Astma je stanje u kojem se dišni putovi sužavaju—obično reverzibilno—kao odgovor na određene podražaje.
-
Najčešći simptomi su kašalj, piskanje (zviždanje ili hripanje) u prsima i zaduha, a nastaju kao odgovor na određene okidače.
-
Liječnici potvrđuju dijagnozu astme pomoću testova za ispitivanje disanja (plućne funkcije).
-
Kako bi spriječili napade, ljudi bi trebali izbjegavati tvari koje izazivaju astmu i uzimati lijekove koji proširuju dišne putove.
-
U napadu astme, ljudi trebaju uzeti lijek koji brzo proširuje dišne putove.
(Vidi također Astma kod djece, Piskanje u prsima kod dojenčadi i male djece i Astma u trudnoći.)
Astmu ima više od 25 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama i sve je češća. Razlog porasta učestalosti astme nije poznat.
Premda je astma jedna od najčešćih kroničnih bolesti u djetinjstvu, može se pojaviti i kod odraslih osoba, čak i u starijoj životnoj dobi. Astmu ima više od 6 milijuna djece (vidi također Astma kod djece) u Sjedinjenim Državama, a javlja se češće kod dječaka prije puberteta i kod djevojčica nakon puberteta. Astma s vremenom može nestati kod djece. Međutim, ponekad se astma, za koju se činilo da je nestala, nakon nekoliko godina ponovo pojavi (vrati).
Astma se također češće javlja i kod crnaca koji nisu latinoameričkog podrijetla i Portorikanaca. Premda se broj oboljelih od astme povećao, broj smrtnih slučajeva se smanjio.
Najvažnija karakteristika astme je suženje dišnih putova (bronha i bronhiola), što se može obrnuti. Dišni putovi u plućima (bronhi) u osnovi su šuplje cijevi s mišićnom stijenkom. Stanice koje oblažu bronhe imaju mikroskopske strukture, tzv. receptore. Ovi receptori registriraju (osjećaju) prisutnost određenih tvari i potiču mišiće koji se nalaze ispod njih da se stisnu (kontrahiraju) ili opuste (relaksiraju), mijenjajući na taj način protok zraka. Postoji mnogo vrsta receptora, ali za astmu su važne dvije vrste receptora:
-
Beta-adrenergički receptori reagiraju na kemijske spojeve kao što je adrenalin, što uzrokuje opuštanje (relaksaciju) mišića, i tako širi (dilatira) bronhe i povećava protok zraka.
-
Kolinergički receptori reagiraju na kemijski spoj koji se naziva acetilkolin, što uzrokuje stezanje (kontrakciju) mišića, smanjujući na taj način protok zraka.
Uzroci
Uzroci astme su nepoznati, ali astma je vjerojatno rezultat složenih interakcija mnogih gena, djelovanja okoliša i prehrane. Vanjska sredina i stanja vezana za trudnoću, porod i novorođenačku dob povezani su s razvojem astme u djetinjstvu, a kasnije i u odrasloj dobi. Čini se da je rizik veći ako je majka astmatičara zatrudnila u ranoj životnoj dobi ili je bila slabo uhranjena i imala lošu prehranu u trudnoći. Rizik može biti i veći ako je dijete prijevremeno rođeno, imalo malu porođajnu težinu ili ga majka nije dojila. Vanjski uvjeti kao što su izloženost kućnim alergenima (npr. grinje, žohari te dlake i oljuštene stanice kućnih ljubimaca) i drugim alergenima iz okoliša također su povezani s razvojem astme kod starije djece i odraslih. Prehrana siromašna vitaminom C i E i omega-3 masnim kiselinama također je povezana s astmom, kao i pretilost; međutim, nema dokaza da nadoknada ovih tvari u prehrani sprječava razvoj astme.
U razvijenim zemljama, manje obitelji s manjim brojem djece, čistije okruženje boravišta (stanovi, kuće) te primjena cjepiva i antibiotika mogu u ranom djetinjstvu smanjiti sposobnost organizma da razvije otpornost na alergene iz okoliša i djelomično može objasniti porast učestalosti astme u tim zemljama (higijenska hipoteza).
Sužavanje dišnih putova često je posljedica nenormalne osjetljivosti kolinergičkih receptora, koji uzrokuju kontrakciju mišića dišnih putova kada ne bi trebali. Određene stanice u dišnim putevima, osobito mastociti, odgovorne su za pokretanje odgovora. Mastociti u bronhima oslobađaju tvari kao što su histamin i leukotrijeni, koje zatim uzrokuju:
-
stezanje (kontrakciju) glatkih mišića
-
povećano stvaranje (izlučivanje) sluzi
-
privlačenje određenih bijelih krvnih stanica u to područje
Eozinofili, vrsta bijelih krvnih stanica koja se nalazi u dišnim putevima astmatičara, oslobađa dodatne tvari, koje pridonose sužavanju dišnih putova.
U astmatskom napadu (koji se ponekad naziva pogoršanje ili egzacerbacija), glatki mišići bronha se stežu (kontrahiraju), što dovodi do sužavanja bronha (zvanog bronhoopstrukcija). Tkiva koja oblažu dišne putove oteku zbog upale i lučenja sluzi u dišne putove. Gornji sloj stanica koje oblažu dišne putove može se oštetiti pa dolazi do ljuštenja tih stanica, što dodatno sužavaj dišni put. Uži dišni put zahtijeva od osobe veći napor potreban za disanje. Kod astme sužavanje bronha je povratni proces, tj. reverzibilno (proces može ići u suprotnom smjeru, dakle bronhi se opet mogu proširiti), što znači da se odgovarajućim liječenjem, ili spontano, stisnuti (kontrahirani) mišići u bronhima opuste (relaksiraju), upala se povuče tako da se dišni putovi ponovo prošire, a protok zraka u pluća i iz pluća vraća se na normalu.
Kako dolazi do suženja bronha?
|
U napadu astme, sloj glatkih mišića u stijenci bronha se stegne (kontrahira) i zgrči (spazam), zbog čega se suzi promjer dišnih putova. Srednji sloj stijenke bronha oteče zbog upale i stvara se pretjerana količina sluzi. Na nekim mjestima sluz stvori čepove u bronhima koji gotovo u potpunosti ili potpuno začepe dišne putove.
 |
Pokretači astme
Kod astmatičara dišni putevi (bronhi) se sužavaju kao odgovor na podražaje (okidače) koji obično ne utječu na dišne putove kod ljudi koji nemaju astmu. U takve okidače spadaju:
-
alergeni
-
infekcije
-
iritansi (nadražajna sredstva)
-
napor, tj. fizičko opterećenje (astma u naporu)
-
stres i tjeskoba (nervoza)
-
Aspirin, tj. acetilsalicilna kiselina (tzv. aspirinska astma)
Napad astme mogu izazvati brojni inhalacijski alergeni, uključujući pelud, čestice prašine, tjelesne izlučevine žohara, čestice od perja te životinjske dlake. Ovi se alergeni vežu za imunoglobulin E (IgE, vrsta antitijela) na površini mastocita što uzrokuje oslobađanje kemijskih spojeva koji izazivaju astmu. (Ova vrsta astme naziva se alergijska astma.) Iako alergija na hranu rijetko izaziva astmu, određena hrana (kao što su školjke i kikiriki) može izazvati teške napade kod ljudi koji su osjetljivi na te namirnice.
Infektivni okidači obično su virusne infekcije dišnog sustava, kao što su prehlada, bronhitis i, rjeđe, upala pluća.
Nadražujuća sredstva koja mogu izazvati napad astme su duhanski dim, marihuana ili kokain; isparenja (npr. parfemi, sredstava za čišćenje ili onečišćenje zraka); hladan zrak; i želučana kiselina u dišnim putovima u sklopu gastroezofagealne refluksne bolesti (GERB). Onečišćenje zraka povezano je s napadima astme.
Kod nekih astmatičara može doći do sužavanja dišnih putova u naporu (fizičkom opterećenju). Ova vrsta suženja dišnih putova može biti posljedica udisanja suhog i hladnijeg zraka kroz usta pri fizičkom naporu.
Stres i nervoza mogu potaknuti mastocite da oslobode histamin i leukotrijene i stimuliraju vagusni živac (koji inervira glatke mišiće u dišnim putovima), koji tada steže i suzi bronhe.
Plakanje ili jaki smijeh kod nekih ljudi može izazvati simptome.
Aspirin i nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAIL) pokreću gotovo 30% napada kod ljudi s teškom astmom, ali oni su pokretač napada u manje od 10% slučajeva od ukupnog broja astmatičara.
Sindrom disfunkcije reaktivnih dišnih putova
Sindrom disfunkcije reaktivnih dišnih putova (RADS) je poremećaj koji dovodi do brzog i dugotrajnog napada koji sliči na astmu, a javlja se kod ljudi koji ranije nisu imali astmu. To je oblik plućne bolesti izazvane okolišom, a posljedica je jednokratne velike izloženosti dušikovom oksidu ili isparljivim organskim spojevima (kao što su onih u određenim izbjeljivačima i sredstvima za čišćenje). Ljudi imaju simptome slične onima kod astme, uključujući kašalj, piskanje (zviždanje) u plućima i zaduhu. Liječenje je slično uobičajenom liječenju astme.
Simptomi
Napadi astme razlikuju se prema učestalosti i težini. Neki astmatičari većinu vremena nemaju simptome, a samo povremeno imaju kratki, blagi napad otežanog disanja (zaduhe). Drugi astmatičari većinu vremena kašlju i zviždi im u plućima te imaju teške napade nakon virusnih infekcija, napora ili izloženosti drugim okidačima.
Piskanje (zviždanje) u plućima je zvuk koji se čuje kada osoba izdahne. Kašalj može biti jedini simptom kod nekih ljudi (astma s promjenljivim kašljem; varijantna astma). Kod nekih astmatičara stvara se bistri, ponekad ljepljivi (mukozni) sekret (sputum; ispljuvak).
Kod nekih ljudi napadi astme javljaju se uglavnom noću (noćna astma). Napadi koji se javljaju noću mogu ukazivati na slabo kontroliranu astmu.
Simptomi astmatskog napada
Astmatski napadi su najčešći u ranim jutarnjim satima, kada djelovanje zaštitnih lijekova nestane, a sposobnost tijela da spriječi sužavanje dišnih putova je najmanja.
Astmatski napad može započeti naglo piskanjem (zviždanjem) u plućima, kašljem i otežanim disanjem (zaduhom). U drugim slučajevima astmatski napad može početi polako uz postupno pogoršavanje simptoma. U oba slučaja, astmatičari obično prvo primijete otežano disanje, kašalj ili stezanje u prsima. Napad može proći za nekoliko minuta ili može trajati satima ili danima. Svrbež po prsima ili vratu može biti rani simptom, osobito kod djece. Suhi kašalj noću ili u naporu može biti jedini simptom.
U astmatskom napadu zaduha može postati ozbiljna, te može izazvati osjećaj teške tjeskobe (nervoze). Osoba instinktivno sjedi uspravno i naginje se prema naprijed, koristeći vratne mišiće i mišiće prsnog koša kako bi olakšala disanje, ali i dalje se bori za zrak (hvata zrak). Znojenje je uobičajena reakcija na napor i tjeskobu. Otkucaji srca obično su ubrzani pa osoba može osjetiti lupanje u prsima.
U vrlo teškom astmatskom napadu, osoba može izgovoriti samo nekoliko riječi a da ne prekine govor i uzme zrak. Piskanje (zviždanje) u plućima može zapravo oslabiti, jer teško da imalo zraka ulazi u pluća i izlazi iz pluća. Smetenost, mrtvilo i plava boja kože (cijanoza) znakovi su jako smanjene opskrbe kisikom pa je potrebno hitno liječenje. Obično se osoba u potpunosti oporavi nakon odgovarajućeg liječenja, čak i od teškog astmatskog napada. Rijetko, ali ipak kod nekih se ljudi razvije napad takvom brzinom da mogu izgubiti svijest prije nego što uspiju uzeti učinkovitu terapiju. Takvi bi ljudi trebali nositi iskaznicu s upozorenjem o svom zdravstvenom problemu (kao što je narukvica ili ogrlica) i mobilni telefon kako bi u slučaju potrebe na vrijeme mogli pozvati hitnu medicinsku pomoć.
Klasifikacija
Za razliku od visokog krvnog tlaka (kada jedan faktor, vrijednost arterijskog krvnog tlaka, određuje težinu bolesti i učinkovitost liječenja), astma izaziva niz simptoma i nenormalnih nalaza dijagnostičkih pretraga. Također, simptomi astme obično se pogoršavaju i poboljšavaju, tj. tijekom vremena se mijenjaju. Liječnici procjenjuju težinu astme, a nakon uvođenja terapije prate jesu li simptomi pod kontrolom, jer ti podaci pomažu liječnicima da utvrde jesu li potrebni dodatni lijekovi.
Astma prema stupnju težine
Težina je mjera koja pokazuje stupanj bolesti. Težina astme obično se procjenjuje prije početka liječenja, jer ljudi koji su dobro reagirali na liječenje imaju slabe ili neznatne simptome. S obzirom na težinu astma se dijeli na:
-
Povremenu (intermitentnu): simptomi se javljaju dva dana u tjednu ili rjeđe i ne ometaju svakodnevne aktivnosti
-
Blagu trajnu (perzistentnu): simptomi se javljaju više od dva puta tjedno, ali samo neznatno ograničavaju svakodnevne aktivnosti
-
Umjerenu trajnu: simptomi se javljaju svakodnevno i ograničavaju neke svakodnevne aktivnosti
-
Tešku trajnu: simptomi traju čitav dan i pretjerano ometaju svakodnevne aktivnosti
Važno je zapamtiti da kategorija (stupanj) astme prema težini ne predviđa koliko ozbiljan napad astmatičar može imati. Čak i osoba koja ima blagu astmu s dugim razdobljima bez simptoma ili s blagim simptomima i normalnom funkcijom pluća može imati težak napad astme koji ugrožava život.
Status asthmaticus
Najteži oblik astme naziva se astmatski status (status astmaticus). To je teško, jako sužavanje dišnih putova koje traje dugo i koje ne reagira na liječenje. U astmatskom statusu pluća više nisu u stanju opskrbiti tijelo potrebnom količinom kisika ni izbaciti odgovarajuću količinu ugljičnog dioksida.
Bez kisika, brojni organi počinju slabije raditi i otkazivati. Nakupljanje ugljičnog dioksida dovodi do acidoze, povećane kiselosti krvi, što utječe na funkciju gotovo svakog organa. Krvni tlak može pasti na opasno nisku razinu. Dišni putevi (bronhi) su toliko suženi da zrak teško ulazi i teško izlazi iz pluća.
Astmatski status može biti razlog da se kroz bolesnikova usta i grlo i glavni dišni put uvede umjetni dišni put (cijev, tj. tubus) koji vodi u pluća (u dušnik) i da njegovo disanje potpomogne respirator (strojna ventilacija). Isto tako, potrebno je i povećati doze lijekova koje je bolesnik inače uzimao.
Kontrola astme
Kontrola predstavlja stupanj do kojeg su simptomi, utjecaj bolesti na svakodnevni život i rizik od teških astmatskih napada svedeni na najmanju moguću mjeru zahvaljujući liječenju (terapiji). Kontrola astme je slična težini, ali se procjenjuje nakon uvođenja terapije. Cilj liječenja je postići dobru kontrolu astme kod svih asmatičara bez obzira na težinu bolesti. Kontrola se klasificira kao:
-
Dobro kontrolirana: simptomi se javljaju dva puta tjedno ili rjeđe
-
Nije dobro kontrolirana: simptomi se javljaju više od dva puta tjedno, ali ne svaki dan
-
Vrlo loše kontrolirana: simptomi se javljaju svakodnevno
Pogoršanje
Pogoršanje se odnosi na simptome koji ograničavaju svakodnevne životne aktivnosti. Pogoršanje nastalo zbog astme utvrđuje se pitanjem:
-
Koliko često se pojavljuju simptomi?
-
Koliko se često osoba budi noću?
-
Koliko često osoba koristi beta-2 agonist kratkog djelovanja za ublažavanje simptoma?
-
Koliko često astma ometa normalnu aktivnost?
Za utvrđivanje težine, kontrole i pogoršanja astme koriste se i drugi pokazatelji, npr. testovi za mjerenje plućne funkcije, koliko se često (koliko puta) osoba budi noću, rezultati odgovora na standardizirane upitnike i koju terapiju pacijent koristi za liječenje astme.
Rizik
Rizik se odnosi na vjerojatnost budućih napada astme, smanjenje plućne funkcije i nuspojave povezane s antiasmaticima (lijekovima koji se uzimaju za kontrolu astme). Liječnici prate rizik pomoću spirometrije (mjerenjem plućne funkcije), kao i pomoću čimbenika kao što su učestalost uzimanja oralnih kortikosteroida ili broj hospitalizacija radi kontrole simptoma astme.
Dijagnoza
-
liječnik procjenjuje i dijagnostički obrađuje simptome
-
testovi za ispitivanje disanja, uključujući spirometriju
Liječnici posumnjaju na astmu uglavnom na temelju pacijentovog opisa karakterističnih simptoma. Liječnici potvrđuju dijagnozu pomoću testova za ispitivanje disanja (testovi za ispitivanje plućne funkcije). Najvažnije od ovih testova je mjerenje količine zraka koju osoba može ispuhati u jednoj sekundi. Ovi testovi se provode prije i nakon što pacijent inhalira lijek, tzv. beta-adrenergički lijek (ili beta-adrenergički agonist), koji širi sužene dišne putove. Ako su rezultati testa znatno bolji nakon što osoba udahne lijek (ventolinski test pozitivan), smatra se da se radi o astmi.
Ako dišni putovi nisu suženi u vrijeme izvođenja testa, dijagnozu može potvrditi (bronho)provokacijski test. Kod (bronho)provokacijskog testa, plućna se funkcija mjeri prije i poslije udisanja kemijskog spoja (obično se može koristiti metakolin, ali može se koristiti histamin, adenozin ili bradikinin) koji može suziti dišne putove (bronhoopstrukcija). Kemijski spoj se daje u dozama koje su preniske da bi utjecale na osobu sa zdravim plućima, ali koje uzrokuje sužavanje (opstrukciju) dišnih putova kod osobe koja ima astmu.
Višekratno mjerenje plućne funkcije tijekom određenog vremena omogućuje liječnicima da utvrde težinu opstrukcije dišnih putova (bronhoopstrukciju) i učinkovitost liječenja.
Za dokazivanje astme izazvane naporom, ispitivač koristi testove za ispitivanje plućne funkcije kako bi izmjerio koliko zraka osoba može izdahnuti u 1 sekundi prije i nakon opterećenja, tj. poslije trčanja na pokretnoj traci ili poslije vožnje sobnog (nepokretnog) bicikla. Ako se volumen zraka smanji za više od 15%, osoba ima astmu koju može izazvati napor.
Testovi za ispitivanje plućne funkcije mogu biti korisni i kada dijagnoza astme nije jasna, a piskanje u plućima i zaduha mogu biti posljedica drugih bolesti kao što su intersticijska bolest pluća, kronična opstruktivna plućna bolest ili opstrukcija gornjih dišnih putova.
Rendgenski snimak prsnog koša obično nije od pomoći u dijagnosticiranju astme. Liječnici koriste rendgenske snimke prsnog koša kada razmatraju druge dijagnoze. Međutim, rendgenska snimka prsnog koša često se uradi kada astmatičar mora biti hospitaliziran zbog teškog napada.
Otkrivanje pokretača astme alergološkim testovima
Često je teško odrediti pokretače astme.
Alergološko testiranje je opravdano kada postoji sumnja da napade izazivaju neke tvari koje se mogu izbjeći (npr. mačje dlake i životinjski oljušteni epitel). Kožni testovi mogu otkriti alergene koji mogu izazvati simptome astme. Međutim, alergijski odgovor na kožni test ne znači nužno da alergen na koji je osoba testirana uzrokuje astmu. Osoba se ipak mora iskustveno uvjeriti da se napadi javljaju nakon izloženosti određenom alergenu. Ako liječnici sumnjaju na određeni alergen, može se napraviti krvni test koji mjeri razinu protutijela proizvedenih kao odgovor na alergen (radioalergosorbentni test [RAST]) kako bi se odredio stupanj osjetljivosti osobe na alergen.
Procjena astmatskog napada
Budući da ljudi s teškim astmatskim napadom obično imaju nisku koncentraciju kisika u krvi, liječnici mogu provjeriti koncentraciju kisika pomoću senzora za praćenje koncentracije kisika koji se postavlja na prst ili uho (oksimetrija). Kod teških napada liječnici također trebaju odrediti koncentraciju ugljičnog dioksida u krvi, a za taj test obično treba izvaditi krv iz arterije ili, katkad, iz vene. Međutim, koncentracija ugljičnog dioksida ponekad se može pratiti u zraku koji je osoba izdahnula pomoću senzora postavljenog ispred nosa ili usta.
Liječnici također mogu provjeriti plućnu funkciju, obično pomoću spirometra (usnik i cijev spojeni na uređaj za snimanje koji se koristi za mjerenje protoka zraka u plućima) ili mjerača vršnog protoka zraka (peak flow meter). Obično je rendgenski snimak pluća potreban samo kada su napadi astme teški, kako bi se isključila druga ozbiljna stanja (npr. kolaps pluća).
Dijagnosticiranje astme kod starijih osoba
Kod starijih ljudi veća je vjerojatnost da imaju druge bolesti pluća koje također uzrokuju zaduhu (npr. kronična opstruktivna plućna bolest), pa liječnici moraju utvrditi u kojoj je mjeri otežano disanje posljedica astme i može li se stanje vratiti na normalu primjenom odgovarajućih lijekova za astmu (antiastmatici). Često se kod ovih ljudi u dijagnostičke svrhe kratkotrajno isprobavaju lijekovi koji se koriste za liječenje astme kako bi se vidjelo poboljšava li se stanje te osobe.
Liječenje
(Vidi također Lijekovi za sprječavanje i liječenje astme.)
Niz lijekova može se koristiti za prevenciju i liječenje astme kod odraslih ili djece (vidi također Liječenje astme kod djece). Liječnici mogu upotrijebiti izraz "terapija za spašavanje" kako bi opisali liječenje akutnog astmatskog napada i "terapija za održavanje" kako bi opisali terapiju kojoj je cilj sprječavanje (prevencija) astmatskih napada. Većina lijekova koji se koriste za sprječavanje napada astme koristi se i za liječenje astmatskih napada, ali u većim dozama ili u različitim oblicima. Neki ljudi trebaju koristiti više od jednog lijeka za sprečavanje i liječenje svojih simptoma. Lijekovi za sprječavanje i liječenje astme detaljnije su opisani na drugim mjestima.
Terapija se temelji na dvije skupine lijekova:
Protuupalni lijekovi suzbijaju upalu koja sužava dišne putove. U protuupalne lijekove spadaju kortikosteroidi (koji se mogu udahnuti, uzeti na usta ili dati intravenski), modifikatori leukotrijena i stabilizatori mastocita.
Bronhodilatatori opuštaju (relaksiraju) i proširuju (dilatiraju) dišne putove. Bronhodilatatori su beta-adrenergički lijekovi (kako oni za brzo ublažavanje simptoma, tako i oni za dugotrajnu kontrolu), antikolinergici i metilksantini.
Imunomodulatori, lijekovi koji izravno mijenjaju imunološki odgovor ponekad se primjenjuju kod teške astme, ali većina ljudi ne treba imunomodulatore. Ovi lijekovi blokiraju tvari u tijelu koje uzrokuju upalu.
Edukacija o tome kako spriječiti i liječiti astmatske napade korisna je za sve astmatičare, a često i za članove njihove obitelji. Pravilna upotreba inhalatora je neophodna za učinkovito liječenje. Ljudi bi trebali znati:
-
što može izazvati astmatski napad
-
što pomaže u sprječavanju astmatskog napada
-
kako pravilno upotrebljavati lijekove
-
kada potražiti liječničku pomoć
Praćenje astme kod kuće
Neki ljudi koriste ručni mjerač vršnog protoka zraka kako bi procijenili svoje disanje i odredili kad im je potrebna intervencija, prije nego što njihovi simptomi postanu ozbiljni. Ljudi koji imaju česte, teške napade astme trebaju znati kako brzo doći do pomoći.
Maksimalna brzina izdisaja (vršni ekspiratorni protok zraka je najveća brzina kojom se zrak može izbaciti iz pluća) može se izmjeriti pomoću malog ručnog uređaja koji se naziva vršni mjerač protoka zraka. Ovaj se test može koristiti kod kuće za praćenje težine astme. Obično je vršni protok zraka najniži između 4 ujutro i šest ujutro, a najviši u 16 sati. Međutim, razlika veća od 30% u navedenim satima smatra se dokazom umjerene do teške astme. Osobe s umjerenom do teškom astmom, osobito oni kojima je potrebna svakodnevna terapija za kontrolu simptoma, često koriste mjerač vršnog protoka zraka kako bi izmjerene vrijednosti usporedili s najboljim osobnim rezultatom te otkrili znakove pogoršanja astme ili početak astmatskog napada.
Svi astmatičari trebali bi imati napisan plan liječenja osmišljen u suradnji sa svojim liječnikom. Takav plan omogućuje bolesnicima da preuzmu kontrolu nad vlastitim liječenjem, a pokazalo se da zahvaljujući takvom terapijskom pristupu opada broj posjeta hitnoj pomoći.
Liječenje astmatskih napada
Astmatski napad može biti zastrašujući, kako za osobu koja ga doživljava, tako i za druge osobe u blizini. Čak i kada su relativno blagi, simptomi izazivaju tjeskobu i uznemirenost. Teški napad astme je hitno stanje koje ugrožava i sam život pa zahtijeva brzu, stručnu i profesionalnu intervenciju. Ako se ne liječi na odgovarajući način i brzo, teški astmatski napad može završiti smrću.
Akutni napad kod osobe čija je astma bila pod kontrolom zahvaljujući lijekovima naziva se pogoršanjem (razbuktavanjem) ili egzacerbacijom.
Blagi astmatski napadi
Ljudi koji imaju blagi astmatski napad obično se mogu liječiti bez pomoći liječnika. Obično koriste inhalacijski beta-adrenergički lijek kratkog djelovanja, npr. salbutamol, odlaze na svježi zrak (dalje od duhanskog dima ili drugih nadražujućih tvari), sjede i odmaraju se. Po potrebi mogu upotrijebiti inhalator 3 puta u razmacima od 20 minuta. Astmatski napad obično prestaje za 5 do 10 minuta. Napad koji ne prođe nakon primjene inhalatora 3 puta ili se pogorša, vjerojatno će zahtijevati dodatno liječenje pod nadzorom liječnika.
Teški astmatski napadi
Osobe koje imaju teške simptome obično bi trebale ići u ustanovu za hitnu medicinsku pomoć. Za teške napade, liječnici daju učestalo (ili ponekad neprekidno [bez stanke]) inhalacijske beta-adrenergičke bronhodilatatore pomoću uređaja koji se zove elektroraspršivač (nebulizator). Liječnici ponekad daju ove lijekove koji šire bronhe (bronhodilatatore) zajedno s antikolinergičkim lijekovima. Pacijentima se također daje kortikosteroid, npr. prednizon, usta (oralno) ili u venu (intravenski). Tijekom napada može se davati dodatni kisik.
Općenito, bolesnici koji imaju teški astmatski napad primaju se u bolnicu ako im se plućna funkcija ne poboljša nakon što su primili inhalacijski beta-adrenergički lijek i kortikosteroide na usta ili u venu. Bolesnici se također primaju u bolnicu (hospitaliziraju) ako imaju jako nisku koncentraciju kisika u krvi ili visoku koncentraciju ugljičnog dioksida u krvi.
Antibiotici mogu biti potrebni ako liječnik posumnja na bakterijsku infekciju pluća. Međutim, uzročnici većine takvih infekcija su virusi za koje (uz nekoliko iznimaka) ne postoji nikakva terapija.
Osobama koje pate od vrlo teških astmatskih napada možda će se morati postaviti umjetni dišni put (cijev ili tubus) kroz usta i grlo (intubacija) i pripojiti ih na respirator (strojna ventilacija).
Sprječavanje astmatskih napada
Astma je kronično stanje koje se ne može izliječiti, ali se pojedinačni napadi često mogu spriječiti. Preventivne mjere ovise o učestalosti napada i o podražajima koji pokreću napade.
Prepoznavanje i uklanjanje ili izbjegavanje podražaja koji pokreću astmatske napade obično napade može spriječiti.
-
Nadražujuće pare: Astmatičari bi trebali izbjegavati duhanski dim i druge nadražujuće pare kao i kontakt s osobama koje imaju infekciju gornjih dišnih putova.
-
Grinje iz kućne prašine: Kada su pokretači astme prašina i alergeni, zračni filtri i zaštitne barijere (kao što su navlake za madrac, koje smanjuju količinu čestica prašine u zraku koja potječe od grinja) mogu značajno pomoći. Izloženost grinjama kućne prašine može se smanjiti uklanjanjem tepiha i zavjesa i korištenjem klima uređaja ljeti kako bi se relativna vlažnost zraka održala niskom (po mogućnosti ispod 50%).
-
Životinjski epitelni otpad: Životinje s krznom ili dlakom, najčešće mačke i psi, često se moraju odstraniti iz kuće kako bi se smanjila izloženost životinjskom epitelnom otpadu. Ostale mjere koje mogu pomoći uključuju držanje obiteljskog ljubimca u određenim prostorijama u kući ili, ako je moguće, držanje izvan kuće. Pranje kućnog ljubimca jedanput tjedno također može pomoći.
-
Lijekovi: Izbjegavanje aspirina (acetilsalicilne kiseline) i NSAIL-a pomaže u sprječavanju astmatskih napada koje pokreću ovi lijekovi. Lijekovi koji blokiraju korisne učinke beta-adrenergičkih lijekova (tzv. beta-blokatori) mogu pogoršati astmu. Tartrazin, žuta boja koja se koristi u proizvodnji nekih lijekova i hrane, također može dovesti do napada.
-
Napor: Često se astmatski napadi izazvani naporom (fizičkim opterećenjem) mogu blokirati prethodnim (preventivnim) uzimanjem lijekova protiv astme.
-
Hladnoća: Za vrijeme aktivnosti na otvorenom po hladnom vremenu, osobe koje imaju astmu mogu nositi skijašku masku ili šal koji pokriva nos i usta kako bi udahnuti zrak bio topao i vlažan.
-
Sulfiti: Sulfiti—koji se obično dodaju hrani kao konzervans—mogu izazvati napade nakon što osjetljiva osoba pojede takvu hranu ili popije pivo ili crno vino. Sulfiti se mogu izbjeći pažljivim odabirom hrane.
Desenzibilizacija na alergene (hiposenzibilizacija) primjenom malih doza alergena može spriječiti napade kod ljudi s alergijskom astmom. Prostupak desenzibilizacije (hiposenzibilizacije) pod nadzorom liječnika može se također provesti i kod osoba čiju astmu izaziva aspirin (acetilsalicilna kiselina) ili NSAIL (NSAR).
Lijekovi, kao što su inhalacijski ili oralni kortikosteroidi, modifikatori leukotrijena, beta-adrenergički lijekovi dugog djelovanja, metilksantini, antihistaminici ili stabilizatori mastocita koriste se za sprječavanje napada kod većine astmatičara. Manji broj astmatičara ima tešku nekontroliranu bolest, što uzrokuje ponavljane napade unatoč liječenju kombiniranom terapijom. Tim astmatičarima mogu pomoći imunomodulatorni lijekovi koji blokiraju tvari koje izazivaju alergijsku upalu.
Prognoza
Mnoga djeca prerastu astmu, ali piskanje (zviždanje) u plućima može potrajati do odrasle dobi ili se astma može vratiti u kasnijim godinama. Ženski spol, pušenje, pojava astme u ranijoj dobi i alergija na grinje iz kućne prašine povećavaju rizik da će astma biti trajna ili da će se vratiti.
Iako ljudi mogu umrijeti uslijed teškog napada astme, većina tih smrti može se spriječiti liječenjem. Dakle, prognoza je dobra uz odgovarajući pristup i pridržavanje liječenja.
Više informacija
-
Allergy and Asthma Network
-
American Academy of Allergy, Asthma and Immunology
-
Asthma & Allergy Foundation of America