Šećerna bolest je poremećaj u kojem su razine šećera (glukoze) u krvi abnormalno visoke, jer tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina ili ne reagira normalno na proizvedeni inzulin.
-
Dijabetes opisuje skupinu stanja s visokom razinom glukoze u krvi (hiperglikemija) uzrokovanom smanjenom proizvodnjom inzulina, smanjenim učinkom inzulina, ili uslijed oba razloga.
-
Tipični simptomi pri dijagnozi uključuju prekomjernu žeđ, prekomjerno mokrenje i gubitak težine.
-
Dijagnoza se temelji na simptomima i rezultatima pretraga urina i krvi.
-
Liječenje ovisi o vrsti dijabetesa, ali uključuje promjene u prehrani, tjelovježbu, gubitak težine (ako je prekomjerna) i injekcijama inzulina ili lijekovima koji se uzimaju na usta.
Simptomi, dijagnoza i liječenje dijabetesa slični su u djece i odraslih ( vidi: Šećerna bolest). Međutim, liječenje dijabetesa u djece može biti složenije. Mora se prilagoditi fizičkoj i emocionalnoj zrelosti djeteta i stalnim varijacijama u unosu hrane, tjelesnoj aktivnosti i stresu.
Šećer u krvi
Dijabetes je poremećaj koji utječe na količinu šećera u krvi. Postoje mnoge vrste šećera. Bijele granule kuhinjskog šećera poznate su kao saharoza. Saharoza se prirodno javlja u šećernoj trski i šećernoj repi. Druga vrsta šećera, laktoza, se pojavljuje u mlijeku. Saharoza se sastoji od dva različita jednostavna šećera, glukoze i fruktoze. Laktoza se sastoji od jednostavnih šećera (monosaharida) glukoze i galaktoze. Saharoza i laktoza moraju biti razgrađeni u crijevu u njihove jednostavne šećere prije nego se mogu apsorbirati. Glukoza je glavni šećer koji tijelo koristi za energiju, pa se tijekom i nakon apsorpcije većina šećera pretvara u glukozu. Dakle, kada liječnici govore o šećeru u krvi, oni zapravo govore o glukozi u krvi.
Inzulin
Inzulin je hormon kojeg proizvodi gušterača. Inzulin kontrolira količinu glukoze u krvi i dopušta da se glukoza premjesti iz krvi u stanice. Bez odgovarajuće količine inzulina, glukoza se ne pomiče u stanice i nakuplja se u krvi. Kako se razina glukoze u krvi povećava, glukoza se počinje pojavljivati u urinu. Ova glukoza povlači više vode u urin, tako da ljudi više mokre (poliurija) i posljedično su više žedni i piju više (polidipsija). Bez inzulina, mogu se razviti poremećaj elektrolita i dehidracija. Manjak inzulina također dovodi do razgradnje masti i proteina.
Vrste dijabetesa
Vrste dijabetesa kod djece su slične onima u odraslih. Ti tipovi uključuju
Predijabetes
Dijabetes tipa 1
Dijabetes tipa 2
Predijabetes
Predijabetes je stanje u kojem su razine glukoze u krvi previsoke da bi se smatrale normalnim, ali ne dovoljno visokim da bi se smatrale dijabetesom. Predijabetes je češći kod pretilih adolescenata. To je privremeno stanje u više od polovice adolescenata, ali ostatak ipak razvije dijabetes, osobito oni koji i dalje dobivaju na težini.
Dijabetes tipa 1
Dijabetes tipa 1 nastaje kada gušterača proizvodi malo ili ništa inzulina. Tip 1 dijabetesa je najčešći tip među djecom, uzrokujući oko dvije trećine svih slučajeva dijabetesa. To je jedna od najčešćih kroničnih dječjih bolesti. Do 18. godine, 1 od 350 djece će razviti dijabetes tipa 1. Broj pogođene djece u posljednje se vrijeme povećava, osobito u djece mlađe od 5 godina.
Dijabetes tipa 1 se može razviti u bilo kojem trenutku tijekom djetinjstva, čak i tijekom dojenačke dobi, ali obično počinje između dobi od 4 i 6 godina ili između dobi od 10 i 14 godina.
Kod dijabetesa tipa 1 gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina jer imunološki sustav napada i uništava stanice u gušterači koje proizvode inzulin (stanice Langerhansovih otočića). Takav napad može biti potaknut okolišnim čimbenicima kod ljudi koji su naslijedili određene gene koji ih čine osjetljivim na razvoj dijabetesa. Ovi geni su češći među određenim etničkim skupinama (poput Skandinavaca i ljudi sa Sardinije). Bliski rođaci osobe s dijabetesom tipa 1 imaju povećani rizik od razvoja dijabetesa. Braća i sestre imaju oko 4 do 8 % rizika, a identični blizanci imaju puno veći rizik (30 do 50 %). Rizik za razvoj dijabetesa za dijete koje ima roditelja s dijabetesom tipa 1 je oko 10 % ako je bolestan otac a iznosi oko 4 % ako je bolesna majka.
Djeca koja boluju od dijabetesa tipa 1 imaju veći rizik od nekih drugih poremećaja u kojima imunološki sustav tijela samog sebe napada (autoimune bolesti), osobito bolesti štitnjače i celijakija.
Dijabetes tipa 2
Dijabetes tipa 2 nastaje zato što stanice u tijelu ne reagiraju adekvatno na inzulin (što nazivamo inzulinska rezistencija). Za razliku od dijabetesa tipa 1, gušterača još uvijek može proizvesti inzulin ali ne može napraviti dovoljno inzulina da prevlada inzulinsku rezistenciju. Taj se nedostatak često naziva relativnainzulinska deficijencija u odnosu na apsolutnu deficijenciju u dijabetesu tipa 1. Dijabetes tipa 2 javlja se uglavnom u adolescenata, ali postaje sve češći među djecom s prekomjernom tjelesnom težinom ili među pretilom djecom. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, više od 95% djece s dijabetesom imalo je dijabetes tipa 1, ali sada oko jedne trećine novo dijagnosticiranih ima dijabetes tipa 2. Dijabetes tipa 2 obično se razvija nakon što je započeo pubertet. Iako mnoga djeca razvijaju dijabetes tipa 2 u dobi između 10 i 14 godina, najviša stopa pojavljuje se u kasnoj adolescenciji, između 15. i 19. godine života (vidi Pretilost kod adolescenata).
Porast incidencije dijabetesa tipa 2 u djetinjstvu je posebno izražen među Indijancima, crncima, Hispanicima, Amerikancima iz Azije i stanovnicima pacifičkih otoka.
Ostala djeca koja su u povećanom riziku za razvoj dijabetesa tipa 2 uključuju one koji
Imaju prekomjernu tjelesnu težinu (teže više od 85 % djece slične dobi, spola i visine), posebice oni koji su pretili (imaju tjelesnu težinu veću od 95 % djece slične dobi, spola i visine)
Imaju roditelja, brata, sestru, tetku, ujaka, strica ili djeda ili baku s dijabetesom tipa 2
Imaju visoki krvni tlak, visoke razine lipida u krvi (masti), opstruktivnu apneju u snu, tamni i debeli kožni nabor na potiljku (acanthosis nigricans), masnu jetru, sindrom policističnih jajnika (PCOS), ili su pri rođenju težinom mali za gestacijsku dob
Imaju majku koja je imala gestacijski dijabetes ili ima dijabetes
Nisu fizički aktivni
Simptomi
Visoke razine glukoze u krvi uzrokuju različite simptome i kronične komplikacije.
Dijabetes tipa 1
Simptomi se brzo razvijaju kod dijabetesa tipa 1, obično tijekom nekoliko dana do tjedana, i obično su očiti. Visoka razina glukoze u krvi uzrokuje pretjerano mokrenje djeteta. Djeca mogu mokriti u krevet ili postati nesposobna da kontroliraju svoj mjehur tijekom dana. Djeca koja nisu obučena za toalet mogu imati povećanu količinu mokrih ili teških pelena. Ovaj gubitak tekućine uzrokuje povećanje žeđi i potrošnju tekućine. Oko polovice djece gube na težini i umanjuju rast. Neka djeca postaju dehidrirana, što dovodi do slabosti, umora i brzog pulsa. Također mogu imati mučninu i povraćanje posljedično ketonima (nusproduktima raspada masti) u krvi. Vid može postati mutan. Ako se simptomi ne prepoznaju kao posljedica dijabetesa i ne liječe, djeca se mogu razviti dijabetičku ketoacidozu.
Dijabetes tipa 2
Mnoga djeca nemaju nikakvih simptoma i liječnici dijagnosticiraju dijabetes tipa 2 samo kada se obavljaju pretrage krvi ili urina iz drugih razloga (npr. na sistematskom prije uključivanja u sport ili odlaska u kamp). Simptomi kod djece s dijabetesom tipa 2 su blaži nego kod onih s dijabetesom tipa 1 i razvijaju se sporije. Roditelji mogu primijetiti povećanje djetetove žeđi i pojačano mokrenje ili mogu imati samo nejasne simptome, kao što je umor. Kod djece s dijabetesom tipa 2 je manja vjerojatnost da će razviti ketoacidozu ili tešku dehidraciju nego kod onih s dijabetesom tipa 1.
Komplikacije
Dijabetes može uzrokovati akutne komplikacije i kronične komplikacije. Najozbiljnija akutna (neposredna) komplikacija je dijabetička ketoacidoza.
Kronične (dugotrajne) komplikacije obično su posljedica socijalnih i psiholoških problema ili problema s krvnim žilama. Iako je za razvoj krvožilnih problema potrebno nekoliko godina, što je bolja kontrola dijabetesa, to je manja vjerojatnost da će se ikada pojaviti komplikacije.
Dijabetička ketoacidoza (DKA)
Dijabetička ketoacidoza prisutna je u vrijeme postavljanja dijagnoze u oko jedne trećine djece s dijabetesom tipa 1. Dijabetička ketoacidoza je također česta kod djece s već od ranije poznatim dijabetesom tipa 1. Svake godine se kod 1 do 10 % djece razvija dijabetička ketoacidoza, obično zato što ta djeca nisu uzimala inzulin ili imaju problema s isporukom inzulina (na primjer, problemi s njihovim inzulinskim pumpama). Dijabetička ketoacidoza se može pojaviti i ako djeca ne dobiju dovoljno inzulin tijekom akutne bolesti (kada su bolesna, djeca trebaju više inzulina). Bez inzulina, stanice ne mogu koristiti glukozu iz krvi. Stanice se prebacuju na rezervni mehanizam za dobivanje energije i razgrađuju masti, proizvodeći nusproizvode koji se nazivaju ketoni.
Ketoni čini krv pre kiselom (otud naziv ketoacidoza), dovodeći do mučnine, povraćanja, umora i boli u trbuhu. Zbog ketona djetetov zadah ima miris poput odstranjivača laka za nokte (miris na aceton). Disanje postaje duboko i brzo jer tijelo pokušava korigirati kiselost krvi ( vidi: Pregled acidobazne ravnoteže). Neka djeca imaju glavobolju i mogu postati zbunjena ili smanjene svijesti. Ovi simptomi mogu biti uzrokovani nakupljanjem tekućine u mozgu (cerebralni edem). Dijabetička ketoacidoza može napredovati do kome i smrti. Djeca s dijabetičnom ketoacidozom također su dehidrirana i često imaju druge kemijske neravnoteže u krvi, kao što su abnormalne razine kalija i natrija.
Socijalni i psihološki problemi
Socijalni i psihološki problemi () su vrlo česti kod djece s dijabetesom. Do polovice djece razvija depresiju, tjeskobu ili druge psihološke probleme ( vidi: Pregled duševnih bolesti djece). Budući da inzulin može uzrokovati debljanje, poremećaji u prehrani su ozbiljan problem kod adolescenata koji ponekad preskaču doze inzulin kako bi kontrolirali svoju težinu. Socijalni i psihološki problemi mogu utjecati na sposobnost djece da se pridržavaju svoje prehrane i režima lijekova, što znači da im je glukoza u krvi pod slabom kontrolom.
Problemi s krvnim žilama
Dijabetes na kraju uzrokuje sužavanje malih i velikih krvnih žila. Suženje može oštetiti mnoge različite organe. Iako se sužavanje krvnih žila počinje razvijati u roku od nekoliko godina nakon početka dijabetesa, oštećenje organa obično postaje očito tek godinama kasnije i rijetko je prisutno u djetinjstvu.
Oštećenje malih krvnih žila najčešće pogađa oči, bubrege i živce. Oštećenje krvnih žila očiju može uzrokovati gubitak vida (dijabetička retinopatija). Oštećenje bubrega (zvano dijabetička nefropatija) može dovesti do zatajenja bubrega. Oštećenje živaca (zvano dijabetička neuropatija) može uzrokovati utrnulost, trnce ili žareću bol u rukama i nogama. Ovi su problemi češći među djecom koja imaju dijabetes tipa 2 nego kod onih s dijabetesom tipa 1. Ovi problemi također mogu biti prisutni u vrijeme postavljanja dijagnoze ili i ranije kod djece s dijabetesom tipa 2.
Oštećenje velikih krvnih žila najčešće uključuje arterije koje vode u srce i mozak. Sužavanje arterija u srce može uzrokovati srčani udar. Sužavanje arterija koje vode prema mozgu može uzrokovati moždani udar.
Dijagnoza
Ispitivanje glukoze u krvi
Hemoglobin A1c (glikozilirani hemoglobin)
Ponekad se radi oralni test tolerancije glukoze
Dijagnoza dijabetesa je dvodijelni proces. Liječnici najprije utvrde imaju li djeca dijabetes, a zatim određuju tip dijabetesa. Djeca koja imaju komplikacije također prolaze druga ispitivanja.
Dijagnosticiranje dijabetesa
Liječnici posumnjaju na dijabetes kada djeca imaju tipične simptome ili kada pretraga urina tijekom rutinskog fizikalnog pregleda otkrije glukozu u urinu. Dijagnoza se potvrđuje mjerenjem razine glukoze u krvi. Razina glukoze u krvi može se izmjeriti ujutro prije nego što djeca pojedu (nazivaju se razina glukoze natašte) ili bez obzira na obroke (naziva se nasumična razina glukoze). Smatra se da djeca imaju dijabetes ako imaju i tipične simptome dijabetesa i visoku razinu glukoze u krvi. Ako je razina glukoze natašte 126 mg/dL (7.0 mmol/L) ili viša u dvije različite prilike, smatra se da djeca imaju dijabetes. Ako je slučajna razina glukoze 200 mg/dl (11,1 mmol/L) ili viša, djeca imaju dijabetes.
Liječnici također mjere razinu proteina u krvi zvanu hemoglobin A1C (glikozilirani hemoglobin). Hemoglobin je crvena tvar koja nosi kisik unutar eritrocita tj. crvenih krvnih stanica. Kada je krv izložena visokim razinama glukoze u krvi tijekom određenog vremena, glukoza se veže na hemoglobin i formira hemoglobin A1C. Budući da je hemoglobinu A1C potrebno relativno dugo vremena da se formira i razgradi, razine se mijenjaju tjednima do mjesecima, a ne iz minute u minutu kao što je to slučaj kod razine glukoze u krvi. Razina hemoglobin A1C stoga odražava prosječnu razinu glukoze u krvi tijekom protekla 2 do 3 mjeseca. Za osobe čiji je hemoglobin A1C veći ili jednak 6,5% se smatra da imaju dijabetes. Razina hemoglobina A1C je korisnija u dijagnostici dijabetesa tipa 2 u djece koja nemaju tipične simptome.
Druga vrsta krvne pretrage nazvana oralnim testom tolerancije glukoze može se provesti kod djece koja nemaju simptome ili čiji su simptomi blagi ili nisu tipični. U ovom testu djeci se natašte uzme uzorak krvi kako bi se odredila razina glukoze natašte, a zatim popiju posebnu otopinu koja sadrži veliku količinu glukoze. Liječnici zatim mjere razinu glukoze u krvi 2 sata kasnije. Ako je razina 200 mg/dL (11.1 mmol/L) ili više, smatra se da djeca imaju dijabetes. Ovaj test je sličan testu koji se provodi kod trudnica radi skrininga na gestacijski dijabetes.
Dijagnosticiranje tipa dijabetesa
Kako bi se razlikovao dijabetes tipa 1 od tipa 2, liječnici obavljaju krvne pretrage kojima otkrivaju antitijela na različite proteine koje proizvode stanice gušterače koje proizvode inzulin. Takva su antitijela obično prisutna u djece s dijabetesom tipa 1 a rijetko su prisutna u djece s dijabetesom tipa 2.
Pretrage nakon dijagnoze
Djeca kojima je dijagnosticiran dijabetes tipa 1 obično moraju obaviti druge krvne pretrage za traženje autoimunih bolesti kao što su celijakija i bolest štitnjače.
Djeca kojima je dijagnosticiran dijabetes tipa 2 moraju obaviti pretrage krvi i urina kako bi utvrdili kako funkcioniraju njihova jetra i bubrezi. Nakon postavljanja dijagnoze dijabetesa tipa 2, djeci također radimo pretrage za druge eventualne probleme, kao što su povišeni krvni tlak, povišeni lipidi u krvi (masnoće), te masna jetra, budući da su ovi problemi česti među djecom s dijabetesom tipa 2. Ostale pretrage se provode ovisno o simptomima. Primjerice, kod djece s dnevnom pospanošću koja hrču tragamo za opstruktivnom apnejom za vrijeme spavanja, a kod djevojaka koje su dlakave i imaju akne ili neregularne menstrualne cikluse tražimo sindrom policističnih jajnika.
Prevencija
Budući da pravovremene mjere (poput promjena u prehrani, povećanja u tjelesnoj aktivnosti i gubitka u tjelesnoj masi) mogu pomoći u prevenciji ili odgodi početka dijabetesa tipa 2, djeca s povećanim rizikom za razvoj dijabetesa tipa 2 bi trebala uraditi razinu hemoglobina A1C. Ovu pretragu treba prvo napraviti kada djeca napune 10 godina ili kada počne pubertet (ako se pubertet dogodio u mlađoj dobi) i treba ih ponavljati svake 3 godine.
Neki čimbenici rizika za dijabetes tipa 2 mogu biti prevenirani. Na primjer, djeca koja su pretila bi trebala smršavjeti, a sva djeca trebaju redovito vježbati (vidi Prehrana i vježbanje).
Ništa se ne može učiniti da se spriječi dijabetes tipa 1.
Liječenje
Prehrana i tjelovježba
Za dijabetes tipa 1, injekcije inzulina
Za dijabetes tipa 2, metformin peroralno (na usta) i ponekad injekcije inzulina
Glavni cilj liječenja dijabetesa je održavanje razine glukoze u krvi što bliže normalnom rasponu koliko se može učiniti na siguran način. Međutim, nijedno liječenje u potpunosti ne održava razinu glukoze u krvi na normalnoj razini. Kada se ljudi jako trude održati normalne razine glukoze u krvi, povećavaju rizik da će njihova razina glukoze u krvi ponekad postati preniska. Niska razina glukoze u krvi naziva se hipoglikemija i može biti opasna.
Prehrana i tjelovježba
Djeca s bilo kojom vrstom dijabetesa trebaju
Opće prehrambene upute i edukacija su posebno važni za svu djecu s dijabetesom. Dijetetske preporuke za djecu s dijabetesom temelje se na preporukama zdrave prehrane za svu djecu i imaju za cilj održati idealnu tjelesnu težinu i optimalan rast te spriječiti kratkotrajne i dugoročne komplikacije dijabetesa.
Sva djeca trebaju redovito jesti i ne preskakati obroke. Iako većina prehrambenih režima omogućuje određenu fleksibilnost u unosu ugljikohidrata i u vremenu obroka, obroci i raspored obroka u isto vrijeme svaki dan a koji sadrže slične količine ugljikohidrata važni su za optimalnu kontrolu glukoze. Budući da se ugljikohidrati u hrani u tijelu pretvaraju u glukozu, varijacije u unosu ugljikohidrata uzrokuju varijacije u razinama glukoze u krvi.
Odabir zdrave hrane može pomoći u kontroli glukoze u krvi i zaštiti zdravlja srca. Djeca bi se trebala usredotočiti na konzumiranje voća i povrća, cjelovitih žitarica i hrane bogate vlaknima (na primjer, hrane koja ima najmanje 3 ili više grama vlakana po obroku). Hrana ne bi smjela sadržavati mnogo jako obrađenih (rafiniranih) ugljikohidrata, osobito slatkiša, pečenih proizvoda (kao što su kolačići, krafne i kolači) te slatkih pića. Djeca ne bi smjela piti više od 4 do 8 unci 100% voćnog soka dnevno. Trebali bi također izbjegavati redovit unos gaziranih pića, zaslađenog ledenog čaja, limunade, voćnog punča i sportska pića. Djeca bi također trebala izbjegavati hranu sa zasićenim mastima, kao što su pečeni proizvodi, grickalice (poput čipsa od krumpira i čipsa od kukuruza), pržena hrana (poput pomfrita) i brzu hranu ("fast food"). Neke od tih namirnica mogu sadržavati trans masne kiseline, čest sastojak u pojedinoj komercijalnoj hrani, a koje se uklanjanju jer se pokazalo da su povezane s povećanim rizikom za srčane bolesti.
U dijabetesu tipa 1, roditelji i starija djeca uče kako odmjeriti sadržaj ugljikohidrata u hrani i napraviti plan obroka. Kod većine djece s dijabetesom tipa 1 unos hrane nije strogo određen i temelji se na uobičajenim prehrambenim navikama djeteta a doze inzulina odgovaraju stvarnom unosu ugljikohidrata. Dojenčad i djeca predškolske dobi predstavljaju poseban izazov za roditelje jer ne konzumiraju konzistentne količine hrane i zato što se mogu razviti hipoglikemiju ali možda neće moći izreći simptome hipoglikemije svojim roditeljima.
U tipu 2 dijabetesa, promjene u načinu života usredotočuju se na težinu kod većine djece. Koraci za poboljšanje prehrane i upravljanje unosom hrane uključuju uklanjanje slatkih pića, kontrolu veličine porcija, prelazak na hranu s niskim udjelom masti i povećanjem unosa vlakana konzumiranjem više voća i povrća.
Redovita tjelovježba je važna jer poboljšava kontrolu glukoze i olakšava gubitak težine. Budući da energična tjelovježba može uzrokovati značajan pad razine glukoze u krvi, neka djeca s dijabetesom tipa 1 možda će trebati unijeti dodatne ugljikohidrate prije i / ili tijekom vježbanja.
Dijabetička ketoacidoza
Djeca s dijabetičkom ketoacidozom (DKA) obično se liječe u jedinici intenzivne njege. Oni često zahtijevaju tekućine koje se daju u venu (intravenski) kako bi se ispravila dehidracija. Često također trebaju intravenozne otopine kalija kako bi se ispravile niske razine kalija. Djeca često zahtijevaju intravensko davanje inzulina tijekom DKA.
Kako bi se spriječio razvoj DKA i smanjila potreba za hospitalizacijom, djeca i obitelji trebaju koristiti ketonske test trake za provjeru ketona u krvi ili urinu. Testiranje krvi može biti poželjno kod mlađe djece i kod drugih osoba kod kojih je teško dobiti uzorak urina, kod onih koji imaju česte epizode DKA i kod onih na inzulinskoj pumpi. Testiranje na ketone treba provoditi kad god se djeca razbole (bez obzira na razinu glukoze u krvi) ili kada je glukoza u krvi visoka. Visoke razine ketona mogu ukazivati na DKA, osobito ako djeca također imaju bol u trbuhu, povraćanje, pospanost ili ubrzano disanje.
Liječenje dijabetesa tipa 1
Za kontrolu glukoze u krvi, djeca s dijabetesom tipa 1 uzimaju injekcije inzulina.
Kada se prvi put dijagnosticira dijabetes tipa 1, djeca se obično hospitaliziraju. Djeci s dijabetesom tipa 1 daju se tekućine (za liječenje dehidracije) i inzulin. Uvijek zahtijevaju inzulin jer ništa drugo nije učinkovito. Djeca koja nemaju DKA u trenutku dijagnoze obično dobiju dvije ili više dnevnih injekcija inzulina. Liječenje inzulinom se obično započinje u bolnici, tako da se razina glukoze u krvi može često provjeravati i kako bi liječnici mogli adekvatno promijeniti dozu inzulina. Rjeđe, liječenje se započinje na redovitoj posjeti liječniku.
Kada se djeca otpuste iz bolnice, moraju uzimati inzulin redovito. Liječnici rade s djecom i njihovom obitelji kako bi utvrdili koji inzulinski režim je najbolji.
Postoji nekoliko vrsta inzulinskog režima:
Većina djece koja imaju dijabetes tipa 1 bi trebala biti liječena intenziviranom inzulinskom terapijom ili inzulinskom pumpom.
Kod intenzivirane inzulinske terapije, preferira se bazal-bolus režim inzulina. Ovaj režim inzulina uključuje uzimanje jedne ili dviju injekcije dugodjelujući inzulin (bazalna doza) svaki dan, a zatim odvojene dodatne injekcije (bolus doza) brzodjelujućeg inzulina neposredno prije obroka. Svaka doza bolusa može biti različita ovisno o količini hrane koju će dijete pojesti ili količini glukoze u krvi u to vrijeme.
Prednost bazalno-bolusnog režima je da omogućuje fleksibilnost u pogledu vremena kada se jedu obroci.
Ako bazalno-bolusni režim nije opcija (na primjer, ako nije dostupan odgovarajući nadzor, osobito ako odrasla osoba nije dostupna za davanje injekcija u školi ili vrtiću), fiksne forme intenzivirane inzulinske terapije mogu biti opcija. U tim režimima, djeca dobivaju određenu (fiksnu) količinu i dugo- i kratkodjelujućeg inzulina prije doručka i večere i fiksnu dozu dugodjelujućeg prije spavanja. Fiksni režimi pružaju manju fleksibilnost, zahtijevaju dnevni raspored obroka i u velikoj su mjeri zamijenjeni bazalno-bolusnim režimima.
Kod terapije inzulinskom pumpom, bazalna doza inzulina se isporučuje kroz malu, fleksibilnu cjevčicu (kateter) koja je ostavljena u koži. Dodatni bolusi koji se daju tijekom obroka ili radi ispravljanja visoke razine glukoze u krvi se primjenjuju kao zasebne injekcije inzulina brzog djelovanja pomoću igle ili pomoću inzulinske pumpe.
Prethodno pripremljeni režimi inzulina koriste fiksnu mješavinu dviju vrsta inzulina: jednu koja brzo djeluje i čije djelovanje traje nekoliko sati, te onu kojoj treba dulje da počne djelovati no čije djelovanje traje dulje. Uobičajeni omjer inzulina je 70/30 (70% dugodjelujući inzulin i 30% brzodjelujući) ili 75/25. Djeci se daje jedna injekcija za doručak i jedna za večeru.
Prednost prethodno pripremljenih inzulina je u tome što zahtjevaju manje injekcija i lakši su za upravljanje. Međutim, mješoviti režimi imaju manju fleksibilnost u odnosu na vrijeme i količinu obroka i ne mogu se tako često prilagođavati. Prema tome, ovi režimi ne kontroliraju razinu glukoze u krvi jednako dobro kao drugi režimi.
Metode davanja inzulina
inzulin se može ubrizgati na nekoliko načina:
Neka djeca koriste bočicu i špricu. U ovoj metodi, svaka doza inzulina se izvlači iz bočice u špricu i potom se ubrizgava ispod kože, obično u ruku, bedra ili trbušnu stijenku. Male šprince s vrlo tankim iglama čine injekcije gotovo bezbolnima. Količina inzulina koja će biti u šprici varira ovisno o količini inzulina koja je potrebna za injekciju. Mala djeca često koriste šprice s oznakama od 1/2 jedinice kako bi se omogućile manje prilagodbe doze inzulina koji će se koristiti.
Inzulinska olovka ("pen"), je prikladan način na koji mnoga djeca mogu nositi i koristiti inzulin, posebno za djecu koja uzimaju nekoliko injekcija dnevno izvan kuće. Olovka sadrži spremnik koji sadrži dovoljno inzulina za nekoliko doza. Doza koja se daje pri svakoj injekciji podešava se okretanjem vrha olovke.
Drugi uređaj je inzulinska pumpa, koja automatski pumpa inzulin kontinuirano iz spremnika kroz malu, fleksibilnu cjevčicu (kateter) koja je ostavljena u koži. Mjesto ulaza katetera treba mijenjati svaka 2 do 3 dana. Sve više djece koristi inzulinske pumpe, čak i mala djeca. Pumpa bliže oponaša način na koji tijelo normalno isporučuje inzulin. Pumpe su programirane za oslobađanje malih doza inzulina kontinuirano tijekom 24 sata (naziva se bazalna doza) i mogu se pokrenuti ručno za isporuku dodatnih količina inzulina (naziva se doza bolusa) s obrocima ili za liječenje visoke razine glukoze u krvi. Za razliku od drugih metoda, inzulinske pumpe koriste samo brzodjelujući inzulin. Djeci nije potreban dugodjelujući inzulin jer neprestano primaju malu količinu inzulina u bazalnoj dozi. Pumpa se može programirati da daje različite količine inzulina u različito doba dana i noći.
Inzulinske pumpe se mogu koristiti s kontinuiranim sustavima za nadzor glukoze () kako bi bolje pratile trendove glukoze u krvi tijekom dana. Novije inzulinske pumpe su razvijene tako da kombiniraju terapiju inzulinskom pumpom s kontinuiranim sustavima za praćenje glukoze u jednom uređaju.
Kod neke djece pumpa nudi dodatni stupanj kontrole, dok drugi smatraju da je nošenje pumpe nezgodno ili pak na mjestu katetera razvijaju rane ili infekcije.
Liječenje dijabetesa tipa 2
Djeca s dijabetesom tipa 2 obično se ne liječe u bolnici osim ako se ne radi o teškom dijabetesu. Obično se propišu lijekovi za snižavanje razine glukoze u krvi (antihiperglikemični lijekovi) tijekom redovitog posjeta liječniku. Djeca s teškim dijabetesom možda će morati biti hospitalizirana kako bi se započelo liječenje inzulinom. Djeca s dijabetesom tipa 2 rjeđe razvijaju tešku dehidraciju ili, kao kod dijabetesa tipa 1, DKA.
Metformin je glavni lijek koji se daje na usta (oralno) za djecu i adolescente. Počinje se s niskom dozom i često se povećava tijekom nekoliko tjedana do viših doza. Može se uzimati s hranom kako bi se spriječila mučnina i bol u trbuhu.
Drugi lijekovi koji se koriste za odrasle osobe s dijabetesom tipa 2 mogu pomoći nekim adolescentima, ali oni su skuplji i postoje ograničeni dokazi za njihovu primjenu u djece.
insulin se daje djeci koja su hospitalizirana s teškim dijabetesom. Inzulin se često može zaustaviti nakon nekoliko tjedana nakon što se razina glukoze vrati u normalu nakon liječenja metforminom. Djecu kod kojih se dijabetes tipa 2 nije uspio staviti pod kontrolu samo metforminom trebaju uzimati inzulin. Oko polovice adolescenata s dijabetesom tipa 2 na kraju treba liječenje inzulinom.
Nekolicina djece koja izgubi na težini, poboljša prehranu i redovito vježba mogu doći u fazu da ne trebaju uzimati lijekove.
Hipoglikemija
Niska razina glukoze u krvi (hipoglikemija) se pojavljuje kada se primjeni previše inzulina ili se uzme previše antihiperglikemičnog lijeka ili kada dijete ne jede redovito ili energično vježba dugo vremena. Simptomi upozorenja uključuju konfuziju ili drugo abnormalno ponašanje, a djeca često izgledaju blijedo i / ili oznojno.
Za liječenje hipoglikemije, djeci se daje šećer u bilo kojem obliku, kao što su tablete glukoze, tvrdi bombono, glukozni gel ili slatko piće, kao što je čaša voćnog soka. Ako djeca pritom nisu sposobna jesti ili piti, daje se injekcija glukagona. Ako se ne liječi, teška hipoglikemija uzrokuje slabost, zbunjenost, pa čak i komu ili smrt.
Kod odraslih, adolescenata i starije djece, epizode hipoglikemije rijetko uzrokuju dugotrajne probleme. Međutim, česte epizode hipoglikemije u djece mlađe od 5 godina mogu narušiti intelektualni razvoj. Također, mala djeca ne moraju biti svjesna upozoravajućih simptoma hipoglikemije. Kako bi se smanjila mogućnost hipoglikemije, liječnici i roditelji posebno pažljivo prate malu djecu s dijabetesom i koriste nešto viši ciljani raspon za razinu glukoze u krvi. Kontinuirani sustavi nadzora glukoze mogu pomoći djeci jer oglase alarm kada glukoza padne ispod određenog raspona.
Praćenje liječenja dijabetesa
Učestalost praćenja ovisi o vrsti dijabetesa.
U dijabetesu tipa 1, razinu glukoze u krvi treba mjeriti prije svih obroka i prije obroka prije spavanja. Mjerenje se vrši pomoću kapljice krvi koja se dobiva ubodom u vrh prsta malom napravom zvanom lanceta. Lanceta ima malu iglu koja se može zabiti u prst ili staviti u uređaj s oprugom koji lako i brzo probija kožu. Kap se stavlja na test traku, a test traku očitava uređaj. Uređaj prikazuje rezultat na digitalnom zaslonu. Budući da vježbanje može smanjiti razinu glukoze i do 24 sata, glukozu treba mjeriti češće na dane kada djeca vježbaju ili su aktivnija. Ponekad se razine moraju mjeriti tijekom noći.
Sustavi kontinuiranog praćenja glukoze (CGM - engl. continuous glucose monitoring systems)) koristite mali senzor glukoze smješten ispod kože. Senzor mjeri razinu glukoze u krvi svakih 1 do 5 minuta. CGM sustavi su kalibrirani s razinom glukoze iz kapilarne krvi prsta i prenose rezultate bežično na uređaj koji može biti ugrađen u inzulinsku pumpu ili na bežični monitor koji se može nositi na pojasu. Također bilježi rezultate koje liječnik mora pregledati. Alarmi na CGM-u mogu se podesiti da se oglase kada razina glukoze u krvi padne prenisko ili se uspne previsoko, tako da uređaj može pomoći ljudima da brzo prepoznaju zabrinjavajuće promjene u razini glukoze u krvi. Iako se CGM uređaji mogu koristiti s bilo kojim režimom liječenja inzulinom, tipično ih koriste korisnici inzulinske pumpe.
Takozvana umjetna gušterača (zatvoreni sustav za isporuku inzulina) za djecu od 14 godina i stariju je odobren od strane FDA (engl. Food and Drug Administration). Sustavi umjetnog pankreasa prate razine glukoze pomoću senzora za kontinuirano praćenje glukoze. Oni automatski osiguravaju odgovarajuću količinu inzulina pomoću inzulinske pumpe i sofisticiranih računalnih algoritama koji se nalaze na pametnom telefonu ili sličnom uređaju. Ovi sustavi pomažu u većoj kontroli doziranja inzulina i ograničavaju epizode u kojima su razine inzulina u krvi previsoke ili preniske.
U dijabetesu tipa 2, razina glukoze u krvi bi se trebala mjeriti redovito, ali obično manje nego kod dijabetesa tipa 1. Nekoliko čimbenika određuje učestalost samokontrole, uključujući razinu glukoze kod djece između obroka i nakon jela. Učestalost praćenja treba povećati ako djeca nemaju dobru kontrolu nad svojom glukozom, tijekom bolesti ili kada osjećaju simptome hipoglikemije ili hiperglikemije. Kada se glukoza kontrolira, kućno ispitivanje je ograničeno na nekoliko mjerenja glukoze između obroka i poslije obroka tjedno.
Kada se stekne iskustvo, roditelji i mnoga djeca mogu sami prilagoditi dozu inzulina kako bi se postigla najbolja kontrola. Općenito, u dobi od 10 godina, djeca počinju biti zainteresirana za testiranje vlastite razine glukoze u krvi i samostalno ubrizgavanje inzulina. Roditelji bi trebali poticati ovu neovisnost, ali se pobrinute da dijete bude odgovorno. Liječnici većinu djece nauče kako da prilagode dozu inzulina u skladu s obrascima njihove kućne evidencije glukoze u krvi.
Djeca s bilo kojom vrstom dijabetesa obično dolaze na kontrolu kod svog liječnika nekoliko puta godišnje. Liječnik procjenjuje njihov rast i razvoj, pregledava evidenciju glukoze u krvi koju drži član obitelji, daje smjernice i savjetovanje o prehrani i mjeri glikozilirani hemoglobin (hemoglobin A1c—). Liječnik obično provodi skrining na kronične komplikacije dijabetesa mjerenjem proteina u mokraći, provedbom testova za utvrđivanje kako funkcionira štitnjača (testovi funkcije štitnjače), provedbom testova za traženje oštećenja živaca i obavljanjem pregleda očiju. Probirni testovi mogu se obavljati jednom godišnje ili svake druge godine.
Djeca s dijabetesom trebaju nositi medicinsku identifikaciju (kao što je narukvica ili privjesak) kako bi pružatelje hitne pomoći upozorili na prisutnost dijabetesa. Ove informacije omogućuju pružateljima da brzo započnu tretman koji spašava život, posebno u slučaju ozljede ili promjene mentalnog statusa.
Neka djeca koja boluju od dijabetesa rade vrlo dobro i kontroliraju dijabetes bez nepotrebnog napora ili sukoba. Kod drugih, dijabetes postaje stalni izvor stresa u obitelji, a kontrola stanja se pogoršava. Adolescenti osobito često teško prate propisani režim liječenja, obzirom na njihove zahtjevne rasporede i ograničenja njihove slobode koja proizlaze iz dijabetesa. Adolescent ima koristi ako liječnik razmotri željeni raspored i aktivnosti adolescenata i uzme fleksibilan pristup rješavanju problema radeći s adolescentima umjesto nametanjem rješenja.
Adolescenti s dijabetesom
Adolescenti mogu imati određenih problema u kontroli razine glukoze u krvi zbog
Hormonskih promjena tijekom puberteta: Ove promjene utječu na to kako tijelo reagira na inzulin. Zbog toga su obično potrebne veće doze inzulina tijekom tog vremena.
Adolescentni način života: Pritisak vršnjaka, povećane aktivnosti, nestalni rasporedi, zabrinutost zbog izgleda tijela ili poremećaji hranjenja mogu ometati propisani režim liječenja, osobito plan obroka.
Eksperimentiranje s alkoholom, cigaretama i nedopuštenim lijekovima: adolescenti koji eksperimentiraju s tim tvarima mogu zanemariti svoj režim liječenja i mogu biti izloženi većem riziku od komplikacija dijabetesa (kao što su hipoglikemija i DKA).
Sukobi s roditeljima i drugim nadležnim osobama: Takvi sukobi mogu učiniti da su adolescenti manje spremni slijediti svoj režim liječenja.
Prema tome, nekim adolescentima je potreban roditelj ili druga odrasla osoba da prepozna te probleme i da im pruži priliku da razgovaraju o problemima s liječnikom. Kliničar može pomoći da se adolescenti i dalje pravilno fokusiraju na održavanje razine glukoze u krvi pod kontrolom. Roditelji i zdravstveni djelatnici trebaju poticati adolescente da često provjeravaju razinu glukoze u krvi.
Podrška
Emocionalna pitanja pogađaju djecu s dijabetesom i njihove obitelji (). Spoznaja da imaju doživotno stanje može uzrokovati da neka djeca postanu tužna ili ljuta, a ponekad čak i poriču da imaju bolest. Liječnik, psiholog ili savjetnik se trebaju pozabaviti tim emocijama kako bi osigurali djetetovu suradnju u pridržavanju propisanog režima obroka, tjelesne aktivnosti, testiranja glukoze u krvi i lijekova. Neuspjeh u rješavanju ovih problema može dovesti do poteškoća u kontroli glukoze u krvi.
Ljetni kampovi za djecu s dijabetesom omogućuju toj djeci da međusobno razmjenjuju iskustva dok uče kako postati osobno odgovorniji za svoje stanje.
Za liječenje dijabetesa, liječnik primarne zdravstvene zaštite djeteta obično traži pomoć tima drugih stručnjaka, možda i pedijatrijskog endokrinologa, dijetetičara, edukatora za dijabetes, socijalnog radnika ili psihologa. Grupe za potporu obitelji također mogu pomoći. Liječnik može roditeljima pružiti informacije koje treba prenijeti u školu kako bi školsko osoblje razumjelo njihove uloge.