Plućna rehabilitacija uključuje tjelovježbu, zdravstvenu edukaciju i promjene ponašanja pod nadzorom stručnjaka, s ciljem poboljšanja funkcionalne sposobnosti i kvalitete svakodnevnog života osoba s kroničnim bolestima pluća.
Plućna rehabilitacija je program namijenjen osobama koje pate od kronične bolesti pluća. Njegov je glavni cilj omogućiti osobama da postignu i održe najveću moguću razinu samostalnosti i funkcionalne sposobnosti. Premda je većina programa plućne rehabilitacije namijenjena osobama koje imaju kroničnu opstruktivnu plućnu bolest (KOPB), plućna rehabilitacija može pomoći i osobama s drugim vrstama plućnih bolesti, kao što su:
Programi plućne rehabilitacije mogu poboljšati kvalitetu života tako što mogu:
-
smanjiti osjećaj otežanog disanja (ublažiti zaduhu)
-
poboljšati podnošenje fizičkog napora
-
promiču osjećaj dobrog zdravlja
-
smanjuju broj i duljinu boravka u bolnici (hospitalizacija)
Međutim, nema jasnih dokaza da ovi programi značajno produljuju preživljenje.
Plućna rehabilitacija, i prije i nakon operacije, može biti korisna za osobe s rakom koje se podvrgavaju resekciji pluća, osobe s kroničnom opstruktivnom plućnom bolešću koje se podvrgavaju operaciji smanjenja volumena pluća te osobe s teškom plućnom bolešću koje se podvrgavaju transplantaciji pluća.
Programi plućne rehabilitacije obično se provode u ambulantnim uvjetima (odnosno osoba ima redovite termine u ordinaciji ili klinici) ili u vlastitom domu. Međutim, sve se češće koriste telemedicina i programi temeljeni na internetu (mrežnim stranicama).
Programi plućne rehabilitacije mogu se primjenjivati prije nego što plućna bolest postane teška. Čak i osobe s blažim oblikom bolesti mogu imati koristi od terapije koja smanjuje osjećaj otežanog disanja (ublažava zaduhu) i poboljšava podnošenje fizičkog napora. Ponekad se plućna rehabilitacija provodi zajedno s rehabilitacijom srca.
Najuspješniji programi rehabilitacije oni su u kojima usluge pružaju respiratorni terapeut ili fizioterapeut, medicinska sestra, liječnik, psiholog ili socijalni radnik te dijetetičar, koji kao tim za plućnu rehabilitaciju zajednički koordiniraju složene medicinske usluge. Većina ljudi sudjeluje u ovim programima od 8 do 12 tjedana. Međutim, tehnike naučene tijekom pohađanja programa moraju se nastaviti provoditi kod kuće i nakon njegova završetka, jer će se u protivnom postignuti rezultati izgubiti.
Potporna respiratorna terapija, u koju spadaju terapija kisikom (oksigenoterapija) i fizikalna terapija prsnog koša, može se provoditi zajedno s plućnom rehabilitacijom. Potporna terapija može se primijeniti i kod osoba koje nisu uključene u ove programe, ali imaju kronične plućne bolesti (kao što su cistična fibroza ili bronhiektazije) ili akutne bolesti pluća (kao što je upala pluća).
Upis i postavljanje ciljeva
Prvi korak za članove tima jest utvrditi kratkoročne i dugoročne ciljeve za svaku pojedinu osobu. Primjerice, starija osoba može željeti svakodnevno otpratiti unuka ili unuku do školskog autobusa. Ako osoba zbog otežanog disanja (zaduhe) može prijeći samo oko 90 metara, a do autobusnog stajališta mora prijeći 300 metara, početni kratkoročni cilj može biti postupno povećavanje pješačke udaljenosti (hodne pruge), počevši s malim pomacima. Članovi tima moraju pružati ohrabrenje, a istodobno postavljati realne ciljeve. Periodična ponovna procjena (tjedno) važna je kako bi se osiguralo ispunjavanje zacrtanih ciljeva.
Također je važno da članovi tima identificiraju čimbenike koji mogu ograničiti učinkovitost programa za svaku pojedinu osobu. U te čimbenike mogu se ubrojiti problemi s financijskim sredstvima, prijevozom do rehabilitacijskog centra, kognitivni problemi (osobito u pogledu pravilne uporabe uređaja za inhaliranje lijekova) te problemi povezani s obiteljskom dinamikom. Primjer kognitivnog problema bio bi slučaj kada osoba koja ima problema s plućima istodobno ima i demenciju. Takvoj osobi može biti potreban poseban pristup kako bi se poboljšalo razumijevanje. Primjer problema vezanog uz obiteljsku dinamiku bio bi slučaj kada je osoba uključena u program ovisna o njegovatelju (skrbniku) koji joj ne može pomagati u provođenju rehabilitacije kod kuće. Važno je da članovi tima prepoznaju takve probleme i planiraju načine kako pomoći toj osobi.
Također se utvrđuju dugoročni ciljevi, a članovi tima poučavaju osobe kako prepoznati promjene koje se odnose na stanje njihovih pluća kako bi se pravodobno obratile svom liječniku. Možda će biti potrebno prilagoditi liječenje (tretman) promjenama simptoma.
Sastavnice plućne rehabilitacije
Program plućne rehabilitacije ima nekoliko sastavnica, uključujući:
-
strukturirani trening tjelesnog vježbanja (vježbe opterećenja, odnosno trening snage, aerobni trening, trening izdržljivosti i vježbe disanja)
-
vježbe za inspiratorne mišiće
-
živčanomišićnu elektrostimulaciju (podraživanje električnom strujom živaca i mišića)
-
psihosocijalne intervencije
-
procjenu uhranjenosti i savjete o prehrani
-
edukaciju, uključujući onu o pravilnom uzimanju propisanih lijekova
Strukturirani trening tjelesnog vježbanja
Strukturirani trening tjelesnog vježbanja najvažnija je sastavnica plućne rehabilitacije (vježbe opterećenja, odnosno trening snage, aerobni trening, trening izdržljivosti i vježbe disanja). Smanjuje učinke neaktivnosti i gubitka kondicije, što dovodi do smanjenja zaduhe i povećanja sposobnosti podnošenja fizičkog napora. Međutim, tjelesna ograničenja mogu utjecati na odabir tjelesnih vježbi koje se mogu provoditi.
Aerobne vježbe i vježbe snage važne su sastavnice treninga tjelesnog vježbanja kod osoba s plućnim bolestima.
Vježbe za noge temeljni su dio treninga. Budući da je hodanje nužno za obavljanje većine svakodnevnih aktivnosti, mnogi rehabilitacijski programi koriste hodanje (ponekad na pokretnoj traci) kao glavni oblik treninga. Neke osobe mogu radije izabrati vježbanje na sobnom biciklu. Odabir vježbe koja je ugodna i prihvatljiva za bolesnika povećava spremnost za dugoročno sudjelovanje.
Vježbe snage za ruke također su korisne za osobe s kroničnim plućnim bolestima koje imaju zaduhu ili druge simptome tijekom uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, poput pranja kose ili brijanja. Taakve su vježbe potrebne jer kronična bolest pluća može dovesti do gubitka mišićne mase, a neki mišići ramenog obruča sudjeluju i pri disanju i pri pokretima ruku. Aktivnosti koje uključuju rad ruku mogu brzo preopteretiti te mišiće.
Vježbe za inspiratorne mišiće
Vježbe za inspiratorne (dišne) mišiće (VIM) često su sastavni dio plućne rehabilitacije. U sklopu VIM-a osoba provodi vježbe disanja i koristi posebne uređaje kako bi ojačala mišiće koji sudjeluju u disanju. VIM se obično primjenjuje zajedno s tradicionalnim aerobnim vježbama.
Živčanomišićna elektrostimulacija
Neuromuskularna (živčanomišićna) elektrostimulacija (NMES) vrši se pomoću uređaja koji emitira električne impulse kroz kožu na odabrane mišiće kako bi potaknuo njihovu kontrakciju. NMES može biti učinkovita kod teških plućnih i/ili srčanih bolesnika jer ne izaziva zaduhu koja im često onemogućuje sudjelovanje u uobičajenim programima vježbanja.
Psihosocijalne intervencije
Depresija i anksioznost česte su reakcije na životne promjene koje doživljava osoba s plućnom bolešću. Osim toga, sama zaduha može izazvati tjeskobu i depresiju, ometati seksualne aktivnosti te otežavati nošenje sa i opuštanje. Kroz savjetovanje, grupnu terapiju i, po potrebi, uz pomoć lijekova (farmakoterapije), osobe se mogu bolje nositi s tim psihosocijalnim problemima. Ponekad članovi obitelji sudjeluju u savjetovanju koje im pomaže da se nose sa stresom koji je posljedica brige o plućnom bolesniku.
Procjena uhranjenosti i savjeti o prehrani
Ljudi koji imaju plućnu bolest često trebaju procjenu uhranjenosti i savjete vezane za prehranu. Primjerice, osobe s najtežim oblikom kronične opstruktivne plućne bolesti često gube na tjelesnoj težini (mršave). Programi plućne rehabilitacije pomažu osobama spriječiti gubitak tjelesne težine i očuvati mišićnu masu. Bolesnike treba naučiti jesti na takav način da unose dovoljnu količinu kalorija, a pritom izbjegnu prejedanje i prekomjernu sitost, što može otežavati disanje. S druge strane, neke osobe dobivaju na tjelesnoj težini zbog smanjene razine aktivnosti. U tom slučaju disanje dodatno opterećuje već opterećen dišni sustav. Smanjenje tjelesne težine ima povoljan učinak kod takvih osoba.
Lijekovi i edukacija
Osobe s teškim bolestima pluća obično uzimaju nekoliko lijekova. Ti se lijekovi često moraju uzimati prema preciznim uputama i složenom rasporedu. Kroz program rehabilitacije ljudi mogu naučiti kada i u kojoj dozi treba uzeti svaki pojedini lijek. Edukacija često uključuje informacije o prirodi plućne bolesti i ulozi lijekova (farmakoterapije), uključujući podatke o očekivanim koristima, potencijalnim nuspojavama te pravilnoj tehnici primjene inhalacijskih lijekova. Programi pomno prate u kojoj mjeri osobe slijede upute te njih i članove njihovih obitelji poučavaju o važnosti pravilne primjene.
Bolesnici se također poučavaju o važnosti prestanka pušenja, o načinu disanja (kao što je disanje kroz stisnute usne (napućene usne – pri čemu se izdah započinje kroz stisnute usne kako bi se smanjila brzina disanja i zaduha) te o načelima očuvanja tjelesne energije.