Osteomijelitis je infekcija kosti koju obično uzrokuju bakterije, mikobakterije ili gljive.
-
Bakterije, mikobakterije ili gljive mogu inficirati kosti širenjem putem krvotoka ili, češće, širenjem iz obližnjeg inficiranog tkiva ili kontaminirane otvorene rane.
-
Ljudi imaju bol u jednom dijelu kosti, povišenu temperaturu i gubitak težine.
-
Rade se krvne i slikovne pretrage, a liječnici uklanjaju uzorak kosti za analizu.
-
Antibiotici se daju tjednima, a operacija može biti potrebna za uklanjanje inficirane kosti.
Osteomijelitis se najčešće javlja kod male djece i starijih osoba, ali sve su dobne skupine izložene riziku. Osteomijelitis se također češće javlja kod osoba s ozbiljnim zdravstvenim stanjima.
Kada se kost inficira, njezin meki, unutarnji dio (koštana srž) često bubri. Kako otečeno tkivo vrši pritisak na na kruti vanjski zid kosti, krvne žile u koštanoj srži mogu biti komprimirane, što smanjuje ili prekida dotok krvi do kosti.
Bez adekvatne opskrbe krvlju, dijelovi kosti mogu odumrijeti. Ta područja mrtve kosti teško se mogu izliječiti od infekcije jer je stanicama tijela koje sudjeluju u prirodnoj obrani organizma protiv infekcija, kao i antibioticima teško doprijeti do tih područja.
Infekcija se također može proširiti izvan kosti i formirati kolekcije gnoja (apscese) u obližnjim mekim tkivima, kao što su mišići. Apscesi se povremeno spontano dreniraju kroz kožu.
Uzroci
Kosti, koje su obično dobro zaštićene od infekcije, mogu se inficirati na tri načina:
-
Krvotokom (koji može prenijeti infekciju s drugog dijela tijela na kosti)
-
Izravnom invazijom (putem otvorenih prijeloma, operacije ili predmeta koji probijaju kost)
-
Širenjem infekcije iz obližnjih struktura, kao što su prirodni ili umjetni zglobovi ili meka tkiva
Ozljeda, strano tijelo (kao što je inficirani umjetni zglob) i smanjena opskrbe krvlju organa ili tkiva (ishemija) mogu uzrokovati osteomijelitis.
Osteomijelitis se može formirati ispod dubokih rana.
Većina osteomijelitisa rezultat je izravne invazije ili infekcije u obližnjim mekim tkivima (kao što je ulkus na stopalu uzrokovan lošom cirkulacijom ili dijabetesom).
Širenje putem krvotoka
Kada se organizmi koji uzrokuju osteomijelitis šire kroz krvotok, infekcija se obično javlja na
Infekcije kralješaka se nazivaju vertebralni osteomijelitis. Osobe koje su starije, slabe (kao što su osobe koje žive u staračkim domovima), osobe koje imaju bolest srpastih stanica, prolaze dijalizu bubrega ili ubrizgavaju droge pomoću nesterilnih igala, osobito su osjetljive na vertebralni osteomijelitis.
Staphylococcus aureus je bakterija koja najčešće uzrokuje osteomijelitis, a širi se krvotokom. Mycobacterium tuberculosis (bakterija koja uzrokuje tuberkulozu) i gljive mogu se proširiti na isti način te uzrokovati osteomijelitis, osobito u osoba koje imaju oslabljen imunološki sustav (kao što su one s HIV infekcijom, s određenim vrstama tumora ili koje se liječe lijekovima koji suprimiraju imunološki sustav) ili koje žive u područjima gdje su određene gljivične infekcije česte.
Izravna invazija
Bakterije ili spore gljiva mogu izravno inficirati kost kroz otvorene prijelome, tijekom operacije kostiju ili preko kontaminiranih predmeta koji probijaju kost.
Do osteomijelitisa može doći na mjestu gdje je komad metala kirurški pričvršćen za kost, kao što se radi kod kirurškog popravka kuka ili drugih fraktura (). Također, bakterije ili spore gljiva mogu inficirati kost na koju je pričvršćen umjetni zglob (proteza) ( vidi: Infektivni artritis umjetnih zglobova). Organizmi se mogu unijeti u područje kosti oko umjetnog zgloba tijekom operacije zamijene zgloba ili se infekcija može pojaviti kasnije.
Širenje iz okolnih struktura
Osteomijelitis može također biti posljedica infekcije u obližnjem mekom tkivu. Infekcija se širi na kost nakon nekoliko dana ili tjedana. Ova vrsta širenja se najčešće javlja kod starijih osoba.
Takva infekcija može započeti u području oštećenom ozljedom ili operacijom, radijacijskom terapijom,tumorom ili ulkusom na koži (osobito ulkusom na stopalu) uzrokovanim slabom cirkulacijom ili dijabetesom. Infekcija sinusa, desni ili zuba može se proširiti na lubanju.
Simptomi
Kod akutnog osteomijelitisa, infekcije kostiju nogu i ruku uzrokuju temperaturu, a ponekad danima kasnije, bol u inficiranoj kosti. Područje iznad kosti može biti upaljeno, crveno, toplo i otečeno, a kretanje može biti bolno. Osoba može izgubiti tjelesnu težinu i osjećati se umorno.
Kada je osteomijelitis rezultat infekcije u obližnjim mekim tkivima ili izravne invazije organizama, područje iznad kosti buja i postaje bolno. U okolnom tkivu mogu se formirati apscesi. Ove infekcije ne moraju uzrokovati povišenu temperaturu.
Infekcija oko inficiranog umjetnog zgloba ili ekstremiteta obično uzrokuje trajne bolove u tom području.
Vertebralni osteomijelitis obično se razvija postupno, uzrokujući trajnu bol u leđima i osjetljivost na dodir. Bol se pogoršava pokretom i ne popušta odmorom, primjenom topline ili uzimanjem lijekova protiv bolova (analgetika). Ljudi često nemaju temperaturu, što je obično najočitiji znak infekcije.
Kronični osteomijelitis može se razviti ako se osteomijelitis ne liječi uspješno. To je trajna infekcija koju je vrlo teško riješiti. Ponekad se kronični osteomijelitis dugo ne može otkriti, ne uzrokujući simptome mjesecima ili godinama. Češće, kronični osteomijelitis uzrokuje bol u kostima, ponavljajuće infekcije u mekom tkivu iznad kosti i stalnu ili povremenu drenažu gnoja kroz kožu. Takva drenaža nastaje kada se prolaz (sinusni trakt) formira od inficirane kosti do površine kože i gnoj se odvodi kroz sinusni trakt.
Dijagnoza
Krvni testovi
Slikovna dijagnostika, kao što su rendgenski snimci, kompjuterizirana tomografija (CT), magnetska rezonanca (MRI), scintigrafija kosti ili obilježenim leukocitima
Simptomi i fizikalni pregled mogu ukazati na osteomijelitis. Na primjer, liječnici mogu posumnjati na osteomijelitis kod osobe koja ima upornu bol u dijelu kostiju, koja može ili ne mora imati povišenu temperaturu, a većinu vremena se osjeća umorno.
Ako liječnici posumnjaju na osteomijelitis, rade testove krvi kako bi otkrili upalu određivanjem jednog od sljedećeg:
Brzina sedimentacije eritrocita (SE- test koji mjeri brzinu kojom se crvena krvna zrnca talože na dno epruvete koja sadrži krv)
Razina C-reaktivnog proteina (proteina koji cirkulira u krvi i čije se razine dramatično povećavaju kada postoji upala)
Upala je obično prisutna ako je povećana brzina sedimentacije i razina C-reaktivnog proteina. Također, krvni testovi često ukazuju na povišene razine bijelih krvnih stanica. Rezultati ovih testova nisu dovoljni za postavljanje dijagnoze osteomijelitisa. Međutim, rezultati koji pokazuju malo ili nimalo upale mogu sugerirati da osoba nema osteomijelitis.
Rendgenske snimke mogu pokazati promjene karakteristične za osteomijelitis, ali ponekad ne prije od 2 do 4 tjedna nakon pojave prvih simptoma.
Ako su rezultati rendgenskog snimanja nejasni ili su simptomi ozbiljni, radi se računalna tomografija (CT) ili magnetska rezonanca (MRI). CT i MRI mogu identificirati inficirana područja ili zglobove i otkriti obližnje infekcije kao što su apscesi.
Alternativno se može napraviti scintigrafija kostiju (slike kosti napravljene nakon ubrizgavanja tvari zvane radioaktivni tehnecij). Inficirano područje gotovo uvijek se čini abnormalnim na scintigramu kostiju, osim kod novorođenčadi, jer scintigrami pouzdano ne pokazuju abnormalnosti u rastućim kostima. Međutim, scintigram kostiju ne može uvijek razlikovati infekcije od drugih koštanih poremećaja. Scintigrafija obilježenim leukocitima (slike napravljene nakon ubrizgavanja radioaktivnih indij-označenih bijelih krvnih stanica u venu) mogu pomoći u razlikovanju infekcija i drugih poremećaja u područjima koja su abnormalna na scintigramima kostiju.
Da bi dijagnosticirali infekciju kosti i identificirali organizme koji je uzrokuju, liječnici mogu uzeti uzorke krvi, gnoja, zglobne tekućine ili same kosti za testiranje. Obično, za vertebralni osteomijelitis, uzorci koštanog tkiva uzimaju se iglom ili tijekom operacije.
Prognoza
Prognoza za osobe s osteomijelitisom obično je dobra s ranim i pravilnim liječenjem. Međutim, ponekad se razvija kronični osteomijelitis, a apsces kosti se može vratiti tjednima, mjesecima ili čak godinama kasnije.
Liječenje
Antibiotici i antifungalni lijekovi
Za djecu i odrasle koji su nedavno razvili koštane infekcije širenjem putem krvotoka, antibiotici su najučinkovitiji način liječenja. Ako bakterije koje uzrokuju infekciju ne mogu biti identificirane, onda se koriste antibiotici koji su djelotvorni protiv Staphylococcus aureus i mnogih vrsta bakterija (antibiotici širokog spektra). Ovisno o ozbiljnosti infekcije, antibiotici se mogu dati venom (intravenski) u trajanju oko 4 do 8 tjedana. Zatim se njihova primjena nastavlja oralnim putem tijekom duljeg vremenskog razdoblja, ovisno o tome kako osoba reagira na njih. Neki ljudi imaju kronični osteomijelitis i trebaju mjesece liječenja antibioticima.
Ako se identificira ili posumnja na gljivičnu infekciju, potrebna je primjena antifungalnih lijekova kroz nekoliko mjeseci. Ako se infekcija otkrije u ranoj fazi, operacija obično nije potrebna.
Kirurgija i drenaža
Za odrasle koji imaju bakterijski osteomijelitis kralješaka, uobičajeni tretman je antibiotik kroz 4 do 8 tjedana. Ponekad je potreban odmor u krevetu, a osoba će možda trebati udlagu. Kirurški zahvat može biti potreban za drenažu apscesa ili za stabilizaciju zahvaćenih kralježaka (kako bi se spriječio kolaps kralježaka i time oštećenje obližnjih živaca, leđne moždine ili krvnih žila).
Kada je osteomijelitis rezultat obližnje infekcije mekog tkiva, liječenje je složenije. Obično se sva mrtva tkiva i dijelovi kosti kirurški uklanjaju, a rezultirajući prazan prostor se zatvara zdravom kožom ili drugim tkivom. Nakon toga se infekcija liječi antibioticima. Antibiotici širokog spektra mogu biti potrebni kroz više od 3 tjedna nakon operacije.
Kada je prisutan apsces, obično ga treba kirurški drenirati. Operacija može biti potrebna i osobama s upornom temperaturom i gubitkom težine.