Različite rikecije, koje prenose krpelji, uzrokuju pjegavu groznicu sličnu, ali blažu od pjegave groznice Stjenovitoga gorja. Oni uzrokuju malu ranu na mjestu ugriza krpelja, oticanje obližnjih limfnih čvorova i crveni osip.
-
Pjegave groznice se razvijaju kada krpelj koji nosi infekciju ugrize osobu.
-
Infekcija uzrokuje vrućicu, umor, bol u mišićima i glavobolju, a osip obično uslijedi nakon nekoliko dana.
-
Izbjegavanje ugriza krpelja najbolji je način da se spriječi infekcija.
-
Pjegave groznice liječe se antibiotikom.
Rikecije su tip bakterija koje mogu živjeti samo unutar stanica drugih organizama.
Pjegave groznice uključuju sljedeće:
-
Afrička groznica uslijed krpeljnog ugriza (afrički krpeljni tifus)
-
Mediteranska pjegava groznica (boutonneuse groznica)
-
Sjevernoazijska krpeljna rikecioza
-
Queenslandski krpeljni tifus
-
Rikecijske boginje
-
Rickettsia parkeri rikecioza
Kao pjegava groznica stjenovitoga gorja, druge se pjegave groznice mogu pojaviti u Sjedinjenim Državama i drugim dijelovima svijeta (vidi tablicu) Neke rikecijske i srodne infekcije). Ove infekcije javljaju se uglavnom u proljeće i ljeto, kada su odrasli krpelji aktivni a ljudi vjerojatno u područjima koja su infestirana krpeljima. U toplijim krajevima bolest se može pojaviti tijekom cijele godine. Mediteranska pjegava groznica se može pojaviti tijekom cijele godine u mediteranskoj regiji, jer se prenosi psećim krpeljem te se ugriz može dogoditi u zatvorenom prostoru.
Simptomi
Simptomi ovih pjegavih groznica su slični i obično blaži od onih u pjegavoj groznici Stjenovitoga gorja.
Oko 5 do 7 dana nakon ugriza razvijaju se vrućica, umor, bolovi u mišićima i glavobolja. Oči su crvene, a ljudi se općenito osjećaju loše. Na mjestu ugriza nastaje mala rana nalik na dugme, prekrivena crnom krastom (eshara). Obično su obližnji limfni čvorovi natečeni. Oko 4 dana nakon pojave groznice pojavljuje se crveni osip na podlakticama i širi se na veći dio tijela, uključujući dlanove i tabane. Groznica obično traje više od tjedan dana.
Kada se prikladno liječe, te infekcije rijetko uzrokuju ozbiljne probleme ili smrt. Problemi se češće javljaju kod starijih osoba i kod ljudi koji su već jako bolesni.
Dijagnoza
Simptomi upućuju na dijagnozu pjegave groznice.
Da bi potvrdili dijagnozu, liječnici mogu učiniti test imunofluorescencije, koji koristi uzorak uzet iz osipa (biopsija). Također mogu koristiti tehniku lančane reakcije polimeraze (PCR) kako bi se omogućilo brže otkrivanje bakterija.
Liječnici mogu napraviti krvne pretrage koje otkrivaju protutijela na bakterije. Međutim, testiranje samo jednom nije dovoljno. Test se mora ponoviti 1 do 3 tjedna kasnije kako bi se provjerilo povišenje razine protutijela. Dakle, testovi na protutijela ne pomažu liječnicima da dijagnosticiraju infekciju odmah nakon što se netko razboli, ali kasnije mogu pomoći u potvrđivanju dijagnoze.
Liječenje
Liječnici odmah propisuju antibiotik, obično doksiciklin, ako sumnjaju na pjegavu groznicu na temelju simptoma i mogućnost izlaganja zaraženim krpeljima - čak i ako rezultati laboratorijskih ispitivanja još nisu dostupni. Antibiotik se daje 5 dana.
Kako bi se ovakve infekcije spriječile, ljudi bi trebali poduzeti mjere za sprečavanje ugriza krpelja.
Sprječavanje ugriza
|
Onemogućavanje krpelju pristup koži uključuje
-
Ostajanje na stazama i putevima
-
Guranje hlača u čizme ili čarape
-
Nošenje majice s dugim rukavima
-
Nanošenje repelenata s dietil-toluamidom (DEET) na površine kože
DEET treba koristiti oprezno kod vrlo male djece jer su prijavljene toksične reakcije. Permetrin na odjeći učinkovito ubija krpelja. Česta traženja krpelja, osobito u dlakavim područjima i na djeci, ključna su u područjima gdje su uobičajene infekcije koje prenose krpelji.
Napuhnute krpelje treba ukloniti oprezno i ne mrviti između prstiju, jer drobljenje krpelja može dovesti do prijenosa bolesti. Tijelo krpelja ne smije se hvatati ili stiskati. Postupno povlačenje glave s malim kleštima izbacuje krpelja. Mjesto vezivanja treba brisati alkoholom. Vazelin, upaljene šibice i druge nadražujuće tvari nisu učinkoviti načini za uklanjanje krpelja i ne smiju se koristiti.
Nema praktičnih načina za uklanjanje krpelja s određenih područja. Međutim, broj krpelja se može smanjiti čineći okoliš manje privlačnim za životinje koje prenose krpelje. Na primjer, ljudi mogu učiniti područja manje privlačnima za miševe uklanjanjem hrpa drva i lišća te čišćenjem visokih trava i raslinja oko kuće, posebno oko igrališta. Miševi se mogu sakriti i gnijezditi na takvim mjestima.
|