Demencija

Autor: Juebin Huang, MD, PhD
Urednik sekcije: doc. prim. dr. sc. Hrvoje Budinčević, dr. med.
Prijevod: Petra Črnac Žuna, dr. med.

Demencija je sporo, progresivno propadanje mentalnih funkcija, uključujući pamćenje, razmišljanje, rasuđivanje i sposobnost učenja.

  • U pravilu, simptomi uključuju gubitak pamćenja, poteškoće u korištenju jezika i obavljanju uobičajenih aktivnosti, promjene osobnosti, dezorijentiranost i ometajuće ili neprikladno ponašanje.

  • Simptomi napreduju tako da oboljele osobe ne mogu funkcionirati, što uzrokuje potpunu ovisnost o drugima.

  • Liječnici postavljaju dijagnozu na temelju simptoma, rezultata fizikalnog pregleda i ispitivanja mentalnog statusa.

  • Krv i slikovne pretrage koriste se za određivanje uzroka.

  • Liječenje se usredotočuje na održanje mentalnog funkcioniranja što je duže moguće i pružanje podrške tijekom pogoršanja stanja oboljele osobe.

(Vidi također Pregled poglavlja 'Delirij i demencija'.)

Demencija se javlja prvenstveno u osoba starijih od 65 godina. Demencija, osobito neprimjereno ponašanje koje ju često prati, razlog je za više od 50% smještaja u domove za skrb i njegu starijih osoba. Međutim, demencija je poremećaj i nije dio normalnog starenja. Mnoge osobe starije od 100 godina nemaju demenciju.

Demencija se razlikuje od delirija, kojeg karakterizira poremećaj pažnje, dezorijentiranost, nesposobnost jasnog razmišljanja i fluktuacije razine budnosti.

  • Demencija zahvaća većinom pamćenje, a delirij zahvaća uglavnom pažnju.

  • Demencija obično počinje postupno i nema određenu početnu točku. Delirij počinje iznenada i često ima određenu početnu točku.

Promjene u mozgu povezane s dobi (također poznato kao poremećaj pamćenja povezan sa starenjem) uzrokuje određeni poremećaj kratkoročnog pamćenja i usporavanje sposobnosti učenja. Ove promjene, za razliku od demencije, javljaju se normalno tijekom starenja i ne utječu na sposobnost funkcioniranja i obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Takav gubitak pamćenja kod starijih osoba nije nužno znak demencije ili ranog razvoja Alzheimerove bolesti. Međutim, najraniji simptomi demencije vrlo su slični.

Blagi kognitivni poremećaj uzrokuje veći gubitak pamćenja nego poremećaj pamćenja povezan s dobi. Može također ugroziti sposobnost korištenja jezika, razmišljanja i rasuđivanja. Međutim, on, kao i poremećaj pamćenja povezan s dobi, ne utječe na sposobnost funkcioniranja ili obavljanja svakodnevnih zadataka. Približno polovica osoba s blagim kognitivnim poremećajem razvija demenciju unutar 3 godine.

Demencija je mnogo ozbiljniji poremećaj mentalnih sposobnosti i pogoršava se s vremenom. Starije osobe mogu izgubiti stvari ili zaboraviti pojedinosti, ali osobe s demencijom mogu zaboraviti cjelokupne događaje. Osobe s demencijom imaju poteškoća u obavljanju svakodnevnih aktivnosti poput vožnje, kuhanja i upravljanja kućnim financijama.

Depresija može nalikovati demenciji, osobito u starijih osoba, no često se mogu razlikovati. Na primjer, osobe s depresijom obično malo jedu i spavaju. Međutim, osobe s demencijom obično jedu i spavaju normalno sve do kasnije faze bolesti. Osobe s depresijom mogu se gorko žaliti na gubitak pamćenja, ali rijetko zaboravljaju važne trenutne događaje ili osobne stvari. Nasuprot tome, osobe s demencijom nemaju uvid u svoj kognitivni poremećaj i često poriču gubitak pamćenja. Također, osobe s depresijom ponovno uspostavljaju mentalne funkcije nakon liječenja depresije. Međutim, mnoge osobe imaju depresiju i demenciju. Kod tih osoba liječenje depresije može poboljšati, ali ne i u potpunosti povratiti mentalnu funkciju.

Kod nekih vrsta demencije (kao što je Alzheimerova bolest), razina acetilkolina u mozgu je niska. Acetilkolin je kemijski glasnik (naziva se neurotransmiter) koji pomaže živčanim stanicama međusobno komunicirati. Acetilkolin pomaže kod pamćenja, učenja i koncentracije te pomaže u kontroli funkcioniranja mnogih organa. Druge se promjene javljaju u mozgu, ali jesu li one uzrok ili posljedica demencije ostaje nejasno.

Jeste li znali...

  • Demencija je poremećaj, a ne dio normalnog starenja.

  • Mnoge osobe starije od 100 godina nemaju demenciju.

Uzroci

Obično se demencija javlja kao poremećaj mozga bez ikakvog drugog uzroka (naziva se primarni poremećaj mozga), ali može biti uzrokovan mnogim poremećajima.

Česti uzroci demencije

Najčešća je demencija

Oko 60 do 80% starijih osoba s demencijom ima Alzheimerovu bolest.

Ostale češće vrste demencije su:

Oboljele osobe mogu imati više od jedne vrste demencije (poremećaj koji se naziva mješovita demencija).

Ostali poremećaji koji mogu uzrokovati demenciju

Poremećaji koji mogu uzrokovati demenciju uključuju sljedeće:

Reverzibilne demencije

Većina stanja koja uzrokuju demenciju ne mogu se povratiti, ali neka se mogu liječiti i nazivaju se reverzibilnom demencijom. (Neki stručnjaci koriste termin demencija samo za stanja koja progrediraju i ne mogu se povratiti te koriste pojmove kao što su encefalopatija ili gubitak kognitivnih sposobnosti kada demencija može biti djelomično reverzibilna.) Liječenje često može izliječiti ove vrste demencije ako mozak nije previše oštećen. Ako je oštećenje mozga opsežnije, liječenje često ne može povratiti već nastalu štetu, ali može spriječiti nova oštećenja.

Stanja koji uzrokuju reverzibilnu demenciju uključuju sljedeće:

Subduralni hematom (nakupljanje krvi između vanjskog i srednjeg sloja tkiva koje pokriva mozak) nastaje kada pukne jedna ili više krvnih žila, obično zbog ozljede glave. Takve ozljede mogu biti neznatne i možda neće biti prepoznate. Subduralni hematomi mogu uzrokovati sporo propadanje mentalnih funkcija koje se mogu povratiti liječenjem.

Ostali poremećaji

Mnogi poremećaji mogu pogoršati simptome demencije. Oni uključuju šećernu bolest, kronični bronhitis, emfizem, infekcije, kronični poremećaj bubrega, poremećaje jetre i zatajenje srca.

Lijekovi

Mnogi lijekovi mogu privremeno uzrokovati ili pogoršati simptome demencije. Neki od tih lijekova mogu se kupiti bez recepta (bezreceptni lijekovi). Pomagala za spavanje (sedativi), lijekovi za prehladu, lijekovi protiv tjeskobe i neki antidepresivi su uobičajeni primjeri.

Konzumiranje alkohola, čak i u umjerenim količinama, može također pogoršati demenciju, a većina stručnjaka preporučuje osobama s demencijom da prestanu konzumirati alkohol.

Simptomi

Progresija simptoma demencije

U osoba s demencijom mentalna funkcija se obično pogoršava tijekom razdoblja od 2 do 10 godina. Međutim, demencija napreduje različitom brzinom ovisno o uzroku:

Stopa progresije također varira od osobe do osobe. Analiza stupnja pogoršanja tijekom prethodne godine često je pokazatelj nadolazeće godine. Simptomi se mogu pogoršati kada se osobe s demencijom smjeste u dom za starije i nemoćne ili u neku drugu ustanovu budući da osobe s demencijom imaju poteškoća s učenjem i pamćenjem novih pravila i rutina.

Problemi, kao što su bol, kratkoća daha, zadržavanje mokraće i konstipacija, mogu uzrokovati delirij s naglim pogoršanjem smetenosti kod osoba s demencijom. Ako se ti problemi isprave, oboljele osobe se obično vraćaju na razinu funkcioniranja koju su imale prije problema.

Opći simptomi demencije

Simptomi većine demencija su slični. Općenito, demencija uzrokuje sljedeće:

  • gubitak pamćenja

  • poteškoće s korištenjem jezika

  • promjene osobnosti

  • dezorijentiranost

  • poteškoće u izvođenju svakodnevnih zadataka

  • remetilačko ili neprimjereno ponašanje

Iako se simptomi razlikuju, razvrstavanje u rane, srednje ili kasne simptome pomaže oboljelim osobama, članovima obitelji i drugim skrbnicima da vide što mogu očekivati.

Promjene osobnosti i neprimjereno ponašanje (poremećaji ponašanja) mogu se razviti rano ili kasno. Neke osobe s demencijom imaju napadaje, koji se također mogu pojaviti u bilo kojem trenutku bolesti.

Rani simptomi demencije

Budući da demencija obično počinje polako i tijekom vremena se pogoršava, u početku se katkad ne može identificirati.

Jedna od prvih mentalnih funkcija koja se značajno pogoršava je:

  • pamćenje, osobito za nedavne događaje

Isto tako, osobe s demencijom obično imaju sve više poteškoća u sljedećem:

  • pronalaženje i korištenje prave riječi

  • razumijevanje jezika

  • apstraktno mišljenje, primjerice rad s brojevima

  • obavljanje mnogih svakodnevnih aktivnosti, kao što je pronalaženje puta i prisjećanje mjesta gdje stvari stoje

  • dobro rasuđivanje

Emocije mogu biti promjenjive, nepredvidive i brzo prelaziti iz sreće u tugu.

Promjene osobnosti također su česte. Članovi obitelji mogu primijetiti neuobičajeno ponašanje.

Neke osobe s demencijom dobro kriju svoje nedostatke. One slijede dobro utvrđenu rutinu kod kuće i izbjegavaju složene aktivnosti kao što su vođenje čekovne knjižice, čitanje i rad. Osobe koje ne modificiraju svoje životne navike mogu postati frustrirane svojom nesposobnošću da obavljaju svakodnevne zadatke. Mogu zaboraviti obaviti važne zadatke ili ih mogu učiniti pogrešno. Na primjer, mogu zaboraviti platiti račune ili isključiti svjetla ili štednjak.

U ranoj fazi demencije, oboljele osobe mogu nastaviti s vožnjom, ali mogu postati zbunjene u prometnoj gužvi i lakše se izgubiti.

Simptomi srednje faze demencije

Kako se demencija pogoršava, postojeći se problemi pogoršavaju i povećavaju, što uzrokuje teškoće ili onemogućava sljedeće:

  • učenje i pamćenje novih informacija

  • ponekad otežano prisjećanje događaja iz prošlosti

  • obavljanje svakodnevnih zadataka samozbrinjavanja, kao što su kupanje, jelo, odijevanje i odlazak na toalet

  • prepoznavanje osoba i predmeta

  • orijentacija u vremenu i u prostoru

  • razumijevanje onoga što vide i čuju (što može dovesti do smetenosti)

  • samokontrola ponašanja

Oboljele osobe često se izgube. Mogu imati poteškoća u pronalaženju svoje spavaće sobe ili kupaonice. Mogu hodati, ali je veća vjerojatnost da će pasti. U oko 10% oboljelih osoba ova smetenost dovodi do psihoze, kao što su halucinacije, deluzije ili paranoja.

Kako demencija napreduje, vožnja postaje sve teža, jer zahtijeva brzo donošenje odluka i koordinaciju mnogih ručnih vještina. Oboljele osobe se katkad ne mogu prisjetiti kamo idu.

Osobine ličnosti mogu postati pretjerane. Osobe koje su uvijek bile zabrinute za novac postaju opsjednute njime. Osobe koje su često bile zabrinute postaju konstantno zabrinute. Neke osobe postaju razdražljive, tjeskobne, sebične, nefleksibilne ili se lakše naljute. Druge postaju pasivnije, bezizražajne, depresivne, neodlučne ili povučene. Ako se spomenu promjene u njihovoj osobnosti ili mentalnoj funkciji, osobe s demencijom mogu postati neprijateljski raspoložene ili uznemirene.

Ciklusi spavanja su često abnormalni. Većina osoba s demencijom spava odgovarajuću količinu vremena, ali manje vremena provodi u dubokom snu. Kao rezultat toga, one mogu postati nemirne noću. One također mogu imati problema s uspavljivanjem ili spavanjem. Ako oboljele osobe ne vježbaju dovoljno ili ne sudjeluju u mnogim aktivnostima, mogu previše spavati tijekom dana. U tom slučaju ne spavaju dobro noću.

Poremećaji ponašanja u demenciji

Budući da su oboljele osobe manje sposobne kontrolirati svoje ponašanje, ponekad se ponašaju neprimjereno ili uznemirujuće (na primjer, vikanjem, bacanjem, udaranjem ili lutanjem). Te se radnje nazivaju poremećaji ponašanja.

Nekoliko učinaka demencije doprinosi ovim poremećajima:

  • Budući da su zaboravili pravila primjerenog ponašanja, mogu djelovati na društveno neprikladan način. Kada je vruće, katkad se skidaju u javnosti. Kad osjete seksualne impulse, katkad masturbiraju u javnosti, upotrebljavaju uvredljiv ili vulgarni jezik, ili imaju seksualne zahtjeve.

  • Budući da osobe s demencijom imaju poteškoća s razumijevanjem onoga što vide i čuju, mogu pogrešno protumačiti ponudu za pomoć kao prijetnju i mogu se okomiti na osobu koja nudi pomoć. Na primjer, kada im netko pokuša pomoći da se svlače, oni to mogu protumačiti kao napad i pokušati se zaštititi, ponekad udaranjem.

  • Budući da je njihovo kratkoročno pamćenje poremećeno, ne mogu se sjetiti što im je rečeno ili učinjeno. Oni ponavljaju pitanja i razgovore, zahtijevaju stalnu pozornost ili traže stvari (kao što su obroci) koje su već primili. Mogu postati uznemireni i uzrujani kada ne dobiju ono što traže.

  • Budući da ne mogu jasno ili uopće izraziti svoje potrebe, mogu vikati kada osjećaju bol ili lutati kad su usamljeni ili uplašeni.

Hoće li se određeno ponašanje smatrati ometajućim ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući i to koliko je tolerantan skrbnik i kakva je situacija u kojoj osoba s demencijom živi.

Kada osobe s demencijom ne mogu spavati, katkad lutaju, viču ili dozivaju.

Simptomi kasne faze demencije

Naposljetku, osobe s demencijom postaju nesposobne za praćenje razgovora i mogu postati nesposobne za govor. Pamćenje nedavnih i prošlih događaja potpuno je izgubljeno. Oboljele osobe ne mogu prepoznati članove uže obitelji ili čak svoj odraz u ogledalu.

Kada je demencija uznapredovala, sposobnost mozga da funkcionira gotovo je potpuno uništena. Napredna demencija ometa kontrolu mišića. Oboljele osobe ne mogu hodati, hraniti se ili obavljati bilo koji drugi dnevni zadatak. One postaju potpuno ovisne o drugima i na kraju ne mogu ustati iz kreveta. Oboljele osobe mogu prestati govoriti.

Na kraju, oboljele osobe mogu imati problema s gutanjem hrane bez gušenja. Ti problemi povećavaju rizik od pothranjenosti, upale pluća (često zbog udisanja sekreta ili čestica iz usta) i kroničnih rana (jer se ne mogu kretati).

Smrt je često posljedica infekcije, kao što je upala pluća.

Dijagnoza

  • Liječnička procjena

  • Ispitivanje mentalnog statusa

  • Katkad neuropsihološko testiranje

  • Krvne pretrage i slikovna obrada radi isključenja raznih uzroka

Zaboravljivost je obično prvi znak koji primjećuju članovi obitelji ili liječnici.

Anamneza

Liječnici i ostali zdravstveni djelatnici dijagnosticiraju demenciju postavljanjem niza pitanja oboljeloj osobi i članovima obitelji, poput sljedećeg:

  • Koja je dob osobe?

  • Je li neki član obitelji imao demenciju ili druge vrste mentalne disfunkcije (obiteljska anamneza)?

  • Kada i kako su počeli simptomi?

  • Koliko su se brzo pogoršali simptomi?

  • Kako se osoba promijenila (na primjer, je li se osoba odrekla hobija i aktivnosti)?

  • Koje druge bolesti ima oboljela osoba?

  • Koje lijekove uzima oboljela osoba (jer određeni lijekovi mogu uzrokovati simptome demencije)?

  • Je li osoba depresivna ili tužna, osobito ako je starija?

Ispitivanje mentalne funkcije

Oboljeloj osobi se također ispituje mentalni status, test se sastoji od jednostavnih pitanja i zadataka, kao što su imenovanje predmeta, prisjećanje kratkih popisa, pisanje rečenica i precrtavanje oblika.

Detaljnije ispitivanje (nazvano neuropsihološko testiranje) katkad je potrebno kako bi se razjasnio stupanj poremećaja ili kako bi se utvrdilo doživljava li oboljela osoba pravo mentalno propadanje. Ovo testiranje pokriva sva glavna područja mentalnih funkcija, uključujući raspoloženje, i obično traje 1 do 3 sata. Ovo testiranje pomaže liječnicima da razlikuju demenciju od poremećaja pamćenja povezanog s dobi, blagog kognitivnog poremećaja i depresije.

Uz informacije o simptomima osobe i obiteljskoj anamnezi te rezultatima testiranja mentalnog statusa, liječnici obično mogu dijagnosticirati demenciju.

Na temelju tih informacija liječnici također mogu isključiti delirij kao uzrok simptoma ( vidi: Usporedba delirija i demencije). To je bitno jer delirij, za razliku od demencije, često može biti prolazan ako se odmah liječi.

Nalazi koji ukazuju na demenciju uključuju sljedeće:

  • Oboljele osobe imaju poteškoća s razmišljanjem i ponašanjem koje ometaju obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

  • Te poteškoće postaju sve gore, što sve više otežava obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

  • Oboljele osobe nemaju delirij ili psihijatrijski poremećaj koji bi mogao uzrokovati probleme.

Osim toga, oboljele osobe imaju barem dva od sljedećeg:

  • poteškoće s učenjem i pamćenjem novih informacija

  • poteškoće u korištenju jezika

  • poteškoće s razumijevanjem gdje su predmeti u prostoru, prepoznavanjem predmeta i lica, te razumijevanjem u kakvom su međusobnom odnosu dijelovi jedne cjeline.

  • poteškoće s planiranjem, rješavanjem problema, rješavanjem složenih zadataka i korištenjem dobre prosudbe (izvršna funkcija)

  • promjene osobnosti, ponašanja ili ophođenja

Sistematski pregled

Fizikalni pregled, uključujući neurološki pregled, obično se radi kako bi se utvrdilo postoje li drugi poremećaji. Liječnici traže izlječive bolesti koje mogu uzrokovati, doprinijeti ili biti zamijenjene za demenciju.

Liječnici također utvrđuju je li prisutan i drugi, nepovezani fizički poremećaj ili psihijatrijski poremećaj (kao što je shizofrenija) jer liječenje ovih poremećaja može poboljšati opće stanje osoba s demencijom.

Ostale pretrage

Rade se krvne pretrage. One obično uključuju mjerenje razine hormona štitnjače u krvi za provjeru poremećaja štitnjače i razine vitamina B12 kako bi se provjerio manjak vitamina.

Kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MR) rade se kako bi se utvrdile abnormalnosti koje mogu uzrokovati demenciju (kao što je tumor na mozgu, normotenzivni hidrocefalus, subduralni hematom i moždani udar). Posebna vrsta skeniranja koja se naziva pozitronska emisijska tomografija ili PET) ili CT (naziva se jednofotonski emisijski CT) katkad se radi kako bi se liječnicima pomoglo da identificiraju različite vrste demencije, kao što su Alzheimerova bolest, frontotemporalna demencija i demencija Lewyjevih tjelešaca.

Međutim, katkad se uzrok demencije može definitivno potvrditi tek kada se uzorak moždanog tkiva ukloni i pregleda pod mikroskopom. Ovaj postupak se katkad obavlja nakon smrti tijekom obdukcije.

Liječenje

  • Zbrinjavanje stanja koja mogu pogoršati demenciju

  • Sigurnosne i potporne mjere

  • Lijekovi koji mogu poboljšati mentalnu funkciju

  • Podrška skrbnicima

  • Odluke o skrbi na kraju života

Za većinu demencija, nijedno liječenje ne može vratiti mentalnu funkciju. Međutim, liječenje poremećaja koji pogoršavaju demenciju ponekad usporava mentalno propadanje. Za osobe koje boluju od demencije i depresije, antidepresivi (kao što su sertralin i paroksetin— vidi: ) i savjetovanje mogu pomoći, barem privremeno. Za alkoholičare koji imaju demenciju, apstinencija od alkohola može dovesti do dugoročnog poboljšanja. Lijekovi koji mogu pogoršavati demenciju, kao što su sedativi i lijekovi koji utječu na rad mozga, ukidaju se, ako je to moguće.

Zbrinjavaju se bol i bilo koji drugi poremećaj ili zdravstveni problem (kao što je infekcija mokraćnog sustava ili zatvor), bilo da su povezani s demencijom ili ne. Takvo liječenje može pomoći u održavanju funkcioniranja kod osoba s demencijom.

Stvaranje sigurnog i poticajnog okruženja može biti izuzetno korisno, a određeni lijekovi mogu pomoći neko vrijeme. Osoba s demencijom, članovi obitelji, drugi skrbnici i uključeni zdravstveni djelatnici trebaju raspraviti i odlučiti o najboljoj strategiji za tu osobu.

Sigurnosne mjere

Sigurnost je problem. Patronažna sestra, radni ili fizikalni terapeut mogu ocijeniti sigurnost doma i preporučiti korisne promjene. Na primjer, kada je svjetlo prigušeno, osobe s demencijom imaju veću vjerojatnost da pogrešno protumače ono što vide, tako da rasvjeta mora biti relativno svijetla. Ostavljanje noćnog svjetla ili uključivanje senzora pokreta za svjetlo također može pomoći. Takve promjene mogu pomoći u sprečavanju nezgoda (osobito padova) i pomoći oboljelim osobama da bolje funkcioniraju.

Potporne mjere

Osobe koje imaju blagu do srednje tešku demenciju obično najbolje funkcioniraju u poznatom okruženju i obično mogu ostati kod kuće.

Općenito, okolina bi trebala biti svijetla, vesela, sigurna i stabilna te uključivati neku stimulaciju, kao što su radio ili televizija. Okolina treba biti osmišljena na takav način kako bi pomogla u orijentaciji. Na primjer, prozori omogućuju oboljelim osobama da znaju koje je doba dana.

Struktura i rutina pomažu osobama s demencijom da ostanu orijentirane i pruže im osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Svaka promjena okoline, rutina ili skrbnika treba biti jasno i jednostavno objašnjena oboljelim osobama. Prije svakog postupka ili interakcije, treba im objasniti što će se dogoditi, poput kupanja ili obroka. Ulaganje vremena u objašnjavanje može pomoći u sprečavanju prepirke.

Slijed dnevne rutine za aktivnosti poput kupanja, obroka i spavanja pomaže osobama s demencijom u pamćenju. Provođenje redovite rutine prije spavanja može im pomoći da bolje spavaju.

Ostale aktivnosti isplanirane po redovitom rasporedu mogu pomoći oboljelim osobama da se osjećaju neovisnima i potrebnima, usmjeravajući njihovu pozornost na ugodne ili korisne aktivnosti. Takve aktivnosti također mogu pomoći u ublažavanju depresije. Aktivnosti vezane uz interese koje su oboljele osobe imale prije razvoja demencije su dobar izbor. Aktivnosti bi također trebale biti ugodne i pružiti neke poticaje, ali ne previše izbora ili izazova. Tjelesna aktivnost ublažava stres i frustraciju i na taj način može pomoći u sprječavanju problema spavanja i neprimjerenog ponašanja, poput agitacije i lutanja. Također pomaže u poboljšanju ravnoteže (i time može pomoći u sprječavanju padova) i pomaže održavati zdravlje srca i pluća. Kontinuirana mentalna aktivnost, uključujući hobije, zanimanje za aktualna događanja i čitanje, pomaže oboljelim osobama da zadržavaju pažnju i budu zainteresirani za životne aktivnosti. Aktivnosti treba razlomiti u male dijelove ili pojednostaviti, kako se demencija pogoršava.

Pretjeranu stimulaciju treba izbjegavati, ali osobe ne bi trebale biti socijalno izolirane.

Česti posjeti članova osoblja i poznatih osoba potiču oboljele osobe da ostanu društvene.

Može doći do poboljšanja ako:

  • se dnevne rutine pojednostave;

  • se postave realna očekivanja za osobe s demencijom;

  • im je omogućeno zadržati osjećaj dostojanstva i samopoštovanja.

Dodatna pomoć može biti potrebna. Članovi obitelji mogu dobiti popis dostupnih usluga od zdravstvenih djelatnika i socijalne skrbi (navedenih u telefonskom imeniku) ili interneta (putem Eldercare Locator). Usluge mogu uključivati vođenje kućanstva, usluge predaha, dostavu obroka u dom, programe za dnevni boravak i aktivnosti namijenjene osobama s demencijom. Cjelodnevna skrb se može organizirati, ali je skupa. Alzheimerova asocijacija (Alzheimer’s Association) nudi program sigurnog povratka. Ovaj program alarmira mrežu podrške zajednice koja može pomoći vratiti oboljele osobe svojim skrbnicima ili članovima obitelji.

Planiranje za budućnost je neophodno jer je demencija obično progresivna. Mnogo prije nego što dođe do trenutka kada se osoba s demencijom mora smjestiti u okruženje s dodatnom podrškom i strukturom, članovi obitelji trebaju planirati taj korak i procijeniti mogućnosti dugotrajne skrbi. Takvo planiranje obično uključuje rad liječnika, socijalnog radnika, medicinskih sestara i odvjetnika, ali većina odgovornosti je na članovima obitelji. Odluke o smještaju osobe s demencijom u okruženje koje pruža više potpore uključuje balansiranje između želje da oboljela osoba bude sigurna sa željom da se oboljela osoba održi neovisnom što je moguće duže. Takve odluke ovise o mnogim čimbenicima, kao što su sljedeće:

  • stupanj demencije

  • koliko je neprimjereno ponašanje oboljele osobe

  • kakvo je kućno okruženje

  • kakva je dostupnost članova obitelji i skrbnika

  • kakva su financijska sredstva

  • prisutnost drugih, nepovezanih poremećaja i fizičkih tegoba

Neke ustanove za dugotrajnu skrb, uključujući ustanove za stanovanje uz podršku i domove za skrb i njegu, specijalizirale su se za skrb o osobama s demencijom. Članovi osoblja educirani su tako da razumiju kako osobe s demencijom razmišljaju i ponašaju se te kako reagirati na njih. Ove ustanove održavaju rutine kojima se štićenici osjećaju sigurnima i pružaju im odgovarajuće aktivnosti koje im pomažu da se osjećaju produktivno i uključeno u životne aktivnosti. Većina ustanova ima odgovarajuće sigurnosne značajke. Na primjer, postavljaju se oznake kako bi se olakšalo štićenicima da pronađu svoj put, a određena vrata imaju brave ili alarme kako bi se spriječilo štićenike da lutaju. Ako jedna ustanova nema takve i druge sigurnosne značajke, smještaj osobe koja razvija probleme u ponašanju u ustanovu koja ima te značajke obično je bolje rješenje nego korištenje lijekova za kontrolu ponašanja.

Stvaranje povoljnog okruženja za osobe s demencijom

Osobe s demencijom mogu imati koristi od sljedećeg okruženja:

  • Sigurnost: Obično su potrebne dodatne mjere sigurnosti. Na primjer, velike oznake mogu biti postavljene kao sigurnosni podsjetnici (poput "ne zaboravite isključiti štednjak"), ili se programatori mogu instalirati na štednjake ili električnu opremu. Skrivanje ključeva automobila može pomoći u sprječavanju nesreća, a postavljanje detektora na vrata može spriječiti lutanje. Ako je lutanje problem, korisne su identifikacijska narukvica ili ogrlica.

  • Poznata okolina: osobe s demencijom obično najbolje funkcioniraju u poznatom okruženju. Preseljenje u novi dom ili grad, premještanje namještaja ili čak i bojanje zidova može biti uznemirujuće.

  • Stabilnost: uspostavljanje redovite rutine za kupanje, jelo, spavanje i druge aktivnosti može osobama s demencijom dati osjećaj stabilnosti. Redoviti kontakt s istim osobama također može pomoći.

  • Planiranje kao pomoć za orijentaciju: veliki dnevni kalendar, sat s velikim brojevima, radio, dobro osvijetljene sobe i noćno svjetlo mogu pomoći u orijentaciji. Također, članovi obitelji ili skrbnici mogu često davati komentare koji podsjećaju osobe s demencijom na to gdje se nalaze i što se događa.

Nekim osobama s demencijom se stanje pogorša kada se presele iz svog doma u ustanovu za dugotrajnu skrb. Međutim, nakon kratkog vremena, većina osoba se prilagodi i bolje funkcionira u okruženju koje pruža više podrške.

Lijekovi koji mogu poboljšati mentalnu funkciju

Donepezil, galantamin, rivastigmin i memantin se koriste za liječenje Alzheimerove bolesti i demencije Lewyjevih tjelešaca. Rivastigmin se također može koristiti za liječenje demencije povezane s Parkinsonovom bolešću.

Donepezil, galantamin i rivastigmin su inhibitori kolinesteraze. Oni inhibiraju acetilkolinesterazu, enzim koji razgrađuje acetilkolin. Dakle, ovi lijekovi pomažu povećati razinu acetilkolina, koji pomaže komunikaciji živčanih stanica. Ovi lijekovi mogu privremeno poboljšati mentalnu funkciju kod osoba s demencijom, ali ne usporavaju napredovanje demencije. Oni su najkorisniji u ranoj demenciji, ali njihova se učinkovitost značajno razlikuje od osobe do osobe. Otprilike jedna trećina osoba nema koristi od tih lijekova. Otprilike jedna trećina osoba se malo poboljša tijekom nekoliko mjeseci. Ostali se znatno poboljšavaju duže vrijeme, ali demencija naposljetku napreduje.

Ako je jedan inhibitor kolinesteraze neučinkovit ili uzrokuje nuspojave, potrebno je pokušati s drugim. Ako niti jedan nije djelotvoran ili svi imaju nuspojave, ovu vrstu lijeka treba ukinuti. Najčešće nuspojave uključuju mučninu, povraćanje, gubitak na tjelesnoj težini i bolove u trbuhu ili grčeve. Takrin, prvi inhibitor kolinesteraze razvijen za liječenje demencije, rijetko se više koristi jer može oštetiti jetru.

Memantin, NMDA (N-metil-d-aspartat) antagonist, može poboljšati mentalnu funkciju kod osoba s umjerenom do teškom demencijom. Memantin djeluje drugačije od inhibitora kolinesteraze i može se koristiti zajedno s njima. Kombinacija može biti učinkovitija od bilo kojeg lijeka samog.

Lijekovi koji pomažu u kontroli neprimjerenog ponašanja

U slučaju razvoja neprimjerenog ponašanja, katkad se koriste lijekovi. Međutim, neprimjereno ponašanje se najbolje kontrolira strategijama koje ne uključuju lijekove i prilagođene su pojedinoj osobi. Lijekovi se upotrebljavaju samo onda kada su druge strategije, poput promjene okoline, nedjelotvorne i kada se koriste lijekovi bitni za održavanje sigurnosti osobe s demencijom i / ili drugih osoba.

Ti lijekovi uključuju sljedeće:

  • Antipsihotički lijekovi: ovi lijekovi se često koriste za kontrolu agitacije i izljeva bijesa koji mogu pratiti uznapredovalu demenciju. Međutim, ovi su lijekovi obično učinkoviti samo kod osoba koje imaju halucinacije, deluzije ili paranoju uz demenciju - to jest, kod osoba koje imaju psihozu. Ovi lijekovi također mogu imati ozbiljne nuspojave kao što su pospanost, drhtavicu i pogoršanje smetenosti. Noviji antipsihotični lijekovi (kao što su aripiprazol, olanzapin, risperidon i kvetiapin) imaju manje nuspojava. Međutim, ovi lijekovi, ako se koriste duže vrijeme, mogu povećati razinu šećera u krvi (poremećaj koji se naziva hiperglikemija) i, kod starijih osoba s psihozom i demencijom, mogu povećati rizik od smrti i moždanog udara. Antipsihotične lijekove treba koristiti samo kada postoji psihoza.

  • Antikonvulzivi: ovi lijekovi, koji se inače koriste za kontrolu napadaja, mogu se koristiti za kontrolu nasilnih izljeva. Oni uključuju karbamazepin, gabapentin i valproat.

Ostali lijekovi

Sedativi (uključujući benzodiazepine kao što je lorazepam) ponekad se koriste tijekom kratkog razdoblja za ublažavanje anksioznosti povezane s određenim događajem, ali takvo liječenje se ne preporučuje dugoročno.

Antidepresivi, obično selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, koriste se samo kada osobe s demencijom imaju i depresiju.

Ako se koriste lijekovi, članovi obitelji trebaju povremeno razgovarati s liječnikom o tome pomažu li ti lijekovi.

Dodaci prehrani

Mnogi dodaci prehrani su iskušani, ali su općenito pokazali malu vrijednost u liječenju demencije. Oni uključuju lecitin, ergoloid-mezilate i ciklandelate. Ekstrakt Ginkga bilobe, dodatka prehrani, prodaje se kao pojačivač pamćenja. Međutim, istraživanja ne pokazuju nikakvu korist od uzimanja ginkga, a visokim dozama može imati nuspojave.

Dodaci vitamina B12 učinkoviti su samo kod osoba koje imaju nedostatak vitamina B, a nadomjestak hormona štitnjače djeluje samo kod onih koji imaju neaktivnu štitnu žlijezdu.

Prije uporabe bilo kojeg dodatka prehrani, oboljele osobe trebale bi razgovarati sa svojim liječnikom.

Briga o skrbnicima

Skrb o osobama s demencijom je stresna i zahtjevna, a skrbnici mogu postati depresivni i iscrpljeni, često zanemarujući vlastito mentalno i fizičko zdravlje.

Sljedeće mjere mogu pomoći skrbnicima:

  • Učenje o tome kako učinkovito zadovoljiti potrebe osoba s Alzheimerovom bolešću i što očekivati od njih: skrbnici mogu dobiti te informacije od medicinskih sestara, socijalnih radnika, organizacija te objavljenih i online materijala.

  • Traženje pomoći kada je to potrebno: skrbnici mogu razgovarati sa socijalnim radnicima (uključujući i one u lokalnoj bolnici) o odgovarajućim izvorima pomoći, kao što su programi dnevne skrbi, posjete patronažnih sestara, pomoć u kućanstvu povremeno ili kontinuirano te organizirano stanovanje uz podršku. Savjetovališta i skupine za podršku također mogu pomoći.

  • Briga o sebi: skrbnici ne smiju zaboraviti da brinu o samima sebi. Ne bi trebali odustati od svojih prijatelja, hobija i aktivnosti.

Briga o njegovateljima

Skrb o osobama s demencijom je stresna i zahtjevna, a skrbnici mogu postati depresivni i iscrpljeni, često zanemarujući vlastito mentalno i fizičko zdravlje.

Sljedeće mjere mogu pomoći skrbnicima:

  • Učenje o tome kako učinkovito zadovoljiti potrebe osoba s demencijom i što očekivati od njih: primjerice, skrbnici trebaju znati da izazivanje osjećaja krivnje zbog pogrešaka ili zaboravljanja može samo pogoršati ponašanje. Takvo znanje pomaže u sprečavanju nepotrebnih razmirica. Skrbnici također mogu naučiti kako reagirati na neprimjereno ponašanje i na taj način brže smiriti oboljelu osobu te ponekad spriječiti neprimjereno ponašanje.

    Informacije o tome što činiti svakodnevno mogu se dobiti od medicinskih sestara, socijalnih radnika i organizacija, te od objavljenih i online materijala.

  • Traženje pomoći kada je to potrebno: predah od opterećenja 24-satne skrbi o osobi s demencijom često je dostupan, ovisno o specifičnom ponašanju i sposobnostima osobe te o obiteljskim i društvenim resursima. Socijalne organizacije, uključujući i centar za socijalnu skrb u lokalnoj bolnici, mogu pomoći u pronalaženju odgovarajućih izvora pomoći.

    Mogućnosti uključuju programe dnevne skrbi, posjete patronažnih sestara, pomoć u kućanstvu povremeno ili kontinuirano i uslugu stanovanja uz podršku. Usluge prijevoza i prehrane mogu biti dostupne. Cjelodnevna skrb može biti vrlo skupa, ali mnogi planovi osiguranja pokrivaju dio troškova.

    Skrbnici mogu imati koristi od skupina za savjetovanje i podršku.

  • Briga o samima sebi: skrbnici ne smiju zaboraviti brinuti se o samima sebi. Na primjer, bavljenje fizičkom aktivnošću može poboljšati raspoloženje i zdravlje. Prijatelje, hobije i aktivnosti ne treba napuštati.
Odluke o skrbi na kraju života

Prije nego što osobe s demencijom postanu previše onesposobljene, trebale bi se donositi odluke o medicinskoj skrbi, te o financijskim i pravnim rješenjima. Takva se rješenja nazivaju naputak o budućoj zdravstvenoj njezi. Oboljele osobe bi trebale imenovati osobu koja će biti zakonski ovlaštena donositi odluke o liječenju u njihovo ime (zakonski zastupnik za zdravlje) i raspravljati o zdravstvenim željama s tom osobom i nadležnim liječnikom (). Na primjer, osobe s demencijom trebaju odlučiti žele li umjetno hranjenje ili antibiotike za liječenje infekcija (kao što je upala pluća) kada demencija bude vrlo uznapredovala. O takvim se pitanjima najbolje raspravlja sa svim zainteresiranima mnogo prije nego što dođe trenutak za takve odluke.

Kako se demencija pogoršava, liječenje je usmjereno na održavanje udobnosti oboljele osobe, a ne na pokušaj produžavanja života. Često agresivni tretmani, poput umjetnog hranjenja, povećavaju nelagodu.

Nasuprot tome, manje drastični tretmani mogu ublažiti nelagodu. Ovi tretmani uključuju

  • odgovarajuću kontrolu boli

  • njegu kože (za sprečavanje kroničnih rana)

  • pažljivu njegu

Njega je najkorisnija kada je pruža jedan skrbnik (ili nekoliko njih) koji razvija stalan odnos s oboljelom osobom. Ugodan, umirujući glas i umirujuća glazba također mogu pomoći.

Više informacija

  • Alzheimer's Association

  • The Alzheimer's Society

  • Dementia.org

  • Health Direct: Dementia Video Series

  • National Institute of Neurological Disorders and Stroke's Dementia Information Page

Politika privatnosti