Astma je stanje u kojem se dišni putovi sužavaju—obično reverzibilno—kao odgovor na određene podražaje.
-
Najčešći simptomi su kašalj, piskanje (zviždanje ili hripanje) u prsima i otežano disanje, a nastaju kao odgovor na određene okidače.
-
Liječnici potvrđuju dijagnozu astme pomoću testova za ispitivanje disanja (plućne funkcije).
-
Kako bi spriječili napade, osobe trebaju izbjegavati tvari koje izazivaju astmu i uzimati lijekove koji proširuju dišne putove.
-
U napadu astme, osobe trebaju uzeti lijek koji brzo proširuje dišne putove.
(Vidi također Astma kod djece, Piskanje u prsima kod dojenčadi i male djece i Astma u trudnoći.)
Astmu ima više od 25 milijuna ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama i sve je češća. Razlog porasta učestalosti astme nije poznat.
Astma
Astma uzrokuje suženje dišnih putova u plućima, što otežava disanje.
Premda je astma jedna od najčešćih kroničnih bolesti u djetinjstvu, može se pojaviti i kod odraslih osoba, pa čak i u starijoj životnoj dobi. Astma pogađa više od 5 milijuna djece (vidi također Astma kod djece) u Sjedinjenim Američkim Državama. Astma s vremenom može nestati kod djece. Međutim, ponekad se astma, za koju se činilo da je nestala, nakon nekoliko godina ponovno pojavi (vrati).
Astma se također češće javlja kod osoba crne rase koje nisu latinoameričkog podrijetla te kod Portorikanaca. Premda je broj oboljelih od astme porastao, broj smrtnih slučajeva se smanjio.
Najvažnija karakteristika astme jest suženje dišnih putova (bronha i bronhiola), što nije trajno stanje te se oni mogu ponovno proširiti i vratiti u normalu. Dišni putovi u plućima (bronhi) zapravo su šuplje cijevi s mišićnom stijenkom. Stanice koje oblažu bronhe imaju mikroskopske strukture koje se nazivaju receptori. Ti receptori registriraju (osjećaju) prisutnost određenih tvari i potiču mišiće koji se nalaze ispod njih da se stisnu (kontrahiraju) ili opuste (relaksiraju), mijenjajući na taj način protok zraka. Postoji mnogo vrsta receptora, ali za astmu su važne dvije vrste receptora:
Beta-adrenergički receptori reagiraju na kemijske spojeve kao što je adrenalin, što uzrokuje opuštanje (relaksaciju) mišića te širenje (dilataciju) bronha i povećanje protoka zraka.
Kolinergički receptori reagiraju na kemijski spoj acetilkolin, što uzrokuje stezanje (kontrakciju) mišića te na taj način smanjuje protok zraka.
Astma
Astma ili reaktivna bolest dišnih putova kronični je poremećaj koji dovodi do otežanog disanja zbog upale bronha, glavnih dišnih putova u plućima. Astma pogađa 3 do 5 posto odraslih i 7 do 10 posto djece. Teški napadi astme uzrokuju desetke tisuća smrtnih slučajeva godišnje.
Kod osoba s astmom u dišnim putovima pluća događaju se tri promjene: prva je upala ili oticanje (edem), pri čemu se dišni putovi upale i stvaraju gustu sluz. Upala potom dovodi do stezanja mišića oko dišnih putova, što uzrokuje njihovo suženje. Ovo se sužavanje također naziva bronhospazam. Treća promjena je povećana osjetljivost dišnih putova, zbog koje bolesnik s astmom postaje pretjerano osjetljiv na životinjsku dlaku, pelud, hladan zrak i duhanski dim, da navedemo samo neke.
Bolesnici s astmom moraju surađivati sa svojim liječnicima kako bi razvili plan primjene lijekova kojim će kontrolirati simptome i svesti broj napadaja na najmanju moguću mjeru.
Uzroci
Uzroci astme
Uzroci astme su nepoznati, no astma je vjerojatno posljedica složenih međudjelovanja brojnih gena, čimbenika okoliša i prehrane. Vanjska sredina i stanja vezana uz trudnoću, porod i novorođenačku dob povezani su s razvojem astme u djetinjstvu, a kasnije i u odrasloj dobi. Čini se da je rizik veći ako je majka astmatičara zatrudnjela u mlađoj životnoj dobi ili je bila slabo uhranjena i imala lošu prehranu u trudnoći. Rizik može biti i veći ako je dijete rođeno prijevremeno, imalo nisku porođajnu težinu ili ga majka nije dojila. Vanjski čimbenici, kao što je izloženost kućnim alergenima (npr. grinje, žohari te dlaka i oljuštene stanice kućnih ljubimaca) i drugim alergenima iz okoliša, također su povezani s razvojem astme kod starije djece i odraslih. Prehrana siromašna vitaminima C i E te omega–3 masnim kiselinama povezuje se s astmom, kao i pretilost. Nema dokaza da dodaci prehrani s tim tvarima sprječavaju razvoj astme; međutim, pokazalo se da gubitak tjelesne težine može smanjiti rizik i težinu astme. Stoga je pretilost važan čimbenik rizika za astmu na koji se može utjecati.
Manje obitelji s manjim brojem djece, čišći zatvoreni prostori za stanovanje (stanovi, kuće) te primjena cjepiva i antibiotika u ranom djetinjstvu mogu smanjiti sposobnost organizma da razvije otpornost na alergene iz okoliša i djelomično objasniti porast učestalosti astme u sredinama gdje takvi uvjeti postoje (higijenska hipoteza).
Sužavanje dišnih putova često je posljedica nenormalne osjetljivosti kolinergičkih receptora, koji uzrokuju kontrakciju mišića dišnih putova kada do nje ne bi trebalo doći. Određene stanice u dišnim putovima, osobito mastociti, smatraju se odgovornima za pokretanje odgovora. Mastociti u bronhima oslobađaju tvari kao što su histamin i leukotrijeni, koje zatim uzrokuju:
stezanje (kontrakciju) glatkih mišića
povećano stvaranje (izlučivanje) sluzi
privlačenje određenih bijelih krvnih stanica u to područje
Eozinofili, vrsta bijelih krvnih stanica koja se nalazi u dišnim putovima astmatičara, oslobađaju dodatne tvari koje pridonose sužavanju dišnih putova.
U astmatskom napadu (koji se ponekad naziva pogoršanje ili egzacerbacija), glatki mišići bronha se stežu (kontrahiraju), što dovodi do sužavanja bronha (bronhokonstrikcija). Tkiva koja oblažu dišne putove oteknu zbog upale i pojačanog lučenja sluzi u dišne putove. Gornji (površinski) sloj stanica koje oblažu dišne putove može se oštetiti pa dolazi do ljuštenja tih stanica, što dodatno sužava dišne putove. Uži dišni put zahtijeva od osobe veći napor za disanje. Kod astme je sužavanje bronha povratni proces, tj. reverzibilno (proces može ići u suprotnom smjeru, dakle bronhi se opet mogu proširiti), što znači da se uz odgovarajuće liječenje ili spontano stisnuti (kontrahirani) mišići u bronhima opuste (relaksiraju), upala se povuče, bronhi se ponovno prošire, a protok zraka u pluća i iz pluća vrati na normalu.
Kako dolazi do sužavanja bronha?U napadu astme sloj glatkih mišića u stijenci bronha se stegne (kontrahira) i zgrči (spazam), što dovodi do sužavanja dišnih putova. Srednji sloj stijenke bronha oteče zbog upale, a stvara se i prekomjerna količina sluzi. Na nekim mjestima sluz stvara čepove u bronhima, koji gotovo u potpunosti ili potpuno začepe dišne putove.  |
Kako dolazi do sužavanja bronha?
Kod astme udisanje određenih tvari (npr. peludi, čestica dima, hladnog zraka) može izazvati spazam, odnosno grčenje glatkih mišića bronha. Tkiva koja oblažu dišne putove (sluznica) postaju upaljena i nabubre (oteknu). Može se lučiti sluz koja začepi dišne putove. Svi navedeni procesi smanjuju promjer dišnih putova.
Pokretači astme
Kod astmatičara dišni se putovi (bronhi) sužavaju kao odgovor na podražaje (okidače) koji obično ne utječu na dišne putove kod osoba koje nemaju astmu. U takve okidače spadaju:
alergeni
infekcije
iritansi (nadražajna sredstva)
napor, tj. fizičko opterećenje (astma u naporu)
stres i tjeskoba (nervoza)
Aspirin, tj. acetilsalicilna kiselina (tzv. aspirinska astma)
Napad astme mogu izazvati brojni inhalacijski alergeni, uključujući pelud, grinje iz čestica prašine, tjelesne izlučevine žohara, čestice od perja te životinjske dlake. Ovi se alergeni vežu na imunoglobulin E (IgE, vrsta protutijela) na površini mastocita, što dovodi do oslobađanja kemijskih spojeva koji izazivaju astmu. (Ova vrsta astme naziva se alergijska astma.) Iako alergija na hranu rijetko izaziva astmu, određene vrste hrane (npr. školjke i kikiriki) mogu izazvati teške napade kod osoba osjetljivih na te namirnice.
Infektivni okidači obično su virusne infekcije dišnog sustava, kao što su obična prehlada, bronhitis i, rjeđe, upala pluća.
Nadražujuća sredstva koja mogu izazvati napad astme su duhanski dim, dim marihuane ili kokain; isparenja (npr. od parfema, sredsatava za čišćenje ili onečišćenja zraka); hladan zrak; te želučana kiselina u dišnim putovima u sklopu gastroezofagealne refluksne bolesti (GERB). Onečišćenje zraka povezano je s napadima astme.
Kod nekih astmatičara može doći do sužavanja dišnih putova u naporu (tijekom fizičkog opterećenja). Ova vrsta suženja dišnih putova može biti posljedica udisanja suhog i hladnijeg zraka kroz usta pri fizičkom naporu.
Stres i nervoza mogu potaknuti mastocite na otpuštanje histamina i leukotrijena te stimulirati vagusni živac (koji inervira glatke mišiće dišnih putova), što dovodi do stezanja (kontrakcije) i posljedičnog suženja bronha.
Plakanje ili jaki smijeh mogu kod nekih osoba izazvati simptome.
Aspirin (acetilsalicilna kiselina) i nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAR) pokreću gotovo 30% napada kod ljudi s teškom astmom, dok su pokretač napada u manje od 10% slučajeva od ukupnog broja astmatičara.
Eozinofilna astma
Eozinofilna astma rijetka je, teška podvrsta astme kod koje se u perifernoj krvi nalaze izrazito povišene razine eozinofila. Što je razina eozinofila viša, to su simptomi izraženiji.
Sindrom disfunkcije reaktivnih dišnih putova
Sindrom disfunkcije reaktivnih dišnih putova (RADS) je poremećaj koji dovodi do brzog i dugotrajnog napada sličnog napadu astme, a javlja se kod osoba koje u ranijoj anamnezi nemaju podatak o astmi. To je oblik plućne bolesti izazvane okolišnim čimbenicima, a posljedica je jednokratne velike izloženosti dušikovom oksidu ili hlapljivim organskim spojevima (kao što su oni u nekim izbjeljivačima i sredstvima za čišćenje). Osobe imaju simptome slične onima kod astme, uključujući kašalj, piskanje (zviždanje) u plućima i otežano disanje. Liječenje je slično uobičajenom liječenju astme.
Simptomi
Simptomi astme
Napadi astme razlikuju se po učestalosti i po težini. Neki astmatičari većinu vremena nemaju simptome, a samo povremeno imaju kratki, blagi napad otežanog disanja. Drugi astmatičari većinu vremena kašlju i zviždi im u plućima te imaju teške napade nakon virusnih infekcija, fizičkog napora ili izloženosti drugim okidačima.
Piskanje (zviždanje) u plućima je zvuk koji se čuje kada osoba izdahne. Kašalj može biti jedini simptom kod nekih ljudi (astma s promjenljivim kašljem; varijantna astma). Kod nekih astmatičara stvara se bistar, ponekad ljepljiv (mukozan) sekret (sputum; ispljuvak).
Piskanje (zviždanje u prsima)
Zvučna datoteka ljubaznošću Davida W. Cugell, dr. med.
Kod nekih ljudi napadi astme javljaju se uglavnom noću (noćna astma). Napadi koji se javljaju noću mogu upućivati na slabo kontroliranu astmu.
Simptomi astmatskog napada
Astmatski napadi najčešće se javljaju u ranim jutarnjim satima, kada prestaje djelovanje zaštitnih lijekova, a sposobnost tijela da spriječi sužavanje dišnih putova najmanja je.
Astmatski napad može započeti naglo, s piskanjem (zviždanjem) u plućima, kašljem i otežanim disanjem. U drugim slučajevima astmatski napad može nastati polako, uz postupno pogoršavanje simptoma. U oba slučaja astmatičari obično najprije zamijete otežano disanje, kašalj ili stezanje u prsima. Napad može proći za nekoliko minuta, ali može potrajati i satima ili danima. Svrbež po prsima ili vratu može biti rani simptom, osobito kod djece. Suhi kašalj noću ili pri fizičkom naporu može biti jedini simptom.
U astmatskom napadu otežano disanje može postati jako izraženo, što može izazvati osjećaj teške tjeskobe. Osoba instinktivno sjedi uspravno i naginje se prema naprijed, koristeći pomoćne dišne mišiće vrata i prsnog koša kako bi olakšala disanje, ali i dalje se bori za zrak (hvata zrak). Znojenje je uobičajena reakcija na napor i tjeskobu. Otkucaji srca (puls) obično se ubrzavaju, pa osoba može osjećati lupanje u prsima (palpitacije).
U vrlo teškom astmatskom napadu osoba može izgovoriti samo nekoliko riječi, a da ne prekine govor i ne uzme zrak. Piskanje (zviždanje) u plućima može zapravo oslabiti, jer teško da imalo zraka ulazi u pluća i izlazi iz pluća. Smetenost, pospanost (letargija) i plava boja kože (cijanoza) znakovi su ozbiljno smanjene opskrbe kisikom, pa je potrebno hitno liječenje. Obično se osoba u potpunosti oporavi uz odgovarajuće liječenje, čak i nakon teškog astmatskog napada. Rijetko, ali ipak kod nekih se ljudi razvije napad takvom brzinom da mogu izgubiti svijest prije nego što uspiju primijeniti učinkovitu terapiju. Takve bi osobe trebale nositi identifikacijsku iskaznicu s upozorenjem o svom zdravstvenom problemu (npr. narukvicu ili ogrlicu) te imati mobilni telefon kako bi u slučaju potrebe pravovremeno mogle pozvati hitnu medicinsku pomoć.
Klasifikacija
Klasifikacija (podjela) astme
Za razliku od visokog krvnog tlaka (kod kojeg jedan faktor – vrijednost arterijskog krvnog tlaka – određuje težinu bolesti i učinkovitost liječenja), astma izaziva niz simptoma i nenormalnih (patoloških) nalaza dijagnostičkih pretraga. Također, simptomi astme obično se pogoršavaju i poboljšavaju, tj. tijekom vremena se mijenjaju. Liječnici procjenjuju težinu astme, a nakon uvođenja terapije prate jesu li simptomi pod kontrolom (odnosno razinu kontrole astme), jer na temelju tih podataka utvrđuju jesu li potrebni dodatni lijekovi.
Astma prema stupnju težine
Težina je mjera koja pokazuje stupanj bolesti. Težina astme obično se procjenjuje prije početka liječenja, jer osobe koje su dobro reagirale na terapiju imaju slabe ili neznatne simptome. S obzirom na težinu astma se dijeli na:
Povremenu (intermitentnu): simptomi se javljaju dva dana u tjednu ili rjeđe i ne ometaju svakodnevne aktivnosti
Blagu trajnu (perzistentnu): simptomi se javljaju više od dva puta tjedno, ali samo neznatno ograničavaju svakodnevne aktivnosti
Umjerenu trajnu: simptomi se javljaju svakodnevno i ograničavaju neke svakodnevne aktivnosti
Tešku trajnu: simptomi traju čitav dan i značajno ometaju svakodnevne aktivnosti
Važno je zapamtiti da kategorija (stupanj) astme prema težini ne predviđa koliko ozbiljan napad astmatičar može imati. Čak i osoba s blagom astmom, uz duga razdoblja bez simptoma ili samo s blagim simptomima i urednom plućnom funkcijom, može doživjeti težak napad astme koji ugrožava život.
Astmatski status (status asthmaticus)
Najteži oblik astme naziva se astmatski status (status astmaticus). To je teško, jako sužavanje dišnih putova koje traje dugo i koje ne reagira na liječenje. U astmatskom statusu pluća više nisu u stanju opskrbiti tijelo potrebnom količinom kisika niti izbaciti odgovarajuću količinu ugljikovog dioksida.
Bez kisika brojni organi počinju slabije raditi i otkazivati. Nakupljanje ugljikova dioksida dovodi do acidoze, povećane kiselosti krvi, što utječe na funkciju gotovo svakog organa. Krvni tlak može pasti na opasno nisku razinu. Dišni putovi (bronhi) su toliko suženi da zrak teško ulazi i teško izlazi iz pluća.
Astmatski status može zahtijevati uvođenje umjetnog dišnog puta (cijevi, tj. tubusa) kroz bolesnikova usta i grlo u glavni dišni put (dušnik, tj. traheju) kako bi se bolesnik spojio na respirator (strojna ventilacija) koji potpomaže disanje. Ponekad disanje može biti potpomognuto strojem bez umetanja cijevi za disanje, tj. bez endotrahealne intubacije (to se naziva neinvazivna ventilacija – NIV). Isto tako, potrebno je povećati doze lijekova koje je bolesnik inače uzimao, kao i onih lijekova koje je potrebno uvesti.
Kontrola astme
Kontrola predstavlja stupanj do kojeg su simptomi, utjecaj bolesti na svakodnevni život i rizik od teških astmatskih napada svedeni na najmanju moguću mjeru zahvaljujući liječenju (terapiji). Kontrola astme slična je težini bolesti, ali se procjenjuje nakon uvođenja terapije. Cilj liječenja jest postići dobru kontrolu astme kod svih astmatičara, bez obzira na težinu bolesti. Kontrola se klasificira kao:
Dobro kontrolirana astma: simptomi se javljaju dva puta tjedno ili rjeđe
Nedovoljno kontrolirana astma: simptomi se javljaju više od dva puta tjedno, ali ne svaki dan
Vrlo loše kontrolirana astma: simptomi se javljaju svakodnevno
Ograničenje
Ograničenje se odnosi na simptome koji otežavaju svakodnevne životne aktivnosti. Ograničenje nastalo zbog astme utvrđuje se pitanjem:
Koliko se često pojavljuju simptomi?
Koliko se često osoba budi noću?
Koliko često osoba koristi beta-2 agonist kratkog djelovanja za ublažavanje simptoma?
Koliko često astma ometa normalne aktivnosti?
Za utvrđivanje težine, kontrole i ograničenja nastalih zbog astme koriste se i drugi pokazatelji, npr. testovi za mjerenje plućne funkcije, rezultati odgovora na standardizirane upitnike i podaci o terapiji koju pacijent koristi za liječenje astme.
Rizik
Rizik se odnosi na vjerojatnost budućih napada astme, smanjenje plućne funkcije i nuspojave povezane s antiastmaticima (lijekovima koji se uzimaju za kontrolu astme). Liječnici prate rizik pomoću spirometrije (kojom se mjeri plućna funkcija), kao i pomoću čimbenika kao što su učestalost uzimanja oralnih kortikosteroida ili broj hospitalizacija radi kontrole simptoma astme.
Dijagnoza
Dijagnoza astme
Liječnici posumnjaju na astmu uglavnom na temelju pacijentovog opisa karakterističnih simptoma. Liječnici potvrđuju dijagnozu pomoću testova za ispitivanje disanja (testovi za ispitivanje plućne funkcije). Najvažniji među tim testovima je mjerenje količine zraka koju osoba može izdahnuti u jednoj sekundi. Ovi se testovi provode prije i nakon što pacijent inhalira lijek, tzv. beta-adrenergički lijek (ili beta-adrenergički agonist), koji širi sužene dišne putove (bronhe). Ako su rezultati testa znatno bolji nakon što osoba udahne lijek (ventolinski test pozitivan), smatra se da se radi o astmi.
Ako dišni putovi nisu suženi u vrijeme izvođenja testa, dijagnozu može potvrditi bronhoprovokacijski test. Kod bronhoprovokacijskog testa plućna se funkcija mjeri prije i poslije udisanja kemijskog spoja (obično se koristi metakolin, ali mogu se koristiti i histamin, adenozin ili bradikinin) koji može suziti dišne putove (bronhoopstrukcija). Kemijski se spoj primjenjuje u dozama preniskim da bi utjecale na osobu sa zdravim plućima, ali dovoljnim da izazovu sužavanje (opstrukciju) dišnih putova kod osobe koja ima astmu.
Višekratno mjerenje plućne funkcije tijekom određenog vremena omogućuje liječnicima da utvrde težinu opstrukcije dišnih putova (bronhoopstrukcije) i procjene učinkovitost liječenja.
Za dokazivanje astme izazvane naporom, ispitivač koristi testove za ispitivanje plućne funkcije kako bi izmjerio količinu zraka koju osoba može izdahnuti u 1 sekundi prije i nakon opterećenja, tj. prije i nakon trčanja na pokretnoj traci ili vožnje sobnog (nepokretnog) bicikla. Ako se volumen izdahnutog zraka smanji za više od 15%, smatra se da osoba ima astmu izazvanu naporom.
Testovi za ispitivanje plućne funkcije mogu također biti korisni kada dijagnoza astme nije jasna, a piskanje (zviždanje) u plućima i otežano disanje mogu biti posljedica drugih bolesti, kao što su intersticijska bolest pluća, kronična opstruktivna plućna bolest ili opstrukcija gornjih dišnih putova.
Rendgenska snimka prsnog koša obično nije od pomoći kod postavljanja dijagnoze astme. Liječnici koriste rendgenske snimke prsnog koša kada razmatraju druge dijagnoze. Međutim, rendgenska snimka prsnog koša često se uradi kada astmatičar mora biti hospitaliziran zbog teškog napada.
Otkrivanje pokretača astme alergološkim testovima
Često je teško odrediti pokretače (okidače) astme.
Alergološko testiranje je opravdano kada postoji sumnja da napade izazivaju neke tvari koje se mogu izbjeći (npr. mačje dlake i životinjski oljušteni epitel). Kožni testovi mogu otkriti alergene koji mogu izazvati simptome astme. Međutim, alergijski odgovor (reakcija) na kožni test ne znači nužno da alergen na koji je osoba testirana uzrokuje astmu. Osoba se ipak mora na vlastitom iskustvu uvjeriti da se napadi javljaju nakon izloženosti određenom alergenu. Ako liječnici posumnjaju na određeni alergen, može se napraviti krvni test koji mjeri razinu protutijela proizvedenih kao odgovor na alergen (radioalergosorbentni test [RAST]) kako bi se odredio stupanj osjetljivosti osobe na taj alergen.
Procjena astmatskog napada
Budući da osobe s teškim astmatskim napadom obično imaju nisku koncentraciju kisika u krvi, liječnici mogu provjeriti koncentraciju kisika pomoću senzora za praćenje koncentracije kisika koji se postavlja na prst ili uho (oksimetrija). Kod teških napada liječnici također moraju odrediti koncentraciju ugljikova dioksida u krvi, a za taj je test obično potrebno uzeti uzorak krvi iz arterije ili, katkad, iz vene. Međutim, koncentracija ugljikova dioksida ponekad se može pratiti u zraku koji je osoba izdahnula pomoću senzora postavljenog ispred nosa ili usta.
Liječnici također mogu provjeriti plućnu funkciju, obično pomoću spirometra (usnik i cijev spojeni na uređaj za snimanje koji se koristi za mjerenje protoka zraka u plućima) ili mjerača vršnog protoka zraka (peak flow meter). Obično je rendgenska snimka pluća potrebna samo kod teških astmatskih napada, kako bi se isključila druga ozbiljna stanja (npr. kolaps pluća).
Dijagnosticiranje astme kod starijih osoba
Kod starijih osoba veća je vjerojatnost da imaju druge bolesti pluća koje također uzrokuju zaduhu (npr. kronična opstruktivna plućna bolest), pa liječnici moraju utvrditi u kojoj je mjeri otežano disanje posljedica astme i može li se stanje vratiti na normalu primjenom odgovarajućih lijekova za astmu (antiastmatici). Često se kod ovih osoba u dijagnostičke svrhe kratkotrajno isprobavaju lijekovi koji se koriste za liječenje astme, kako bi se vidjelo poboljšava li se stanje bolesnika.
Liječenje
Liječenje astme
(Vidi također Lijekovi za sprječavanje i liječenje astme.)
Niz lijekova može se koristiti za prevenciju i liječenje astme kod odraslih i djece (vidi također Liječenje astme kod djece). Liječnici mogu upotrijebiti izraz "terapija za spašavanje" kako bi opisali liječenje akutnog astmatskog napada i "terapija za održavanje" kako bi opisali terapiju kojoj je cilj sprječavanje (prevencija) astmatskih napada. Većina lijekova koji se koriste za sprječavanje napada astme također se koristi i za liječenje astmatskih napada, ali u većim dozama ili u drugim oblicima. Neki ljudi trebaju koristiti više od jednog lijeka za sprečavanje i liječenje svojih simptoma. Lijekovi za sprječavanje i liječenje astme detaljnije su opisani na drugom mjestu.
Terapija se temelji na dvije skupine lijekova:
Protuupalni lijekovi suzbijaju upalu koja sužava dišne putove. U protuupalne lijekove spadaju kortikosteroidi (koji se mogu udahnuti, uzeti na usta ili dati intravenski), modifikatori leukotrijena i stabilizatori mastocita.
Bronhodilatatori opuštaju (relaksiraju) i proširuju (dilatiraju) dišne putove. Bronhodilatatori su beta-adrenergički lijekovi (kako oni za brzo ublažavanje simptoma, tako i oni za dugotrajnu kontrolu), antikolinergici i metilksantini.
Imunomodulatori, lijekovi koji izravno mijenjaju imunološki odgovor, ponekad se primjenjuju kod teške astme, ali većini bolesnika imunomodulatori nisu potrebni. Ovi lijekovi blokiraju tvari u tijelu koje uzrokuju upalu.
Bronhodilatatori
Tijekom normalnog disanja zrak prolazi kroz nos, zatim niz dušnik i ulazi u sve manje dišne putove koji se nazivaju bronhi. U nekim slučajevima, glatki mišići koji obavijaju bronhe mogu se stegnuti (kontrahirati), a količina sluzi može se povećati. To otežava disanje. Općenito se ovo stanje liječi lijekovima koji se nazivaju bronhodilatatori.
Najčešće vrste bronhodilatatora su antikolinergici i beta-2 agonisti. Ovi se lijekovi udišu, putuju niz dišne putove i vežu se za stanice glatkih mišića bronha. To dovodi do opuštanja mišića i smanjenja količine sluzi u bronhima, što omogućuje lakše disanje.
Mjerač vršnog protoka zraka
Mjerač vršnog protoka zraka može se koristiti za mjerenje brzine kojom se zrak izdiše (engl. Peak Flow Meter).
Edukacija o tome kako spriječiti i liječiti astmatske napade korisna je za sve astmatičare, a često i za članove njihove obitelji. Pravilna upotreba inhalatora ključna je za učinkovito liječenje. Ljudi bi trebali znati:
što može izazvati astmatski napad
što pomaže u sprječavanju astmatskog napada
kako pravilno upotrebljavati lijekove
kada potražiti liječničku pomoć
Praćenje astme kod kuće
Neki ljudi koriste ručni mjerač vršnog protoka zraka kako bi procijenili svoje disanje i odredili kad im je potrebna intervencija, prije nego što njihovi simptomi postanu ozbiljni. Osobe koje imaju česte i teške napade astme trebaju znati kako brzo doći do pomoći.
Maksimalna brzina izdisaja (vršni ekspiratorni protok zraka je najveća brzina kojom se zrak može izbaciti iz pluća) može se izmjeriti pomoću malog ručnog uređaja koji se naziva vršni mjerač protoka zraka. Ovaj se test može koristiti kod kuće za praćenje težine astme. Obično je vršni protok zraka najniži između 4 i 6 sati ujutro, a najviši u 16 sati. Međutim, razlika veća od 30% u navedenim satima smatra se dokazom umjerene do teške astme. Osobe s umjerenom do teškom astmom, osobito one kojima je potrebna svakodnevna terapija za kontrolu simptoma, često koriste mjerač vršnog protoka zraka kako bi izmjerene vrijednosti usporedili s najboljim osobnim rezultatom te otkrili znakove pogoršanja astme ili početak astmatskog napada.
Svi astmatičari trebali bi imati napisan plan liječenja osmišljen u suradnji sa svojim liječnikom. Takav plan omogućuje bolesnicima da preuzmu kontrolu nad vlastitim liječenjem, a pokazalo se da zahvaljujući takvom terapijskom pristupu opada broj posjeta hitnoj pomoći.
Liječenje astmatskih napada
Astmatski napad može biti zastrašujući, kako za osobu koja ga doživljava, tako i za druge osobe u blizini. Čak i kad su relativno blagi, simptomi izazivaju tjeskobu i uznemirenost. Teški napad astme je hitno stanje koje ugrožava i sam život pa zahtijeva brzu, stručnu i profesionalnu intervenciju. Ako se ne liječi na odgovarajući način i brzo, teški astmatski napad može završiti smrću.
Akutni napad kod osobe čija je astma bila pod kontrolom zahvaljujući lijekovima naziva se pogoršanjem (razbuktavanjem) ili egzacerbacijom.
Blagi astmatski napadi
Osobe koje imaju blagi astmatski napad obično se mogu liječiti bez pomoći liječnika. Obično koriste inhalacijski beta-adrenergički lijek kratkog djelovanja, npr. salbutamol, odlaze na svježi zrak (daleko od duhanskog dima ili drugih nadražujućih tvari) te sjednu i miruju. Po potrebi mogu upotrijebiti inhalator 3 puta u razmacima od 20 minuta. Astmatski napad obično popusti za 5 do 10 minuta. Napad koji ne popusti nakon primjene inhalatora 3 puta ili koji se pogorša vjerojatno će zahtijevati dodatno liječenje pod nadzorom liječnika.
Teški astmatski napadi
Osobe koje imaju teške simptome astme obično bi trebale otići u ustanovu za hitnu medicinsku pomoć. Za teške napade, liječnici daju učestalo (ili ponekad neprekidno [bez stanke]) inhalacijske beta-adrenergičke bronhodilatatore pomoću uređaja koji se zove elektroraspršivač (nebulizator). Liječnici ponekad daju ove lijekove koji šire bronhe (bronhodilatatore) zajedno s antikolinergičkim lijekovima. Pacijenti također dobivaju kortikosteroide, npr. prednizon, na usta (oralno) ili u venu (intravenski). Tijekom napada može se davati i kisik (oksigenoterapija).
Općenito, bolesnici koji imaju teški astmatski napad primaju se u bolnicu ako im se plućna funkcija ne poboljša nakon što su primili inhalacijski beta-adrenergički lijek i kortikosteroide na usta ili u venu. Bolesnici se također primaju u bolnicu (hospitaliziraju) ako imaju jako nisku koncentraciju kisika u krvi ili visoku koncentraciju ugljikova dioksida u krvi.
Antibiotici mogu biti potrebni ako liječnik posumnja na bakterijsku infekciju pluća. Međutim, uzročnici većine takvih infekcija su virusi za koje (uz nekoliko iznimaka) ne postoji nikakva terapija.
Osobama koje pate od vrlo teških astmatskih napada možda će se morati postaviti umjetni dišni put (cijev ili tubus) kroz usta i grlo (intubacija) i pripojiti ih na respirator (strojna ventilacija).
Sprječavanje astmatskih napada
Astma je kronično stanje koje se ne može izliječiti, ali se pojedinačni napadi često mogu spriječiti. Preventivne mjere ovise o učestalosti napada i o podražajima koji pokreću (izazivaju) napade.
Prepoznavanje i uklanjanje ili izbjegavanje podražaja koji pokreću astmatske napade obično napade može spriječiti.
Nadražujuće pare: Astmatičari bi trebali izbjegavati duhanski dim i druge nadražujuće pare kao i kontakt s osobama koje imaju infekciju gornjih dišnih putova.
Grinje iz kućne prašine: Kada su pokretači astme prašina i alergeni, zračni filtri i zaštitne barijere (kao što su navlake za madrac, koje smanjuju količinu čestica prašine u zraku koja potječe od grinja) mogu značajno pomoći. Izloženost grinjama iz kućne prašine može se smanjiti uklanjanjem tepiha i zavjesa te korištenjem klima uređaja ljeti kako bi se relativna vlažnost zraka održala niskom (po mogućnosti ispod 50%).
Životinjski epitelni otpad: Životinje s krznom ili dlakom, najčešće mačke i psi, često se moraju odstraniti iz kuće kako bi se smanjila izloženost životinjskom epitelnom otpadu (mikroskopskim ljuskicama kože, dlake ili perja koje otpuštaju životinje s krznom ili perjem). Druge mjere koje mogu pomoći uključuju držanje obiteljskog ljubimca samo u određenim prostorijama u kući ili, ako je moguće, držanje izvan kuće. Pranje kućnog ljubimca jedanput tjedno također može pomoći.
Lijekovi: Izbjegavanje aspirina (acetilsalicilne kiseline) i nesteroidnih protuupalnih lijekova (NSAID) pomaže u sprječavanju astmatskih napada koje pokreću ovi lijekovi. Lijekovi koji blokiraju korisne učinke beta-adrenergičkih lijekova (tzv. beta-blokatori) mogu pogoršati astmu. Tartrazin, žuta boja koja se koristi u proizvodnji nekih lijekova i hrane, također može izazvati napad astme.
Fizički napor: Astmatski napadi izazvani fizičkim opterećenjem često se mogu spriječiti prethodnim (preventivnim) uzimanjem lijekova protiv astme, no tjelesnu aktivnost ne bi trebalo izbjegavati.
Hladnoća: Za vrijeme aktivnosti na otvorenom po hladnom vremenu, osobe koje imaju astmu mogu nositi skijašku masku ili šal koji prekriva nos i usta kako bi udahnuti zrak ostao topao i vlažan.
Sulfiti: Sulfiti—koji se obično dodaju hrani kao konzervans—mogu izazvati napade kada osjetljiva osoba pojede takvu hranu ili popije pivo ili crno vino. Sulfiti se mogu izbjeći pažljivim odabirom hrane.
Desenzibilizacija na alergene (hiposenzibilizacija) primjenom ponavljanih malih doza alergena može pomoći u sprječavanju napada kod osoba s alergijskom astmom. Prostupak desenzibilizacije (hiposenzibilizacije) pod nadzorom liječnika može se također provesti i kod osoba čiju astmu izazivaju aspirin (acetilsalicilna kiselina) ili nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID).
Lijekovi, kao što su inhalacijski ili oralni kortikosteroidi, modifikatori leukotrijena, beta-adrenergički lijekovi dugog djelovanja, metilksantini, antikolinergici ili stabilizatori mastocita, koriste se za sprječavanje napada kod većine astmatičara. Manji broj astmatičara ima teški, nekontrolirani oblik bolesti, što dovodi do ponavljanih napada unatoč liječenju kombiniranom terapijom. Tim astmatičarima mogu pomoći imunomodulatorni lijekovi koji blokiraju tvari (medijatore) koje izazivaju alergijsku upalu.
Prognoza
Prognoza za astmu
Mnoga djeca prerastu astmu, ali piskanje (zviždanje) u plućima može potrajati i do odrasle dobi ili se astma može ponovno pojaviti (vratiti) u kasnijim godinama. Ženski spol, pušenje, pojava astme u ranijoj dobi i alergija na grinje iz kućne prašine povećavaju rizik da će astma biti trajna ili da će se vratiti.
Iako astmatičari mogu umrijeti uslijed teškog astmatskog napada, većina tih smrti može se spriječiti odgovarajućim liječenjem. Dakle, prognoza je dobra uz odgovarajući pristup liječenju i pridržavanje terapije.
Više informacija
Slijede neki izvori na engleskom jeziku koji mogu biti od koristi. Imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovih izvora.
Allergy and Asthma Network: What is asthma?: Opće informacije o astmi, uključujući njezine uzroke, način izbjegavanja astmatskih napada i mogućnosti liječenja
American Academy of Allergy, Asthma and Immunology: Asthma Overview: Pregled simptoma i dijagnosticiranja astme, njezina zbrinjavanja i liječenja
Asthma & Allergy Foundation of America: Asthma: Opće informacije o astmi, uključujući okidače i prijedloge za sprječavanje astmatskih napada