Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: Tonka Borovina, dr. med.
Medicinske potrebe nedonoščadi ili bolesne dojenčadi često zahtijevaju da budu privremeno odvojena od roditelja. Iako liječnici mogu dopustiti roditeljima da neko vrijeme drže svoje dijete, medicinska skrb često oštro ograničava mogućnost interakcije roditelja sa svojim dojenčetom. Osim toga, roditelji su obično emocionalno uznemireni stanjem svog dojenčeta. Roditeljima se lako mogu osjećati bespomoćno u vrijeme kada su najpotrebniji. Razdvajanje i roditeljska uznemirenost mogu pojačati osjećaje neadekvatnosti ili krivnje, osobito kod teško bolesnih dojenčadi koja su hospitalizirana dugo vremena. (Vidi također Smrt i umiranje u djece i vidi Uvod u smrt i umiranje.)
Bolest u dojenčadi
Roditelji trebaju vidjeti, držati i biti u interakciji sa svojim dojenčetom što je prije moguće i što je više moguće. Čak i kod teško bolesne dojenčadi, roditelji često mogu pomoći hraniti, kupati i presvući svoje dojenče. Potiče se koža-na-kožu kontakt između roditelja i dojenčadi jer dojenčad koja ostvaruju koža-na-kožu kontakt brže dobivaju na težini od onih koji to ne čine. Dojenje može biti moguće čak i ako se dijete prvotno mora hraniti kroz cijev (sondu). Mnoge novorođenačke jaslice pomažu obiteljima da pohranjuju i koriste majčino mlijeko za svoje dijete. Mnoge bolnice potiču roditelje da ostanu uz svoje dojenče 24 sata, pa čak i sudjeluju u obitelji orijentiranim bolničkim krugovima gdje mogu komunicirati s liječnicima, medicinskim sestrama i drugim osobljem te razgovarati o planovima liječenja.
Ako dijete ima urođenu manu, roditelji mogu osjećati krivnju, tugu, ljutnju ili čak užas. Mnogi osjećaju još više krivnje jer imaju takve osjećaje. Gledanje i dodirivanje djeteta može pomoći roditeljima da vide dalje od urođene mane kako bi sagledali dojenče kao cjelovitu osobu. Informacije o stanju, mogućim tretmanima i prognozi dojenčeta može pomoći roditeljima da se psihološki prilagode i planiraju najbolju medicinsku skrb. Savjetovanje može pomoći nekim roditeljima.
Smrt u dojenčadi
Smrt dojenčeta je uvijek emocionalno traumatična za roditelje. Međutim, ako novorođenče umre prije nego što ga vide ili dodirnu roditelji, roditelji se mogu osjećati kao da nikada nisu imali dojenče. Iako bolno, držanje ili gledanje mrtvog dojenčeta može pomoći roditeljima da počnu tugovati i započnu zatvaranje procesa žalovanja. Roditelji mrtvorođenog djeteta ponekad pronalaze utjehu u odijevanju dojenčeta u dječju odjeću i fotografiranju. Ova praksa humanizira dojenče i podupire misao da je dojenče bilo stvarni dio njihove obitelji.
Praznina, izgubljene nade i snovi te strah mogu preplaviti roditelje koji mogu postati depresivni. Roditelji su skloni osjećati se krivima, okrivljujući sebe čak i kad nisu odgovorni za smrt. Tuga i krivnja koje slijede mogu opteretiti odnos između roditelja. Proces žalovanja također može značiti da roditelji nisu u stanju zadovoljiti potrebe drugih članova obitelji, uključujući i drugu djecu.
Mnoge obitelji čija su dojenčad teško bolesna ili umrla mogu imati koristi od savjetovanja od strane psihološkog ili vjerskog osoblja. Grupe za potporu roditelja i obitelji također mogu pomoći.
Više informacija