Plućna rehabilitacija počiva na tjelovježbi, zdravstvenoj edukaciji i promjeni ponašanja kako bi se poboljšala funkcionalna sposobnost i kvaliteta svakodnevnog života osoba s kroničnim plućnim bolestima.
Plućna rehabilitacija je program namijenjen osobama koje pate od kronične bolesti pluća. Njen je primarni cilj omogućiti ljudima da postignu i održe svoju maksimalnu razinu neovisnosti i funkcioniranja. Premda je većina plućnih rehabilitacijskih programa namijenjena ljudima koji imaju kroničnu opstruktivnu plućnu bolest (KOPB), može pomoći i osobama s drugim vrstama plućnih bolesti.
Plućni rehabilitacijski programi mogu poboljšati kvalitetu života:
-
smanjiti otežano disanje (ublažiti zaduhu)
-
povećati podnošenje tjelesnog opterećenja (poboljšati podnošenje fizičkog napora)
-
promiču osjećaj dobrog zdravlja
-
smanjuju broj i dužinu boravka u bolnici (manje hospitalizacija)
Međutim, ovi programi značajno ne produžuju preživljenje.
Plućna rehabilitacija i prije i nakon operacije može biti korisna za ljude s rakom koji su podvrgnuti resekciji pluća, osobama s kroničnom opstruktivnom plućnom bolešću koje su podvrgnute operaciji smanjenja plućnog volumena i osobama s teškom bolesti pluća koje su podvrgnute transplantaciji pluća.
Plućni rehabilitacijski programi obično se provode u ambulantnim uvjetima (drugim riječima, osoba ima redovite sastanke u ambulanti ili na klinici) ili u vlastitom domu.
Plućni rehabilitacijski programi mogu se provoditi prije nego što plućna bolest postane teška. Čak i ljudi s lakšom bolešću mogu imati koristi od terapije jer bi na taj način mogli smanjiti otežano disanje (ublažiti zaduhu) i povećati sposobnost podnošenja fizičkog opterećenja (napora).
Najuspješniji rehabilitacijski programi su oni u kojima usluge pružaju respiratorni terapeut ili fizioterapeut, medicinska sestra, liječnik, psiholog ili socijalni radnik i dijetetičar koji rade kao tim za plućnu rehabilitaciju kako bi koordinirali složene medicinske usluge. Većina ljudi sudjeluje u ovim programima od 8 do 12 tjedana. Međutim, tehnike naučene tijekom pohađanja ovih programa moraju se nastaviti provoditi kod kuće nakon završetka rehabilitacijskog programa ili će ostvarena poboljšanja biti izgubljena.
Potporna respiratorna terapija, u koju spadaju terapija kisikom (oksigenoterapija) i fizikalna terapija prsnog koša, može se provoditi zajedno s plućnom rehabilitacijom. Potporna terapija može se primijeniti i kod ljudi koji nisu uključeni u ove programe, ali koji imaju kronične plućne bolesti (kao što su cistična fibroza ili bronhiektazije) ili akutne bolesti pluća (kao što je upala pluća).
Upis i postavljanje ciljeva
Prvi korak za članove tima je utvrđivanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva za svakog bolesnika. Na primjer, starija osoba može poželjeti svaki dan prošetati s unukom do školskog autobusa. Ako osoba zbog zaduhe može prijeći samo oko 90 metara, ali mora prijeći 300 metara do autobusne stanice, početni kratkoročni cilj može biti povećanje hodne pruge (pješačke udaljenosti), počevši s malim pomacima. Članovi tima moraju pružiti ohrabrenje, a istovremeno postavljati realne ciljeve. Periodična ponovna procjena (tjedno) važna je kako bi se osiguralo ispunjavanje zacrtanih ciljeva.
Također je važno za članove tima identificirati čimbenike koji mogu ograničiti učinkovitost programa za određenu osobu. U te čimbenike mogu se ubrojiti problemi s financijskim sredstvima, prijevozom do rehabilitacijskog centra, kognitivni problemi (posebno s obzirom na pravilnu upotrebu uređaja za inhaliranje lijekova) i oni vezani za obiteljsku dinamiku. Primjer problema s kognicijom bio bi kada osoba koja ima problema s plućima ima i demenciju. Takvoj osobi može biti potreban poseban pristup kako bi se poboljšalo razumijevanje. Primjer problema s obiteljskom dinamikom mogao bi biti kada osoba koja je upisana u program ovisi o njegovatelju (skrbniku) koji nije u mogućnosti pomoći osobi provoditi rehabilitaciju kod kuće. Važno je da članovi tima prepoznaju takve probleme i planiraju načine kako pomoći toj osobi.
Također se utvrđuju dugoročni ciljevi, a članovi tima uče ljude da prepoznaju promjene koje se odnose na njihovo stanje pluća, kako bi se odmah obratili svom liječniku. Možda će trebati modificirati liječenje kao odgovor na promjenu simptoma.
Sastavnice plućne rehabilitacije
Program plućne rehabilitacije ima nekoliko sastavnica, uključujući:
-
fizikalnu terapiju (vježbe opterećenja)
-
vježbe za inspiratorne mišiće
-
neuromuskularnu elektrostimulaciju (podraživanje električnom strujom živaca i mišića)
-
psihosocijalne intervencije
-
procjenu uhranjenosti i savjete o prehrani
-
edukaciju, uključujući onu o pravilnom uzimanju propisanih lijekova
Fizikalna terapija
Fizikalna terapija (vježbe opterećenja) najvažnija je sastavnica plućne rehabilitacije. Smanjuje učinke neaktivnosti i gubitka kondicije, što dovodi do smanjenja zaduhe i povećanja sposobnosti podnošenja opterećenja (napora). Međutim, fizička ograničenja mogu utjecati na odabir vrste fizikalnih terapija (vježbi) koje se mogu izvoditi.
Aerobna vježba i vježbe snage važne su sastavnice fizikalne terapije kod osoba s plućnim bolestima.
Vježbe za noge osnova su treninga. Budući da je hodanje neophodno za obavljanje većine svakodnevnih aktivnosti, u mnogim rehabilitacijskim programima hodanje (ponekad na pokretnoj traci) predstavlja glavni način treninga. Neki ljudi mogu radije vježbati na sobnom biciklu. Odabir vježbe koja je ugodna i prihvatljiva za bolesnika povećava spremnost za dugoročnim sudjelovanjem.
Vježbe opterećenja za ruke također su korisne za ljude s kroničnim plućnim bolestima koji imaju zaduhu ili druge simptome prilikom obavljanja svojih uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, kao što su pranje kose ili brijanje. Takve su vježbe potrebne jer kronična bolest pluća može dovesti do gubitka mišića, a neki mišići ramena koriste se pri disanju, kao i pri kretnjama ruku. Aktivnosti koje uključuju rad ruku mogu brzo preopteretiti ove mišiće.
Vježbe za inspiratorne mišiće
Vježbe za inspiratorne (dišne) mišiće (VIM) često su sastavni dio plućne rehabilitacije. S VIM-om osoba provodi vježbe za disanje i koristi uređaj za jačanje mišića koji sudjeluju u disanju. VIM se obično koristi zajedno s tradicionalnim aerobnim vježbama i pomaže smanjiti zaduhu i povećati bolesnikovu sposobnost za podnošenje opterećenja (napora).
Živčanomišićna elektrostimulacija
Neuromuskularna (živčanomišićna) elektrostimulacija (NMES) vrši se pomoću uređaja koji emitira električne impulse kroz kožu na odabrane mišiće kako bi potaknuo njihovu kontrakciju i tako ih ojačao. NMES može biti učinkovita kod teških plućnih i/ili srčanih bolesnika jer ne uzrokuje zaduhu koja tim ljudima često onemogućuje sudjelovanje u izvođenju tipičnih vježbi opterećenja.
Psihosocijalne intervencije
Depresija i anksioznost uobičajene su reakcije na životne promjene u pacijenata koji imaju plućnu bolest. Osim toga, sama zaduha može izazvati tjeskobu i depresiju, ometati seksualne aktivnosti i otežavati upravljanje stresom i opuštanje. Kroz savjetovanje, grupnu terapiju i, po potrebi, uz pomoć lijekova, bolesnici se mogu bolje nositi s tim psihosocijalnim problemima. Ponekad članovi obitelji sudjeluju u savjetovanjima koja im pomažu da se nose sa stresom koji je posljedica brige o plućnom bolesniku.
Procjena uhranjenosti i savjeti o prehrani
Ljudi koji imaju plućnu bolest često trebaju procjenu uhranjenosti i savjete vezane za prehranu. Primjerice, osobe s najtežom kroničnom opstruktivnom plućnom bolešću često gube na tjelesnoj težini (mršave). Programi plućne rehabilitacije pomažu bolesnicima da izbjegnu gubitak kilograma i održe mišićnu masu. Bolesnike treba naučiti jesti na takav način da unose dovoljnu količinu kalorija, a pritom izbjegnu prejedanje (prepunjen želudac i prekomjernu sitost), što može ometati disanje. Neki se ljudi debljaju i zbog smanjene razine aktivnosti. U tom slučaju, disanje mora zadovoljiti veće potrebe, a dišni sustav je već opterećen. Smanjenje tjelesne težine ima povoljan učinak kod takvih ljudi.
Lijekovi i edukacija
Osobe s teškim bolestima pluća obično uzimaju nekoliko lijekova. Ti se lijekovi često moraju uzimati prema preciznim uputama i složenom rasporedu. Kroz program rehabilitacije ljudi mogu naučiti kada treba uzeti pojedini lijek i u kojoj dozi. Edukacija često uključuje informacije o prirodi plućne bolesti i ulozi lijekova, uključujući podatke o očekivanoj koristi, potencijalnim nuspojavama i pravilnoj tehnici za uporabu inhalacijskih lijekova. Programi pomno prate koliko dobro ljudi slijede upute i podučavaju njih i njihove obitelji o važnosti upotrebe na ispravan način.
Bolesnici se također podučavaju o važnosti prestanka pušenja, o načinu disanja (kao što je disanje kroz stisnute usne (napućene usne), pri čemu se izdah započinje kroz zatvorene usne da se smanji brzina disanja i zaduha), te o načelima očuvanja fizičke energije.