Infekcija mokraćnog sustava je bakterijska infekcija mokraćnog mjehura (cistitis) i/ili bubrega (pijelonefritis).
-
Infekcije mokraćnog sustava su uzrokovane bakterijama.
-
Novorođenčad i dojenčad ne moraju imati nikakvih drugih simptoma osim groznice, dok starija djeca imaju bolove ili pečenje tijekom mokrenja, bol u donjem dijelu trbuha i učestalu potrebu za mokrenjem.
-
Dijagnoza se temelji na liječničkom pregledu i bakterijskoj kulturi urina.
-
Pravilna higijena može spriječavati infekcije mokraćnog sustava.
-
Antibiotska terapija se ordinira kako bi se uklonila infekcija.
Infekcije mokraćnog sustava (IMS) učestale su u djetinjstvu. Gotovo sve IMS uzrokovane su bakterijama koje ulaze kroz otvor mokraćne cijevi (cijev koja izvodi urin iz mokraćnog mjehura iz organizma) i kreću se prema gore do mokraćnog mjehura, a ponekad i do bubrega. Rijetko, kod teških infekcija, bakterije mogu ući u krvotok iz bubrega i uzrokovati infekciju krvotoka (sepsu) ili drugih organa.
Tijekom ranog djetinjstva dječaci imaju veću vjerojatnost za razvoj infekcija mokraćnog sustava. Nakon ranog djetinjstva djevojčice postaju sklonije razvijanju infekcija mokraćnog sustava. UTI-i su češće među djevojčicama zbog toga što bakterije lakše pristupaju mokraćnom sustavu zbog kraće mokraćne cijevi. Neobrezani dječaci (zato što se bakterije nagomilavaju pod prepucijem) i mala djeca s teškom konstipacijom (jer ozbiljna konstipacija također ometa normalan prolaz urina) također su skloniji razvoju IMS-u.
UTI-i kod starije školske djece i adolescenata malo se razlikuju od IMS kod odraslih (vidi Pregled infekcija mokraćnog sustava). Dojenčad i mala djeca koja imaju IMS, češće imaju različite strukturne malformacije mokraćnog sustava koje ih čine osjetljivijima na infekcije mokraćnog sustava. Ove malformacije su vezikoureteralni refluks (VUR), što je malformacija uretera (kanala koji spaja bubrege s mokraćnim mjehurom), koja omogućuje povratak urina od mokraćnog mjehura prema bubregu te brojna stanja koja blokiraju normalni protok urina. Čak 50% novorođenčadi i dojenčadi s IMS-om i 20 do 30% djece školske dobi s IMS ima takve malformacije.
Do 50% dojenčadi i predškolske djece s IMS-om, osobito ona s temperaturom, imaju infekciju mjehura i bubrega. Ukoliko se infekcija proširi na bubreg, uz prisutan teži oblik refluksa, 5 do 20% djece razvije ožiljke na bubrezima. Ukoliko postoji blagi oblik refluksa ili refluksa uopće nema vrlo mali broj djece razvije ožiljke na bubrezima. Ožiljci su zabrinjavajuća pojava jer u odrasloj dobi mogu dovesti do porasta krvnog tlaka i oštećenja bubrežne funkcije.
(Vidi također Pregled bakterijskih infekcija u djetinjstvu.)
Simptomi
Novorođenčad s IMS-om ne mora imati niti jedan simptom osim groznice. Ponekad novorođenčad odbija obroke, ne jede dobro ili sporije napreduje, pospana je (letargična), povraća ili ima proljev. Novorođenčad može razviti težu sistemsku infekciju (sepsa) kao posljedicu UTI.
Dojenčad i djeca mlađa od 2 godine s IMS-om mogu razviti povišenu tjelesnu temperaturu, povraćanje, proljev, bol u trbuhu ili njihov urin može imati izrazito neugodan miris.
Djeca starija od 2 godine s IMS-om obično imaju tipične simptome infekcije mjehura ili bubrega nalik onima koji se javljaju kod odraslih.
Djeca s infekcijama mokraćnog mjehura (cistitisom) obično imaju bolove ili pečenje tijekom mokrenja, potrebu za čestim i hitnim mokrenjem te bol u području mokraćnog mjehura. Mogu imati poteškoća s mokrenjem ili zadržavanjem urina (urinarna inkontinencija). Urin može imati izrazito neugodan miris.
Dijete s infekcijom bubrega (pijelonefritisom) se obično žali na bol u boku ili leđima u području zahvaćenog bubrega, visoku temperaturu, zimicu i opći osjećaj nemoći (opću slabost).
Dijete s malformacijom mokraćnog sustava može imati tvorbu u trbuhu, povećane bubrege, abnormalni otvor uretre ili moguće deformacije u donjem dijelu kralježnice. Dijete koja nema snažan protok mokraće može imati opstrukciju u jednom od kanala koji provodi urin iz bubrega u mokraćni mjehur (uretra) ili možda zbog problema sa živčanim sustavom mjehura može imati teškoća s kontrolom mokrenja.
Dijagnoza
-
Laboratorijska anliza urina
-
Slikovna pretaga mokraćnog sustava
-
Ponekad laboratorijska analiza krvi
Laboratorijska anliza urina
Liječnik postavlja dijagnozu IMS-a laboratorijskom analizom urina (nalaz urina) te izradom kulture bakterija prisutnih u urinu.
Djeca koja nisu u pelenama mogu dati uzorak urina za analizu metodom uzimanja srednjeg mlaza mokraće. Uzimanje uzorka na ovaj način započinje brisanjem otvora uretre antiseptičkom maramicom. Zatim dijete prvi mlaz urina pomokri u WC školjku, kako bi ispiralo mokraćnu cijev. Dijete nakon toga srednji mlaz urina hvata u sterilnu posudu.
Liječnik dobiva uzorak urina kod mlađe djece i dojenčadi umetanjem tanke, fleksibilne, sterilne cijevi (katetera) kroz otvor uretre u mjehur. Ovaj postupak naziva se kateterizacija.
Kod neke novorođenčadi i mlađe muške djece, kožica je previše uska da bi je se prevuklo preko glave penisa te blokira otvor uretre, tako da liječnik mora uzorak urina iz mokraćnog mjehura uzeti iglom koju umeće kroz kožu neposredno iznad stidne kosti.
Ponekad liječnik lijepi vrećicu za uzimanje uzorka urina za područje između genitalija i anusa kako bi prikupio urin za daljnju analizu. Tako prikupljeni urin nije upotrebljiv za dijagnosticiranje IMS-a, jer je onečišćen bakterijama i drugim materijalima s kože.
UTI povećava brojnost bijelih krvnih stanica i bakterija u urinu. Da bi otkrio prisutnost bijelih krvnih stanica i bakterija u uzorku urina laboratorijski tehničar pregledava urin pod mikroskopom i provodi nekoliko kemijskih analiza. Tehničar također provodi i kulturu urina kako bi pronašao i identificirao sve bakterije prisutne u uzorku urina. Kultura urina je najvažnija od navedenih testova.
Slikovne pretrage
Mnoge strukturne malformacije mokraćnog sustava dijagnosticiraju se tijekom rutinskog prenatalnog ultrazvuka. Ponekad, međutim, dijete ima malformacije koje nije moguće dijagnosticirati prenatalnim ultrazvukom. Stoga, dječaci svih dobnih skupina i djevojčice mlađe od 3 godine koje razvijaju ili jednu IMS obično idu na daljnu slikovnu obradu kako bi se utvrdilo postojanje eventualnih strukturnih malformacija mokraćnog sustava. Starije djevojke koje su imale ponavljajuće IMS također trebaju napraviti slikovnu obradu.
U slikovnu obradu spadaju:
ultrazvuk bubrega i mjehura
vezikocistouretrografija (VCUG)
ponekad je potrebno učiniti dinamičku ili statičku scintigrafiju bubrega
Ultrazvukom se utvrđuju moguće malformacije i opstrukcija bubrega i mokraćnog mjehura.
Mikcijska cistouretrografija (VCUG) može se provesti kako bi se detaljnije utvrdilo postojanje malformacija bubrega, uretera i mokraćnog mjehura te omogućuje identifikaciju obrnutog protoka urina (refluksa). Pri izvođenju mikcijske cistouretrografije kateter se postavlja kroz mokraćnu cijev u mokraćni mjehur, zatim se kateterom unosi boja, a kao rezultat pretrage tumači se razlika između rendgenske snimke učinjene prije i nakon akta mokrenja. Obavljanje mikcijske cistouretrografije može se savjetovati ukoliko nalaz ultrazvuka nije uredan ili ukoliko dijete ima ponovljane IMS.
Scintigrafija bubrega je pretraga slična mikcijskoj cistouretrografiji, osim što se radioaktivna tvar unosi u mjehur te se snimke dobivaju pomoću nuklearnog skenera. Ova pretraga izlaže djetetove jajnike ili testise manjoj količini zračenja od mikcijske cistouretrografije. Međutim, scintigrafija bubrega je mnogo korisnija za praćenje povlačenja refluksa nego za postavljanje dijagnoze jer je struktuna građa mokraćnog sustava slabije vidljiva nego pomoću mikcijske cistouretrografije.
U drugoj vrsti nuklearne slikovne pretrage radioaktivna tvar (nazvana dimerkaptojantarna kiselina ili DMSA) se ubrizgava u venu i ulazi u bubrege. Prisutnost navedene tvari tada se otkriva posebnim kamerama koje nadziru unutrašnjost bubrega. DMSA skeniranje se može koristiti za potvrdu dijagnoze pijelonefritisa i identificiranje ožiljaka na bubregu. To je pretraga koja se najčešće primjenjuje kod djece s teškim IMS ili IMS uzrokovanim određenim vrstama bakterija.
Laboratorijska analiza krvi
Laboratorijska analiza krvi i testovi koji određuju prisutnost upale (C-reaktivni protein i brzina sedimentacije eritrocita) se provode u djece čiji nalazi urina ne potvrđuju dijagnozu upale ili se provode kako bi se liječniku pomoglo dijagnosticirati radi li sei o infekciji bubrega uz infekciju mjehura.
Bakterijske kulture iz krvi provode se u dojenčadi koja imaju IMS i kod djece u dobi starijoj od 1 ili 2 godine koja imaju vrlo lošu kliničku sliku.
Prognoza
Djeca u čijem se liječenju primijeni adekvatna terapija rijetko razvijaju zatajenje bubrega (nemogućnost bubrega da adekvatno filtriraju metaboličke otpadne tvari iz krvi), osim ukoliko imaju prisutne malformacije urinarnog trakta koje se kirurški ne mogu liječiti. Međutim, ponavljane IMS, osobito u djece s teškim VUR, uzrokuju ožiljke na bubregu, što može dovesti do razvijanja povišenog krvnog tlaka i kronične bolesti bubrega.
Prevencija
Prevenciju IMS-a je teško postići, ali pri tome pomaže pravilna higijena pomaže. Djevojke treba naučiti obrisati se nakon nužde od sprijeda prema straga (za razliku od leđa prema trbuhu) nakon velike ili male nužde kako bi se smanjila mogućnost ulaska bakterija u otvor uretre. Izbjegavanje čestih kupki s mjehurićima, koje mogu iritirati kožu oko otvora uretre, može pomoći smanjiti rizik od IMS i kod dječaka i kod djevojčica. Obrezivanje dječaka smanjuje rizik od razvoja IMS tijekom djetinjstva. Dječaci koji su obrezani zaraženi su IMS-om 10 puta rjeđe nego dječaci koji nisu obrezani, ali nije postignut dogovor je li ta prednost sama po sebi dovoljan razlog za obrezivanje svih dječaka. Redovito mokrenje i redovito pražnjenje crijeva (osobito liječenje teške konstipacije) može smanjiti rizik od razvoja IMS-a.
Liječenje
IMS se liječe antibioticima. Djetetu koja ostavlja dojam bolesnog djeteta ili čiji početni rezultati laboratorijske analize urina ukazuju da se radi o UTI daje se antibiotska terapija prije nego što su dostupni rezultati kulture. Inače, liječnik čeka nalaze bakterijske kulture za potvrdu dijagnoze IMS-a. Djetetu koja ostavlja dojam bolesnog djeteta i svoj novorođenčadi antibiotska terapija daje se ubrizgavanjem u mišić (intramuskularno) ili venu (intravenski). Ostala djeca dobivaju antibiotsku terapiju na usta. Liječenje obično traje 7 do 14 dana. Dijete koja zahtijeva dalnju dijagnostičku obradu radi dijagnosticiranja strukturnih malformacija često nastavlja liječenje antibioticima u manjoj dozi dok se dijagnostički postupci ne dovrše.
Neka djeca sa strukturnim malformacijama mokraćnog sustava zahtijevaju operaciju kako bi se ispravile teškoće koje one izazivaju. Ostala djeca trebaju svakodnevno uzimati profilaktičku antibiotsku terapiju kako bi se spriječila progresija infekcije. Djeci s teškim oblikom VUR-a obično je potrebna operacija i moraju uzimati profilaktičku antibiotsku terapiju sve dok operacija ne bude izvršena. Djeca kod koje je VUR izražen u blažem obliku pomno se prate i mogu uzimati profilaktičku antibiotsku terapiju.
Određeni slučajevi blage do umjerene kliničke slike VUR-a se rješavaju bez liječenja.