Urednik sekcije: Ivan Bekavac, dr. med.
Prijevod: Domagoj Butigan, dr. med.
Smrt se mora službeno i pravodobno proglasiti od strane ovlaštene osobe (kao što je liječnik ili medicinska sestra), a uzrok i okolnosti smrti moraju biti potvrđeni. Ispunjavanje tih zahtjeva znatno se razlikuje u različitim dijelovima Sjedinjenih Država. Ako osoba planira umrijeti kod kuće obitelj bi trebala unaprijed znati što može očekivati i što učiniti. Kada osoba ima dodijeljenu palijativnu skrb, palijativni skrbnik će objasniti protokol. Ako se policija ili drugi javni službenici moraju pozvati obitelj bi to trebala znati i dužnosnici bi trebali biti unaprijed obaviješteni da osoba umire kod kuće. Palijativni programi i programi kućne njege imaju protokole za obavještavanje dužnosnika koji olakšavaju obitelj neugodne susrete. Ako palijativni program ili program kućne skrbi nisu involvirani, obitelj bi trebala kontaktirati mrtvozornika ili voditelja pogrebnog poduzeća prije smrti kako bi dobili informacije koga kontaktirati nakon smrti i što očekivati. Smrtovnica je potrebna za podnošenje zahtjeva za isplatu osiguranja, dobivanje pristupa financijskim računima, prenošenje vlasništva s preminule osobe tako da obitelji često treba barem nekoliko desetaka primjeraka.
Obitelj često nije voljna tražiti ili odobriti obdukciju jer nije pokrivena osiguranjem. Obdukcija može proširiti znanje o bolestima koje doprinose smrti i može pomoći članovima obitelji da razjasne svaku neizvjesnost o tome što je uzrokovalo smrt. Nakon obdukcije tijelo se može pripremit za ukop ili kremiranje od strane pogrebnog poduzeća ili obitelji. Rezovi napravljeni tijekom obdukcije skriveni su odjećom. Odluku o obdukciji najbolje je donijeti prije smrti jer je to manje stresno vrijeme nego neposredno nakon smrti.
Priprema pa čak i avansno plaćanje za pogrebne usluge može biti vrlo korisno za obitelj kao i poznavanje sklonosti umiruće osobe za rukovanjem tijelom nakon smrti. Opcije su između pokopa, kremiranja i doniranja tijela za istraživački rad. Većina obitelji održe pogreb ili neku vrstu okupljanja u čast sjećanja na voljenu osobu. Neki se odluče za ukop pokojnika ubrzo nakon što je osoba preminula, dok drugi planiraju pogreb nekoliko tjedana ili čak mjeseci kasnije.
Nastavljanje života nakon što je voljena osoba umrla ovisi o prirodi odnosa s pokojnikom, dobi umrlog, iskustvima u vrijeme smrti voljene osobe te emocionalnim i financijskim resursima koji su dostupni. Obitelj često mora preispitati jesu li učinili ono što se od njih očekivalo te traže potvrdu da su učinili sve što su mogli. Razgovor s liječnikom nekoliko tjedana nakon smrti može pomoći u dobivanju odgovora na dugotrajna pitanja. Većina ljudi koji su izgubili bliske članove obitelji osjećaju najmanje 6 mjeseci tugu što može uključivati i nevjericu, ljutnju, depresiju, usamljenost, dezorijentiranost i čežnju. Tuga jenjava s vremenom, ali osjećaj gubitka ostaje. Ljudi ne "prebole" smrt nego joj pronađu smisao i nastave sa životom.