Wolff-Parkinson-Whiteov sindrom je poremećaj u kojem postoji akcesorni električni put između atrija i ventrikula. Ljudi mogu imati epizode vrlo brzog rada srca.
-
Većina ljudi navodi palpitacije, a neki osjećaju slabost ili nedostatak daha.
-
Za postavljanje dijagnoze koristi se elektrokardiografija.
-
Obično se epizode mogu zaustaviti vagalnim manevrima, što usporava rad srca.
(Vidi također Pregled aritmija i vidi Paroksizmalna supraventrikularna tahikardija.)
Wolff-Parkinson-White sindrom je najčešći od nekoliko poremećaja sa akcesornim električnim putom između atrija i ventrikula. (Takvi poremećaji nazivaju se atrioventrikularnim kružnim supraventrikulskim tahikardijama.) Ovaj akcesorni put čini pojavu brzih aritmija učestalijima.
Wolff-Parkinson-White sindrom je prisutan od rođenja, ali aritmije koje uzrokuje se javljaju tek za vrijeme puberteta te u ranoj mladosti. Međutim, one se mogu pojaviti i u prvoj godini života ali se isto tako ne moraju pojaviti niti do kasne starosti.
Simptomi
Wolff-Parkinson-White sindrom je čest uzrok paroksizmalne supraventrikulske tahikardije. Vrlo rijetko, ovaj sindrom može dovesti do vrlo brze, po život opasne aritmije za vrijeme fibrilacije atrija.
Dojenčad koja razvije aritmije zbog ovog sindroma, može biti kratkog daha ili ono postane letargično, prestane se normalno hraniti te se mogu vidjeti brze pulzacije prsnog koša. Može nastati i zastoj srca.
Tipično, kada tinejdžeri ili osobe u ranim 20-im godinama dožive prvu epizodu aritmiju zbog ovog sindroma, ona se prezentira iznenadnim lupanjem srca, često tijekom vježbanja. Ova epizoda može trajati nekoliko sekundi ili može potrajati i do nekoliko sati. Za većinu ljudi, vrlo brzi srčani otkucaji uzrokuju nelagodu. Neke osobe izgube svijest.
Kod starijih osoba, epizode paroksizmalne supraventrikularne tahikardije zbog Wolff-Parkinson-Whiteovog sindroma uzrokuju dodatne simptome kao što su nesvjestica, nedostatak daha i bol u prsima.
Fibrilacija atrija i Wolff-Parkinson-Whiteov sindrom
Fibrilacija atrija može biti posebno opasna kod osoba s Wolff-Parkinson-White sindromom. Akcesorni put može provoditi brze impulse u klijetke mnogo brže nego normalni put (kroz atrioventrikularni čvor). Rezultat je ekstremno brza frekvencija ventrikla koja može biti opasna po život. Ne samo da je srce kod tako brzih frekvencija potpuno neučinkovito u svom radu, već i ovaj iznimno brz broj otkucaja srca može napredovati u ventrikulsku fibrilaciju i dovesti do smrti ukoliko se ne liječi na vrijeme.
Dijagnoza
Budući da Wolff-Parkinson-White sindrom mijenja uzorak električne aktivacije u srcu, može se dijagnosticirati pomoću elektrokardiografije (EKG).
Liječenje
Epizode paroksizmalne supraventrikulske tahikardije zbog Wolff-Parkinson-White sindroma često se mogu zaustaviti jednim od nekoliko vagusnih manevara. Manevri su najučinkovitiji kada se koriste odmah nakon početka aritmije. Kada su ovi manevri nedjelotvorni, daju se intravenski lijekovi za zaustavljanje aritmije, kao što su verapamil i adenozin. Antiaritmici se mogu nastaviti dugotrajno radi prevencije pojave epizoda brzih aritmija (Neki lijekovi koji se koriste u liječenju aritmije).
Kod dojenčadi i djece mlađe od 10 godina, digoksin se može primijeniti za suzbijanje epizoda paroksizmalne supraventrikularne tahikardije kod Wolff-Parkinson-White sindroma. Međutim kod odraslih ljudi sa WPW sindromom digoksin može potaknuti provođenje kroz akcesorni električni put i time povećava rizik da atrijska fibrilacija progredira u ventrikulsku fibrilaciju. Iz tog razloga se digoksin obično ukida prije nego što započne pubertet.
Ablacija
Uništavanje akcesornog puta kateterskom ablacijom (ablacija isporukom energije određene frekvencije ili krioablacija niskim temperaturama) uspješna je u više od 95% ljudi. Rizik smrtnosti od ablacije je manji od 1 na 1.000. Ona je osobito korisna za mlade ljude koji bi inače morali čitav život uzimati antiaritmijske lijekove.