Fibrilacija i undulacija atrija posljedica su vrlo brzih električnih impulsa koji nastaju u pretklijetkama. Oni uzrokuju iznimno brzu električnu aktivnost pretklijetki, dok se samo dio impulsa provodi do klijetki, koje se zbog toga kontrahiraju ubrzano i manje učinkovito nego što je normalno.
-
Ti su poremećaji često posljedica stanja koja uzrokuju povećanje pretklijetki.
-
Simptomi ovise o frekvenciji kontrakcija klijetki i mogu uključivati palpitacije, slabost, vrtoglavicu ili omaglicu, nedostatak zraka i bol u prsima.
-
Elektrokardiografija (EKG) potvrđuje dijagnozu.
-
Liječenje uključuje lijekove za usporavanje frekvencije klijetki, a ponekad i lijekove ili primjenu električnog šoka (kardioverziju) radi uspostavljanja normalnog srčanog ritma.
(Vidi također Pregled aritmija.)
Fibrilacija i undulacija atrija češće su u starijih osoba i osoba sa srčanom bolešću. Fibrilacija atrija mnogo je češća od undulacije atrija. Mnoge osobe s undulacijom atrija imaju i epizode fibrilacije atrija. Fibrilacija i undulacija atrija mogu se pojavljivati povremeno ili biti trajne.
Fibrilacija atrija
Tijekom fibrilacije atrija električni impulsi nastaju u mnogim različitim dijelovima pretklijetki, umjesto samo u sinoatrijskom čvoru (vidi Praćenje električnog puta kroz srce). Ukupna električna aktivnost kaotična je i neorganizirana, pa se pretklijetke ne kontrahiraju pravilno, nego podrhtavaju. Budući da se pretklijetke ne kontrahiraju normalno, ne pridonose potiskivanju krvi u klijetke. Zbog toga se maksimalna količina krvi koju srce izbacuje smanjuje za približno 10%. To smanjenje obično ne uzrokuje poteškoće, osim u osoba s postojećom srčanom bolešću, osobito tijekom napora.
Samo se dio kaotičnih električnih impulsa provodi kroz atrioventrikularni čvor do klijetki. Zbog toga se klijetke kontrahiraju nepravilno. U većine neliječenih osoba s fibrilacijom atrija impulsi se provode do klijetki frekvencijom većom od normalne, često približno 140 do 160 puta u minuti, u usporedbi s normalnom frekvencijom srca od približno 60 do 100 otkucaja u minuti. Tijekom tjelesne aktivnosti frekvencija može biti još viša.
Fibrilacija atrija
Srce je mišićni organ koji se ritmički kontrahira tijekom cijelog života. Svaki otkucaj potiče električni signal koji nastaje u srčanom provodnom sustavu. Normalna frekvencija srca u mirovanju iznosi od 60 do 100 otkucaja u minuti. Poremećaj provodnog sustava može uzrokovati prebrz, prespor ili nepravilan srčani ritam. Elektrokardiogramom (EKG-om) može se mjeriti i bilježiti električna aktivnost srca.
Pri normalnom srčanom ritmu električni signal prolazi određenim putem kroz srce. Nastaje u sinoatrijskom ili SA čvoru, smještenom u desnoj pretklijetki. SA čvor potiče kontrakciju pretklijetki i potiskivanje krvi u klijetke. Električni signal zatim prolazi kroz atrioventrikularni ili AV čvor i nastavlja se u klijetke. Klijetke se tada kontrahiraju i pumpaju krv u pluća i ostatak tijela.
Fibrilacija atrija vrsta je aritmije, odnosno poremećaja srčanog ritma, uzrokovana abnormalnim električnim impulsima koji nastaju u pretklijetkama. Tijekom fibrilacije atrija narušene su normalne, usklađene kontrakcije pretklijetki i klijetki, što može smanjiti sposobnost srca da učinkovito pumpa krv.
U osoba s fibrilacijom atrija brojni brzi električni impulsi nastaju u različitim područjima pretklijetki. Oni uzrokuju vrlo brz i kaotičan ritam zbog kojega kontrakcije pretklijetki postaju neusklađene. Pretklijetke zbog toga ne potiskuju krv učinkovito u klijetke, a kontrakcije klijetki postaju nepravilne. Frekvencija srca može porasti na 100 do 175 otkucaja u minuti ili više.
Fibrilacija atrija može uzrokovati slabost, nesvjesticu i stvaranje krvnih ugrušaka te druge komplikacije. Može se liječiti lijekovima, električnom kardioverzijom ili ablacijom. Nekim osobama može biti potrebna ugradnja srčanog elektrostimulatora.
Undulacija atrija
Za razliku od fibrilacije atrija, tijekom undulacije atrija električna aktivnost u pretklijetkama organizirana je. Pretklijetke se kontrahiraju vrlo brzo, približno 250 do 350 puta u minuti. Ta je frekvencija prebrza da bi se svaki impuls mogao provesti kroz atrioventrikularni čvor do klijetki. U većine neliječenih osoba do klijetki se provodi svaki drugi impuls, pa frekvencija klijetki iznosi približno 150 otkucaja u minuti.
EKG: tumačenje valova
Elektrokardiogram (EKG) prikazuje širenje električne aktivnosti kroz srce tijekom srčanog ciklusa. Podijeljen je na dijelove označene slovima.
Svaki otkucaj srca započinje impulsom iz prirodnog srčanog elektrostimulatora, sinusnog ili sinoatrijskog čvora. Taj impuls aktivira gornje srčane šupljine, odnosno pretklijetke. P-val predstavlja aktivaciju pretklijetki.
Električna aktivnost zatim se širi u donje srčane šupljine, odnosno klijetke. QRS-kompleks predstavlja aktivaciju klijetki.
U klijetkama zatim dolazi do električnog oporavka kako bi se pripremile za sljedeći otkucaj. Ta se aktivnost prikazuje T-valom.
Na EKG-u se mogu vidjeti brojne abnormalnosti, uključujući preboljeli srčani udar (infarkt miokarda), poremećaj srčanog ritma (aritmiju), nedostatnu opskrbu srca krvlju i kisikom (ishemiju) te prekomjerno zadebljanje mišićnih stijenki srca (hipertrofiju).
Određene promjene na EKG-u mogu upućivati i na proširenja (aneurizme) koja nastaju u oslabljenim dijelovima srčane stijenke. Aneurizme mogu biti posljedica srčanog udara. Ako je srčani ritam prebrz, prespor ili nepravilan, EKG također može pomoći utvrditi u kojem dijelu srca aritmija započinje. Ti podatci pomažu liječnicima utvrditi osnovni uzrok.
|
Undulacija atrija
|
Undulacija atrija pravilan je ritam s karakterističnim valovima u obliku zubaca pile.
 |
Uzroci
Fibrilacija i undulacija atrija
Fibrilacija ili undulacija atrija mogu se pojaviti i u zdravom srcu, bez osnovne srčane bolesti. Mnogo su češće uzrokovane stanjima kao što su:
Bolesti srčanih zalistaka i povišeni krvni tlak mogu uzrokovati povećanje pretklijetki, čime se povećava vjerojatnost nastanka fibrilacije ili undulacije atrija.
Komplikacije
Glavne komplikacije uključuju:
Tijekom fibrilacije ili undulacije atrija pretklijetke se pri svakom otkucaju ne isprazne potpuno u klijetke. S vremenom se dio krvi koji zaostaje u pretklijetkama može zgrušati. Dijelovi ugruška mogu se odlomiti, osobito neposredno nakon spontanog ili liječenjem postignutog vraćanja normalnog ritma. Mogu prijeći u lijevu klijetku, nastaviti putovati krvotokom kao embolusi i začepiti manju arteriju. Ako ugrušak začepi arteriju u mozgu, nastaje moždani udar. Rijetko je moždani udar prvi znak fibrilacije ili undulacije atrija.
Kada su fibrilacija ili undulacija atrija vrlo brze, klijetke nemaju dovoljno vremena da se potpuno napune krvlju. Zbog nedostatnog punjenja smanjuje se količina krvi koju srce izbacuje u minuti, što može uzrokovati sniženje krvnog tlaka i srčano zatajivanje.
Simptomi
Fibrilacija i undulacija atrija
Simptomi fibrilacije ili undulacije atrija uvelike ovise o frekvenciji klijetki. Pri normalnoj ili umjereno ubrzanoj frekvenciji klijetki, manjoj od približno 120 otkucaja u minuti, osobe često nemaju simptome. Više frekvencije mogu uzrokovati neugodne palpitacije, bol ili nelagodu u prsima.
U osoba s fibrilacijom atrija puls je uvijek nepravilan i često ubrzan. U osoba s undulacijom atrija puls je obično ubrzan, a može biti pravilan ili nepravilan.
Smanjena crpna sposobnost srca može uzrokovati opću slabost, nesvjesticu i nedostatak zraka. Pri vrlo visokoj frekvenciji klijetki neke osobe, osobito starije osobe i osobe sa srčanom bolešću, mogu razviti srčano zatajivanje ili bol u prsima. Vrlo rijetko može nastati šok, odnosno izrazito nizak krvni tlak.
Dijagnoza
Fibrilacija i undulacija atrija
Simptomi mogu upućivati na fibrilaciju ili undulaciju atrija, a elektrokardiogram (EKG) potvrđuje dijagnozu.
Provodi se i ultrazvuk srca (ehokardiografija) radi procjene srčanih zalistaka i traženja krvnih ugrušaka u pretklijetkama.
Provode se i krvne pretrage radi procjene funkcije štitnjače.
Liječenje
Fibrilacija i undulacija atrija
Liječenje fibrilacije ili undulacije atrija uključuje kontrolu frekvencije klijetki, uspostavljanje normalnog ritma i liječenje osnovne bolesti koja uzrokuje aritmiju. Radi sprječavanja stvaranja krvnih ugrušaka i embolija obično se primjenjuju antikoagulansi.
Liječenje osnovne bolesti važno je, ali ne uklanja uvijek atrijsku aritmiju. Ipak, liječenje hipertireoze te operacijsko liječenje bolesti srčanih zalistaka ili prirođene srčane greške mogu pomoći.
Usporavanje frekvencije srca
Prvi korak u liječenju fibrilacije ili undulacije atrija obično je usporavanje frekvencije klijetki kako bi srce moglo učinkovitije pumpati krv. Kontrakcije klijetki najčešće se usporavaju lijekovima. Često se primjenjuju blokatori kalcijevih kanala, kao što su verapamil i diltiazem, koji usporavaju provođenje impulsa do klijetki (vidi tablicu Neki lijekovi koji se koriste za liječenje aritmija). Mogu se primijeniti i beta-blokatori, kao što su propranolol ili atenolol. U nekih osoba sa srčanim zatajivanjem može se primijeniti digoksin.
Uspostavljanje normalnog srčanog ritma
Fibrilacija ili undulacija atrija mogu se spontano vratiti u normalan ritam, ali je često potrebna kardioverzija lijekovima ili električnim šokom. Kardioverzija se osobito razmatra kada aritmija uzrokuje srčano zatajivanje ili druge simptome smanjenoga minutnog volumena srca.
Zbog rizika od moždanog udara prije uspostavljanja normalnog ritma moraju se poduzeti mjere za sprječavanje stvaranja krvnih ugrušaka.
Ako fibrilacija ili undulacija atrija traje dulje od 48 sati ili trajanje nije poznato, obično se primjenjuje antikoagulantna terapija, primjerice varfarin, tijekom najmanje tri do četiri tjedna prije planirane kardioverzije. Druga je mogućnost primijeniti kratkodjelujući antikoagulans, kao što je heparin, i učiniti transezofagealnu ehokardiografiju. Ako se tom pretragom isključi postojanje ugruška u srcu, kardioverzija se može učiniti odmah. Ako aritmija traje kraće od 48 sati, potreba za antikoagulacijom prije kardioverzije procjenjuje se prema riziku od moždanog udara i kliničkim okolnostima. Većini osoba antikoagulantna terapija potrebna je najmanje četiri tjedna nakon kardioverzije.
Metode kardioverzije uključuju:
Električna kardioverzija najučinkovitiji je postupak. Električni šok sinkronizira se s određenom fazom srčanog ciklusa kako ne bi izazvao ventrikulsku fibrilaciju. Električna kardioverzija uspješna je u približno 75% do 90% osoba.
Određeni antiaritmici, najčešće amiodaron, flekainid, prokainamid, propafenon ili sotalol (vidi tablicu Neki lijekovi koji se koriste za liječenje aritmija), mogu se primijeniti za medikamentnu kardioverziju. Ti su lijekovi učinkoviti u približno 50% do 60% osoba i mogu uzrokovati nuspojave.
Što aritmija dulje traje, osobito dulje od šest mjeseci, što su pretklijetke veće i osnovna srčana bolest teža, to je manja vjerojatnost uspješnog uspostavljanja normalnog ritma. Nakon uspješne kardioverzije aritmija se često ponovno pojavljuje, čak i uz primjenu antiaritmika.
Ablacijski postupci
Ako druge metode liječenja fibrilacije atrija nisu učinkovite, atrioventrikularni čvor može se uništiti kateterskom ablacijom. Kateteri uvedeni u srce stvaraju vrlo visoku ili vrlo nisku temperaturu i tako uništavaju ciljano tkivo. Tim se postupkom potpuno prekida provođenje električnih impulsa iz pretklijetki u klijetke i usporava frekvencija klijetki. Nakon toga potrebna je ugradnja umjetnog srčanog elektrostimulatora koji će poticati kontrakcije klijetki.
Druga metoda ablacije jest izolacija plućnih vena, kojom se uništava ili električki izolira tkivo pretklijetki u blizini ušća plućnih vena. Tim se postupkom čuva atrioventrikularni čvor. Uspješnost postupka ovisi o vrsti fibrilacije atrija, osnovnoj srčanoj bolesti i drugim čimbenicima, a postoji i rizik od ozbiljnih komplikacija. Postupak se često primjenjuje u osoba s fibrilacijom atrija koja uzrokuje simptome i ne reagira na lijekove ili kada se ablacija procijeni kao prikladnija terapijska mogućnost.
U osoba s undulacijom atrija ablacija se može primijeniti za prekid kruženja električnog impulsa u pretklijetki i trajno uspostavljanje normalnog ritma. Postupak je uspješan u približno 90% osoba.
Sprječavanje stvaranja krvnih ugrušaka
Mjere za sprječavanje stvaranja krvnih ugrušaka, a time i moždanog udara, potrebne su prije i nakon kardioverzije u normalan ritam. U mnogih se osoba antikoagulantna terapija nastavlja dugotrajno, ponekad i doživotno. Mogu se primijeniti antikoagulansi kao što su varfarin, dabigatran ili inhibitori faktora Xa, kao što su rivaroksaban, apiksaban i edoksaban.
Trajanje antikoagulantne terapije ne određuje se samo prema tome je li ritam vraćen u normalu, nego ponajprije prema individualnom riziku od moždanog udara i krvarenja. U osoba s vrlo niskim rizikom terapija možda neće biti potrebna dugotrajno, dok je u osoba s višim rizikom često potrebna trajna antikoagulacija.
Čimbenici koji povećavaju rizik od moždanog udara uključuju:
U osoba bez čimbenika rizika antikoagulantna terapija možda neće biti potrebna. Aspirin se više ne smatra odgovarajućom zamjenom za antikoagulant u sprječavanju moždanog udara povezanog s fibrilacijom atrija.
Čak i nakon uspješne kardioverzije često se nastavlja antikoagulantna terapija jer se aritmija može ponovno pojaviti, a osoba je pritom ne mora osjetiti. U takvim se okolnostima i dalje mogu stvarati krvni ugrušci.
Više informacija
Slijedi izvor na engleskom jeziku koji može biti koristan. PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj tog izvora.