Adolescencija je vrijeme razvoja neovisnosti. Tipično, adolescenti ostvaruju svoju neovisnost propitujući, a ponekad i kršeći pravila. Roditelji i liječnici moraju razlikovati povremene pogreške prosuđivanja od obrasca nedoličnog ponašanja koji zahtijeva profesionalnu intervenciju. Vodiči su težina i učestalost prijestupa. Primjerice, redovito opijanje, često sudjelovanje u tučnjavama, izostajanje s nastave i krađa su mnogo značajniji od izoliranih slučajeva istih aktivnosti. Drugi upozoravajući znakovi uključuju pogoršanje rezultata u školi i bježanje od kuće. Posebno su zabrinjavajući adolescenti koji uzrokuju ozbiljne ozljede ili koriste oružje u tučnjavi.
Budući da su adolescenti samostalniji i mobilniji, nego kada su bili djeca, često su izvan izravne fizičke kontrole odraslih. U takvim okolnostima je ponašanje adolescenata određeno njihovim vlastitim moralnim i bihevioralnim kodom. Roditelji rađe usmjeravaju, nego izravno kontroliraju postupke adolescenata. Za adolescente koji osjećaju toplinu i podršku svojih roditelja je manje vjerojatno da će se upustiti u rizična ponašanja. Također, manje je vjerojatno da će se adolescenti roditelja koji iskazuju jasna očekivanja u vezi ponašanja svoje djece i pokazuju dosljedno postavljanje granica i nadgledanje, sudjelovati u rizičnim ponašanjima. Autoritativno roditeljstvo je stil roditeljstva u kojem djeca sudjeluju u uspostavljanju obiteljskih očekivanja i pravila. Ovaj će stil roditeljstva, za razliku od autoritarnog roditeljstva (u kojem roditelji donose odluke uz minimalan doprinos svoje djece) ili permisivnog roditeljstva (u kojem roditelji postavljaju nekoliko ograničenja), najvjerojatnije promovirati zrelo ponašanje.
Autoritativno roditeljstvo obično koristi sustav postepenih povlastica u kojem se adolescentima u početku daju maleni dijelovi odgovornosti i slobode (kao što je briga za kućnog ljubimca, obavljanje kućanskih poslova, kupnja odjeće, uređivanje njihove sobe ili upravljanje džeparcem). Ako se adolescenti dobro nose s ovom odgovornošću tijekom određenog vremenskog razdoblja, odobrava im se više odgovornosti i povlastica (poput izlaska s prijateljima bez roditelja i vožnje). Nasuprot tome, loša prosudba ili nedostatak odgovornosti dovode do gubitka povlastica. Svaka nova povlastica zahtijeva pažljivo nadgledanje od strane roditelja kako bi bili sigurni da adolescenti poštuju dogovorena pravila.
Neki roditelji i njihovi adolescenti se sukobljavaju oko gotovo svega. U takvim situacijama je osnovan problem zapravo kontrola. Adolescenti žele osjećati kontrolu nad svojim životom, a roditelji žele da adolescenti znaju da roditelji još uvijek donose pravila. U takvim situacijama svatko može imati koristi od roditelja koji biraju svoje bitke i usmjeravaju svoje napore na aktivnosti adolescenata (kao što je pohađanje škole i prihvaćanje kućanskih obveza), umjesto na izričaj (kao što su haljina, frizura i omiljena zabava).
Adolescenti čije je ponašanje opasno ili na drugi način neprihvatljivo unatoč najvećim naporima svojih roditelja će možda trebati profesionalnu intervenciju. Uporaba (psihoaktivnih) tvari je čest okidač problema u ponašanju i poremećaji uporabe (psihoaktivnih) tvari zahtijevaju poseban tretman. Problemi u ponašanju mogu također biti simptomi poteškoća u učenju, depresije ili drugih poremećaja mentalnog zdravlja. Takvi poremećaji obično zahtijevaju savjetovanje, a poremećaji mentalnog zdravlja često zahtijevaju i liječenje lijekovima. Ako roditelji ne mogu ograničiti opasno adolescentovo ponašanje, mogu zatražiti pomoć od sudskog sustava i biti dodijeljeni probacijskom službeniku koji može pomoći u provedbi razumnih kućanskih pravila.
(Vidi također Uvod u probleme adolescenata.)
Specifični poremećaji ponašanja
Poremećaji nedovoljno kontroliranog ponašanja su česti tijekom adolescencije.
Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) je najčešći mentalni poremećaj u djetinjstvu i često se nastavlja u adolescenciji i odrasloj dobi. Međutim, adolescenti koji imaju teškoće pri održavanju pažnje mogu umjesto toga imati drugi poremećaj poput depresije ili teškoća u učenju. Iako se ADHD često liječi stimulirajućim lijekovima (kao što je amfetamin ili metilfenidat) koji se često zloupotrebljavaju, takvo liječenje ne povećava rizik od razvoja poremećaja uporabe (psihoaktivne) tvari u osoba koje su pravilno dijagnosticirane s ADHD-om. S druge strane, neki se adolescenti žale na simptome nepažnje pokušavajući dobiti recept za stimulanse, bilo u svrhu pomoći u učenju ili rekreativnog korištenja.
Drugi česti poremećaji nedovoljno kontroliranog ponašanja u djetinjstvu uključuju poremećaj sa suprotstavljanjem i prkošenjem i poremećaj ophođenja.
Nasilje i članstvo u bandi
Djeca se povremeno upuštaju u fizički sukob. Tijekom adolescencije se može povećati učestalost i ozbiljnost nasilnih interakcija. Iako su epizode nasilja u školi jako često medijski popraćene, veća je vjerojatnost da će adolescenti biti uključeni u nasilnu epizodu (ili mnogo češće prijetnju nasiljem) kod kuće ili van škole. Mnogi čimbenici pridonose povećanom riziku za pojavu nasilja kod adolescenata, uključujući
Malo je dokaza koji ukazuju na vezu između nasilja i genetskih grešaka ili kromosomskih abnormalnosti.
Članstvo u bandi je povezivano s nasilnim ponašanjem. Bande mladih su samostalne udruge sastavljene od 3 ili više članova, obično u dobi od 13 do 24 godine. Bande obično usvajaju ime i identifikacijske simbole poput određenog stila odijevanja, korištenja određenih znakova rukama ili grafita. Neke bande zahtijevaju od budućih članova da izvrše nasumična nasilna djela prije nego što im se odobri članstvo.
Za povećanje nasilja među bandama mladih je barem djelomično krivo sudjelovanje bandi u distribuciji i korištenju droga, posebno heroina. Vatreno i drugo oružje su česta obilježja nasilja bandi. Do 2015. godine je gotovo 25% muških srednjoškolaca u Sjedinjenim Američkim Državama izvijestilo o nošenju oružja barem jednom tijekom mjeseca prije nego što su sudjelovali u studiji o rizicima za mlade. Mnogo manji postotak njih (4%) je izvijestio da je nosio pištolj u školu u tom istom razdoblju.
Prevencija nasilja počinje u ranom djetinjstvu s disciplinom bez nasilja. Ograničavanje izloženosti nasilju putem medija i video igara također može pomoći jer je pokazano da izlaganje tim nasilnim slikama desenzibilizira djecu na nasilje i uzrokuje prihvaćanje nasilja kao dio svog života. Djeca školske dobi bi trebala imati pristup sigurnom školskom okruženju. Starija djeca i adolescenti ne bi trebali imati pristup oružju i trebalo bi ih naučiti izbjegavati rizične situacije (kao što su mjesta ili okruženja u kojima drugi imaju oružje ili koriste alkohol ili droge) i koristiti strategije za ublažavanje napetih situacija.
Sve žrtve nasilja bandi treba ohrabriti da razgovaraju s roditeljima, nastavnicima pa čak i njihovim liječnikom o problemima s kojima se suočavaju.