Eozinofili su vrsta leukocita koja igra važnu ulogu u odgovoru organizma na alergijske reakcije, astmu i infekciju parazitima. Ove stanice imaju ulogu u zaštitnom imunitetu protiv određenih parazita, ali i doprinose upali koja se javlja kod alergijskih poremećaja.
Eozinofili ponekad uzrokuju upalu u određenim organima i rezultiraju simptomima.
Na eozinofile obično otpada manje od 7% cirkulirajućih bijelih krvnih stanica (100 do 500 eozinofila po mikrolitri krvi [0.1 to 0.5 × 109 po litri]).
Mali broj eozinofila
Smanjeni broj eozinofila u krvi (eozinopenija) može se pojaviti uz Cushingov sindrom, infekciju krvotoka (sepsa), te liječenje kortikosteroidima. Međutim, mali broj eozinofila obično ne uzrokuje probleme jer drugi dijelovi imunološkog sustava adekvatno kompenziraju.
Mali broj eozinofila obično se ustanovi slučajno kada se kompletna krvna slika radi iz drugih razloga.
Liječenje uzroka vraća broj eozinofila na normalu.
Veliki broj eozinofila
Najčešći uzroci velikog broja eozinofila (što se naziva eozinofilija ili hipereozinofilija) su
-
Alergijski poremećaji
-
Infekcije parazitima
-
Određeni karcinomi
Alergijski poremećaji, uključujući preosjetljivost na lijekove, astmu, alergijski rinitis, i atopijski dermatitis često dovode do povećanja broja eozinofila. Mnogi paraziti, osobito oni koji napadaju tkivo, uzrokuju eozinofiliju. Vrste raka koje uzrokuju eozinofiliju uključuju Hodgkinov limfom, leukemiju i neke mijeloproliferativne neoplazme.
Ako je broj eozinofila samo neznatno povišen, ljudi obično nemaju simptome, a veliki broj eozinofila u krvi otkriva se tek kada se radi kompletna krvna slika iz drugih razloga. Međutim, ponekad, osobito kada je broj eozinofila vrlo visok, povećan broj eozinofila dovodi do upale tkiva i uzrokuje oštećenje organa. Najčešće su zahvaćeni srce, pluća, koža i živčani sustav, ali do oštećenja može doći na svakom organu.
Simptomi su povezani sa zahvaćenim organom. Primjerice, može doći do osipa ako je zahvaćena koža ili do bronhalnih zvižduka i kratkoće daha ako su zahvaćena pluća, kratkoće daha i zamora (simptoma srčanog zatajenja) kad je zahvaćeno srce, bolova u grlu ili trbuhu kad su zahvaćeni jednjak ili želudac. Sukladno tome, eozinofilni poremećaji se dijagnosticiraju prema mjestu gdje su razine eozinofila povišene:
Pretrage i liječenje najčešće se rade zbog uobičajenih uzroka simptoma. Na primjer, ljude se šalje na pretrage zbog infekcije i čak im se daju antibiotici premda infekcija nije ustanovljena. Budući da ljudi i dalje imaju simptome nakon liječenja, liječnici često uzimaju uzorak tkiva za pregled (biopsija), koji će pokazati eozinofile unutar zahvaćenog organa.
Liječenje ovih stanja često uključuje oralne kortikosteroide.
Hipereozinofilni sindrom
Hipereozinofilni sindrom je rijetki poremećaj u kojem broj eozinofila raste na više od 1500 stanica po mikrolitri krvi (više od 1.5 × 109 po litri) tijekom više od 6 mjeseci bez jasnog razloga. Neki ljudi imaju rijedak kromosomski poremećaj.
Ljudi bilo koje dobi mogu razviti hipereozinofilni sindrom, ali je češći kod muškaraca starijih od 50 godina. Povećan broj eozinofila može oštetiti srce, pluća, jetru, kožu i živčani sustav. Primjerice, može doći do upale u srcu što se naziva Löffler endocarditis, pri čemu dolazi do stvaranja krvnih ugrušaka, zatajenja srca, srčanog udara ili poremećaja rada srčanih zalistaka.
Simptomi mogu uključivati gubitak težine, groznicu, noćno znojenje, umor, kašalj, bol u prsima, oticanje, bol u trbuhu, osip, bol, slabost, zbunjenost i komu. Dodatni simptomi ovog sindroma ovise o tome koji su organi oštećeni.
Na ovaj se sindrom sumnja kada se ponovljenim krvnim testovima otkrije da se broj eozinofila stalno povećava kod ljudi koji imaju te simptome. Dijagnoza se potvrđuje kada se utvrdi da eozinofilija nije uzrokovana parazitskom infekcijom, alergijskom reakcijom ili drugim dijagnostičkim poremećajem te kada se biopsijom ustanove eozinofili unutar organa.
Bez liječenja, općenito više od 80% ljudi koji imaju ovaj sindrom umire unutar 2 godine, ali s liječenjem ih preživi više od 80%. Oštećenje srca je glavni uzrok smrti. Neki ljudi ne trebaju nikakvo liječenje osim pomnog praćenja 3 do 6 mjeseci, ali većini je potrebna medikametozna terapija prednizonom, hidroksiurejom ili kemoterapijskim lijekovima.
Neki ljudi s hipereozinofilnim sindromom imaju stečenu abnormalnost gena koji regulira rast stanica. Ova vrsta hipereozinofilije može reagirati na liječenje imatinibom, lijekom koji se koristi za liječenje raka. Ako terapija spomenutim lijekovima nije uspješna, može se koristiti razne druge lijekove, što se može kombinirati i s postupkom uklanjanja eozinofila iz krvi (leukafereza).