Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) označava slab ili kratak raspon pažnje i / ili prekomjernu aktivnost i impulzivnost neprikladnu za dob djeteta koja ometa funkcioniranje ili razvoj.
-
ADHD je poremećaj mozga koji je prisutan od rođenja ili se razvija ubrzo nakon rođenja.
-
Neka djeca imaju poteškoća s održavanjem pažnje, koncentracijom i sposobnošću izvršavanja zadataka, neka djeca su preaktivna i impulzivna, a neka su oboje.
-
Liječnici za postavljanje dijagnoze koriste upitnike za roditelje i nastavnike, kao i pregled djeteta .
-
Često su potrebni psihostimulansi ili drugi lijekovi te strukturirano okruženje, rutina, nastavni plan i program i modificirane tehnike roditeljstva.
ADHD je a neurorazvojni poremećaj.
Iako postoji značajna kontroverza oko broja pogođene djece, procjenjuje se da ADHD pogađa 8 do 11% djece školske dobi i dvostruko je češći kod dječaka.
Mnoge značajke ADHD-a često se primjećuju prije 4. godine, a uvijek prije 12 godina, ali one ne moraju značajno ometati školski uspjeh i socijalno funkcioniranje sve do srednjoškolske dobi.
ADHD se ranije zvao samo poremećaj pozornosti (ADD). Međutim, uobičajena pojava hiperaktivnosti u pogođene djece - koja je zapravo fizički produžetak nedostatka pozornosti i impulzivnosti - dovela je do promjene trenutne terminologije.
ADHD ima tri oblika
Simptomi ADHD-a variraju od blagih do teških i mogu postati izraženiji ili postati problem u određenim okruženjima, kao kod kuće ili u školi. Ograničenja u školi i organiziranom načinu života čine ADHD problemom, dok u prethodnim generacijama simptomi nisu značajno ometali funkcioniranje djece jer su ljudi imali različita očekivanja o normalnom ponašanju u djetinjstvu. Iako se neki od simptoma ADHD-a mogu pojaviti i kod djece bez ADHD-a, oni su češći i teži u djece s ADHD-om.
ADHD kod odraslih
Iako se ADHD smatra poremećajem dječje dobi i uvijek počinje tijekom djetinjstva, može ostati neprepoznat do adolescencije ili odrasle dobi. Mnogi ljudi nastave imati simptome tijekom odrasle dobi.
U odraslih simptomi uključuju;
Poteškoće s koncentriranjem
Poteškoće u rješavanju zadataka (loša sposobnost izvedbe)
Nemir
Promjene raspoloženja
Nestrpljivost
Poteškoće u održavanju odnosa
ADHD može biti teže dijagnosticirati tijekom odrasle dobi. Simptomi mogu biti slični onima kod psihičkih poremećaja, primjerice poremećaja raspoloženja i anksioznih poremećaja. Odrasli koji zloupotrebljavaju alkohol i droge također mogu imati slične simptome. Za dijagnosticiranje ADHD-a u odrasloj dobi potrebno je ispuniti upitnike i pregledati zapise iz škole kako bi se potvrdio obrazac nepažnje ili impulzivnosti.
Odrasli s ADHD-om mogu koristiti stimulirajuće lijekove kao i djeca. Pogođenima je potrebno savjetovanje kako bi im se pomoglo poboljšati svoju organizaciju vremena i obveza te razviti druge vještine suočavanja.
Uzroci
Istraživanja pokazuju da u ADHD-u postoje abnormalnosti u neurotransmiterima (tvari koje prenose živčane impulse unutar mozga). ADHD nema poznatog specifičnog uzroka, ali su često prisutni genetski (nasljedni) čimbenici. Neki drugi čimbenici rizika uključuju nisku porođajnu težinu (ispod 3 kg [1500 grama]), ozljedu glave, infekciju mozga, nedostatak željeza, opstruktivnu apneja za vrijeme spavanja, i izloženost olovu, kao i izloženost alkoholu, duhanu ili kokainu prije rođenja.
Neki ljudi su izrazili zabrinutost vezano uz pitanje mogu li aditivi i šećer mogu uzrokovati ADHD. Iako se čini da neka djeca postanu pretjerano aktivna ili impulzivna nakon konzumiranja hrane koja sadrži šećer, studije su potvrdile da je ADHD prisutan od rođenju i da hrana i okolišni čimbenici ne uzrokuju poremećaj.
Simptomi
ADHD je prvenstveno problem s održavanjem pozornosti, koncentracijom i ustrajnosti u rješavanju zadatka (sposobnost dovršavanja zadatka). Pogođena djeca također mogu biti preaktivna i impulzivna. Predškolska djeca s ADHD-om mogu imati komunikacijskih problema i činiti se kao da imaju probleme sa socijalnom interakcijom. Kako djeca dolaze u školsku dob, mogu izgledati nepažljivo. Mogu biti nemirni i vrpoljiti se. Mogu biti impulzivni i neprimjereno se izražavati. U kasnijem djetinjstvu takva djeca mogu nemirno pomicati noge, micati se i treskati rukama, govoriti impulzivno i lako zaboravljati, a mogu biti i neorganizirani. Uglavnom nisu agresivni.
Znakovi ADHD-aNe moraju svi znakovi biti prisutni za dijagnozu poremećaja nedostatka pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD). Međutim, znakovi snižene pozornosti uvijek moraju biti prisutni za dijagnozu. Znakovi moraju biti prisutni u dvije ili više situacija (npr. Kod kuće i u školi) i moraju ometati socijalno ili obrazovno funkcioniranje. Znakovi snižene pozornosti: Često ne obraća pozornost na detalje Ima poteškoća u zadržavanju pozornosti u radu i igri Čini se da ne sluša kada mu se direktno obraća Često ne slijedi upute i ne uspijeva završiti zadatke Ima poteškoće u organizaciji zadataka i aktivnosti Često izbjegava, ne voli ili nerado sudjeluje u zadacima koji zahtijevaju stalni mentalni napor Često gubi stvari Lako ga ometaju vanjski podražaji Često je zaboravljiv
Znakovi hiperaktivnosti i impulzivnosti: Često se vrpolji rukama, nogama ili cijelim tijelom Često napušta svoje mjesto u učionici i drugdje Često trči ili se penje po stvarima Ima poteškoće u igranju ili tihom bavljenju slobodnim aktivnostima Često je u pokretu ili se ponaša kao da ga “pokreće motor” Često pretjerano govori Često odgovara prije nego što se pitanja dovrši Često teško čeka svoj red Često prekida ili upada drugima u riječ
|
Oko 20 do 60% djece s ADHD-om ima poremećaji učenja, a većina ih ima probleme u obrazovanju. Rad može biti neuredan s bezbrižnim pogreškama i odsustvom promišljene misli. Pogođena djeca se često ponašaju kao da su im misli negdje drugdje i ne slušaju što im se govori. Često ne ispunjavaju i ne završavaju dogovorene stvari, školske zadatke, poslove ili druge dužnosti. Često prelaze s jedne nedovršene stvari na drugu.
Djeca s ADHD-om mogu imati problema sa samopouzdanjem, depresijom, tjeskobom ili protivljenjem autoritetu u periodu adolescencije. Oko 60% mlađe djece ima probleme kao što su izljevi bijesa, a većina starije djece ima nisku toleranciju za frustraciju.
Dijagnoza
Dijagnoza ADHD-a temelji se na broju, učestalosti i ozbiljnosti simptoma. Simptomi moraju biti prisutni u najmanje dva odvojena okruženja (obično u kući i školi). Pojava simptoma samo kod kuće ili samo u školi i nigdje drugdje se ne kvalificira kao ADHD jer takvi simptomi mogu biti uzrokovani specifičnom situacijom. Simptomi također moraju biti izraženiji nego što očekivano u određenoj razvojnoj fazi djeteta i moraju biti prisutni 6 mjeseci ili više. Dijagnosticiranje može biti teško jer ovisi o prosudbi promatrača. Također, djeca koja su prvenstveno nepažljiva mogu ostati neprepoznata sve dok to ne počne utjecati na njihov akademski uspjeh.
Ne postoji laboratorijski test za ADHD. Upitnici o različitim oblicima ponašanja i razvoju mogu pomoći liječnicima i psiholozima u postavljanju dijagnoze. Budući da su poremećaji učenja česti, rade se psihološka testiranja kako bi se utvrdilo postoji li ADHD ili otkrilo postojanje drugog poremećaja u učenju uzrokovanog nepažnjom ili nekim drugim problemom.
Fizički pregled i laboratorijski nalazi rade se kako bi se isključili drugi poremećaji.
ADHD: epidemija ili prekomjerno dijagnosticiranje?Sve je više djece s dijagnozom poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Međutim, postoji zabrinutost među liječnicima i roditeljima da su mnoga djeca pogrešno dijagnosticirana. Visoka razina aktivnosti može biti potpuno normalna i odgovarati normalnom temperamentu u djetinjstvu. Alternativno, može imati različite uzroke, uključujući emocionalne poremećaje ili abnormalnosti funkcije mozga, kao što je ADHD. Općenito govoreći, dvogodišnjaci su aktivni i rijetko ostaju mirni. Visoka razina aktivnosti i buke je česta do 4. godine. U tim dobnim skupinama, kao i kod djece koja su u toj fazi razvoja, takvo je ponašanje normalno. Živahno ponašanje može izazvati sukobe između roditelja i djeteta i može zabrinjavati roditelje. To također može stvoriti probleme drugima koji nadgledaju takvu djecu, uključujući učitelje. Utvrđivanje je li razina aktivnosti djeteta abnormalno visoka ne bi trebala ovisiti samo o razini tolerancije osobe kojoj to smeta. Ipak neka su djeca očito aktivnija od prosjeka. Ako je visoka razina aktivnosti kombinirana s kratkim rasponom pozornosti i impulzivnošću, može se definirati kao hiperaktivnost i smatrati dijelom ADHD-a. Ruženje i kažnjavanje djece čija je razina aktivnosti u normalnim razvojnim granicama obično stvara kontraefekt, povećavajući razinu dječje aktivnosti. Izbjegavanje situacija u kojima dijete mora mirno sjediti duže vrijeme ili pronalaženje učitelja vještog u komunikaciji s takvom djecom može biti od pomoći. Ako jednostavne mjere ne pomažu, medicinska ili psihološka procjena može biti korisna kako bi se isključilo ADHD ili neki drugi poremećaj. |
Prognoza
Djeca s ADHD-om uglavnom ne prerastaju svoju nepažljivost, dok djeca s hiperaktivnošću obično postanu nešto manje impulzivna i hiperaktivna s godinama. Većina adolescenata i odraslih uči se prilagoditi svoju nepažnju. Otprilike jedna trećina ljudi smatra da i dalje imaju koristi od upotrebe stimulansa.
Drugi problemi koji se mogu pojaviti ili nastaviti kroz adolescenciju i odraslu dob uključuju slab uspjeh u učenju, dezorganizaciju (poznatu kao slabe vještine izvršenja), nisko samopouzdanje, tjeskobu, depresiju i poteškoće u učenju odgovarajućeg socijalnog ponašanja. Važno je naglasiti da velika većina djece s ADHD-om postane kreativna i produktivna odrasla osoba jer se osobe s ADHD-om mogu bolje prilagoditi radu, nego školskim situacijama. Međutim, ako se poremećaj ne liječi u djetinjstvu, rizik od zlouporabe alkohola, droge ili samoubojstva može se povećati.
liječenje
Psihostimulansi
Modifikacija ponašanja
Djeca se liječe i bihevioralnom terapijom i psihostimulansima. Lijekovi ublažuju simptome i omogućuju djeci lakše sudjelovanje u školi i drugim aktivnostima. Mlađa djeca imaju najviše koristi od kombinirane terapije. Za djecu predškolske dobi, najčešće je potrebna samo bihevioralna terapija.
Savezni Individuals with Disabilities Education Act (IDEA) zahtijeva od škola pružanje besplatnog i odgovarajućeg obrazovanja djeci i adolescentima s ADHD-om. Obrazovanje se mora pružiti u što manje restriktivnom okruženju, tj. u sredinama u kojima djeca imaju priliku za interakciju s vršnjacima bez invaliditeta i imaju jednak pristup resursima zajednice.
Terapija lijekovima
Psihostimulansi su najučinkovitija terapija. Metilfenidat i drugi lijekovi slični amfetaminu su najčešće propisivani psihostimulansi. Jednako su učinkoviti i imaju slične nuspojave. Dostupan je niz preparata s postepenim oslobađanjem (duljeg djelovanja) koji smanjuju potrebu za peroralnom terapijom na samo jednom dnevno.
Nuspojave psihostimulansa uključuju
Poremećaje spavanja (kao što je nesanica)
Smanjenje apetita
Depresiju, tugu ili tjeskobu
Glavobolje
Bolove u trbuhu
Tahikardiju i povišeni krvi tlak
Većina djece nema nuspojava, osim možda smanjenog apetita. Sve nuspojave nestaju kada se prestane s uzimanjem lijeka. Međutim, kada se uzimaju u velikim dozama dugo vremena, stimulansi mogu usporiti rast djeteta pa je obavezno pratiti težinu i visinu. Ako djeca rastu sporo ili imaju druge značajne nuspojave, liječnici mogu savjetovati privremeno prekidanje uzimanja lijeka (odmor od lijeka). Privremeni prekid (odmor od lijeka) zaustavlja djelovanje stimulansa u vrijeme kada djeca ne moraju biti toliko pažljiva i usredotočena, primjerice vikendom ili tijekom ljeta. Kod djece koja imaju velike poteškoće u funkcioniranju čak i izvan škole takva vrsta prekida neće biti izvediva.
Brojni drugi lijekovi mogu se koristiti za liječenje nepažnje i problema u ponašanju. Ti lijekovi uključuju:
Ponekad se koristi kombinacija lijekova.
Upravljanje ponašanjem
Kako bi se smanjili problemi uzrokovani ADHD-om, često su potrebne strukture, rutine, plan ponašanja u školi i modificirane tehnike roditeljstva. Djeca bez značajnih problema u ponašanju mogu se liječiti samo lijekovima. Međutim, stimulansi ne rade non-stop pa je potrebno pomoći djetetu u organizacijskim i drugim vještinama. Bihevioralna terapija koju provodi dječji psiholog/psihijatar ponekad se kombinira s lijekovima.
Više informacija
Attention Attention Deficit Disorder Association (ADDA)efivit Disorder Association (ADDA)
DChildren and Adults With Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder (CHADD)eca i odrasli s poremećajem pažnje/ hiperaktivnosti (CHADD)
Learning Disabilities Association of America
Individuals with Disabilities Education Act (IDEA)