Mišićno-koštani sustav obuhvaća kosti, mišiće, zglobove, ligamente, tetive i burze (vidi Uvod u biologiju mišićno-koštanog sustava). Bilo koja od ovih komponenti može biti oštećena ili pogođena brojnim poremećajima.
Neki poremećaji utječu prvenstveno na zglobove (npr osteoartritis), uzrokujući artritis. Drugi poremećaji utječu prvenstveno na kosti (npr frakture, Pagetova bolest kostiju, i tumori) mišiće ili druga meka tkiva (kao što je fibromialgija i tendinitis).
Dostupni su različiti dijagnostički testovi za dijagnosticiranje mišićno-koštanih poremećaja (vidi Testovi za muskuloskeletne poremećaje), ali najvažniji elementi dijagnoze su liječničko uzimanje povijest bolesti i fizikalni pregled.
Povijest bolesti
Tijekom pregleda mišićno-koštanog sustava, liječnici pitaju ljude o mišićno-koštanim simptomima, ali i traže druge simptome, kao što su groznica, zimica, gubitak težine, osip, bol u oku ili crvenilo, te simptomi srčanih, plućnih i gastrointestinalnih poremećaja. Ovi drugi simptomi mogu biti uzrokovani ili povezani s različitim mišićno-koštanim poremećajima.
Bol
Bol je najčešći simptom mišićno-koštanih poremećaja. Liječnici pitaju ljude da opišu karakter, lokaciju i intenzitet boli. Oni traže od ljudi da navedu čimbenike koji pogoršavaju ili ublažavaju bol i opisuju je li bol nova ili se ponavlja. Liječnici žele znati je li se bol pogoršava prilikom pokreta u zglobu ili nakon duljeg korištenja te je li prisutna nakon buđenja ili se postepeno razvija tijekom dana. Liječnici također traže od ljudi da opišu kako osjeća bol, na primjer, je li oštra ili prigušena/tupa ili je pali, struji ili peče. Potrebno je znati osjećaju li ljudi duboku bol u zglobu ili se čini da na njih djeluju druge mišićno-koštane strukture. Poznavanje vrste i mjesta boli može pomoći liječnicima da otkriju uzrok.
Krutost
Ljudi koji imaju mišićno-koštane poremećaje često imaju ukrućenost zglobova (tj. ljudi osjećaju otpor kada pokušavaju pomaknuti zglob). Liječnici pitaju ljude da specifično opisuju svoju ukočenost jer ljudi često koriste riječ "ukočenost" da bi opisali slabost ili ekstremni umor (umor), ali liječnicima "ukočenost" znači poteškoću pri pomicanju zglobova. Liječnici razlikuju krutost od nevoljkosti da se kreću zbog boli koja se javlja pri kretanju.
Liječnici također pozivaju ljude da ih opišu kada osjećaju ukočenost. Kod pojedinih poremećaja zglobova (kao što je reumatoidni artritis i osteoartritis), ukočenost se javlja pri pokretanju nakon dugotrajnog mirovanja ili nakon što se probude ujutro. Liječnici također trebaju znati gdje ljudi osjećaju ukočenost i koliko dugo traje ukočenost. Primjerice, upalne bolesti zglobova (kao što je reumatoidni artritis), zakočenost je produljena (npr. više od sat vremena), dok kod poremećaja kod kojih u podlozi nije upala (primjerice osteoartritis), ukočenost je kratka (primjerice oko 10min) iako bol može biti jaka i dugotrajna.
Umor
Umor je još jedan simptom o kojem liječnici pitaju. Umor je označava snažnu potrebu za odmorom, osoba ima malo energije za pokretanje i otežano održava aktivnosti. Razlikuje se od slabosti ili nemogućnosti kretanja, a liječnici procjenjuju ljude kako bi ih razlikovali od pospanosti. Umor se može javiti kod poremećaja koji zahvaća više od jednog organskog sustava te koji je uzrokovan upalom ili je u podlozi poremećaj koji ometa normalan san.
Nestabilnost zglobova
Ljudi mogu imati nestabilnost zglobova (npr. Kolebanje ili izvijanje zgloba), što upućuje na slabost ligamenata ili drugih struktura koje stabiliziraju zglob. Izvijanje se najčešće javlja u koljenu.
Fizikalni pregled
Liječnik traži određene stvari tijekom fizičkog pregleda ovisno o sumnji na poremećaj ili ozljedu.
Prilikom procjene kosti, a postoji sumnja na prijelom prijelom, liječnik može primijetiti da je zahvaćeni dio (kao što je ruka ili noga) abnormalno oblikovan, što sugerira da su segmenti kosti izvan ravnine.
Liječnik može osjetiti (opipati) površine kostiju i zglobova kako bi otkrio bilo kakvu osjetljivost, toplinu, tekućinu u zglobovima ili abnormalni oblik, osobito ako je riječ o prijelomu, tumoru ili infekciji kostiju (osteomijelitis). Kompresijski prijelomi kralježnice uzrokovani osteoporozom i stres prijelomi u početku mogu biti vrlo bolni, ali se ne može otkriti abnormalan oblik. Abnormalne kvrge u kostima povremeno ukazuju na tumor. Pri sumnji na osteomijelitis, liječnik ili medicinska sestra izmjeriti će tjelesnu temperaturu.
Kada se osoba žali na mišićnu slabost, liječnik će opipati tonus i napetost mišića, prilikom napinjanja i u opuštenom stanju. Također traže se mišićni trzajevi i nevoljni pokreti, a koji mogu upućinati na bolesti živaca (vidi bolesti motoričkih živaca). Liječnici traže gubitak mišića (atrofija), što može nastati kao posljedica oštećenja mišića ili živaca ili zbog nedostatka upotrebe mišića (atrofija zbog neuporabe), što se ponekad događa s produljenim mirovanjem.
Liječnici također traže povećanje mišića (hipertrofiju), što je obično rezultat aktivnosti ili vježbi koje opetovano naglašavaju mišić, kao što je dizanje utega. Međutim, kada je osoba bolesna, hipertrofija može biti posljedica rada jednog mišića kako bi se nadoknadila slabost drugog. Mišići se također mogu povećati kada se normalno mišićno tkivo zamijeni abnormalnim tkivom, što povećava veličinu, ali ne i snagu mišića. Abnormalno tkivo može zamijeniti mišiće, kao što je kodamiloidoze i kod nekih nasljednih mišićnih poremećaja, kao što je Duchenneova mišićna distrofija.
Liječnici pokušavaju utvrditi koji su (ako postoje) mišići slabi i koliko su slabi (vidi testiranje slabosti). Mišići se mogu testirati sustavno, obično počevši s licem i vratom, zatim rukama i na kraju nogama. Obično bi osoba trebala držati ispružene ruke, dlanove prema gore, jednu minutu bez njihovog opuštanja, okretanja ili trešnje. Klizanje ruke s dlanovima okrenutim prema unutra znak je slabosti. Snaga se ispituje guranjem ili povlačenjem dok liječnik gura i povlači u suprotnom smjeru. Snaga je također testirana tako da osoba izvodi određene manevre, kao što je hodanje po petama i tiptes ili podizanje s čučnjave ili brzo podizanje i spuštanje sa stolice 10 puta. Od osobe se traži da pogleda u svim smjerovima; ako se razvije dvostruki vid, jedan ili više očni mišići mogu biti slabi.
Liječnik testira aktivni raspon pokreta. Aktivno područje kretanja je maksimalni domet kroz koji ljudi mogu sami pomicati zglob. Ograničeni aktivni raspon pokreta može ukazivati na slabost, bol ili ukočenost, kao i na mehaničke abnormalnosti (kao što su ožiljci i otekline). Potom liječnik testira pasivni raspon pokreta. Pasivni raspon kretanja je maksimalni raspon kroz koji liječnik može pomaknuti zglob osobe dok je osoba potpuno opuštena. Također provjerava semišićni tonus tako što se ruka ili noga pomiču pasivno. Otpornost na pasivni pokret (zove se pasivni otpor) može se smanjen kada se ošteti živac koji vodi do mišića. Otpornost na takvo kretanje može biti povećano kada se ošteti leđna moždina ili mozak.
Ako je osoba slaba, liječnici također lagano udaraju mišićnu tetivu osobe gumenim čekićem kako bi provjerili reflekse. Refleksi mogu biti sporiji nego što se očekivalo kada je oštećen živac koji vodi do mišića. Refleksi mogu biti brži nego što se očekivalo kada se ošteti leđna moždina ili mozak.
Liječnici bilježe koji su zglobovi ili udovi zahvaćeni. Pronalaženje uzorka zahvaćenih zglobova i udova može pomoći liječnicima da otkriju uzrok.
Liječnici također detaljnije pregledavaju zahvaćene zglobove. Na primjer, pregledavaju zglobove kako bi utvrdili je li tekućina u zglobu (naziva se zglobni izljev). Mogu testirati određene aktivne ili pasivne pokrete. Mogu povući ili primijeniti silu kako bi vidjeli je li zglob stabilan.