Uzrok karcinoma štitnjače nije poznat, ali štitnjača je vrlo osjetljiva na zračenje, što može uzrokovati kancerozne promjene. Karcinom štitnjače češći je kod ljudi koji su liječeni zračenjem u području glave, vrata ili prsa, najčešće zbog nekanceroznih (benignih) stanja u djetinjstvu (iako se radioterapija za liječenje nekanceroznih stanja više ne koristi).
(Vidi također Pregled štitne žlijezde.)
Čvorovi štitnjače
Umjesto da uzrokuje povećanje cijele štitne žlijezde, karcinom obično uzrokuje nastanak čvorova unutar štitnjače. Međutim, većina čvorova nije maligna. Vjerojatnije je da će čvor biti maligan ako:
Bezbolna kvržica u vratu je obično prvi znak karcinoma štitnjače. Veći karcinom može pritisnuti obližnja tkiva u vratu, uzrokujući promuklost, kašljanje ili otežano disanje.
Kada liječnici pronađu kvržicu u štitnoj žlijezdi, traže nekoliko testova. Prvo su to obično testovi funkcije štitnjače što uključuje mjerenje razina TSH, T4 (tiroksin) i T3 (trijodtironin). Ponekad se određuju tireoidna autoantitijela.
Ako nalazi ukazuju na hipertireozu učini se scintigrafija štitnjače kako bi se utvrdilo proizvodi li sam čvor suvišak hormona štitnjače. Čvorovi koji proizvode hormone ("vrući" čvorovi) gotovo nikad nisu maligni. Ako rezultati pretraga ne ukazuju na hipertireozu, Hashimoto tireoiditis ili ako čvorovi nisu "vrući" liječnici obično učine punkciju čvora.
Prilikom punkcije čvora uzima se uzorak čvora tankom iglom koji se potom pregledava mikroskopom. Ovaj postupak nije jako bolan, provodi se u liječničkoj ordinaciji i može se učiniti uz lokalni anestetik, a koristi se i ultrazvuk za praćenje same punkcije.
Ultrazvuk se provodi kako bi se odredilo koliko je čvor velik, je li građen od tkiva ili pun tekućine te jesu li prisutni drugi čvorići.
Vrste karcinoma štitnjače
Postoje četiri vrste karcinoma štitnjače:
-
papilarni
-
folikularni
-
medularni
-
anaplastični
Papilarni karcinom
Čini 80 do 90% svih slučajeva karcinoma štitnjače. Pogađa oko tri puta više žena od muškaraca. Najčešći je u dobi od 30 do 60 godina, ali brže raste i širi se kod starijih osoba. Rizik nastanka papilarnog karcinoma je viši kod bolesnika kojima je zračen vrat radi nekanceroznih stanja u djetinjstvu ili radi drugih maligniteta u odrasloj dobi.
Papilarni karcinom raste unutar štitne žlijezde, ali se ponekad širi (metastazira) u obližnje limfne čvorove. Ako se ne liječi, papilarni se karcinom može proširiti na udaljenije lokacije.
Papilarni karcinom je gotovo uvijek izlječiv. Ako je čvor velik (veći od 1,5 inča ili 4 centimetra) obično se uklanja cijela ili gotovo cijela štitna žlijezda. Radioaktivni jod se često daje kako bi se uništilo preostalo tkivo štitnjače i stanice karcinoma. Hormoni štitnjače se također daju u većim dozama kako bi se suzbio rast preostalog tkiva štitnjače.
Čvorovi manji od pola inča (1 do 1,5 centimetar) se uklanjaju s okolnim tkivom štitnjače (lobektomija i istmektomija), iako mnogi stručnjaci preporučuju uklanjanje cijele štitne žlijezde (tireoidektomija). Sve češće se sugerira aktivno praćenje ljudi s vrlo malim papilarnim karcinomom (manjim od 0,4 inča [1 cm]) koji se vjerojatno neće proširiti na obližnja tkiva. Tijekom aktivnog praćenja čini se ultrazvučni pregled štitnjače svakih šest mjeseci kako bi se na vrijeme uočilo bilo kakvo širenje ili rast karcinoma.
Folikularni karcinom
Čini oko 10% svih karcinoma štitnjače i češći je kod starijih osoba. Također je češći u žena nego u muškaraca.
Mnogo je agresivniji od papilarnog karcinoma te ima tendenciju širenja (metastaziranja) krvotokom, šireći maligne stanice u različite dijelove tijela.
Liječenje folikularnog karcinoma zahtijeva kirurško uklanjanje što većeg dijela štitnjače te uništavanje preostalog tkiva i metastaza radioaktivnim jodom. Obično je izlječiv, ali manje od papilarnog karcinoma.
Medularni karcinom
Čini oko 4% karcinoma štitnjače, ali ne nastaje od stanice koja proizvodi hormone štitnjače. Porijeklom je od C-stanica koje raspršene po štitnjači i luče hormon kalcitonin koji sudjeluje u kontroli razine kalcija u krvi. Karcinom proizvodi prekomjerne količine kalcitonina. Budući da može proizvesti i druge hormone, mogu nastati neobični simptomi.
Ima tendenciju širenja (metastaziranja) kroz limfne žile u limfne čvorove i krvotokom u jetru, pluća i kosti. Može se razviti udruženo s drugim tipovima endokrinih karcinoma u sklopu sindroma multiple endokrine neoplazije.
Liječenje podrazumijeva kirurško uklanjanje štitnjače. Dodatni kirurški zahvati mogu biti potrebni kako bi se utvrdilo je li se karcinom proširio na limfne čvorove. Radioaktivni jod se ne koristi u liječenju. Više od dvije trećine ljudi čiji je medularni karcinom dio sindroma multiple endokrine neoplazije bivaju izliječeni.
Budući da je medularni karcinom štitnjače često obiteljski, ljudi se podvrgavaju genetskom testiranju kako bi identificirali mutaciju gena koja uzrokuje nastanak karcinoma. Ako se utvrdi mutacija, liječnici mogu preporučiti testiranje članova obitelji, a nekim članovima obitelji se može ukloniti štitnjača prije nego što se razvije karcinom.
Anaplastični karcinom
Čini oko 2% karcinoma štitnjače i najčešći je kod starijih žena. Raste vrlo brzo i obično uzrokuje veliku, bolnu izraslinu u vratu. Također često metastazira po čitavom tijelu.
Oko 80% osoba s anaplastičnim karcinomom umire unutar jedne godine, čak i uz liječenje. Liječenje anaplastičnog karcinoma podrazumijeva tireoidektomiju (a ponekad i uklanjanje okolnog tkiva), zračenje, kemoterapiju ili njihovu kombinaciju. U nekim slučajevima je moguće izlječenje (kada je karcinom manji i ako nije metastazirao) korištenjem kemoterapije i radioterapije prije i nakon operacije. Radioaktivni jod ne pomaže u liječenju ove vrste karcinoma.