Ovisni poremećaj osobnosti karakterizira pervazivna, pretjerana potreba da netko za njih brine, što dovodi do pokornosti i privrženog ponašanja.
-
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti misle da se ne mogu brinuti o sebi i koriste se pokornošću kako bi pokušale navesti druge ljude da se brinu o njima.
-
Liječnici dijagnosticiraju ovisni poremećaj osobnosti na temelju specifičnih simptoma, uključujući potrebu osobe da bude zbrinuta i strah od brige o sebi.
-
Psihoterapija usredotočena na ispitivanje straha od neovisnosti može pomoći.
Poremećaji osobnosti su dugotrajni, prožimajući obrasci mišljenja, opažanja, reagiranja i povezivanja koji uzrokuju značajnu uznemirenost i / ili ometaju sposobnost osobe da funkcionira.
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti moraju biti zbrinute i iznimno su tjeskobne oko brige o sebi. ako bi dobili skrb koju žele, spremni su se odreći svoje neovisnosti i interesa. Tako postaju pretjerano ovisni i pokorni.
Ovisni poremećaj osobnosti javlja se u manje od 1% opće populacije u SAD-u. Dijagnosticira se češće kod žena, ali neke studije upućuju na to da jednako pogađa muškarce i žene.
Ostali poremećaji su također često prisutni. Ljudi često imaju i jedno ili više od sljedećeg:
-
Depresivni poremećaj kao što je veliki depresivni poremećaj ili perzistentni depresivni poremećaj)
-
Anksiozni poremećaj
-
Poremećaj uporabe alkohola
-
Drugi poremećaj osobnosti (kao što je granični ili histrionični)
Uzroci
Informacije o tome što uzrokuje ovisni poremećaj osobnosti su ograničene. Čimbenici koji mogu doprinijeti uključuju
-
Kulturne čimbenike
-
Negativna rana iskustva
-
Urođenu sklonost tjeskobi
-
Osobine koje javljaju u obiteljima (kao što su pokornost, nesigurnost i samozatajno ponašanje)
Simptomi
Potreba za brigom drugih
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti misle da se ne mogu brinuti za sebe. Koriste pokornost kako bi pokušali navesti druge ljude da se brinu o njima.
Osobe s ovim poremećajem obično zahtijevaju mnogo uvjeravanja i savjeta prilikom donošenja uobičajenih odluka. Često dopuštaju drugima, često jednoj osobi, da preuzme odgovornost za mnoge aspekte njihovog života. Na primjer, oni mogu ovisiti o svom supružniku da im kaže što da nose, kakav posao da traže i s kim da se druže.
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti imaju sklonost društvene interakcije samo s nekoliko ljudi o kojima ovise. Kada bliski odnos završi, osobe s ovim poremećajem odmah pokušavaju pronaći zamjenu. Zbog svoje očajničke potrebe da budu zbrinuti, možda neće diskriminirati u odabiru zamjene.
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti imaju pretjeran strah od napuštanja od strane onih o kojima ovise, čak i kada nema razloga za to.
Pretjerana pokornost
Budući da osobe s ovisnim poremećajem osobnosti strahuju od gubitka potpore ili odobravanja, teško izražavaju neslaganje s drugima. Radije će pristati na nešto za što znaju da nije u redu, nego riskirati gubitak tuđe pomoći. Čak i kada je ljutnja primjerena, ne ljute se na prijatelje i suradnike iz straha da ne izgube podršku.
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti jako se trude dobiti brigu i podršku. Na primjer, mogu obavljati neugodne zadatke, podvrgnuti se nerazumnim zahtjevima, pa čak i tolerirati fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. Kada su sami se osjećaju iznimno neugodno ili uplašeno, jer se boje da se ne mogu brinuti o sebi.
Nedostatak samopouzdanja
Osobe s ovisnim poremećajem osobnosti smatraju se inferiornima i imaju tendenciju da umanjuju svoje sposobnosti. Svaku kritiku ili neodobravanje tumače kao dokaz svoje nesposobnosti, što dodatno potkopava njihovo samopouzdanje.
Nedostatak neovisnosti
Budući da su osobe s ovisnim poremećajem osobnosti sigurne da ne mogu ništa učiniti samostalno, teško započinju novi zadatak i rade samostalno. Izbjegavaju zadatke koji zahtijevaju preuzimanje odgovornosti. Predstavljaju se kao nesposobni i trebaju stalnu pomoć i sigurnost. Kada se uvjeri da ih kompetentna osoba nadzire i odobrava, osobe s ovisnim poremećajem osobnosti imaju tendenciju da funkcioniraju na odgovarajući način. Međutim, ne žele se činiti previše kompetentnima da ne bi bili napušteni. Kao rezultat, to može naštetiti njihovoj karijeri. Oni nastavljaju svoju ovisnost, jer imaju tendenciju da ne uče vještine samostalnog života.
Dijagnoza
Liječnici obično dijagnosticiraju poremećaje osobnosti na temelju kriterija u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Peto izdanje (DSM-5), objavljenim od strane Američke Psihijatrijske Udruge.
Da bi liječnici mogli dijagnosticirati ovisni poremećaj osobnosti, osobe moraju imati trajnu, pretjeranu potrebu da netko za njih brine, što dovodi do pokornosti i privrženog ponašanja, pokazujući najmanje pet od sljedećih karakteristika:
-
Oni imaju poteškoća u donošenju dnevnih odluka bez pretjerane količine savjeta i uvjerenja drugih ljudi.
-
Moraju imati druge ljude koji su odgovorni za najvažnije aspekte njihovog života.
-
Teško izražavaju neslaganje s drugima jer se boje gubitka potpore ili odobravanja.
-
Teško sami započinju projekte jer nisu sigurni u svoju prosudbu i/ili sposobnosti (ne zato što im nedostaje motivacije ili energije).
-
Poduzimaju svašta (na primjer, obavljaju neugodne zadatke) kako bi dobili podršku od drugih.
-
Osjećaju se neugodno ili bespomoćno kada su sami jer se boje da se ne mogu brinuti za sebe.
-
Kada se bliski odnos završi, osjećaju hitnu potrebu uspostaviti novi odnos s nekim tko će im pružiti skrb i podršku.
-
Zaokupljeni su strahom da će biti ostavljeni da se brinu o sebi.
Također, simptomi moraju započeti u ranoj odrasloj dobi.
Liječenje
Opći tretman ovisnog poremećaja osobnosti sličan je onom za sve poremećaje osobnosti.
Psihodinamska psihoterapija i kognitivno-bihevioralna terapija koje se usredotočuju na ispitivanje strahova od neovisnosti i poteškoća s dokazivanjem mogu pomoći osobama s ovisnim poremećajem osobnosti.
Nejasno je jesu li lijekovi korisni. Ponekad se antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), mogu koristiti za liječenje depresije i anksioznosti.