Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: Tonka Borovina, dr. med.
Medicinske potrebe nedonoščadi ili bolesne dojenčadi često zahtijevaju da ih se privremeno odvoji od njihovih roditelja. Iako liječnici mogu dopustiti roditeljima da neko vrijeme drže svoje dijete, medicinska skrb često oštro ograničava mogućnost interakcije roditelja s njihovim dojenčetom. Osim toga, roditelji su obično emocionalno uznemireni stanjem svog dojenčeta. Roditeljima se lako osjećati bespomoćno u vrijeme kada su najpotrebniji. Odvojenost i roditeljski distres mogu pojačati osjećaje neadekvatnosti ili krivnje, osobito kod teško bolesne dojenčadi koja su dugo hospitalizirana. (Vidi također Smrt i umiranje u djece i vidi Uvod u smrt i umiranje.)
Bolest u dojenčadi
Roditelji trebaju vidjeti i držati svoje dojenče te biti u interakciji s njime što je prije moguće i što je više moguće. Čak i kod teško bolesne dojenčadi, roditelji često mogu pomoći pri hranjenju, kupanju i presvlačenju svojeg dojenčeta. Potiče se koža-na-kožu kontakt između roditelja i dojenčadi jer dojenčad koja imaju koža-na-kožu kontakt brže dobivaju na težini od onih koji nemaju. Dojenje može biti moguće čak i ako se dijete prvotno mora hraniti putem sonde. Mnoge novorođenačke jaslice pomažu obiteljima da pohrane i koriste majčino mlijeko za svoje dijete. Mnoge bolnice potiču roditelje da ostanu uz krevet svoga dojenčeta danonoćno, pa čak i sudjeluju u obitelji orijentiranim bolničkim krugovima gdje mogu komunicirati s liječnicima, medicinskim sestrama i drugim osobljem te razgovarati o planovima liječenja.
Ako dijete ima urođenu manu, roditelji mogu osjećati krivnju, tugu, ljutnju ili čak užas. Mnogi osjećaju još više krivnje jer imaju takve osjećaje. Gledanje i dodirivanje djeteta može pomoći roditeljima da vide dalje od urođene mane i sagledaju dojenče kao cjelovitu osobu. Informacije o stanju, mogućim tretmanima i prognozi dojenčeta mogu pomoći roditeljima da se psihološki prilagode i planiraju najbolju medicinsku skrb. Savjetovanje može pomoći nekim roditeljima.
Smrt u dojenčadi
Smrt dojenčeta je uvijek emocionalno traumatična za roditelje. Međutim, ako novorođenče umre prije nego što ga vide ili dodirnu roditelji, roditelji se mogu osjećati kao da nikada nisu imali bebu. Iako bolno, držanje ili gledanje mrtve bebe može pomoći roditeljima da počnu tugovati i započnu proces zatvaranja. Roditelji mrtvorođenčeta ponekad pronalaze utjehu u odijevanju dojenčeta u dječju odjeću i fotografiranju. Ova praksa humanizira dojenče i podupire misao da je dojenče bilo stvarni dio njihove obitelji.
Praznina, izgubljene nade i snovi te strah mogu preplaviti roditelje koji mogu postati depresivni. Roditelji su skloni osjećati se krivima, okrivljujući sebe čak i kad nisu odgovorni za smrt. Tuga i krivnja koje slijede mogu zategnuti odnos između roditelja. Proces žalovanja može također značiti da roditelji nisu u mogućnosti brinuti o potrebama drugih članova obitelji, uključujući drugu djecu.
Mnoge obitelji čija su dojenčad teško bolesna ili su umrla mogu imati koristi od savjetovanja od strane psihološkog ili vjerskog osoblja. Grupe za potporu roditelja i obitelji također mogu pomoći.
Više informacija
Slijede neki izvori na engleskom jeziku koji mogu biti korisni. Imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovih izvora.
-
March of Dimes: Dealing with Grief After the Death of Your Baby: Izvor koji pruža podršku roditeljima i djeci nakon gubitka bebe prije ili ubrzo nakon rođenja
-
Caring Connections: Izvor koji pruža informacije o mogućnostima palijativne skrbi i skrbi na kraju života za djecu
-
The Compassionate Friends: Izvor koji pruža podršku roditeljima i skrbnicima nakon smrti djeteta