Mišićno-koštani sustav obuhvaća kosti, mišiće, zglobove, ligamente, tetive i burze (vidi Uvod u biologiju mišićno-koštanog sustava). Bilo koja od ovih komponenti može biti zahvaćena ili oštećena brojnim poremećajima.
Neki poremećaji prvenstveno utječu na zglobove (npr osteoartritis), uzrokujući artritis. Drugi poremećaji prvenstveno utječu na kosti (npr frakture, Pagetova bolest kostiju, i tumori) mišiće ili druga meka tkiva (kao što su fibromialgija i tendinitis).
Dostupni su različiti dijagnostički testovi za postavljanje dijagnoze mišićno-koštanih poremećaja (vidi Testovi za muskuloskeletne poremećaje), ali najvažniji elementi za postavljanje dijagnoze su uzimanje anamneze i povijesti bolesti i fizikalni pregled.
Povijest bolesti
Tijekom pregleda mišićno-koštanog sustava, liječnici propituju simptome mišićno-koštananih bolesti u ljudi, ali i traže druge simptome, kao što su temperatura, zimice i tresavice, gubitak težine, osip, bolovi i crvenilo očiju, ali i simptome srčanih, plućnih i gastrointestinalnih poremećaja. Drugi simptomi mogu biti uzrokovani ili povezani s različitim mišićno-koštanim poremećajima.
Bol
Bol je najčešći simptom mišićno-koštanih poremećaja. Liječnici pitaju pacijente da opišu karakter, lokalizaciju i intenzitet boli. Oni traže od pacijenata da navedu čimbenike koji pogoršavaju ili ublažavaju bol, te opisuju radi li se o novoj ili ponavljajućoj boli. Liječnici žele znati pogoršava li se bol prilikom pokreta u zglobu ili nakon duljeg korištenja istog, te je li bol prisutna nakon buđenja, ili se postepeno razvija tijekom dana.
Liječnici također traže od pacijenata da opišu karakter boli, na primjer, je li riječ o oštroj ili prigušenoj /tupoj boli, ili pak bol pali, struji ili peče. Potrebno je znati osjećaju li pacijenti duboku bol u zglobu ili ona potječe iz drugih mišićno-koštanih struktura. Poznavanje karaktera boli i lokalizacije mogu pomoći liječnicima otkriti uzrok iste.
Ukočenost
Pacijenti koji imaju mišićno-koštane poremećaje često imaju ukočenost zglobova (tj. osjećaju otpor kada pokušavaju pomaknuti zglob). Liječnici zahtijevaju od pacijenata da specificiraju svoju ukočenost jer ljudi često koriste riječ "ukočenost" da bi opisali slabost ili ekstremni umor (umor), ali liječnicima "ukočenost" znači poteškoću prilikom pomicanja zglobova. Liječnici razlikuju ukočenost od nevoljnosti za kretanjem zbog boli koja se javlja pri kretanju.
Liječnici također pitaju pacijente da opišu kada osjećaju ukočenost. Kod pojedinih zglobnih poremećaja (kao što je reumatoidni artritis i osteoartritis), ukočenost se javlja prilikom pokretanja nakon dugotrajnog mirovanja ili nakon što se ujutro probude. Liječnici također trebaju znati gdje pacijenti osjećaju ukočenost i koliko ona dugo traje. Primjerice, kod upalnih bolesti zglobova (kao što je reumatoidni artritis), zakočenost je produljena (npr. više od sat vremena), dok kod drugih, ne- upalnih poremećaja (primjerice osteoartritis), ukočenost je kratka (primjerice oko 10min), iako bol može biti jaka i dugotrajna.
Umor
Umor je još jedan simptom o kojem se govori. Umor označava snažnu potrebu za odmorom, obzirom da osoba ima malo energije za pokretanje i otežano održava aktivnosti. Razlikuje se od slabosti ili nemogućnosti kretanja, a liječnici procjenjuju pacijente kako bi ih razlikovali od pospanosti. Umor se može javiti kod poremećaja koji zahvaćaju više od jednog organskog sustava, te koji je uzrokovan upalom, ili je u podlozi poremećaj koji ometa normalan san.
Nestabilnost zglobova
Pacijenti mogu imati nestabilan zglob (npr.klimavost ili izvijanje zgloba), što upućuje na slabost ligamenata ili drugih struktura koje stabiliziraju zglob. Izvijanje se najčešće javlja u koljenu.
Fizikalni pregled
Liječnik traži određenu patologiju tijekom fizikalnog pregleda ovisno o sumnji o kakvom je poremećaju ili ozljedi riječ.
Prilikom procjene kosti, ukoliko postoji sumnja na prijelom, liječnik može zamijetiti da je zahvaćeni dio (kao što je ruka ili noga) deformiran što sugerira da su segmenti kosti izvan ravnine.
Liječnik može osjetiti (opipati) površine kostiju i zglobova kako bi otkrio bilo kakvu bolnost, toplinu, tekućinu u zglobu ili deformitet, osobito ako je riječ o prijelomu, tumoru ili infekciji kostiju (osteomijelitis). Kompresijski prijelomi kralježnice uzrokovani osteoporozom i stres-prijelomi u početku mogu biti vrlo bolni, ali se ne može otkriti deformitet. Abnormalne kvrge u kostima mogu ukazivati na tumor. Priliko sumne na osteomijelitis, liječnik ili medicinska sestra izmjerit će tjelesnu temperaturu.
Kada se osoba žali na mišićnu slabost, liječnik će opipati tonus i napetost mišića, prilikom kontrakcije i u mirovanju. Također provjerava se postoje li mišićni trzajevi i nevoljni pokreti koji bi mogli upućivati na bolesti živaca (vidi bolesti motoričkih živaca). Liječnici traže gubitak tonusa mišića (atrofija), što može nastati kao posljedica oštećenja mišića ili živca ili zbog nedostatka upotrebe mišića (atrofija zbog neuporabe), što se ponekad događa s produljenim mirovanjem.
Liječnici također traže povećanje obujma mišića (hipertrofiju), što je obično rezultat aktivnosti ili vježbi koje opetovano aktiviraju mišić, kao što je dizanje utega. Međutim, kada je osoba bolesna, hipertrofija može biti posljedica rada samo jednog mišića kako bi se kompenzirala slabost drugog. Mišići se također mogu povećati kada se normalno mišićno tkivo zamijeni abnormalnim tkivom, što povećava veličinu, ali ne i snagu mišića. Abnormalno tkivo može zamijeniti mišićno, kao što je slučaj kodamiloidoze i kod nekih nasljednih mišićnih poremećaja, kao što je Duchenneova mišićna distrofija.
Liječnici pokušavaju utvrditi koji su (ako postoje) mišići slabi i koliko su slabi (vidi testiranje slabosti). Mišići se mogu testirati sustavno, obično počevši s licem i vratom, zatim rukama i na kraju nogama. Obično bi osoba trebala držati ispružene ruke, dlanove prema gore, jednu minutu bez njihovog opuštanja, okretanja ili tremora. Klizanje ruke s dlanovima okrenutim prema unutra znak je slabosti.
Snaga se ispituje guranjem ili povlačenjem dok liječnik gura i povlači u suprotnom smjeru. Snaga se, također, testira tako da osoba izvodi određene manevre, kao što je hodanje na petama i prstima ili usvajanje iz čučnja ili brzo podizanje i spuštanje sa stolice 10 puta.
Liječnik testira aktivni raspon pokreta. Aktivni raspon pokreta maksimalni je domet do kojeg pacijent može sam pomaknuti zglob. Ograničeni aktivni raspon pokreta može ukazivati na slabost, bol ili ukočenost, kao i na mehaničke abnormalnosti (kao što su ožiljci i otekline). Potom liječnik testira pasivni raspon pokreta. Pasivni raspon pokreta maksimalni je raspon do kojeg liječnik može pomaknuti zglob osobe dok je osoba potpuno opuštena.
Također provjerava semišićni tonus tako što se pasivno pomiču ruka ili noga. Otpornost na pasivni pokret (zove se pasivni otpor) može biti smanjen ukoliko je oštećen živac koji inervira mišić. Otpornost na takvo kretanje može biti povećano kada se ošteti leđna moždina ili mozak.
Ako je pacijent slab, liječnici također lagano udaraju tetivu mišića gumenim čekićem kako bi provjerili reflekse. Refleksi mogu biti sporiji od očekivanog kada je oštećen živac koji inervira mišić. Refleksi mogu biti brži od očekivanog kada je oštećena leđna moždina ili mozak.
Liječnici bilježe koji su zglobovi ili udovi zahvaćeni. Pronalaženje uzorka zahvaćenih zglobova i udova može pomoći liječnicima u otkrivanju uzroka.
Liječnici, također, detaljnije pregledavaju zahvaćene zglobove. Na primjer, pregledavaju zglobove kako bi utvrdili je li tekućina u zglobu (naziva se zglobni izljev). Mogu testirati određene aktivne ili pasivne pokrete. Mogu i primijeniti silu kako bi vidjeli je li zglob stabilan.