumora stanica otočića koji se razvijaju kod ljudi koji nemaju bolest tipa 1.
Neki ljudi s tipom 1 razvijaju tumore hipofize. Neki od tih tumora proizvode hormon prolaktin, uzrokujući menstrualne abnormalnosti, sekreciju dojki (galaktoreja) kod žena koje nisu dojilje i smanjene seksualne želje te erektilnu disfunkciju (impotenciju) kod muškaraca. Drugi tumori proizvode hormon rasta uzrokujući akromegaliju. Mali postotak tumora hipofize proizvodi kortikotropin koji pretjerano stimulira nadbubrežne žlijezde na stvaranje visokih razina kortikosteroidnih hormona što uzrokuje Cushingov sindrom. Manji dio tumora hipofize uopće ne proizvodi hormone. Zbog pritska na okolno tkivo mozga neki tumori hipofize uzrokuju glavobolju, oslabljen vid i smanjenu funkciju hipofize.
Kod nekih osoba s bolešću tipa 1 razvijaju se tumori ili prekomjerni rast i aktivnost štitnjače i nadbubrežne žlijezde. Mali postotak ljudi razvija drugačiji tip tumora, poznat kao karcinoidni tumori. Neki ljudi također razvijaju nekancerozne izrasline odmah ispod kože.
MEN tip 2A
Osobe s multiplom endokrinom neoplazijom tipa 2A razvijaju tumore ili prekomjerni rast i aktivnost u dvije ili tri sljedeće žlijezde:
Ponekad se kod osoba s bolešću tipa 2 pojavljuje svrbež kože koi se naziva kožna amiloidoza. Hirschsprungova bolest prisutna je u 2 do 5% osoba s tipom 2A bolesti.
Gotovo svi bolesnici s bolešću tipa 2A razviju medularni rak štitnjače. Oko 40 do 50% osoba razvija određene tumore nadbubrežne žlijezde (feokromocitome) koji obično povisuju krvni tlak zbog adrenalina i drugih tvari koje proizvode. Visoki krvni tlak može biti povremen ili stalan i često je vrlo ozbiljan.
Neki ljudi s bolešću tipa 2A imaju preaktivne paratiroidne žlijezde. Visoke razine paratiroidnog hormona uzrokuju povećanu razinu kalcija u krvi. Povećani kalcij često ne uzrokuje simptome, ali dovodi do bubrežnih kamenaca u oko 25% ljudi.
MEN tip 2B
Multipla endokrina neoplazija tipa 2B može se sastojati od sljedećih stanja:
Mnogi ljudi s bolešću tipa 2B nemaju pozitivnu obiteljsku anamnezu bolesti. Kod tih ljudi, bolest je posljedica novog defekta gena (genetske mutacije).
Medularni karcinom štitnjače koji se javlja u bolesti tipa 2B obično se razvija u ranoj dobi i nađen je u dojenčadi u dobi od samo 3 mjeseca. Medularni tumori štitnjače u bolesti tipa 2B rastu brže i šire se brže od onih u bolesti tipa 2A.
Većina osoba s bolešću tipa 2B razvija neurome u sluznicama. Neuromi se pojavljuju kao blistave kvrge oko usana, jezika i sluznice usta. Neuromi se također mogu pojaviti na očnim kapcima i površinama očiju uključujući konjunktivu i rožnicu. Kapci i usne mogu zadebljati, a usne se mogu okrenuti iznutra prema van.
Abnormalnosti probavnog trakta uzrokuju zatvor i proljev. Povremeno, debelo crijevo razvija velike, proširene petlje (megakolon). Ove abnormalnosti vjerojatno su rezultat neuroma koje rastu na živcima crijeva.
Osobe s bolešću tipa 2B često razvijaju abnormalnosti kralježnice, osobito zakrivljenost kralježnice. Mogu imati i abnormalnosti kostiju lubanje, stopala i bedara. Mnogi ljudi imaju duge udove i labave zglobove. Neke od ovih abnormalnosti slične su onima u kojima se pojavljuju Marfanov sindrom.
Stanja koja se javljaju kod određenih sindromamultiple endokrine neoplazije
|
Stanje
|
MEN 1
|
MEN 2A
|
MEN 2B
|
|---|
|
MEN = multipla endokrina neoplazija
|
|
Hiperparatireoidizam (visoke razine paratiroidnog hormona)
|
95% ili više
|
10–20%
|
—
|
|
Tumori gušterače
|
30–80%
|
—
|
—
|
|
Tumori hipofize
|
15–42%
|
—
|
—
|
|
Tumori štitne žlijezde (osobito medularni karcinom)
|
—
|
Više od 95%
|
Više od 95%
|
|
Feokromocitom (tumor nadbubrežnih žlijezda)
|
—
|
40–50%
|
50%
|
|
Neuromi (izrasline oko živaca) na sluznicama
|
—
|
—
|
Gotovo 100%
|
|
Tjelesne karakteristike slične onima kod ljudi s Marfanovim sindromom
|
—
|
—
|
Gotovo 100%
|
Dijagnoza
Dostupni su testovi za identifikaciju genetske abnormalnosti prisutne u svakom od sindroma multiple endokrine neoplazije. Liječnici obično obavljaju ove genetske testove kod ljudi koji imaju jedan od tumora tipičnih za multiple endokrine neoplazije kao i kod članova obitelji kojima je već dijagnosticiran sindrom. Posebno je važan probir članova obitelji, ponekad čak i prije rođenja jer oko polovice djece oboljelih od sindroma multiple endokrine neoplazije nasljeđuje bolest.
Povišene razine hormona detektiraju se u urinu i krvi.
Slikovne metode, kao što su ultrazvuk, računalna tomografija (CT), magnetska rezonancija (MRI) i pozitronska emisijska tomografija (PET), također su potrebni kako bi liječnicima pomogle odrediti lokalizaciju tumora.
Liječenje
Nije poznat lijek za bilo koji sindrom multiple endokrine neoplazije. Liječnici tretiraju promjene svake žlijezde individualno.
Tumor se liječi kirurškim odstranjivanjem kada je to moguće. Neki maleni tumori stanica otočića pankreasa se ne uklanjaju odmah već se prati rast te se liječe ako postanu dovoljno veliki da uzrokuju probleme. Prije uklanjanja tumora ili ako odstranjivanje nije moguće, liječnici daju lijekove za ispravljanje hormonske neravnoteže uzrokovane prekomjernom aktivnošću žlijezde. Pretjerano velika i preaktivna žlijezda bez tumora liječi se lijekovima kako bi se spriječili učinci prekomjerne aktivnosti žlijezde.
Budući da je medularni karcinom štitnjače u konačnici fatalan ako se ne liječi, liječnici će najvjerojatnije preporučiti preventivno kirurško uklanjanje štitne žlijezde ako genetsko testiranje otkrije dokaz multiple endokrine neoplazije tipa 2A ili tipa 2B. Ova preventivna operacija se obavlja čak i ako dijagnoza medularnog karcinoma štitnjače nije postavljena prije operacije. Za razliku od drugih vrsta karcinoma štitnjače, ovaj agresivni tip raka štitnjače ne može se liječiti radioaktivnim jodom. Nakon što se ukloni štitnjača, bolesnici moraju uzimati hormone štitnjače do kraja života. Ako se rak štitnjače proširio, drugi tretmani (kao što su kemoterapija ili drugi lijekovi) ponekad mogu pomoći osobi da živi duže. Feokromocitome treba kirurški ukloniti nakon što se krvni tlak kontrolira odgovarajućim lijekovima.
Budući da se svi tumori ne mogu razviti u isto vrijeme, osobe s multiplom endokrinom neoplazijom mogu postati uznemirene i zabrinute kada će se razviti još jedan tumor. Psihološko savjetovanje može biti korisno kako bi se pomoglo bolesnicima nositi s tom tjeskobom.