Normotenzivni hidrocefalus dovodi do otežanog hoda, urinarne inkontinencije i demencije zbog porasta tekućine koja okružuje mozak.
(Vidi također Pregled poglavlja 'Delirij i demencija' i 'Demencija'.)
Inače, tekućina koja okružuje mozak i štiti je od ozljeda (cerebrospinalna tekućina) kontinuirano se proizvodi u prostorima unutar mozga (komore), cirkulira unutar i oko mozga, te se reapsorbira. Smatra se da se normotenzini hidrocefalus javlja kada se ova tekućina ne reapsorbira normalno, što uzrokuje njezino nakupljanje. Količina tekućine u komorama se povećava i mozak se zatim potiskuje prema van.
Simptomi
U pravilu je glavni simptom normotenzivnog hidrocefalusa opća nestabilnost i gubitak ravnoteže. Oboljele osobe obično imaju neuobičajeno spori, nestabilni hod na širokoj osnovi. Čini se kao da su stopala 'zalijepljena' za pod (što se naziva i magnetskim hodom). Oboljele osobe također imaju urinarnu inkontinenciju i sklonost padovima
Demencija se katkad razvija tek u kasnoj fazi poremećaja. Često su prvi znakovi demencije poteškoće u planiranju, organiziranju, osmišljavanju ideja ili izvođenju radnji za određenu aktivnost pravim redoslijedom (sekvenciranje), apstraktnom razmišljanju i zadržavanju pažnje. Pamćenje se obično tek kasnije izgubi.
Dijagnoza
Liječnici mogu posumnjati na normotenzivni hidrocefalus kada osobe imaju tri tipična simptoma:
-
poteškoće s hodanjem
-
urinarna inkontinencija
-
demencija
Međutim, dijagnoza normotenzivnog hidrocefalusa ne može se temeljiti samo na simptomima, osobito u starijih osoba. Druge demencije mogu uzrokovati slične simptome, a kod starijih ljudi mnoga stanja mogu otežati hodanje ili uzrokovati urinarnu inkontinenciju.
Dijagnoza demencije
Liječnici postavljaju dijagnozu demencije na temelju sljedećeg:
-
simptomi koji se identificiraju ispitivanjem oboljele osobe i članova obitelji ili drugih skrbnika
-
rezultati fizikalnog pregleda, uključujući i neurološkog pregleda
-
rezultati ispitivanja mentalnog statusa
-
rezultati dodatnih ispitivanja, kao što su kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MR)
Ispitivanje mentalnog statusa, koje se sastoji od jednostavnih pitanja i zadataka, pomaže liječnicima utvrditi ima li osoba demenciju.
Ponekad je potrebno detaljnije ispitivanje (naziva se i neuropsihološko testiranje). Ovo testiranje obuhvaća sva glavna područja mentalnih funkcija, uključujući raspoloženje, i obično traje 1 do 3 sata. Ovo ispitivanje pomaže liječnicima da razlikuju demenciju od drugih stanja koja mogu uzrokovati slične simptome, kao što su poremećaj pamćenja povezan s dobi, blagi kognitivni poremećaj i depresija.
Informacije iz gore navedenih izvora obično mogu pomoći liječnicima da isključe delirij kao uzrok simptoma ( vidi: Usporedba delirija i demencije). To je važno jer je delirij, za razliku od demencije, često izlječiv ako se odmah liječi. Razlike između delirija i demencije uključuju sljedeće:
-
Demencija zahvaća uglavnom pamćenje, a delirij zahvaća uglavnom pažnju.
-
Demencija obično počinje postupno i nema određenu početnu točku. Delirij počinje iznenada i često ima određenu početnu točku.
Dijagnostika normotenzivnog hidrocefalusa
Slikovna obrada mozga, obično magnetska rezonancija (MR) provodi se kako bi se provjerilo postoji li višak cerebrospinalne tekućine. Pronalaženje viška tekućine podupire dijagnozu normotenzivnog hidrocefalusa, ali ga ne potvrđuje.
Kao pomoć u postavljanju dijagnoze, liječnici rade lumbalnu pukciju ili postavljaju privremeni dren u leđnu moždinu kako bi uklonili višak cerebrospinalne tekućine. Ako ti postupci olakšavaju simptome, dijagnoza normotenzivnog hidrocefalusa je vjerojatna, a liječenje će vjerojatno biti učinkovito.
Liječenje
Liječenje normotenzivnog hidrocefalusa sastoji se od postavljanja komada plastične cijevi (drena) u komore mozga i ugrađivanja iste pod kožu, sve do trbuha (ventrikuloperitonealna drenaža). Cerebrospinalna tekućina se zatim odvodi iz mozga. Učinci ovog liječenja ne moraju biti vidljivi tijekom prvih nekoliko sati. Ovaj postupak može značajno poboljšati sposobnost hodanja i funkcioniranja te smanjiti inkontinenciju. Međutim, mentalna funkcija se poboljšava u manjoj mjeri te u manjeg broja ljudi. Stoga je važna rana dijagnoza, tako da se oboljele osobe mogu liječiti prije nego se razvije demencija.
Ostale vrste liječenja slični su onima za druge vrste demencije.
Sigurnosne i potporne mjere
Stvaranje sigurnog i poticajnog okruženja može biti vrlo korisno ( vidi: Stvaranje povoljnog okruženja za osobe s demencijom).
Općenito, okolina bi trebala biti svijetla, vedra, sigurna, stabilna te osmišljena na način kako bi pomogla u orijentaciji. Neka vrsta stimulacije, poput radija ili televizije, je korisna, ali potrebno je izbjegavati pretjeranu stimulaciju.
Struktura i rutina pomažu osobama s demencijom da ostanu orijentirane i pružaju im osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Svaka promjena okoline, rutina ili skrbnika treba biti jasno i jednostavno objašnjena oboljelim osobama.
Slijed dnevne rutine za aktivnosti kao što su kupanje, jelo i spavanje pomaže osobama s demencijom da pamte. Praćenje redovite rutine prije spavanja može im pomoći da bolje spavaju.
Redovito planirane aktivnosti mogu pomoći oboljelim osobama da se osjećaju neovisno i da su potrebne, usredotočujući njihovu pažnju na ugodne ili korisne zadatke. Takve aktivnosti trebaju uključivati tjelesne i mentalne aktivnosti. Aktivnosti je potrebno razlomiti u manje dijelove ili pojednostaviti kako se demencija pogoršava.
Briga o skrbnicima
Skrb o osobama s demencijom je stresna i zahtjevna, a skrbnici mogu postati depresivni i iscrpljeni, često zanemarujući vlastito mentalno i tjelesno zdravlje. Sljedeće mjere mogu pomoći skrbnicima ( vidi: Briga o njegovateljima):
-
Učenje o tome kako učinkovito zadovoljiti potrebe osoba s demencijom i što očekivati od njih: skrbnici mogu dobiti te informacije od medicinskih sestara, socijalnih radnika, organizacija te objavljenih i online materijala.
-
Traženje pomoći kada je to potrebno: skrbnici mogu razgovarati sa socijalnim radnicima (uključujući i one u lokalnoj bolnici) o odgovarajućim izvorima pomoći, kao što su programi dnevne skrbi, posjete patronažnih sestara, pomoć u kući tijekom polovice ili punog radnog vremena te usluga stanovanja uz podršku. Savjetovališta i skupine za podršku također mogu pomoći.
-
Briga o sebi: skrbnici ne smiju zaboraviti brinuti se o samima sebi. Ne bi trebali odustati od svojih prijatelja, hobija i aktivnosti.
Odluke o skrbi na kraju života.
Prije nego što osobe s demencijom postanu previše onesposobljene, potrebno je donijeti odluke o medicinskoj skrbi, te o financijskim i pravnim rješenjima. Takvi se dogovori nazivaju naputak o budućoj zdravstvenoj njezi. Oboljele osobe trebaju imenovati osobu koja će biti zakonski ovlaštena donositi odluke o liječenju u njihovo ime (zastupnik za zdravstvenu skrb). Trebale bi razgovarati o svojim zdravstvenim željama s tom osobom i nadležnim liječnikom. O takvim je pitanjima najbolje raspravljati sa svim zainteresiranima mnogo ranije nego što je takve odluke potrebno donijeti.
Kako se demencija pogoršava, liječenje je usmjereno na održavanje udobnosti osobe, a ne na pokušaj produžavanja života.