Sindromi torakalnog otvora (TOS)

Autor: Michael Rubin, MDCM
Urednik sekcije: doc. prim. dr. sc. Hrvoje Budinčević, dr. med.
Prijevod: Marija Ernoić, dr. med.

Sindromi torakalnog otvora su skupina poremećaja uzrokovanih pritiskom na živce, arterije ili velike vene na putu prolaska između vrata i prsa. Kad postoji pritisak na živac, dolazi do boli i osjećanja mravinjanja i bockanja (parestezije) u šaci, vratu, ramenima i rukama. Kad dolazi do pritiska na arterije, ruke postaju blijede i hladne. Kad dolazi do pritiska na vene, ruke oteknu, a nadlaktica može poprimiti plavkastu boju.

  • Živci i krvne žile mogu biti pritisnute dok prolaze kroz uski prolaz od vrata do prsa.

  • Bol i osjećaj mravinjanja i bockanja može početi u vratu i ramenu, a zatim se protezati niz ruku.

  • Različiti dijagnostički testovi se provode kako bi se pronašli mogući uzroci, ali nijedan test ne može potvrditi dijagnozu.

  • Fizikalna terapija, vježbe i sredstva za ublažavanje bolova obično pomažu u ublažavanju simptoma, ali ponekad je potrebna operacija.

(Vidi također Pregled perifernog živčanog sustava.)

Torakalni otvor je prolaz između vrata i prsnog koša za glavne krvne žile i za mnoge živce na putu prolaska u ruku. Budući da je ovaj prolaz vrlo gust, krvne žile ili živci ruke mogu biti stisnuti između struktura (kao što su rebro, ključna kost ili mišić), što rezultira tegobama. Ipak, točan uzrok poremećaja torakalnog otvora često je nejasan.

Vrlo rijetko uzrok je jasna anatomska abnormalnost, kao što je nešto od navedenog:

  • Dodatno malo rebro u vratu (cervikalno rebro) koje vrši pritisak na arteriju

  • Abnormalno rebro u prsima

  • Loše zaliječen lom ključne kosti

Sindromi torakalnog otvora češći su među ženama i obično se razvijaju u dobi od 35 do 55 godina.

Simptomi

Ako postoji pritisak na živac, sindrom torakalnog otvora uzrokuje bol i senzacije poput bockanja koji obično počinju u vratu ili ramenu, a zatim šire duž unutarnje strane ruke u šaku.

Ako postoji pritisak na jednu od subklavijalnih arterija (koje se nalaze ispod ključne kosti), ruka može postati blijeda i hladna.

Ako dođe do pritiska na vene, šaka, ruka i ramena na zahvaćenoj strani mogu oteknuti, a koža može poprimiti plavičastu boju (stanje koje se naziva cijanoza) jer je smanjen protok krvi, što dovodi do neadekvatne opskrbe kisikom. , Rijetko, pritisak je dovoljno jak da uzrokuje Raynaudov sindrom, u kojima prsti postaju blijedi ili plavi i često utrnuti kada su izloženi hladnoći.

Dijagnoza

  • Liječnička procjena

  • Obično se provode studije ispitivanja provodljivosti živaca i elektromiografija

  • Obično magnetska rezonancija

  • RTG snimanje vrata

  • Ponekad angiografija

Liječnici postavljaju dijagnozu sindroma torakalnog otvora na temelju simptoma te rezultata fizikalnog pregleda i nekoliko dijagnostičkih testova. Međutim, nijedan od ovih testova ne može definitivno potvrditi ili isključiti dijagnozu sindroma torakalnog otvora.

Obično se provode sljedeći testovi:

Kroz stetoskop postavljen na ključnu kost ili blizu vrha pazuha, liječnici mogu čuti zvukove koji ukazuju na abnormalni protok krvi ("brujanje") u arteriji koja je pritisnuta obližnjim strukturama. Ili liječnici mogu učiniti RTG snimak vrata kako bi se provjerilo postojanje dodatnog rebra u dijelu kralježnice koji prolazi kroz vrat.

Angiografija arterija ruku (brahijalnih arterija) može se učiniti za detekciju abnormalnog krvnog protoka. U ovom testu snima se nakon što se supstanca koja je vidljiva na rendgenskim zrakama (kontrastno sredstvo) ubrizga u krvotok.

Liječenje

  • Fizikalna terapija i tjelovježba

  • Ponekad nesteroidni protuupalni lijekovi i antidepresivi

  • Ponekad operacija

Za većinu ljudi sa simptomima sindroma torakalnog otvora, fizikalna terapija i vježbanje rezultiraju poboljšanjem. Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID) i antidepresivi koji se daju u malim dozama također mogu pomoći.

Operacija može biti potrebna ako se potvrdi anatomska abnormalnost ili pritisak na velike krvne žile, ili ako se simptomi nastave razvijati. Međutim, budući da je definitivnu dijagnozu teško postaviti, a simptomi često traju i nakon operacije, liječnici se obično savjetuju s iskusnim stručnjakom koji može odrediti je li potreban operativni zahvat.