Silovanje se odnosi na penetraciju vagine, anusa ili usta koja uključuje prijetnje ili silu.
-
Žrtve mogu imati ozljede genitalija (kao što je vagina) ili anusa posjekotine i modrice, uznemirujuće emocijame i poteškoće u spavanju.
-
Rizici su spolno prenosive bolesti, uključujući infekciju HIV-om (virusom ljudske imunodeficijencije) i trudnoća.
-
Žene ili muškarce koji su silovani treba temeljito procijeniti u centru u kojem rade posebno obučeni ljudi (centar za žrtve seksualnog nasilja).
-
Često su potrebni liječenje tjelesnih ozljeda, antibiotici za sprečavanje infekcija, hitna kontracepcija i savjetovanje ili psihoterapija.
-
Ako je moguće, članovi obitelji i bliski prijatelji trebali bi se sastati s članom tima za krizne situacije kako bi razgovarali o tome kako pružiti potporu žrtvi silovanja.
Silovanje se obično smatra penetracijom vagine, anusa ili usta druge osobe kada je neželjena i / ili osoba ne pristaje na nju. U osoba mlađih od dobi pristanka, prodiranje vagine, anusa ili usta - bilo da je željena ili ne - smatra se silovanjem.
Seksualni napad je širi pojam, uključujući upotrebu sile i prijetnji za prisiljavanje na seksualni kontakt. Žrtva je osoba koja ne pristaje ili koja ne može pristati zbog mentalnog ili tjelesnog invaliditeta ili intoksikacije (nesposobna je). Seksualni napad također uključuje zavođenje djeteta kroz ponudu ljubavi ili mita i neželjeni dodir, hvatanje ili ljubljenje.
Prijavljeni postotak žena koje su silovane tijekom života varira u širokom rasponu: od 2% do gotovo 30%. Prijavljeni postotak djece koja su seksualno zlostavljana sličan je (). Prijavljeni postotci su vjerojatno niži od stvarnih postotaka jer je manje vjerojatno da će silovanje i seksualno zlostavljanje biti prijavljeno policiji nego što je to slučaj s drugim zločinima.
Tipično, silovanje je češće izraz agresije, ljutnje ili potrebe za moći i kontrolom nego seksualne motivacije. Mnoge žene koje su silovane također su fizički pretučene i / ili ozlijeđene.
Muškarci su također žrtve silovanja. Počinitelj je često drugi muškarac, a silovanje se često događa u zatvoru. Muškarci imaju veću vjerojatnost da budu fizički povrijeđeni nego žene, da ne žele prijaviti silovanje i da imaju nekoliko napadača.
Simptomi
Simptomi i komplikacije silovanja mogu uključivati
-
Fizičke ozljede
-
Psihološke učinke
-
Spolno prenosive bolesti
-
Trudnoću
Tjelesne ozljede nastale silovanjem mogu uključivati ozljede anusa ili genitalija, kao što su razdori u gornjem dijelu vagine i ozljede drugih dijelova tijela, kao što su modrice, podljevi oko očiju, posjekotine i ogrebotine.
Psihološki učinci silovanja često su razorniji od fizičkog.
Početni simptomi
Odmah nakon silovanja, žrtve mogu osjećati simptome stresa (akutni stresni poremećaj). Ponašanje žrtve može varirati od pričljivosti, napetosti, plakanja i drhtanja do šoka i nevjerice do nedostatka emocija, šutljivosti i smijeha. Nedostatak emocija rijetko ukazuje na nedostatak zabrinutosti. Vjerojatno je to način da se izbjegne razmišljanje o tome što se dogodilo ili da se emocije drže pod kontrolom. Žrtva može pokazati malo ili nimalo emocija i zbog fizičke iscrpljenosti ili emocionalne ukočenosti.
Žrtve silovanja se također osjećaju ustrašeno, tjeskobno i razdražljivo. Mogu se osjećati ljutito, depresivno, zbunjeno, posramljeno ili krivo (pitajući se jesu li možda učinile nešto što je izazvalo silovanje ili su mogle nešto učiniti kako bi to izbjegle). Njihov bijes može biti usmjeren na sebe ili pogrešno usmjeren prema bolničkom osoblju ili članovima obitelji.
Česte su teškoće u spavanju i noćne more.
Posttraumatski stresni poremećaj
Neke žrtve se razviju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Dijagnosticira se kada simptomi:
Traju dulje od mjesec dana
Značajno ometaju društvene aktivnosti i rad žrtve
Nisu uzrokovani drugim medicinskim problemom ili korištenjem lijekova
Simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja uključuju
Ponovno proživljavanje traume (na primjer, u obliku flashbackova ili nametljivih i uznemirujućih misli ili slika)
Izbjegavanje situacija, misli i osjećaja povezanih s traumom
Problemi s razmišljanjem i raspoloženjem (kao što je osjećaj odgovornosti za silovanje ili nemogućnost pozitivnih osjećaja)
Pretjerano traženje znakova opasnosti i strašljivost
Osjećaj iznimne napetosti, uznemirenosti ili razdražljivosti i nesposobnost opuštanja
Probleme s koncentracijom i spavanjem
Mnoge žrtve imaju i PTSP i depresiju.
Za većinu žrtava simptomi se znatno smanjuju tijekom nekoliko mjeseci.
Opasnost od infekcije ili trudnoće
Nakon silovanja postoji rizik od infekcije spolno prenosivom bolestima (kao što su gonoreja, trihomonijaza, klamidijske infekcije, i sifilis), hepatitisom B, hepatitisom C te druge infekcije, uključujući bakterijsku vaginozu). Infekcija virusom ljudske imunodeficijencije (HIV) je posebna briga, iako su šanse za stjecanje u jednom susretu niske.
Žena također može zatrudnjeti.
Procjena
Važna je temeljita medicinska procjena nakon silovanja. Kad god je to moguće, žene koje su bile silovane ili seksualno zlostavljane odvode se u centar za žrtve seksualnog nasilja u kojem rade obučeni, zabrinuti službenici za podršku, kao što su medicinske sestre specijalizirane za pregled žrtava silovanja (SANE). Centar može biti bolnički hitni odjel ili posebna ustanova. U nekim područjima postoji tim za odgovor na seksualni napad (SART), koji uključuje ljude koji rade u zdravstvu, forenzici, lokalni krizni centar za žrtve seksualnog nasilja, organe za provedbu zakona i tužiteljstvo. Muškarci koji su bili žrtva silovanja također bi trebali potražiti liječničku pomoć. S njima se postupa na isti način kao i s ženama koje su silovane.
Nakon silovanja, žrtva odlučuje hoće li pristati na postupke koji će omogućiti eventualni kazneni progon. Treba objasniti prednosti i nedostatke pokretanja takvih postupaka. Žrtva ne bi trebala osjećati pritisak da pristane, iako je pristanak uglavnom u najboljem interesu žrtve.
Ako žrtva odluči nastaviti postupak, liječnici su po zakonu dužni obavijestiti policiju i pregledati žrtvu. Pregled može pružiti dokaze koji su potrebni za progon silovatelja. Do najboljih se dokaza dođe kada žrtva silovanja ide u bolnicu što je prije moguće, bez tuširanja ili pranja, pranja zubi, rezanja noktiju, mijenjanja odjeće i, ako je moguće, čak i bez mokrenja. Medicinski nalaz koji proizlazi iz ovog pregleda ponekad se koristi kao dokaz u sudskom postupku. Međutim, medicinska dokumentacija se ne može objaviti ako žrtva ne daje pismeni pristanak ili se ne izda sudski nalog. Nalaz također može pomoći žrtvi da se prisjeti pojedinosti o silovanju ako je svjedočenje žrtve potrebno kasnije.
Odmah nakon silovanja, žrtva može biti neodlučna ili se boji iskusiti fizički pregled. Prije pregleda žrtve se pita da li žele li muškog ili ženskog liječnika. Ako muški liječnik pregledava ženu, prisutna je ženska medicinska sestra ili volonterka koja pomaže u ublažavanju svake tjeskobe koju žena može osjećati. Privatnost i mir su osigurani kad god je to moguće.
Prije početka pregleda liječnik objašnjava što će se raditi tijekom pregleda i traži od žrtve dopuštenje za nastavak pregleda. Žrtva bi se trebala osjećati slobodnom postaviti bilo kakva pitanja o pregledu i njegovoj svrsi.
Liječnik traži od žrtve da opiše događaje koji će pomoći u pregledu i liječenju. Međutim, pričanje o silovanju često je zastrašujuće i uznemirujuće. Žrtva može zatražiti da se kasnije pruži potpuni opis, nakon što se zadovolje trenutne potrebe. Žrtvu se može najprije liječiti od ozljeda te joj pružiti nešto vremena da se smiri.
Kako bi se utvrdila vjerojatnost trudnoće, liječnik pita ženu kada joj je bila posljednja menstruacija i koristi li kontracepciju. Kako bi se protumačila analiza uzoraka sperme, liječnik pita da li je žrtva nedavno imala seksualni odnos prije silovanja i, ako jest, kada.
Liječnik bilježi tjelesne ozljede, kao što su posjekotine i ogrebotine, te može pregledati genitalije i anus zbog ozljeda. Ozljede se fotografiraju. Budući da neke ozljede, kao što su modrice, postaju vidljive kasnije, može se snimiti i drugi niz fotografija naknadno.
Uzmu se uzorci sjemena i drugih tjelesnih tekućina u svojstvu dokaza. Prikupljaju su i drugi uzorci, kao što su uzorci kose počinitelja, krv ili koža (ponekad pronađeni ispod noktiju žrtve). Ponekad se vrši DNK testiranje uzoraka kako bi se identificirali počinitelji. neki odjevni predmeti žrtve mogu se čuvati kao dokaz.
Ako žrtva pristane, provodi se testiranje radi provjere infekcija, uključujući HIV infekciju. Ako su početni rezultati testiranja na gonoreju, klamidiju, sifilis i hepatitis negativni žrtva se ponovno testira nakon 6 tjedana. Ako su rezultati sifilisa i hepatitisa još uvijek negativni, testovi se ponavljaju nakon 6 mjeseci. Krvne pretrage za HIV infekciju mogu se ponoviti nakon 90 i 180 dana. Kod žena se nakon 6 tjedana radi Papanicalaou (Papa) test radi kako bi se provjerila prisutnost infekcije humanim papiloma virusom (HPV).
Obično se prilikom prvog pregleda žena koje su bile silovane radi test za trudnoću za mjerenje razine ljudskog korionskog gonadotropina u mokraći kako bi se otkrila prisutnost ranije trudnoće. Ako su rezultati negativni, test se ponavlja unutar 6 tjedana kako bi se provjerila prisutnost trudnoće koja je možda nastala kao rezultat silovanja.
Liječenje
Liječenje tjelesnih ozljeda
Lijekovi i ponekad cjepiva za sprečavanje infekcija, uključujući HIV infekciju
Hitna kontracepcija ako žena to želi
Psihološka podrška ili intervencija
Nakon pregleda, žrtvi se nude mogućnosti za pranje, promjenu odjeće, ispiranje usta i mokrenje po potrebi.
Tretiraju se sve tjelesne ozljede. Razdori genitalija ili anusa mogu se kirurški popraviti.
Sprečavanje infekcija
Za sprečavanje spolno prenosivih bolesti, žrtvi se daju antibiotici. Na primjer, može se dati sve od sljedećeg:
Žrtvama koje nisu cijepljene protiv hepatitisa B daje se cjepivo, nakon čega slijede još dvije doze, 1 mjesec i 6 mjeseci nakon prve doze.
Ako su rezultati testa na HIV pozitivni, žrtva je vjerojatno imala HIV infekciju prije silovanja, jer se HIV infekcija dobivena seksualnim odnosom obično može otkriti tek 9 dana do 6 mjeseci kasnije. Ako su rezultati testa na HIV pozitivni odmah se započne sa liječenjem protiv HIV-a.
Ako su rezultati testa na HIV negativni, test na HIV se ponavlja nekoliko puta tijekom sljedećih nekoliko mjeseci.
Bez obzira na rezultate testiranja, žrtvi se može ponuditi tretman za prevenciju HIV infekcije. U prosjeku, vjerojatnost razvoja HIV infekcije nakon silovanja od nepoznatog napadača je niska - samo oko 0,2%. Rizik može biti veći ako se dogodilo nešto od sljedećeg:
Analna penetracija
Krvarenje (od napadača ili žrtve)
Muško-muško silovanje
Silovanje od strane nekoliko napadača (što se može dogoditi muškarcima u zatvoru)
Silovanje koje se događa u područjima gdje je infekcija HIV-om neuobičajeno česta
Liječenje za prevenciju HIV infekcije je najučinkovitije ako se započne unutar 4 sata nakon penetracije i ne bi trebalo biti pruženo ako je prošlo više od 72 sata od penetracije.
Sprečavanje trudnoće
Ako žena već nije trudna omogućuje se korištenje hitne kontracepcije ako žena to želi. Obično se sastoji od visoke doze oralnog kontraceptiva koja se daje odmah, a zatim se ponavlja 12 sati kasnije. Ovaj tretman je 99% djelotvoran ako se daje u roku od 72 sata od silovanja.
Uvođenje intrauterinog uloška (IUD) u roku od 10 dana od silovanja još je učinkovitije.
Ako je trudnoća rezultat silovanja, žene mogu razmotriti opciju pobačaja.
Pružanje psihološke podrške
Liječnici objašnjavaju psihološke reakcije koje se obično događaju nakon silovanja (kao što su prekomjerna tjeskoba, strah ili krivnja) prema žrtvi. Ove informacije mogu pomoći žrtvama da prihvate i nose se sa svojim reakcijama.
Čim je to moguće, osoba obučena za kriznu intervenciju kod silovanja susreće se sa žrtvom. Žrtve se upućuje na krizni tim za pomoć žrtvama seksualnog zlostavljanja ako takav postoji na tom području. Ovaj tim može pružiti korisnu medicinsku, psihološku i pravnu podršku. Žrtvama u oporavku može pomoći razgovor o silovanju i njihovim osjećajima vezanim uz taj događaj.
Žrtve se može uputiti psihologu, socijalnom radniku ili psihijatru.
Članovi obitelji i prijatelji mogu imati neke iste osjećaje kao i žrtva: tjeskoba, ljutnja ili krivnja. Mogu iracionalno kriviti žrtvu. Tako, osim vlastitih osjećaja, žrtve silovanja možda moraju nositi negativne, ponekad osuđujuće ili podrugljive reakcije članova obitelji i prijatelja, kao i državnih službenika. Ove reakcije mogu ometati oporavak. Članovi obitelji ili bliski prijatelji mogu imati koristi od sastanka s članom tima za pomoć žrtvama seksualnog zlostavljanja ili jedinicom za procjenu seksualnih napada kako bi razgovarali o svojim osjećajima i kako mogu pomoći žrtvi. Obično je vrlo korisno slušati žrtvu i ne izražavati snažne osjećaje o silovanju. Okrivljavanje ili kritiziranje žrtve može ometati oporavak.
Mreža za podršku sastavljena od zdravstvenih radnika, prijatelja i članova obitelji može biti od velike pomoći žrtvi.
Više informacija