Nekancerogeni tumori kostiju su benigni, što znači da nisu rak i u pravilu se nikada ili rijetko šire na druge dijelove tijela. Međutim, mogu uzrokovati probleme jer mogu oslabiti kosti, ometati kretnje u zglobovima ili uništavati obližnje zdravo tkivo.
Benigni tumori mogu biti bezbolni, ali često uzrokuju bol u kostima. Bol može biti jaka. Može se pojaviti u mirovanju ili noću te ima tendenciju progresivno se pogoršavati.
(Vidi također Pregled tumora kostiju.)
Hondroblastom
Hondroblastomi su rijetki tumori koji rastu na krajevima kostiju. Obično se javljaju u osoba u dobi od 10 do 20 godina. Ovi tumori mogu uzrokovati bol te se tako otkriju.
Da bi dijagnosticirali hondroblastom, liječnici rade rendgenske snimke, a mogu se raditi i druge slikovne dijagnostičke pretrage, kao što je magnetska rezonanca (MRI). Liječnici također uklanjaju uzorak tkiva za pregled pod mikroskopom (biopsija).
Ako se ne liječe, ti tumori mogu nastaviti rasti i destruirati kost i zglob. Stoga se liječenje sastoji od kirurškog uklanjanja i korištenja koštanog grafta (transplantacije koštanog tkiva iz jedne kosti u drugu) radi popunjavanja defekta. Koštani graft može biti uklonjen iz vlastite zdjelice (autograft), obrađenog koštanog tkiva druge osobe (alograft) ili se mogu koristiti sintetički nadomjesci za kost. Povremeno se ti tumori vraćaju nakon operacije.
Hondromiksofibromi
Hondromioksofibromi su vrlo rijetki tumori koji se obično javljaju u osoba mlađih od 30 godina. Obično se nalaze na jednoj strani, blizu kraja kosti na ekstremitetima (udovima). Bol je uobičajeni simptom.
Za dijagnosticiranje hondromiksofibroma, liječnici rade rendgenske snimke i MRI. Da bi potvrdili dijagnozu, također rade biopsiju.
Liječenje hondromiksofibroma sastoji se od kirurškog uklanjanja, koje obično osigurava izlječenje. Međutim, ti se tumori ponekad vraćaju.
Enhondromi
Enhondromi se mogu pojaviti u bilo kojoj dobi, ali se obično javljaju u dobi od 10 do 40 godina. Ti se tumori razvijaju u središnjem dijelu kosti (šupljina koštane srži) u dugim kostima.
Ovi tumori obično ne uzrokuju simptome, ali neki mogu rasti i uzrokovati bol.
Tumori se često otkrivaju kada se naprave rendgenske snimke iz drugih razloga, a liječnici ih često mogu dijagnosticirati na temelju njihova izgleda na rendgenskoj snimci.
Ako se tumor ne može sa sigurnošću identificirati na rendgenskim snimkama ili ako uzrokuje bol, možda će biti potrebno uklanjanje uzorka tkiva za pregled pod mikroskopom (biopsija) kako bi se potvrdila dijagnoza enhondroma i isključila mogućnost malignog tumora.
Ako enhondrom ne uzrokuje bol, ne mora se ukloniti ili liječiti.
Enhondromi mogu alterirati u kancerogeni (maligni) tumor kostiju nazvan hondrosarkom. To je rijetko u ljudi koji imaju samo jedan enhondrom, ali u onih koji imaju višestruke enhondrome (nazvano enhondromatoza), maligna alteracija je češća.
Mogu se raditi naknadne rendgenske snimke u svrhu praćenja bilo kakvih promjena u veličini i kako bi se sa sigurnošću isključio razvoj hondrosarkoma.
Fibrozna displazija
Fibrozna displazija je abnormalni razvoj kostiju koji se javlja tijekom djetinjstva. Može zahvatiti jednu ili nekoliko kostiju. Najčešće su pogođene kosti zdjelice ili kuka.
Djeca mogu imati znakove pri rođenju te znakove preuranjenog puberteta, što ukazuje na poremećaj koji se zove Albrightov sindrom (ili McCune-Albrightov sindrom). Abnormalni rast kosti obično staje u pubertetu. Ovo stanje rijetko postaje kancerogeno (maligno).
Ovaj poremećaj se često otkriva slučajno kada se rendgenski snimci rade iz drugih razloga. Ako rezultati rendgenskog snimanja nisu jasni, liječnici rade biopsiju.
Intavenski primjenjeni bisfosfonati mogu pomoći u ublažavanju boli. Kirurški zahvat može ispraviti deformitete, prijelome koji ne cijele konzervativno postavljanjem imobilizacije ili bol koja se ne može olakšati ni na koji drugi način.
Benigni gigantocelularni tumori
Benigni (nekancerogeni) gigantocelularni tumori (GCT) obično se javljaju u osoba u dobi od 20 i 30 godina. Ovi tumori najčešće počinju na krajevima kostiju i mogu se proširiti na obližnje tkivo. Mogu uzrokovati bol.
Kako bi dijagnosticirali benigne gigantocelularne tumor, liječnici prvo rade rendgenske snimke. Budući da se ti tumori rijetko šire (metastaziraju) u pluća, liječnici mogu učiniti računalnu tomografiju (CT) prsnog koša. Također rade biopsiju kako bi bili sigurni da je tumor benigan.
Liječenje benignih gigantocelularnih tumora ovisi o njihovoj veličini. Tumor se može kirurški ukloniti, a defekt kosti se može ispuniti koštanim transplantatom, sintetičkim koštanim transplantatom ili koštanim cementom (metil metakrilat) kako bi se očuvala struktura kosti. Povremeno, vrlo opsežni tumori mogu zahtijevati uklanjanje zahvaćenog segmenta kosti i rekonstrukciju zgloba. Najčešći tretman je kirurški zahvat koji se naziva radikalna kiretaža, u kojem se tumor agresivno ostruže instrumentom u obliku lopatice i šupljina se dalje prazni pomoću bušilice koja postiže visoke brzine. Zatim, liječnici mogu tretirati nastalu šupljinu s kemijskim fenolom ili ga mogu zamrznuti tekućim dušikom i napuniti ga sintetičkim koštanim cementom. Ovi tretmani smanjuju rizik povratka tumora. Nakon ovog tretmana, oko 10% tumora se vrati. Gigantocelularni tumori rijetko postaju maligni.
Neosificirajući fibrom (fibrozni kortikalni defekt, fibroksantom)
Neosificirajući fibrom nastaje kada se dio kosti ispuni fibroznim tkivom umjesto normalnim koštanim tkivom koje joj daje čvrstoću. Vrlo mali neosificirajući fibrom naziva se fibrozni kortikalni defekt. Neosificirajući fibromi česti su među djecom. Oni se obično javljaju blizu krajeva kostiju nogu.
Većina neosificirajućih fibroma na kraju poprima čvrstu strukturu, ponekad čak čvršću od normalne kosti. Mali neosificirajući fibromi ne uzrokuju simptome. Međutim, neki mali fibromi rastu i mogu uzrokovati bol i povećati rizik od prijeloma.
Neosificirajući fibromi najčešće su slučajni nalaz kada se rendgenske snimke rade iz drugog razloga.
Mali neosificirajući fibromi ne zahtijevaju liječenje. Međutim, fibromi koji uzrokuju bol ili su narasli veliki se uklanjaju te se defekt ispunjava koštanim transplantatom.
Osteoblastomi
Osteoblastomi su rijetki benigni tumori. Neki liječnici ih jednostavno smatraju velikim osteoid osteomima. Osteoblastomi su mnogo češći među muškarcima i obično se razvijaju u dobi između 10 i 35 godina. Ti se tumori razvijaju u kostima kralježnice, nogu, ruku i stopala. Rastu polako i uništavaju normalnu kost te su bolni.
Za dijagnosticiranje osteoblastoma, liječnici rade rendgenskez snimke i vrše druge slikovne dijagnostičke testove kao što su računalna tomografija (CT) i magnetska rezonanca (MRI). Kako bi potvrdili dijagnozu osteoblastoma, liječnici uklanjaju uzorak tkiva za pregled pod mikroskopom (biopsija).
Liječenje osteoblastoma zahtijeva operaciju. Često se tumori uklanjaju, a zatim se vrši presađivanje kosti (transplantacija koštanog tkiva iz jedne kosti u drugu) radi popunjavanja defekta. Ponekad se tumori nakon operacije recidiviraju, ali se ne šire (metastaziraju) u druge dijelove tijela.
Osteohondromi
Osteohondromi (osteokartilaginozne egzostoze), najčešći tip benignih tumora kostiju, obično se razvijaju u osoba u dobi od 10 do 20 godina. Ovi tumori su izrasline na površini kostiju, koje strše kao tvrde kvržice. Osoba može imati jedan ili više tumora. Tendencija razvoja nekoliko tumora može se javljati obiteljski.
U nekom trenutku svog života, oko 10% ljudi koji imaju više od jednog osteohondroma (nazvano višestruka osteohondromatoza) može razviti kancerogeni (maligni) tumor kostiju nazvan hondrosarkom (vjerojatno formiran iz postojećeg osteohondroma). Osobe s višestrukom osteohondromatozom trebaju posjećivati svog liječnika radi redovitih pregleda. Međutim, ljudi koji imaju samo jedan osteohondrom vjerojatno neće razviti hondrosarkom. Stoga, jedan osteohondrom obično ne treba uklanjati, osim ako ne uzrokuje simptome.
Liječnici rade rendgenske snimke kako bi vijdeli izrasline na površini kosti. Većina osteohondroma dijagnosticira se rendgenskim snimkama. Također se rade druge metode slikovne dijagnostike, kao što su magnetska rezonanca (MRI) ili povremeno računalna tomografija (CT), ukoliko su rezultati rendgenskog snimanja nejasni.
Kirurško uklanjanje osteohondroma obično se radi ako on raste ili uzrokuje nove simptome. Na primjer, ako tumor ometa rast kosti, uzrokuje bol ili pritisak na obližnje živce, mišiće, krvne žile ili okolne strukture, treba ga ukloniti.
Osteoid osteomi
Osteoid osteomi su vrlo mali tumori koji se obično razvijaju u osoba u dobi od 10 do 35 godina. Najčešće su javljaju u dugim kostima nogu (bedrene kosti i potkoljenice), ali se mogu pojaviti u bilo kojoj kosti.
Ovi tumori obično uzrokuju bol koja se pogoršava noću i smiruje se primjenom niskih doza aspirina ili drugih nesteroidnih protuupalnih lijekova (NSAR). Ponekad mišići koji okružuju tumor atrofiraju jer bol uzrokuje da ljudi postanu neaktivni. Ovo stanje se može poboljšati nakon uklanjanja tumora. Ako se tumor razvije u blizini ploče rasta (dio kosti iz kojeg kost raste u djece), rast kosti može biti pretjerano stimuliran. Ova pretjerana stimulacija može uzrokovati da udovi nejednako narastu.
Kako bi dijagnosticirali osteoid osteome, liječnici rade rendgenske snimke. Scintigrafija kostiju pomoću radioaktivno obilježenih izotopakođer se radi kako bi se odredilo točno mjesto tumora. Ponekad je teško pronaći tumor te se stoga rade dodatne dijagnostičke pretrage kao što su računalna tomografija (CT) ili magnetska rezonanca (MRI). Ako su rezultati testova snimanja nejasni, liječnici uklanjaju uzorak tkiva za pregled pod mikroskopom (biopsija). Biopsija se ponekad može obaviti u istom aktu sa uklanjanjem tumora u svrhu liječenja.
Za trajno liječenje tumora, liječnik obično probuši kožu i umetne iglenu sondu u tumor, koristeći kompjutorsku tomografiju kako bi se lakše orijentirali pri njezinom postavljanju. Potom se koristi radiofrekventni puls koji zagrijava iglenu sondu, kako bi se uništio tumor. Dok se to radi, osoba je u općoj anesteziji, u spinalnom ili živčanom bloku. Prognoza je dobra i bol bi trebala nestati. Kirurško uklanjanje tumora je još jedan način da se trajno ukloni bol. Alternativno, neki ljudi više vole trajno uzimati lijekove protiv bolova (analgetike) nego se podvrgnuti postupku. Bolovi mogu nestati bez liječenja.