Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV) je virusna infekcija koja progresivno uništava određene bijele krvne stanice i uzrokuje sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS).
-
Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV) uzrokovana je virusima HIV-1 i HIV-2, a mala djeca se obično zaraze virusom putem zaražene majke u vrijeme rođenja.
-
Znakovi infekcije uključuju zastoj u rastu, povećanje limfnih čvorova u nekoliko različitih područja tijela, kašnjenje u razvoju, ponavljajuće bakterijske infekcije i upale pluća.
-
Dijagnoza se temelji na posebnim testovima iz krvi.
-
Djeca koja primaju anti-HIV terapiju (nazvana antiretrovirusna terapija ili ART) mogu živjeti do odrasle dobi.
-
Zaražene majke mogu spriječiti prenošenje infekcije na novorođenče redovitim uzimanjem antiretrovirusne terapije, hranjenjem djeta umjetnim dojenačkim pripravkom umjesto majčinim mlijekom, a u porodu se liječnici mogu odlučiti na porođaj carskim rezom.
-
Djeca se liječe istim lijekovima kao i odrasli.
Za HIV infekciju kod odraslih, vidi vidi: Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV).
Postoje dva virusa humane imunodeficijencije:
Infekcija virusom HIV-1 je daleko češća nego infekcija HIV-2 u gotovo svim geografskim područjima. Oba progresivno uništavaju određene vrste bijelih krvnih stanica koje se nazivaju limfociti, a koje su važan dio imunološke obrane tijela. Kada dođe do uništenja limfocita, tijelo postaje osjetljivo na napad mnogih drugih infektivnih organizama. Mnogi od simptoma i komplikacija HIV infekcije, uključujući smrt, rezultat su drugih, oportunističkih infekcija, a ne same infekcije virusom HIV-a. Infekcija HIV-om može dovesti do raznih problematičnih infekcija s organizmima koji obično ne inficiraju zdrave ljude. Takve infekcije nazivaju se oportunističkima jer koriste slabiji imunološki sustav kako bi se razvile. Oportunističke infekcije mogu biti posljedica virusa, parazita, gljivica i, možda češće nego u odraslih, bakterija.
Sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS) je najteži oblik HIV infekcije. Smatra se da je dijete s HIV infekcijom razvilo AIDS u trenutku kada se razvije jedna od komplikacija bolesti ili kada dođe do značajnog smanjenja sposobnosti organizma da se obrani od infekcije.
Samo 1% svih osoba zaraženih HIV-om u Sjedinjenim Američkim Državama su djeca ili adolescenti. Otkako je počela epidemija AIDS-a, ukupno je prijavljeno oko 10.000 slučajeva u djece i mlađih adolescenata. U 2013. godini, u djece mlađe od 13 godina, dijagnosticirano je manje od 100 novih slučajeva.
Iako se ukupan broj djece zaražene HIV-om koja žive u SAD-u i dalje smanjuje, broj adolescenata zaraženih HIV-om se povećava. Broj zaraženih se djelomično povećava jer su djeca koja su zaražena u ranijoj dobi preživjela dulje, do adolescentske dobi. Također dolazi i do porasta broja zaraženih u adolescenata, osobito u mladića koji imaju seksualne odnose s muškarcima.
Diljem ostatka svijeta, HIV je mnogo češći problem među djecom. Oko 2 milijuna djece ima HIV infekciju. Svake godine zaraženo je oko 150.000 djece, a umire oko 110.000 djece. U posljednjih nekoliko godina, novi program koji su stvoreni za isporuku antiretrovirusne terapije (ART) trudnicama i djeci smanjili su broj novih dječjih infekcija i smrtnosti u djetinjstvu za 33%, na godišnjoj razini. Međutim, zaražena djeca još uvijek ne primaju antiretrovirusne lijekove jednako često kao i odrasli.
Prijenos HIV infekcije
Dojenčad i mala djeca
HIV se najčešće prenosi na dijete
U male djece, infekcija virusom HIV-a se gotovo uvijek prenosi putem zaražene majke. Više od 95% djece zaražene virusom HIV-a u Sjedinjenim Državama, zaraženo je od svoje majke, bilo to prije, ili oko rođenja (navedeno nazivamo vertikalni prijenos ili prijenos s majke na dijete). Većina preostale djece koja sada žive s AIDS-om, dobila je infekciju seksualnom aktivnošću, uključujući, rijetko, seksualno zlostavljanje. Zbog poboljšanih sigurnosnih mjera u vidu kontrole krvi i krvnih pripravaka, posljednjih godina gotovo nijedna infekcija nije posljedica upotrebe krvi i krvnih pripravaka u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi ili Zapadnoj Europi.
Čak 2.500 žena zaraženih HIV-om svake godine rađa u Sjedinjenim Američkim Državama. Bez provedenih preventivnih mjera, 25 do 33% njih bi prenijelo infekciju na svoje dijete. Prijenos se odvija tijekom trudnoće i porođaja.
Rizik prijenosa je najveći među majkama koje
Međutim, prijenos infekcije u SAD-u se značajno smanjio s oko 25% u 1991. godini na 1% u 2013. godini. Prijenos s majke na dijete smanjen je zbog intenzivnih napora uloženih u testiranje i u liječenje zaraženih trudnica tijekom trudnoće i porođaja.
Virus se također može prenositi putem majčinog mlijeka. Oko 12 do 14% dojenčadi koja nisu zaražena prilikom porođaja, zaraze se virusom HIV-a tijekom dojenja. Prijenos se najčešće javlja u prvih nekoliko tjedana ili mjeseci života, ali se može dogoditi i kasnije. Prijenos dojenjem je vjerojatniji kod majki koje imaju visoku razinu virusa u svom tijelu, uključujući one koji su zaražene u razdoblju u kojemu su dojili svoje dijete.
Adolescenti
Kod adolescenata, prijenos je isti kao i u odraslih:
Heteroseksualni i homoseksualni adolescenti imaju povećani rizik zaraze HIV-om ako imaju nezaštićen spolni odnos. Adolescenti koji dijele zaražene igle za vrijeme venskog ubrizgavanja droga također su pod povećanim rizikom.
U vrlo rijetkim slučajevima, HIV se može prenijeti kontaktom kože i zaražene krvi. U gotovo svim takvim slučajevima, površina kože bila je oštećena površinskim ili dubokim otvorenim ranama. Iako slina može sadržavati virus, prijenos infekcije kašljanjem, ljubljenjem ili griženjem nikada nije potvrđen.
HIV se ne prenosi
Simptomi
Djeca rođena s HIV infekcijom rijetko imaju simptome u prvih nekoliko mjeseci, čak i ako nisu primali antiretrovirusnu terapiju (ART). Ako se ne liječe, samo oko 20% djece razvija probleme tijekom prve ili druge godine života. Takva djeca vjerojatno su zaražena mnogo prije rođenja. U preostalih 80% djece koja nisu liječena, problemi se mogu pojaviti tek u dobi od 3 ili čak 5 godina. Ona su se vjerojatno zarazila prilikom porođaja ili blizu termina rođenja.
Neliječena HIV-om zaražena djeca
Uobičajeni simptomi HIV infekcije u neliječene djece su
Ponekad djeca imaju ponovljene epizode bakterijskih infekcija, kao što su infekcije srednjeg uha (otitis media), sinusitisi, prodor bakterija u krv (bakterijemija) ili upale pluća.
Razni simptomi i komplikacije mogu se pojaviti kako se imunološki sustav djeteta pogoršava. Otprilike jedna trećina djece zaražene HIV-om razvija upalu pluća (limfoidni intersticijalni pneumonitis), praćenu kašljem i otežanim disanjem.
Djeca rođena s HIV infekcijom obično imaju najmanje jednu epizodu Pneumocystis jirovecii upale pluća ( vidi: Upala pluća kod osoba s oslabljenim imunitetom). Ova ozbiljna oportunistička infekcija može se pojaviti već u dobi od 4 do 6 tjedana, ali se najčešće javlja u dojenčadi u dobi od 3 do 6 mjeseci koja su zaražena virusom HIV-a prije ili prilikom rođenja. Više od polovice neliječene djece zaražene HIV-om u neko vrijeme bolesti razvije upalu pluća. Pneumocystis pneumonija je glavni uzrok smrti u djece i odraslih osoba s AIDS-om.
U značajnog broja djece zaražene HIV-om, progresivno oštećenje mozga sprječava ili odgađa razvojne miljokaze, kao što su hodanje i govor. Ta djeca također mogu imati smanjenu inteligenciju, a glavu je često malena u odnosu na veličinu tijela. Do 20% neliječene zaražene djece progresivno gubi društvene i jezične sposobnosti, kao i kontrolu mišića. Mogu postati djelomično paralizirani ili nestabilni na nogama, a njihovi mišići mogu postati kruti i rigidni.
Anemija (snižen broj crvenih krvnih zrnaca) čest je u djece zaražene HIV-om i uzrokuje slabost i brzo zamaranje. Oko 20% djece koja se ne liječe razviju srčane probleme, kao što su brzi ili nepravilni otkucaji srca, ili srčano zatajenje.
Djeca koja nisu liječena također često razvijaju upalu jetre (hepatitis) ili upala bubrega (nefritis). Karcinomi su rijetki u djece s AIDS-om, ali non-Hodgkinov limfom i limfomi mozga mogu se pojaviti nešto češće nego u neinficirane djece. Kaposijev sarkom, rak povezan s AIDS-om koji zahvaća kožu i unutarnje organe, čest je u odraslih zaraženih HIV-om, ali je vrlo rijedak u djece zaražene HIV-om.
Liječena djeca zaražena virusom HIV-a
Uz antiretrovirusne lijekove (ART), djeca s HIV infekcijom ne razvijaju nužno nikakve simptome HIV infekcije. ART je značajno promijenila način na koji se HIV infekcija manifestira u djece. Iako se bakterijska upala pluća i druge bakterijske infekcije (kao što su bakterijemija i ponavljajuća otitis media) pojavljuju nešto češće u djece zaražene HIV-om, oportunističke infekcije i zastoj u rastu su mnogo rjeđi nego u razdoblju prije ART-a.
Iako ART jasno smanjuje poremećaje mozga i kralježnične moždine, čini se da je stopa bihevioralnih, razvojnih i kognitivnih problema kod liječene djece zaražene HIV-om povećana. Nije jasno jesu li ti problemi uzrokovani samom infekcijom, lijekovima koji se koriste za liječenje infekcije, ili drugim biološkim, psihološkim i društvenim čimbenicima koji su uobičajeni među HIV zaraženom djecom.
Budući da je ART omogućio djeci i odraslima da prežive dugi niz godina, sve više ljudi razvija dugoročne komplikacije HIV infekcije. Ove komplikacije uključuju pretilost, bolesti srca, dijabetes i bolesti bubrega. Čini se da su te komplikacije povezane sa samom infekcijom, kao i s učincima određenih ART lijekova.
Simptomi infekcije HIV-om stečenom tijekom adolescencije slični su onima u odraslih (vidi HIV infekcija u odraslih).
Dijagnoza
Dijagnoza HIV infekcije u djece počinje identifikacijom HIV infekcije u trudnica putem rutinskog prenatalnog pregleda krvi. Brzi testovi na HIV mogu se obaviti dok su žene u rodilištu. Ovi testovi mogu dati rezultate u kratkom vremenu, od nekoliko minuta do nekoliko sati.
Djeca starija od 18 mjeseci i adolescenti
Kod djece starije od 18 mjeseci i adolescenata mogu se koristiti iste pretrage za dijagnosticiranje HIV infekcije kao i u odraslih. To su obično krvni testovi u kojima se traga za protutijelima i HIV antigenima. (Protutijela su proteini koje proizvodi imunološki sustav kako bi pomogli u obrani tijela od napada, a antigeni su tvari koje mogu izazvati imunološki odgovor u tijelu. Vidi Testovi koji otkrivaju antitijela ili antigene mikroorganizama.)
Djeca mlađa od 18 mjeseci
Za djecu mlađu od 18 mjeseci, standardne krvne pretrage koje tragaju za protutijelima i antigenima nisu korisne. Dojenčad koja su rođena od majki zaraženih HIV-om gotovo uvijek sadrže protutijela na HIV koja su prošla kroz posteljicu, čak i ako dijete nije zaraženo. Dakle, da bismo definitivno dijagnosticirali HIV infekciju u djece mlađe od 18 mjeseci, radimo posebne testove koji se nazivaju testovi amplifikacije nukleinske kiseline (NAT). Ovi testovi otkrivaju genetski materijal (DNA ili RNA) lančanom reakcijom polimeraze (PCR). NAT potvrđuju infekciju ako se pronađe genetski materijal HIV-a u krvi djeteta.
Testiranje pomoću NAT-a mora se provoditi u čestim intervalima, obično u prva 2 tjedna života, u dobi oko 1 mjeseca, te u dobi od 4 do 6 mjeseci. Takva učestala ispitivanja identificiraju većinu djece zaražene HIV-om do dobi od 6 mjeseci. Djeca koja imaju vrlo visok rizik razvoja HIV infekcije, mogu se testirati i češće.
Svu novorođenčad treba testirati ako su rođena od majki
Praćenje
Nakon dijagnosticiranja infekcije HIV-om, liječnici redovito ordiniraju krvne pretrage u intervalima od 3 do 4 mjeseci kako bi pratili broj CD4 + limfocita (Broj CD4) i broj virusnih čestica u krvi (virusno opterećenje).
Broj CD4 smanjuje se s pogoršanjem HIV infekcije. Ako je broj CD4 limfocita nizak, vjerojatnije je da će djeca razviti ozbiljne infekcije i druge komplikacije HIV-a, kao što su određeni karcinomi.
Virusno opterećenje se povećava s pogoršanjem HIV infekcije. Opterećenje virusom pomaže u predviđanju brzog smanjenja broja CD4 limfocita u sljedećih nekoliko godina.
Broj CD4 i virusno opterećenje pomažu liječnicima kako bi odredili kojom brzinom će bolesnici početi uzimati antiretrovirusne lijekove, kakve će učinke liječenje vjerojatno imati te jesu li možda potrebni drugi lijekovi kako bi se spriječile komplikacije infekcija.
Prognoza
Prije ART-a, 10 do 15% djece iz razvijenih zemalja i možda 50 do 80% djece iz zemalja u razvoju umrlo je prije dobi od 4 godine. Danas, s dostupnom terapijom, većina djece rođene s HIV infekcijom živi dobro, dostiže adolescenciju, a u Sjedinjenim Američkim Državama većina doživi odraslu dob. Sve je veći broj mladih odraslih osoba koji postaju roditelji.
Ipak, ako se pojave oportunističke infekcije, osobito Pneumocystis upala pluća, prognoza je loša, osim ako ART nije uspješna. Pneumocystis pneumonija uzrokuje smrt kod 5 do 40% liječene djece i kod gotovo 100% neliječene djece. Prognoza je također loša za djecu u koje je virus rano otkriven (u prvom tjednu života) ili kod kojih se simptomi jave u prvoj godini života.
Nije poznato hoće li sama HIV infekcija ili antiretrovirusna terapija dana djeci tijekom kritičnih razdoblja rasta i razvoja uzrokovati dodatne nuspojave koje se pojavljuju kasnije u životu jer prvi val djece zaražene HIV-om u vrijeme rođenja tek sada dostiže zrelost.
Zbog načina na koji HIV ostaje skriven unutar ljudskih stanica, lijekovi ne eliminiraju virus potpuno iz tijela. Čak i kada testovi ne otkrivaju virus, ponekad je on sakriven unutar stanica. Nedavno su djetetu koje je rođeno od neliječene majke zaražene HIV-om davane visoke doze antiretrovirusne terapije. Iako je ART nenamjerno prekinuta u dobi od 15 mjeseci, u dobi od 24 mjeseca, liječnici još uvijek nisu bili u mogućnosti otkriti reprodukciju (repliciranje) HIV-a u organizmu djeteta. Međutim, liječnici su kasnije uspjeli detektirati virus. Trenutačno su u tijeku istraživanja kako bi se ustanovilo da li davanje visokih doza ART-a za suzbijanje virusa, čak i u kraćem trajanju, dovodi do boljih rezultata.
Do danas ne postoji lijek za HIV infekciju, a još nije poznato da li je moguće izlječenje. Poznato je, međutim, da se infekcija HIV-om može tretirati i da je dugoročno preživljenje moguće ako se daje učinkovita antiretrovirusna terapija.
Prevencija
Vidi također preventivno liječenje nakon izlaganja.
Prevencija prijenosa putem zaražene majke
Preventivna terapija za zaražene trudnice vrlo je učinkovita u smanjenju prijenosa na novorođenčad. HIV-om inficirane trudnice trebaju započeti uzimati antiretrovirusnu terapiju. U idealnom slučaju, terapiju bi trebalo početi čim se dijagnosticira HIV infekcija i čim su trudnice spremne slijediti terapiju prema uputama. Trudnice zaražene HIV-om koje već uzimaju antiretrovirusnu terapiju trebaju nastaviti uzimati terapiju tijekom trudnoće.
Osim ART-a, antiretrovirusni lijek zidovudin (ZDV) često se daje intravenski tijekom porođaja. Zidovudin se potom daje novorođenčadi dva puta dnevno za vrijeme prvih 4 do 6 tjedana života. Liječenje majki i djece na ovaj način smanjuje brzinu prijenosa s 25-33% na oko 1 do 2%. Također, carski rez prije početka porođaja može smanjiti rizik od zaraze novorođenčeta virusom HIV-a. Liječnici mogu preporučiti porođaj carskim rezom ženama čija infekcija nije dobro kontrolirana terapijom. Novorođenčad koja su izložena visokom riziku HIV infekcije dobivaju i druge antivirusne lijekove uz zidovudin.
U zemljama gdje su dostupni umjetni dojenački pripravci i čista voda, majke zaražene HIV-om bi trebale hraniti djecu na taj način. Majke ne bi trebale dojiti niti donirati majčino mlijeko bankama humanog mlijeka. U zemljama u kojima postoje visoki rizici pothranjenosti ili infektivnog proljeva koji nastaju zbog uporabe nečiste vode za hranjenje dojenčadi ili za pripremu formule, prednosti dojenja su veće od rizika prijenosa HIV-a. U takvim zemljama u razvoju, majke zaražene HIV-om trebaju nastaviti s dojenjem prvih 6 mjeseci života djeteta, a zatim brzo prevoditi dijete na solidne obroke. Majke koje su zaražene HIV-om ne bi smjele prethodno žvakati hranu namijenjenu za dojenčad.
Prevencija prijenosa kod djece
Budući da djetetov HIV status možda nije poznat, sve škole i centri za dnevnu skrb djece trebali bi usvojiti posebne postupke za postupanje u slučaju nesreća, kao što su krvarenje iz nosa te postupke za čišćenje i dezinfekciju površina kontaminiranih krvlju. Tijekom čišćenja se osoblju savjetuje da izbjegava kontakt kože s krvlju. Rukavice od lateksa trebaju biti rutinski dostupne, a ruke se nakon uklanjanja rukavica trebaju temeljito oprati. Kontaminirane površine treba očistiti i dezinficirati pripremljenom otopinom za izbjeljivanje koja sadrži 1 dio kućnog izbjeljivača na 10 do 100 dijelova vode. Ovakve sigurnosne prakse (koje se nazivaju univerzalne mjere opreza) primjenjuju se ne samo za djecu s HIV infekcijom već i za svu djecu u svim situacijama koje uključuju krv.
Prevencija transmisije za adolescente
Prevencija za adolescente je ista kao i za odrasle. Svi adolescenti bi trebali imati pristup testiranju na HIV i trebali bi se podučavati o načinima prijenosa HIV-a i kako se isti može izbjeći. Takva ponašanja uključuju uzdržavanje od visokorizičnih ponašanja i primjenu praksi sigurnog seksa (vidi Kako koristiti kondom).
Preventivno liječenje prije izlaganja
Uzimanje antiretrovirusnih lijekova prije izloženosti HIV-u može smanjiti rizik od HIV infekcije. Takava način preventivnog liječenja naziva se preekspozicijska profilaksa (PrEP). Međutim, preekskopizcijska profilaksa je skupa i učinkovita je samo ako ljudi uzimaju lijekove svaki dan. Stoga se PrEP preporučuje samo osobama koje imaju visok rizik od zaraze, kao što su osobe koje imaju HIV zaraženog partnera, muškarcima koji imaju seksualne odnose s muškarcima i transrodnim osobama. Stariji adolescenti koji su rizični također mogu primati PrEP, ali pitanja povjerljivosti i troškovi terapije su složeniji nego s odraslim PrEP-om.
Prevencija oportunističkih infekcija
Kako bi se spriječila Pneumocystis pneumonija, liječnici daju trimetoprim/sulfametoksazol određenoj djeci s dokazanom HIV infekcijom i značajno oslabljenim imunološkim sustavom te svoj dojenčadi rođenoj od HIV-om zaraženih majki u dobi od 4 do 6 tjedana (terapija se nastaljva sve dok se ne pokaže da dojenčad nisu zaražena). Djeci koja ne podnose trimetoprim/sulfametoksazol može se dati dapson, atovakon ili pentamidin.
Djeci s značajno oslabljenim imunološkim sustavom također se daje azitromicin ili klaritromicin kako bi se spriječile Mycobacterium avium infekcije. Rifabutin je također alternativni lijek.
Liječenje
Lijekovi
Djeca većinom primaju jednake antiretrovirusne lijekove kao i odrasli( vidi: Virus humane imunodeficijencije Infekcije (HIV)), tipično uzimajući kombinaciju antiretrovirusnih lijekova kako slijedi:
Ponekad se nenukleozidni inhibitor reverzne transkriptaze daje s dva NRTI-a.
Međutim, nisu svi lijekovi koji se koriste u odrasloj dobi dostupni maloj djeci, djelomično zato što neki nisu dostupni u tekućem obliku.
Općenito, djeca razvijaju iste vrste nuspojava kao i odrasli, ali obično u znatno manjoj mjeri. Međutim, nuspojave lijekova mogu ograničiti liječenje.
Praćenje
Liječnik prati učinkovitost liječenja redovitim mjerenjem količine virusa u krvi (virusno opterećenje) i broj CD4 + stanica djeteta (vidi dijagnoza HIV infekcije u djece). Povećan broj virusa u krvi može biti znak da virus razvija otpornost na lijekove ili da dijete ne uzima lijekove redovito. U svakom slučaju, liječnik će možda morati promijeniti lijekove koje dijete uzima. Kako bi pratio djetetov napredak, liječnik pregledava dijete i obavlja redovite laboratorijske pretrage u intervalima od 3 do 4 mjeseci. Neki drugi testovi rađeni iz krvi i urina se provode u intervalima od 6 do 12 mjeseci.
Suradljivost
Adherencija (uzimanje terapije prema uputama) prema propisanom rasporedu doziranja je iznimno važna za antiretrovirusnu terapiju. Ako djeca koriste ART lijekove rjeđe nego što bi trebala, HIV u njihovom sustavu može brzo postati trajno otporan na jedan ili više lijekova. Ipak, roditeljima i djeci može biti teško pratiti i pridržavati se kompliciranih režima lijekova, što može ograničiti učinkovitost terapije. Za pojednostavljenje režima i poboljšanja suradljivosti, mogu se primijenjivati tablete koje u sebi sadrže tri ili više lijekova. Takve tablete se mogu uzimati samo jednom ili dva puta dnevno. Tekući oblici lijekova sada su puno prihvatljivijeg i boljeg okusa, što može poboljšati suradljivost kod primjene terapije.
Pridržavanje terapijskog režima može biti puno teže za adolescente nego za mlađu djecu. Adolescenti također imaju poteškoća pri pridržavanju režimima liječenja i u drugim kroničnim bolestima kao što su dijabetes i astma. Oni žele biti poput svojih vršnjaka i mogu se osjećati odvojeno i izolirano zbog svoje bolesti. Preskakanje ili zaustavljanje liječenja može biti način poricanja svoje bolesti. Dodatni problemi koji mogu otežati liječenje i smanjiti suradljivost u adolescenata uključuju
Nisko samopouzdanje
Kaotičan i nestrukturiran način života
Strah od izdvajanja zbog bolesti
Ponekad izostanak podrške unutar obitelji
Osim toga, adolescenti možda neće moći razumjeti zašto su lijekovi nužni kada se trenutačno ne osjećaju bolesno, a mogu se uvelike brinuti o nuspojavama tih istih lijekova. Unatoč čestim kontaktima s nadležnim pedijatrijskim timom, zaraženi adolescenti mogu se bojati, poricati svoju HIV infekciju ili imati manjak povjerenja u informacije koje im pruža konkretni zdravstveni tim. Umjesto izravnog suočavanja s adolescentima o potrebi redovitog uzimanja lijekova, timovi za njegu ponekad pomažu adolescentima na način da se usredotoče na rješavanje praktičnih pitanja kao što su izbjegavanje oportunističkih infekcija, informacijama o reproduktivnom zdravlju, kućanstvu i uspjehu u školi. (vidi Prijelaz na skrb za odrasle).
Cijepljenje
Gotovo sva djece zaražena HIV-om trebaju primati rutinska cjepiva u djetinjstvu, uključujući cjepiva:
Od nedavno, meningokokno konjugirano cjepivo se preporuča u rutinskoj uporabi kod djece, adolescenata i odraslih zaraženih HIV-om.
Neka cjepiva koja sadrže žive bakterije, kao što je Bacillus Calmette-Guérin (koja se koristi za prevenciju tuberkuloze u nekim zemljama), ili žive viruse, kao što su oralni polio virus, varičela i ospice-zaušnjaci-rubeola (Mo-Pa-Ru), mogu uzrokovati ozbiljne ili smrtonosne komplikacije i bolesti u djece s HIV-om, čiji je imunološki sustav vrlo oštećen. Međutim, živo cjepivo protiv ospica-zaušnjaka i rubeole i cjepivo protiv varičela se preporuča djeci s HIV infekcijom čiji imunološki sustav nije teže narušen. .
Živo cjepivo protiv rotavirusa može se dati prema rutinskom rasporedu kod dojenčadi koja su izložena ili zaražena HIV-om.
Sezonsko inaktivirano (neživo) cijepljenje protiv gripe se također preporučuje svoj djeci zaraženoj HIV-om starijom od 6 mjeseci, a za članove kućanstva se također preporučuje imunizacija, i to inaktiviranim ili živim oblikom cjepiva.
Međutim, djelotvornost svakog cijepljenja je snižena u djece s HIV infekcijom. Djeca zaražena HIV-om, s vrlo niskim brojem CD4 + stanica, smatraju se osjetljivima na bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem kada su njima izložene (kao što su ospice, tetanus ili varičela), bez obzira na to jesu li primile cjepivo za tu bolest ili ne. Takva djeca mogu primati specifične imunoglobuline nakon što su bila izložena određenoj bolesti. Intravenska primjena specifičnih imunoglobulina ili hitno cijepljenje protiv ospica, zaušnjaka i rubeole također treba uzeti u obzir kod svih neimuniziranih članova kućanstva koji su bili izloženi ospicama.
Socijalna pitanja
Kod djece koja trebaju udomiteljsku skrb, vrtićku skrb ili školovanje, liječnik može pomoći u procjeni rizika izloženosti različitim zaraznim bolestima. Općenito, prijenos infekcije kao što su vodene kozice, djetetu zaraženom HIV-om (ili bilo kojem drugom djetetu s oštećenim imunološkim sustavom) veća je opasnost nego prijenos HIV-a s tog djeteta na drugu djecu. Međutim, dijete s HIV infekcijom koje ima otvorene rane na koži ili koje se potencijalno opasno ponaša (griženje) ne bi trebalo pohađati vrtićku skrb.
Djeca zaražena HIV-om trebaju sudjelovati u onoliko rutinskih aktivnosti u djetinjstvu koliko to dopušta njihovo fizičko stanje. Interakcija s drugom djecom poboljšava društveni razvoj i samopoštovanje. Zbog stigme povezane s bolešću, rutinske primjene univerzalnih mjera opreza u školama i dnevnim centrima, kao i činjenice da je prijenos infekcije na drugu djecu krajnje nevjerojatan, nema potrebe da itko osim roditelja, liječnika i školske medicinske sestre bude svjestan djetetovog HIV statusa.
Kako se stanje djeteta bude pogoršavalo, liječenje se najbolje provodi u najmanje restriktivnom okolišu. Ako je na raspolaganju dobra kućna zdravstvena njega uz nadzor patronažne sestre i liječnika, dijete može provesti više vremena kod kuće, a ne u bolnici.
Prijelaz u skrb za odrasle
Kada dostignu određenu dob (obično od 18. do 21. godine), adolescenti zaraženi HIV-om prelaze iz pedijatrijske skrbi u skrb odraslih. Model zdravstvene skrbi za odrasle je sasvim drukčiji, a adolescenti ne bi trebali biti upućeni u kliniku za odrasle bez prethodnog planiranja.
Pedijatrijska zdravstvena skrb obično je usmjerena na obitelj, a tim za njegu uključuje multidisciplinarni tim liječnika, medicinskih sestara, socijalnih radnika i stručnjaka za mentalno zdravlje. Adolescenti koji su zaraženi prilikom rođenja su zbrinuti od takvog tima cijeli svoj život. Nasuprot tome, tipični model zdravstvene skrbi za odrasle je obično usmjeren na pojedinca, a svi uključeni zdravstveni djelatnici mogu se nalaziti u odvojenim uredima, što zahtijeva višestruke posjete. Zdravstveni radnici u klinikama i uredima za skrb odraslih se često bave velikim brojem pacijenata, a posljedice kašnjenja ili propuštenih pergleda (što je češće među adolescentima) su strože.
Planiranje tranzicije kroz nekoliko mjeseci, vođenje konstruktivne rasprave i zajedničke posjete adolescenata s pedijatrijskim i odraslim zdravstvenim djelatnicima mogu dovesti do lakše i uspješnije tranzicije. (Vidi također Svjetska zdravstvena organizacija transition resurs).
Više informacija
HIV/AIDS iz Centra za kontrolu i prevenciju bolesti
Transition resource Svjetske zdravstvene organizacije
Preexposure Prophylaxis (PrEP) Američkog udruženja za seksualno zdravlje